Molim vas da prenesete poruku svom narodu: Turska je naša mati, tako je bilo i tako će i ostati. (Mustafa Cerić, reisul-ulema Islamske zajednice BiH, 2008. godine)

Mustafa Cerić ima razloga da bude zadovoljan. Ali, ne samo time što su čitaoci Avaza u Mostaru, Stocu, Vitezu i svim drugim sredinama koji na svojoj koži godinama osjećaju šta znači ljubav bosanskohercegovačkih Hrvata prema Hrvatskoj, a koji vjeruju da je reisul-ulema "najviši duhovni autoritet", proslavili fudbalsku pobjedu Turske nad Hrvatskom na očekivani način. Cerićev "bingo" stiže i iz Sarajeva, Zenice, Tuzle... iz većinski bošnjačkih gradova, u kojima nije bilo "crte razgraničenja Armije BiH i HVO-a", a koji su se euforično radovali upravo u skladu s porukama kojima Cerić i javno i sistematično godinama iz svojih vjernika potiskuje Bosnu i Hercegovinu i bošnjački identitet, a uglavljuje Tursku i turski identitet.

Da ne bi bilo zabune: Cerić nije turski nacionalist i ne čini to ni radi svojih turkofilskih osjećanja. On je vođen nezajažljivom ambicijom koju ne krije, godinama podgrijavanom britanskom i podrškom moćnih krugova oko Kissingera: želi da bude lider evropskih muslimana koji će s Evropom pregovarati o njihovom statusu koji bi, u njegovoj viziji, bio osiguran potpisivanjem "društvenog ugovora". Prva žrtva njegovih tragikomičnih ambicija je nacionalni identitet većine bosanskohercegovačkih muslimana. Otkrivajući svojim sljedbenicima da im je mati Turska, a ne Bosna i Hercegovina, reisul-ulema para jedva povezane niti njihovog nacionalnog, bošnjačkog identiteta. Time kod Bošnjaka unosi zbrku, a kod njihovih susjeda budi mržnju, podsmijeh i prezir.

O Cerićevoj interpretaciji bošnjačko-turskih odnosa želio sam za Dane razgovarati s jednim od najobrazovanijih Bošnjaka, vrsnim historičarom i eruditom. Citirao sam mu nekoliko reisovih rečenica, bio je zgrožen. "To što on govori su budalaštine"- prokomentirao je. No, odbio je intervju, uz objašnjenje da ne želi sada da govori o ovoj temi kako ne bi bio iskorišten "protiv Bosne i Bošnjaka". Nisam krio svoju iznenađenost, pa i razočaranost. Rekao sam mu da smatram da su Cerićevi sistematski pokušaji, prvo, redefiniranja bošnjačkog nacionalnog identiteta, a onda i njegovog svođenja na vjersku komponentu, upravo neprijateljski i prema Bošnjacima i prema Bosni i Hercegovini. Pokušao mi je objasniti svoje odbijanje time da ne želi u isti koš trpati ustaško, nasilničko orgijanje u Mostaru s neprimjerenom bošnjačkom euforijom nakon pobjede turske fudbalske reprezentacije.

A to ne želim ni ja. Mislim, naime, da je dugoročno po Bosnu i Hercegovinu i prije svih po Bošnjake od karikaturalnih, uspaljenih Pavelićevih sljedbenika puno destruktivnije Cerićevo plansko prekrajanje decenijama osporavanog bošnjačkog nacionalnog identiteta. Zahvaljujući (i) Ceriću, posijane klice saudijskog vehabizma već daju obilate plodove u Bosni i Hercegovini, unatoč tome što je bosanska tradicija islama stara preko pet i po stoljeća. A kako li će se tek provesti bošnjački nacionalni identitet?