Priča prva: sarajevska Bosna je prošle sedmi ce zasluženo, na svom parketu, izgubila ti tulu košarkaškog prvaka Bosne i Hercegovine od ekipe Široki Prima pivo iz Širokog Brijega. Odgovor razočaranih sarajevskih navijača u Skenderiji bio je gromoglasno skandiranje "ustaše, ustaše" i "gazi, gazi ustašeee..."

Priča druga: nedavno su obznanjeni podaci prema kojima preko 80% ovogodišnjih maturanata banjalučkih srednjih škola nikada u životu nije bilo u Sarajevu. U svjetlu ovog podatka još značajnijom se čini praksa utemeljitelja sarajevskog Kid's Festivala po kojoj godinama organiziraju dolazak djece iz čitave Bosne i Hercegovine u Skenderiju na mnogobrojne atraktivne programe namijenjene najmlađima. Međutim, teško da će mališanima iz Republike Srpske prvi boravak u Sarajevu ostati u lijepom sjećanju i ne vjerujem da će poželjeti da se ikada više vrate, unatoč odličnim filmovima, smiješnim klovnovima i šarenim balonima. Naime, voditelj jednog od programa je na početku nabrajao imena gradova iz kojih dolaze prisutni, što je praćeno gromoglasnim aplauzima; no, kada su na red došla imena gradova iz Republike Srpske, Skenderijom se iz dječjih grla, kao po komandi, zaorilo "uaaa, uaaa..." Trebalo je vidjeti taj strah na licima dječaka i djevojčica, njihovih vršnjaka, iz Bijeljine i Istočnog Sarajeva!

Ove dvije sarajevske crtice mi se čine važnima, ne samo zato što nisam primijetio da su do trenutka pisanja ovog teksta zabilježene u bilo kojem sarajevskom mediju. Radi se o sindromima bošnjačkog nacionalizma koji, unatoč svojoj reaktivnosti, dugoročno nije ništa manje destruktivan i opasan po mogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine od ostala dva nacionalizma.

Na ocjenu o reaktivnoj prirodi ovog novog talasa bošnjačkog nacionalizma upućuje činjenica da je nastao kao reakcija zbunjenosti i nedostatka promišljenog odgovora na karadžićevsku retoriku koju već mjesecima brižno, a nekažnjeno, njeguje lider Republike Srpske Milorad Dodik. O njemu se puno govori i piše. Kada sam još prije više od pola godine napisao da je Dodikova retorika u osnovi ratna bio sam usamljen čak i među kolegama u redakciji. Sada se identične ocjene čuju sa svih strana, ali to i dalje ne znači da je, prije svega, bošnjačka nacionalna politika pronašla racionalan odgovor na ozbiljan banjalučki izazov. Najmanje je to idiotsko raspirivanje nacionalizma od strane vodećeg bošnjačkog političara Mustafe Cerića, najjasnije demonstrirano u njegovoj nedavnoj bečkoj žalopojci što "Bošnjaci jedini od svih naroda nakon raspada Jugoslavije nemaju svoju nacionalnu državu". Da mi nije mene i dragih mi Bosanaca i Hercegovaca, zlobno bih Ceriću i poštivaocima "vrhovnog bošnjačkog duhovnog autoriteta" poželio ostvarenje njegovog sna i život baš u takvoj, sanjanoj "bošnjačkoj matičnoj državi".

Bošnjačka nacionalna politika u proteklom ratu nikada jadnije nije izgledala i nikada pogubnije rezultate nije davala nego u "tuk na utuk" periodima, onda kada je nalijegala na nacionalističku matricu velikosrpske (i velikohrvatske) politike. Sarajevo i Sarajlije su, unatoč pojedinačnim zločinima nad nebošnjacima u gradu tokom opsade, imale razloga da sa visine gledaju na obje zločinačke ratne tvorevine na bh. tlu, Republiku Srpsku i "Herceg-Bosnu". Ta činjenica je prepoznata i u svijetu i ona je razlog zbog čega je, recimo, skoro svaki releventan svjetski umjetnik ili humanista našao načina da učini javni gest podrške i solidarnosti sa ratnim Sarajevom. Ovo današnje, u kojem se događaju scene poput opisanih sa početka teksta, teško da bi polučilo jednaka osjećanja. I to bez obzira na stotinu povoda koje nudi sirovi Dodikov nacionalizam ili to što navijači Širokog u svojoj dvorani Bosni skandiraju "ubij Turčina".