Danilo Kiš

Pitali su jednom prilikom novinari Zorana Ćirića, pisca iz Niša i jednu od najživopisnijih suvremenih književnih pojava istočno od Drine, zašto je jednu svoju priču posvetio Danilu Kišu. Ćirićev nam odgovor valja citirati: "Posvećena mu je zato što su ga njegovi netalentovani sledbenici do te mere kanonizovali da ljudi zaboravljaju da je on demonski pisac. Posthumno su ga uštrojili. Važno je da se on iščupa iz akademskih kandži, jer se tek sada oseća eho književnog bunta i prevratničke uloge koju je odigrao. To jedno vrlo važno istorijsko 'ne', koje je vrlo tiho rekao, tek sada se čuje. I eho prelazi u bučnu muziku nalik rokenrolu. Međutim, s obzirom na svetački, spomenarsko-spomenički odnos prema njemu, gde se ljudi predstavljaju kao 'nosioci Kišove spomenice 77-87', Kiš će izgubiti mlađu publiku. Zato mi je važno da ovi mlađi čitaju Kiša bez opterećenja, ne kao klasika i akademika, već kao rasnog majstora, neprilagođenog i zajebanog."

Da, kako bolje u dva pridjeva opisati Danila Kiša? On je zbilja bio neprilagođen i zajeban.

Podmuklo delovanje biografije: Danilo Kiš (1935-1989) Biografija i bibliografija Danila Kiša su dobro poznate: rođen je u Subotici, otac žrtva holokausta, odrastanje na Cetinju, studij i boemija u Beogradu, zaposlenje na francuskim sveučilištima, joyceovsko progonstvo i smrt u Parizu. Četrnaest svezaka njegovih sabranih djela su definitivno najvažnije i najljepše knjige koje je na nekom južnoslavenskom jeziku napisao pisac rođen u dvadesetom stoljeću.

U knjizi Čas lobotomije Svetislav Jovanov će lijepo, poetično i pomalo kišovski sažeti biografiju velikog pisca. "Rođen u bašti (Vrtu?) iz pepela. Odrastao na sumnjivoj transverzali Subotica - Novi Sad - Kerkabarabaš - Cetinje, poznatijoj kao magical place. Najraniji jad: prizivanje književnog junaka iz senki Aušvica. Diplomirao kao prvi student na katedri za opštu književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu, ali nije primljen na istu katedru za asistenta. Povukao se na Mansardu (Bordo - Pariz - Lil - Beograd) i posvetio stilskim vežbama. Nakon što mu je iscurio Peščanik, opredeljuje se za unutrašnju dekoraciju istorije (preuređenje Grobnica). Preboleo smrt gospodina Goluže i ostalih ljubitelja melanholije ruskog pejzaža. Okončava u radikalnom enciklopedizmu, kao svirač na lauti i vlasnik jedne ćudljive answering machine. Londonski dnevnik The Times pokušao da mu se, u ciničnom nekrologu, oduži za sve aluzije o knjigama kraljeva i čeličnim zubima."

Evropski krug kredom Književni put Danila Kiša započeo je sa dva kratka romana objavljena u jednom tomu. Mansardu i Psalam 44 sam Kiš je vrlo često navodio kao svojevrsnu metaforu cjelokupnog njegovog djela: Mansarda, naime, najavljuje njegove metafizičke, a Psalam 44 historijske književne opsesije.

Tri knjige koje su uslijedile: Rani jadi, Bašta, pepeo te Peščanik, predstavljale su svojevrsnu trilogiju o odrastanju, Bildungsroman, porodični ciklus, odnosno - kako je Kiš više volio - cirkus. U ovim knjigama, a naročito u Peščaniku, metafizičke i historijske opsesije se miješaju. Očeva smrt u nacističkom logoru obilježila je čitav Kišov život, a uz pomoć svog istančanog moralnog osjećanja Kiš je u fenomenu koncentracionih logora prepoznao krucijalnu temu dvadesetog stoljeća.

Grobnicu za Borisa Davidoviča porodila je, po Kišovom iskazu, opsesivna ideja da on kao suvremenik dva sistema opresije (fašizma i staljinizma) ima svojevrsnu moralnu obavezu da piše o oba. Dodatni povod bila je blaziranost zapadnjačkih salonskih ljevičara i njihovo nevjerovanje u autentična svjedočanstva o sibirskim logorima. Književno majstorstvo Danila Kiša učinilo je najviše od nemogućeg, u njegovoj se prozi - po riječima jedne kritičarke - užasi logora pretvaraju u med poezije.

