Dvadeset i prvi mart više nije prvi dan proljeća nego je odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija postao međunarodnim danom eliminacije svih formi diskriminacije. Dan uoči prvog dana proljeća više nije posljednji dan zime nego je, mimo odluke Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, postao međunarodni dan napada na Irak. To što je ovaj drugi proglašen mimo odluke Generalne skupštine UN-a, samo mu daje na značaju, što znači da je to sigurno tako, za razliku od ovoga prvog koji može biti i da je dan eliminacije svih formi diskriminacije, a, bogme, još uvijek i prvi dan proljeća. Iz više razloga će biti da je ovo drugo. Najprije iz toga što su UN izgubile gotovo sav kredibilitet koji su nekad na planeti, kao, i imale, da nisu mimo njih, ne bi zadnji dan zime postao prvi dan napada na Irak. Dan poslije toga proglašavati bilo šta u Ujedinjenim nacijama zvuči smiješno.

U Bosni i Hercegovini postoji najmanje tri primjera kako proglasiti prvi dan proljeća nečim drugim, pa taman i danom eliminacije svih formi diskriminacije, u najmanju ruku zvuči neozbiljno.

Uzavreli grad Primjeri koji idu naruku prvom danu proljeća jesu Travnik, Zenica i Donji Vakuf. U sve se tri navedene čaršije ovaj dan shvata vrlo ozbiljno i obilježava kao praznik. Može biti da se po Bosni još negdje slavilo za taj datum, ali ne zaboravimo da od pojave Komunističke partije Jugoslavije glavni teferič sa urancima biva za prvi maj, pa sad kad je već zepsti na livadi, bolje u maju nego u martu. Jer mart je muhanat i nikad se ne zna na šta će prvi dan proljeća izaći.

Zenica je čaršija koja 21. mart ispoštuje na šta god da izađe, sve ćuskije da padaju. Dočekuša se lasti u ovome gradu na obali Bosne tradicionalno pravi na Kamberovića polju i ime joj je čimburijada. U Travniku kajganijada, što je u osnovi isto. Kad spomeneš čimbur na teferiču, prva asocijacija je sirotinjska zabava, međutim, prošle godine je na zeničkoj čimburijadi napravljen najmanje jedan čimbur od hiljadu komada jaja, što nikako nije za potcijeniti jer se cifra vrti oko Guinnissove knjige rekorda. Zenica jeste u ekonomskim problemima, ali se za prvi dan proljeća cener mora naći pa kako god. Sakupi se tu i tamo i za janjca, nije problem, ali je raji ipak jaje a ne janje simbol novog života.

U posljednjih nekoliko godina čimburijada je podignuta na veći nivo, jer turistička zajednica grada shvata ozbiljnost pojave pa dijeli plakete za najorganizovanije društvo pored Bosne. Čimburijada ima i svoju himnu, a cio skup je, reći će, apolitičan mada se Titina slika redovno zakuca na drvo, jer Tito nije politika, on je tamo samo To. Za neke zeničke legende to je i dan kada se otvara sezona kupanja u Bosni, pa je obavezno prisustvo kola hitne pomoći, koja nerijetko zna raditi. To je takva čaršija, samo im spomeneš da je voda 21. marta jako hladna, oni će uinat skočiti u nju. "Ko je ovdje hladan, a?", prvo je što će reći kad izađe iz vode.

Što je Zenici čimburijada, to je sultan-mevlud u Donjem Vakufu, gdje ga još zovu i sultan-nevroz, što je valjda isto što i perzijska Nova godina, jer ga za nju vežu. Isto što i čimburijada, je li, samo malo drugačije. Drugačija čaršija, drugačiji i adet. U suštini, teferič. Za razliku od organizovane zeničke varijante, donjevakufska je kudikamo spontanija i skromnija. I ne dešava se pored Vrbasa, nego na Baginoj strani, kako se već zove bašča. To što niko ne peče čimbur, znači samo da se teferič održava na privatnom zemljištu pa vlasnik bašče, ni bivši ni sadašnji, nije rad da mu raja pale travu na livadi, a, opet, dislocirati teferič na neko drugo mjesto, bio bi direktan udar na tradiciju, što ne ide. Raja su se dosjetila i na sultan-mevlud na Baginu stranu idu sa kuhanim jajima. A Bagina strana je vidikovac ponad stare donjevakufske sahat-kule, sagrađene u 18. vijeku, i jedne od ukupno petnaestak preživjelih u BiH. Njen satni mehanizam je otkazao puno prije, negdje 1917. godine, ali su Donjovakufljani ovih dana dobro zapeli da u potpunosti obnove simbol svoje čaršije.

