Bliže nam se, evo, ko zna koji po redu jesenji postdejtonski izbori, a ovdašnji se analitičari svejednako čude Dodikovoj retorici. U javnosti je, iz teško razumljivih razloga, prisutna slika o Dodiku kao nekom ko je nekada, kao, bio zbiljski SDS-ov protivnik, a onda se, navodno volšebno, pretvorio u nastavljača SDS-ovog projekta. Problem s tom slikom je to što je - pogrešna. Nikada se Dodik (kao ni njegovi politički saveznici) nije dubinski i suštinski suprotstavljao SDS-u.

U tom je smislu izuzetno poučno vratiti se dvanaest godina unazad. Na izborima u septembru 1996. godine, prvim poslijeratnim, tada neprikosnovenom SDS-u u Republici Srpskoj se suprotstavila opozicija u vidu Saveza za mir i progres i Patriotskog demokratskog bloka. Opozicioni lideri na tim izborima nisu postigli neki zapažen uspjeh, ali će u narednim godinama itekako utjecati na bosanskohercegovačku politiku. Riječ je, naime, o Branku Dokiću, Živku Radišiću, Mladenu Ivaniću, Nebojši Radmanoviću i Miloradu Dodiku.

Ondašnju je njihovu retoriku u tekstu Druga Srpska objavljenom u beogradskoj Našoj borbi analizirao Ivan Čolović (isti je tekst kasnije preštampao u svojoj knjizi Politika simbola). Vrlo je zanimljivo vratiti se danas tom tekstu i naročito njegovim zaključcima.

Onomad se Nebojša Radmanović žalio na "informativno nasilje" Glasa Srpske ciljajući na njegovu upornu SDS-ovsku propagandu; odnosno na - kako je kazivao Živko Radišić - "vladavinu totalitarizma i jednoumlja, (s tim da) svako drugačije mišljenje vladajuća stranka (SDS) proglašava izdajom srpstva". Tadašnji RTRS isti su ljudi nazivali "pravom TV Bastiljom". Mladen Ivanić je govorio o opozicionarima kao "boljim ljudima na istom nacionalnom cilju". Milorad Dodik ga je vrlo direktno podržao ocjenom da je "Mladen Ivanić bolji Srbin od Momčila Krajišnika".

Sve je ovo savršeno poslužilo Ivanu Čoloviću da dođe do zaključka koji je itekako aktualan i dan-danas. Alternativni projekt Republike Srpske, njihova Druga Srpska, veli Čolović, bitno se razlikuje od onoga što je građanska i demokratska opozicija u Srbiji naz(i)vala Drugom Srbijom. U najkraćem, a Čolovićevim riječima, (ondašnja) opozicija SDS-u predstavlja "projekt očuvanja i konsolidacije političkih i vojnih rezultata tog (Karadžićevog) režima". Za Dodika i dodikovce, još i prije dvanaest godina, "najveća mana režima na Palama nije bio ni ekstremni nacionalizam, ni četništvo, ni klerikalizam, ni preferiranje gusala na račun kompjutera, nego to što je srpstvo tog režima palo na ispitu". Samo finale Čolovićevog članka posebno je indikativno - opoziciona Druga Srpska "sasvim se lepo može nazvati i Srpskija Srpska". Za tu i takvu "Srpskiju Srpsku" Dodik se dosljedno bori već tuce godina i tu nema nikakvih promjena ni (kopernikanskih) obrata, ma šta federalni mediji i stranke te predstavnici međunarodne zajednice mislili o tome.

U tom svjetlu jasnije bivaju i različite reakcije Mladena Bosića i Milorada Dodika na vijest o hapšenju Radovana Karadžića. Bosić, Karadžićev nasljednik na tronu Srpske demokratske stranke, suđenje prvom predsjedniku Republike Srpske vidi i kao suđenje projektu Republike Srpske. Dodik, međutim, u Karadžiću manje vidi tvorca RS-a, a više čovjeka koji je "očuvanje i konsolidaciju" političkih i vojnih rezultata rata i etničkog čišćenja doveo u opasnost. Očuvanje i konsolidacija RS-a za Dodika su pitanje svih pitanja. Njegova skorašnja posjeta Biljani Plavšić u švedskom zatvoru podsjetila je na njihovu višegodišnju bliskost, no olako se zaboravlja da i ta bliskost ima svoju prethistoriju. U vrijeme kad je govorio da je "Mladen Ivanić bolji Srbin od Momčila Krajišnika" Dodik je običavao kazati i da je "Živko Radišić bolji Srbin od Biljane Plavšić". Tek kad se Plavšićka odrekla Karadžića zarad očuvanja i konsolidacije RS-a, od Dodika je mogla dobiti indulgenciju.