Uz pomoć brojnih dokumentarnih svjedočanstava, od kojih je najvažnija knjiga Karla Štajnera 7.000 dana u Sibiru, te književno genijalnog opreznog domišljanja, Danilo Kiš je stvorio autentično remek-djelo, jednu od najljepših i najvažnijih zbirki priča u cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Načinivši tematski evropski krug kredom i unošenjem historičnosti u pripovjedački model koji se obično naziva borgesovskim, Danilo Kiš je zauvijek promijenio pejzaž svih južnoslavenskih književnosti.

Od tog juna mjeseca 1976. godine, kad je Grobnica za Borisa Davidoviča objavljena, ništa više nije bilo isto, to je ona simbolična tačka književnog bunta i prevratništva. Od nedostižnog i stravičnog časa vavilonske pometnje preko Krmače koja proždire svoj okot i Mehaničkih lavova do priče o boljševičkom Hamletu kojeg je tri decenije poslije smrti uskrsla zapadna buržoaska štampa željna spletki i senzacija te naravoučenija koje kaže da za pisanje nisu dovoljna samo muda, Kiš je napisao knjigu u kojoj su estetsko i moralno združeni u savršen i bezgrešan amalgam.

Cijela ona afera oko takozvanog plagijata predstavljala je zapravo tek agoniju jednog staromodnog, anahronog i dozlaboga dosadnog književnog mediokritetskog kružoka čiju je ideologiju Kiš "razvalio" još ranije u svojim čuvenim razmatranjima o nacionalizmu. Sam Kiš je u nekoliko intervjua izrazio žaljenje zbog činjenice da su mnogi, čak i blagonakloni čitatelji, Grobnicu za Borisa Davidoviča čitali kao svojevrsno otkriće o postojanju sovjetskih logora, a ne kao maestralan artefakt. Danas, međutim, kad je staljinizam na smetlištu historije, novim je mladim čitateljima lakše uživati u literarnoj genijalnosti Kišovoj, ne zaboravljajući, naravno, visokomoralni aspekt cijele knjige.

Uostalom, upravo je Danilo Kiš riječ poetika pisao kao po-etika. Perfekcija Kišovog jezika, sugestivnost njegovog tona, njegov filigranski izbrušen stil, sve je to primijetio i jedan od najvećih pjesnika dvadesetog stoljeća, nobelovac Josif Brodski, a baš u pogovoru za Grobnicu za Borisa Davidoviča: "Vladanje jezikom jedva može da se shvati kao zaštita u našem preduzimljivom vijeku; ali ono bar stvara mogućnost da se reaguje, bez čega su ljudi primorani da ostanu robovi svojih iskustava (…) Danilo Kiš jednostavno nagovještava da je literatura jedino sredstvo koje nam stoji na raspolaganju za spoznaju fenomena čija veličina, inače, dovodi do utrnuća naših čula i izmiče našem poimanju."

Čas anatomije Treba reći i da je u obranu Grobnice za Borisa Davidoviča i svog književnog postupka Danilo Kiš napisao Čas anatomije, u isto vrijeme najbolju poetičku knjigu koju je ikada objavio neki južnoslavenski pisac i jedno od najbriljantnijih i najefektnijih polemičkih štiva napisanih na južnoslavenskim jezicima. U pravu je Mihajlo Pantić kada kaže: "Čitajući Čas anatomije - govorim to bez straha od neoprezne generalizacije - oni koji su se, Kišovim rečima, spremali da, posle njega, krenu u veliku avanturu pisanja, učili su se osnovnom stavu svog poziva - dostojanstvu, sumnji, svetom pravu na odbranu i samotumačenje vlastitog dela, intelektualnoj nepokolebljivosti, potrebi da se protivreči i sebi i drugima, angažmanu koji nikada ne sme da bude u službi bilo čega i bilo koga, jer u tom slučaju postaje sopstvena karikatura."

Sve što je u novijim južnoslavenskim književnostima, što bi rekao Bela Hamvas, lijepo, veliko, ozbiljno, ugodno, čisto - potiče od Danila Kiša. Feral Tribune njegova djela gotovo programski objavljuje, Aleš Debeljak ga naziva svojim balkanskim učiteljem, Aleksandar Hemon će ga u svakoj prilici istaknuti kao vlastiti uzor.