Kopajući put pored kule do Bagine strane, rovokopač je slučajno otkrio nekakvu drevnu grobnicu sa materijalnim ostacima oružja, čija se starost i vrijednost još uvijek procjenjuje. Imajući u vidu šta sve kulturni prostor Donjeg Vakufa baštini, pravo je čudo da se u tradiciji ovdašnjih stanovnika nije pored sultan-mevluda zadržalo više živih tragova prošlosti. Dosta legendi jeste. Ne računajući muzej na otvorenom, što obližnji Prusac jeste, vrijednih materijalnih ostataka kulture u donjovakufskoj općini inače ne fali. Za nekropolu stećaka u obližnjem Starom Selu Kosta Herman je još 1891. godine kazao da se radi o jednom među najljepšim srednjovjekovnim grobljima u Bosni i Hercegovini. Pored niza ornamentiranih, tu je i jedan stećak sa tekstom na bosančici, čije je značenje obradio i pjesnik Mak Dizdar. Stećak je dijelom okrnjen, legenda kaže u prošlom vijeku, kada je iz pukotine na stećku provirila k'o nekakva minđuša. Aga, vlasnik zemljišta na kome je stećak, odvalio je povelik komad stećka i nije našao ništa.

Dočekali vakufski jarani… Donji Vakuf i danas ima ulicu sa imenom Romana Petrovića, čime čuva sjećanje na jednog slikara svjetskog glasa rođenog u ovoj čaršiji. Roman je još 1935. godine u pravoslavnoj crkvi u Vakufu naslikao 24 slike za ikonostas, koje su se sve donedavno nalazile na svom mjestu. Par ih je u međuvremenu oštećeno i na restauraciji su u Sarajevu, dok su ostale predstavnici Pravoslavne crkve izmjestili u RS po odobrenju lokalnih vlasti. Vakufljani tvrde da će se djelo Romana Petrovića vratiti u Vakuf zajedno sa ovdašnjim Srbima. A inače, sve donedavno je zbog politike lokalnih vlasti u vezi sa povratkom Srba na svoja ognjišta u Vakufu zvonilo zvono sankcija.

Ima anegdota, još tamo iz prvih postdejtonskih godina, koja kaže da je pravoslavni pop, izbjegavši iz Vakufa poslije ofanzive ARBiH '95, tražio novo uhljebljenje negdje po RS-u. Pošto ga nije našao, objavio je oglas u novinama da prodaje pravoslavnu crkvu u Donjem Vakufu. Muslimani nisu prodavali, već kupovali - za malo para. Zato je danas vakufska džamija prekrivena jeftinim plehom plave boje. Po čemu je jedinstvena u BiH i ostatku svijeta - sve do Perzije, gdje plava boja dominira, ali ne na džamijama. Danas je situacija sa povratkom u ovu čaršiju dosta drugačija. Najveća otežavajuća okolnost jeste što je privreda gotovo u potpunom kolapsu, a inače bi se dalo disati. Jer kako je god izbjeglim vakufskim Srbima negdje po svijetu, još je teže bilo ovdašnjim Bošnjacima u periodu '92-95. u izbjeglištvu u Pruscu i Bugojnu. O tom tako blizu a tako daleko stanju govori stih pjesme spjevane u ratu sa pogledom na Vakuf: "Dočekaće vakufski jarani, sultan-mevlud na Baginoj strani." Jarani jesu dočekali, ali isto tako jarani kažu da iako se mevludom zove, sultan- mevlud nije imao, niti ima vjersko obilježje.