Danas se diljem interneta može čitati o prijevremenoj smrti meni potpuno nepoznate popularne glumice Brittany Murphy, koja se u svojoj trideset drugoj godini neki dan preselila na američki ahiret - izgleda da ju je, medicinskim žargonom rečeno, strefio herc. Rahmetli Brittany je glumila u filmovima koje nisam gledao, a njeno mi ni ime ni faca ništa ne znače, te sam ja bio potpuno nesvjestan njenog postojanja, a onda je evo dočekala fajront postojanja. Ne mogu reći da mi njen odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak, ali me je nešto nagnalo da pogledam ko se pored nesretne Brittany sve ove godine ispalio iz dunjaluka. I da znaš da ih ima dosta, barem sudeći po listi koju daje neumorna Wikipedia. Ta je lista preminulih u 2009. organizovana po mjesecima, pri čemu su za svaki mjesec izlistani pojedinačni dani tako da se tačno zna ko je i kad umro. Iz istog poriva iz kojeg je moja majka čitanje Oslobođenja započinjala umrlicama, ja sam, umjesto da pišem kolumnu za Dane koja je trebala biti posvećena nečem sasvim drugom, dragocjene sate potrošio tabireći listu umrlih u 2009.

 U oktobru je, recimo, u devedeset osmoj godini umrla libijska kraljica Fatima, udovica posljednjeg libijskog kralja Idrisa, kojeg je 1969. iz baglama izvalio pukovnik Gadafi. Nakon puča, Fatima je tavorila u Kairu, živeći život bivših suverena, prakticirajući nostalgiju u svilenim papučama. Njena stranica na Wikipediji sadrži sliku lijepe, mlade žene širokog osmijeha, u dobro skrojenom kostimiću sa tri dugmeta, desna joj je ruka malo zgrčena - možda je po prirodi bila malo stidna - a iza nje pukla tripolijska luka, koju nakon 1969. sigurno nije nikad vidjela, a neće je bogami nikad više ni vidjeti. Moj otac je, za Gadafijevog vakta, kao uposlenik Energoinvesta dosta često išao u nesvrstanu Libiju. Na jednom putovanju u Tripoli, moj stari se slikao sa Muhammedom Alijem koji se tamo bio našao iz nekog mutnog razloga. Na dotičnoj fotografiji, koja je još uvijek dio naše porodične riznice, moj stari ima širok osmijeh, dotiče lakat Muhammeda Alija, koji se naginje prema okviru slike, u namjeri da istupi iz neugodne situacije i vrati se u bezbjedno okrilje historije. A iza njih pukla tripolijska luka, kao i iza Fatime.

Ili, recimo, Vladimir Savčić Čobi, kojeg Wikipedia uredno navodi - jer niko nikad nije beznačajan - i koji je, naravno, bio punački pjevač priglupe pop grupe Pro Arte. Jedina njihova pjesma koje se sjećam priča potresnu priču o dječaku čija simpatija, znana kao Milijana, ima novi Poni bicikl, zbog čega okrutno zanemaruje Čobija (koji je o tome pjevao u poznijoj dobi) i njegovu ljubav. Refren je bio pun neizrecivog patosa koji uvijek prati neuzvraćenu ljubav: "Mili, Milijana, voza se cijelog dana./ Zvoni taj Poni cin cin cin!/ Opet je samo s njim." U gimnaziji smo tu pjesmu svakodnevno pjevali, pošto je u mom razredu postojao spontani muški hor koji je nekad znao propustiti veliki odmor i pitu kod Dervoza samo da bi ispjevao vječne melodije poput Čobijeve Milijane ili zaboravljenog remek-djela grupe Kamen na kamen po imenu Jaranice koje sadrži i ove besmrtne stihove: "Pitaju me jaranice imam li problema/ Što me sedam dana među njima nema./ A ja kažem, jaranice, drugarice moje/ U životu mome stvari 'vako stoje…"

 Jedan od članova tog hora bio je i Maca - Žan Marolt - čiju smrt Wikipedia uredno navodi. Maca je na tim velikim odmorima lišenim Dervoza nekad glumio dirigenta našeg hora, što je jako otežavalo pjevanje, pošto je teško bilo suzdržati smijeh. Maca je svakog mogao nasmijati. Kad je onomad umro Tito, u svakoj učionici je bio mali oltar sa Titinom slikom, crnim florom i crvenim karanfilima, a mi smo morali držati počasne straže i stajati mirno kao gardisti na Dedinju. Tih crnih dana, glavni sport u mom razredu je bio nasmijavanje počasnih stražara, pri čemu je željeni ishod bio da se stražari zbog nekontrolisanog napada šege izbace sa časa ili pošalju direktoru. Maca je bio nenadmašiv u tom sportu, potpuno i suvereno lišen ideološke žalosti, prepun iskrene životne radosti, kako s Titom tako i bez Tita. Negdje će neki paralelni zgubidan jednog dana iščitavati almanah mrtvih na Wikipediji i ime mu Žanovo neće značiti ništa. Možda će zastati kad vidi cifru - 44 - koja se odnosi na njegove godine, ali će i dalje biti nesvjestan količine života i radosti koja može stati u taj broj.

