Nisam imao namjeru da pišem o odluci Međunarodnog suda pravde kojom se Srbija oslobađa odgovornosti za genocid u Bosni i Hercegovini. Bilo mi je dosta zanimljivo što je Sud malo naružio Srbiju što nije spriječila zločin - da je Milošević po Arkanu poslao poruku Mladiću i Karadžiću da se u Bosni ne preteruje jer nije, bre, lepo, mnogi bi životi bili spaseni, ali eto, misle sudije, došlo je do nesretnog nesporazuma - ali nisam imao da kažem ništa što već nije rečeno. Odavno bi trebalo svima sve biti jasno pa nisam mislio da ima ikakve potrebe da ja nešto dodajem ili objašnjavam - ne moram ni ja svakom loncu biti poklopac. Ali onda mi se javila Edina, čitateljka iz Tuzle, koja mi je rekla da je nedavno sanjala kompletnu moju kolumnu. "U tekstu se osjetila tuga", napisala mi je Edina, "u velikoj mjeri uzrokovana haškom odlukom o BiH i Srbiji i genocidu. Kao da su te ideje iznevjerile." Strašno je (i) laskavo za pisca kad mu se nenapisani tekstovi javljaju u podsvijesti i morama vjernih čitalaca, ali ono što je najjače i najvažnije u Edininom snu je ta tuga koja je i njena i moja.

Lako je, naravno, vidjeti kakva je politička, moralna i pravna tragedija odluka Međunarodnog suda pravde, ali u trenutku kad je Bosna i Hercegovina podnijela tužbu protiv Jugoslavije/Srbije priznala je legitimitet suda i pravosnažnost buduće odluke i sad tu nema nazad. Otud je jedna od posljedica Odluke neizbježno suočavanje s činjenicom da je Republika šumska odgovorna za genocid spomenut u Odluci i da je ista zločinačka tvorevina izdžikljala iz masovnih grobnica te da je shodno tome dejtonska Bosna i Hercegovina politička, moralna i pravna nakarada kojoj nema premca u modernoj historiji. Nema nikakve dileme da će političke elite sva tri konstitutivna naroda na različite, na samo njima svojstvene načine, to suočavanje uspješno i profitabilno izbjeći te tako zadržati svoje tamne entitetske vilajete. Nakon Odluke, genocid je, 'ajde da kažemo, zvanično postao neugodna činjenica, zbog koje će biti malo teže, ali nikako teško, održavati etničko-kriminogeni poredak današnje bosanske države.

Ništa od gorespomenutog do kraja ne objašnjava tugu koju je Edina sanjala (i koju sam ja zaista osjećao nakon Odluke), niti to što je tuga toliko duboko usađena u našu zajedničku podsvijest - podsvijest koja je zajednička upravo u onoj mjeri u kojoj dijelimo tu tugu. Da postoji bosanski duh, ta bi mu tuga bila konstitutivna činjenica. Ta tuga dolazi od osjećaja da je svijet moralno nakrivo nasađen, da je uvijek takav bio i da ga nikad, niko neće ispraviti. Ideja koja je izdata u Edininom snu je kantovska, racionalna, prosvjetiteljska ideja da je svijet definisan zvjezdanim nebom nad nama i moralnim zakonom u nama, da nas taj moralni zakon goni da se protežemo ka tim zvijezdama, da je pravda metafizička neophodnost ljudskog bivanja. Drugim riječima, za naše ljudsko postojanje u moralno organizovanom svijetu neophodan je osjećaj da će zločini - kad-tad - biti kažnjeni, da će pravda - kako-tako - stići zločince. Vjera da je Bog pravedan pruža utjehu vjerniku, ali ne i ateističnom humanisti kao što sam ja, tim prije što u svijetu u kojem ima višak nepravde neophodnijom izgleda sila kojom bi se pravda uspostavila. Otud globalni i lokalni, bosanski, porast u apokaliptičnom vjerskom fanatizmu, otud Bog sve skloniji osveti i vjernici sve manje opraštanju i pošteni ateisti koji imaju noćne more nafilovane očajem.

Teško je ne vidjeti odluku Međunarodnog suda kao još jedan poraz ideje o moralnoj ustanovljenosti svijeta, kao još jednu pobjedu ideje - bez koje bi bili nemogući kako Republika šumska, tako i rat u Iraku - da se zločin, brate, uvijek lijepo isplati. Sad se vidi da treba samo, kako bi se zločin isplatio, pustiti one koji se bakću sa moralnim imperativima i sličnim naivnim razbibrigama da se iscrpe uzastopnim porazima, treba sačekati da srebreničke majke izumru i silovane žene poudaju, treba dočekati vrijeme kad nije uopšte teško zamisliti zločin bez zločinaca i sud pravde bez pravde, treba izgraditi moralno-nakaradnu državu u kojoj je moguće genocid interpretirati kao elementarnu nepogodu. Tuga u Edininom snu tako dolazi od osjećaja da je ovo dunjaluk u kojem pošteno ljudsko biće ne može na sabahu ustati a da se ne suoči sa svakojakim zlom, sa rutinskim lažima i svakodnevnom nepravdom, sa slikama i pričama o fukari koja nemilice gine u suludim mesijanskim projektima, sa oblačnim nebom nad nama i moralnim rasulom u nama.

Ne znam za Edinu, ali ja već decenijama deveram sa raznovrsnim historijskim i ljudskim katastrofama tako što negdje duboko u sebi održavam plamičak vjerovanja da je ono što se desilo u Bosni moralni izuzetak, da dejtonska Bosna ne mora da postoji, da je ono što se dešava u Americi i Iraku nešto što ne bi trebalo da se dešava zato što nije pravo, da će Karadžić, Mladić, Bush i ini na kraju krajeva zaplatiti, da će im neka pravedna sila dohakati. Da bih ostao na površini u poplavi zla, neophodno mi je bilo vjerovanje da je bolji i pravedniji svijet uvijek logičnija opcija i da će jednog dana, usljed kosmičke moralne racionalnosti, sve doći na svoje. Ali, nakon serije spektakularnih moralnih katastrofa od kojih je zadnja odluka Međunarodnog suda, taj je plamičak sve teže i teže održavati. Ako se ugasi, onda postoje samo dvije opcije: ili se pragmatično priključiti onima lišenim bilo kakvog moralnog imperativa ili priznati apsolutnost poraza i prihvatiti retroaktivni besmisao vlastitog života. Tuga u Edininom snu je, tako, zapravo strah od realne i konstantne mogućnosti potpunog obezljuđenja.

Za sada, srećom, ni Edina ni ja nismo došli do te tačke. U Edininom snu se ukazao "tračak dobroga" u obliku žene koju volim - "jedino toplo biće" s kojim mogu "dijeliti ljudska osjećanja". Tako je Edina isanjala - i sebi i meni i svima nam - jedini mogući izlaz iz današnjeg i svagdašnjeg moralnog bespuća: kad svijet izgori do temelja, bolju kuću moramo graditi sa onim najbližima, sa onima sa kojima dijelimo snove.