|
Hajrudin Somun
|
 |
1.001 crkva: Čudo je pravo da je nalete oluja, potrese iz zemlje i navale osvajača preživjelo i ono što je do danas ostalo od Ani, kojeg su prije hiljadu godina zvali “gradom 1.001 crkve”, građene u protogotskom stilu vijek prije nego što su slične podizane po Evropi. Prema natpisima pored kojih sam prolazio grad je tada imao javno kupatilo, prese za proizvodnju maslinovog ulja, čak i poštu
|
|
|
|
Reportaža: Ani, nekadašnja prijestolnica armenske kraljevine Bagratuni, koja se prije hiljadu godina nosila s Bagdadom, Kairom i Carigradom
Grad duhova i makova
|
|
U Ani se čovjek odmori od politike, jer je ona stara davno zakopana pod njegovim kamenjem i travom izraslom na zaostacima spomenika. Tamo se upućuju sve više Turaka i stranaca. Više ne treba policijska dozvola kao u moje doba, niti je zabranjeno fotografisati, što su meni progledali kroz prste. Neka mlada Engleskinja po imenu Annabel, bila je prošlog marta u Ani. Očaranoj, taj grad na kraju Turske, na kraju svijeta, učinio joj se kao neko izgubljeno carstvo, kao legenda o Atlantidi
|
|
Kad Turci hoće nekoga da uvjere kako su obišli cijelu svoju veliku zemlju kažu Karstan Edirneje, ili obratno, Edirneden Karsa. Jedrene na krajnjem zapadu svi znaju, ali malo ih je stiglo do Karsa na krajnjem istoku. Pa i pokoji strani zanesenjak istorijom svratio bi i konačno u Karsu samo da bi stigao do ostataka Ani, nekadašnje prijestolnice armenske kraljevine Bagratuni, koja se prije hiljadu godina nosila s Bagdadom, Kairom i Carigradom. Danas je to grad duhova i makova, u kojem noću niko ne obitava. Tek malo dalje, na ivici provalije noćivaju turski graničari, koji se danju durbinima gledaju s armenskim kolegama, s one strane duboke provalije kroz koju teče tiha, zelena rijeka Arpa, kako je zovu Turci, ili Ahurian po armenskom.
Posljednje sultanove provincije Ne bih se ni ja toliko u svojim sjećanjima vraćao u Kars, nego bih odmah krenuo u Ani, da nisam čitao roman Snijeg Orhana Pamuka. Prije petnaestak godina pozvao me načelnik tog glavnog grada da im kažem šta se i zašto ono zbivalo u Bosni. Držali su me dan dva kao na dlanu, i obećali da će me odvesti u Ani. Poslije čitanja Pamuka tek se shvati kako Božije stvorenje, kome je dat dar za koji se dobija Nobelova nagrada, može prodrijeti u život jednog grada i njegovih ljudi da se čine stvarnijim i od same stvarnosti.
Da biste pročitali ovaj članak, morate biti registrovani korisnik!
| |
|
|
na vrh