Kao što sam i ja nesvjestan količine iskustva koje je sadržavao život Harryja Patcha, preminulog u julu u sto jedanaestoj godini, posljednjeg čovjeka koji se borio u rovovima Prvog svjetskog rata, s kojim je umrlo svako lično, tjelesno sjećanje na taj rat, koji se tako kompletan preselio u zvaničnu historiju. Ili život Tibora Kristofa, koji je umro u septembru u šezdeset sedmoj godini. Tibor je bio glumac čiji je glas bio glas Seana Conneryja na mađarskom, kao što je i sinhronizovao Dartha Vadera u nekoliko nastavaka Rata zvijezda. Luke, apád vagyok. - "Luke, ja sam ti babo", govorio je mladom Skywalkeru. Kako li je Tibor dobacio od Miskolca, gdje je rođen, do Galaktičke imperije? Je li kome to ispričao? I hoće li taj neko to nekome drugom ispričati?

 Zgubidan koji tabiri mrtve uprkos prazničnoj groznici ne može a da se ne pita: gdje ode sve ono što prođe? Gdje završe završeni životi? Gdje je pohranjeno iskustvo življenja koje za sobom ostave mrtvi? Što nas više ima, to nas više umire i postaje lakše zaboraviti umrle i sve one načine na koji su naši životi bili uvezani sa njima. Što je više svijeta to nam treba više pamćenja, a ljudskog pamćenja je sve manje. Sve je više digitalnog pamćenja - svi oni koje je Wikipedia izlistala biće temeljito zaboravljeni kad poumiru oni čija tijela sadrže sjećanja na njih. Samo će ih se internet sjećati.

 Zato, kad za ovih praznika budemo ljubili naše prijatelje i komšije, rodbinu, znance i neznance, učinimo to nezaboravno, ostavimo na njihovim obrazima i tijelima pečat našeg postojanja da nas mogu što duže pamtiti, prije nego što se prebacimo na ahiret ili internet.

Danas se diljem interneta može čitati o prijevremenoj smrti meni potpuno nepoznate popularne glumice Brittany Murphy, koja se u svojoj trideset drugoj godini neki dan preselila na američki ahiret - izgleda da ju je, medicinskim žargonom rečeno, strefio herc. Rahmetli Brittany je glumila u filmovima koje nisam gledao, a njeno mi ni ime ni faca ništa ne znače, te sam ja bio potpuno nesvjestan njenog postojanja, a onda je evo dočekala fajront postojanja. Ne mogu reći da mi njen odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak, ali me je nešto nagnalo da pogledam ko se pored nesretne Brittany sve ove godine ispalio iz dunjaluka. I da znaš da ih ima dosta, barem sudeći po listi koju daje neumorna Wikipedia. Ta je lista preminulih u 2009. organizovana po mjesecima, pri čemu su za svaki mjesec izlistani pojedinačni dani tako da se tačno zna ko je i kad umro. Iz istog poriva iz kojeg je moja majka čitanje Oslobođenja započinjala umrlicama, ja sam, umjesto da pišem kolumnu za Dane koja je trebala biti posvećena nečem sasvim drugom, dragocjene sate potrošio tabireći listu umrlih u 2009.

 U oktobru je, recimo, u devedeset osmoj godini umrla libijska kraljica Fatima, udovica posljednjeg libijskog kralja Idrisa, kojeg je 1969. iz baglama izvalio pukovnik Gadafi. Nakon puča, Fatima je tavorila u Kairu, živeći život bivših suverena, prakticirajući nostalgiju u svilenim papučama. Njena stranica na Wikipediji sadrži sliku lijepe, mlade žene širokog osmijeha, u dobro skrojenom kostimiću sa tri dugmeta, desna joj je ruka malo zgrčena - možda je po prirodi bila malo stidna - a iza nje pukla tripolijska luka, koju nakon 1969. sigurno nije nikad vidjela, a neće je bogami nikad više ni vidjeti. Moj otac je, za Gadafijevog vakta, kao uposlenik Energoinvesta dosta često išao u nesvrstanu Libiju. Na jednom putovanju u Tripoli, moj stari se slikao sa Muhammedom Alijem koji se tamo bio našao iz nekog mutnog razloga. Na dotičnoj fotografiji, koja je još uvijek dio naše porodične riznice, moj stari ima širok osmijeh, dotiče lakat Muhammeda Alija, koji se naginje prema okviru slike, u namjeri da istupi iz neugodne situacije i vrati se u bezbjedno okrilje historije. A iza njih pukla tripolijska luka, kao i iza Fatime.

