|
Dženana Karup-Druško
|
|
Đorđe Krajišnik
|
|
...
...
|
 |
Svi zajedno: “Mi na ovim prostorima otvaramo masovne grobnice. Ne volimo se. Imamo ratne zločince. Raspravljamo ko je bio ratni zločinac, a ko ne. Koga oslobađaju. Koga optužuju. Ali kad dođe pitanje seksa, onda se tu svi slažemo. Tu smo svi zajedno. ’Pedere’ ćemo svi mrziti. A ovo što se mi ne volimo, to je druga priča”
|
|
|
|
Intervju Dana: Alban Ukaj
Što se tiče balkanskog mentaliteta tu smo svi – isti
|
|
Kada je 2001. došao u Sarajevo i prijavio se na Akademiju scenskih umjetnosti, Alban Ukaj nije znao jezik. Spremao je Brechtov monolog, a njegov prištinski profesor Begoli mu je na papiru označio akcente. I bio je primljen. Koliko je to bila odlična odluka komisije na Akademiji potvrđuje to što Albana Ukaja, koji je došao s Kosova, danas smatraju jednim od najboljih sarajevskih glumaca. U intervju za Dane govori o tome zašto se odlučio da dođe u Sarajevo, glumi, utjecaju teatra na prevazilaženje sukoba i međuetničkih podjela na ovim prostorima, svojim ulogama u Hipermneziji i Izopačenima, odnosu prema Albancima i Albanaca prema drugima, Sarajevu, Beogradu i Prištini
|
|
DANI: Kako je bilo doći u Sarajevo, prijaviti se na Akademiju scenskih umjetnosti, a da pritom niste poznavali ni jezik?
UKAJ: Bila je komisija koja je napravljena posebno za mene, jer to nije bio redovni prijemni ispit. U Prištini sam završio prvu i drugu godinu i predao sam zahtjev da mi se prizna jedna ili obje godine. Ušao sam nasmijana lica, vjerovatno je to bilo i malo egzotično, jer je po prvi put došao neko iz Prištine nakon toliko godina poslije raspada Jugoslavije.
Iskreno da kažem, kad sam stigao oko devet ujutro, nakon što sam putovao autobusom trinaest sati preko Crne Gore, bez sna, čim sam ušao u Akademiju i vidio red i taj neki formular koji trebam popuniti ja sam već bio odustao. Htio sam da malo prošetam i vratim se kući. Jer, to je bila potpuno druga slika Sarajeva od onoga što sam ja vidio u augustu te godine, kada sam tu bio prvi put za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Tada mi se Sarajevo učinilo nekako drukčijim, i to me je navelo da se vratim i da probam.
Kad sam se vratio bio je oktobar, tmurno, kiša. Nekako, vrlo depresivno. Rekao sam sebi: Zeznuo sam se. Na stepenicama Akademije me je neko zaustavio, mislim sekretarica, kaže mi: “Gdje ćeš ti, sad je tvoj prijemni?” Trema me je popustila, pomislio sam nemam se čega bojati – svakako neću biti primljen.
Da biste pročitali ovaj članak, morate biti registrovani korisnik!
| |
|
|
Pišite autoru
na vrh