Ili, recimo, Vladimir Savčić Čobi, kojeg Wikipedia uredno navodi - jer niko nikad nije beznačajan - i koji je, naravno, bio punački pjevač priglupe pop grupe Pro Arte. Jedina njihova pjesma koje se sjećam priča potresnu priču o dječaku čija simpatija, znana kao Milijana, ima novi Poni bicikl, zbog čega okrutno zanemaruje Čobija (koji je o tome pjevao u poznijoj dobi) i njegovu ljubav. Refren je bio pun neizrecivog patosa koji uvijek prati neuzvraćenu ljubav: "Mili, Milijana, voza se cijelog dana./ Zvoni taj Poni cin cin cin!/ Opet je samo s njim." U gimnaziji smo tu pjesmu svakodnevno pjevali, pošto je u mom razredu postojao spontani muški hor koji je nekad znao propustiti veliki odmor i pitu kod Dervoza samo da bi ispjevao vječne melodije poput Čobijeve Milijane ili zaboravljenog remek-djela grupe Kamen na kamen po imenu Jaranice koje sadrži i ove besmrtne stihove: "Pitaju me jaranice imam li problema/ Što me sedam dana među njima nema./ A ja kažem, jaranice, drugarice moje/ U životu mome stvari 'vako stoje…"

 Jedan od članova tog hora bio je i Maca - Žan Marolt - čiju smrt Wikipedia uredno navodi. Maca je na tim velikim odmorima lišenim Dervoza nekad glumio dirigenta našeg hora, što je jako otežavalo pjevanje, pošto je teško bilo suzdržati smijeh. Maca je svakog mogao nasmijati. Kad je onomad umro Tito, u svakoj učionici je bio mali oltar sa Titinom slikom, crnim florom i crvenim karanfilima, a mi smo morali držati počasne straže i stajati mirno kao gardisti na Dedinju. Tih crnih dana, glavni sport u mom razredu je bio nasmijavanje počasnih stražara, pri čemu je željeni ishod bio da se stražari zbog nekontrolisanog napada šege izbace sa časa ili pošalju direktoru. Maca je bio nenadmašiv u tom sportu, potpuno i suvereno lišen ideološke žalosti, prepun iskrene životne radosti, kako s Titom tako i bez Tita. Negdje će neki paralelni zgubidan jednog dana iščitavati almanah mrtvih na Wikipediji i ime mu Žanovo neće značiti ništa. Možda će zastati kad vidi cifru - 44 - koja se odnosi na njegove godine, ali će i dalje biti nesvjestan količine života i radosti koja može stati u taj broj.

Kao što sam i ja nesvjestan količine iskustva koje je sadržavao život Harryja Patcha, preminulog u julu u sto jedanaestoj godini, posljednjeg čovjeka koji se borio u rovovima Prvog svjetskog rata, s kojim je umrlo svako lično, tjelesno sjećanje na taj rat, koji se tako kompletan preselio u zvaničnu historiju. Ili život Tibora Kristofa, koji je umro u septembru u šezdeset sedmoj godini. Tibor je bio glumac čiji je glas bio glas Seana Conneryja na mađarskom, kao što je i sinhronizovao Dartha Vadera u nekoliko nastavaka Rata zvijezda. Luke, apád vagyok. - "Luke, ja sam ti babo", govorio je mladom Skywalkeru. Kako li je Tibor dobacio od Miskolca, gdje je rođen, do Galaktičke imperije? Je li kome to ispričao? I hoće li taj neko to nekome drugom ispričati?

 Zgubidan koji tabiri mrtve uprkos prazničnoj groznici ne može a da se ne pita: gdje ode sve ono što prođe? Gdje završe završeni životi? Gdje je pohranjeno iskustvo življenja koje za sobom ostave mrtvi? Što nas više ima, to nas više umire i postaje lakše zaboraviti umrle i sve one načine na koji su naši životi bili uvezani sa njima. Što je više svijeta to nam treba više pamćenja, a ljudskog pamćenja je sve manje. Sve je više digitalnog pamćenja - svi oni koje je Wikipedia izlistala biće temeljito zaboravljeni kad poumiru oni čija tijela sadrže sjećanja na njih. Samo će ih se internet sjećati.