"Niti jedna žena neće ostati i poginuti na ovom brodu samo zato jer je Ben Guggenheim bio kukavica!", odgovorio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena, kada mu je ponuđeno da se ukrca u čamac za spašavanje. Titanic je neumitno tonuo, a Benjamin Guggenheim dobro je znao da će se utopiti, ali je htio biti dostojan svoga javnog ugleda, stečenoga porijeklom i materijalnim bogatstvom, pa su mu ime i obraz koštali više od života. Tako je to bilo prije stotinjak godina: prava gospoda svemu su znala cijenu.

Tačno osamdeset godina nakon potonuća Titanica, u aprilu 1992., Marko Vešović našao se u Guggenheimovoj situaciji. Ali sarajevski profesor i pjesnik bio je skoro siromašak, bez stana i konta na banci, bez znatnog porijekla i društvenoga ugleda, sa ženom i tek rođenim djetetom. Kao tipičnome putniku trećega razreda nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je spašavao živu glavu. Ali ni on, kao ni njegov slavni prethodnik, nije iskoristio svoju priliku. Srećom, Sarajevo nije doživjelo sudbinu Titanica. Da jest, o Vešoviću i o njemu sličnima govorilo bi se danas kao o Benjaminu Guggenheimu i o njegovim bogatim prijateljima, koji nisu htjeli otići s broda na kojemu je ostalo žena i djece. Ili se samo nadamo da bi se tako govorilo, a zaboravljamo da ne bi imao tko govoriti, jer je sirota zemljica Bosna svijetu manje važna od davno potonuloga broda, a Sarajevo ne vrijedi ni koliko kabina trećega razreda na Titanicu.

Markovo javno sramoćenje započelo je malo po svršetku rata. U početku se činilo da mu to neki radikalniji muslimani ne praštaju što se kao Crnogorac i pravoslavac petlja u stvari koje se, izravno ili neizravno, tiču njihove vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Vešović je bivao sve neomiljeniji, pa i kod onih koji se ne izdaju za velike vjernike, postajalo je jasno da je njegov grijeh druge vrste. Ljudi mu nisu praštali ono zbog čega su u ratu gledali u njega kao u boga. Dok su okolo padale granate, Marko je funkcionirao kao moralni uzor, ali kada je definitivno došao mir, ljude je počela vrijeđati ideja da je Marko po bilo čemu bolji od njih. Osim toga, znali su da ne bi, da su se našli u njegovoj situaciji, postupili na isti način.

A onda je u Sarajevo, u ulozi crnogorskoga državnog poklisara, stigao Novak Kilibarda. Iako je s početka rata bio jedan od gorih među najgorima, pa ga je i sam Karadžić za to odlikovao, Kilibarda je u Sarajevu dočekan kao gospodin i veliki intelektualac. Ali ne zato što bismo bili sretni jer se čovjek u međuvremenu popravio, nego zato što znamo da smo u zla vremena bili bolji ljudi od njega. Kada prošeta Ferhadijom, Novak sreće sve same moralne vertikale. One koji ga pozdravljaju takva uloga katkad usrećuje, kao što ih zna grdno nasekirati ako svakoga jutra na ulici nalete na boljega od sebe, recimo na Marka.

Izbor između Vešovića i Kilibarde postao je sarajevska životna svakodnevica. Naravno, njih dvojica su i metafore, osim što su stvarni ljudi. Prvome će se tražiti sitne ljudske slabosti i krupne karakterne mane, opanjkavat će ga se zbog davnih prijateljstava, zbog riječi koje je izgovorio prije dvadeset godina, ili ih nikada nije izgovorio, ali nam se sve nekako čini da jest. Optuživat će ga se da je pri žiriranjima za književne nagrade sklon vlastitoj naciji, da je moralni i intelektualni maneken, da krivotvori bosansku povijest i da je slab iz oblasti bosanskoga patriotizma. A što je vrlo bitno, blatom se već odavno ne nabacuju radikalni nacionalisti i klerikalci. To čini ona dobra sarajevska raja, koja će svojim već legendarnim smislom za humor lako poništiti svaku činjenicu.

Drugome, Kilibardi, ili metafori koja se Kilibardom zove, nalazit će sve same vrline, iz čega će se čitati besmrtna sarajevska tradicija suživota. Mi se erotski uzbudimo pred zlikovcima koji su se u međuvremenu malo popravili, a još više pred vlastitom lakoćom praštanja. Ako je prije deset godina možda i klao, oko Kiseljaka ili na Palama, u Dretelju ili na Manjači, sasvim je svejedno, mi ćemo danas s njime popiti kafu, ili još bolje - sarajevsku pivu. Promakne li u tom času pločnikom ispred kafane kakav Vešović (ili kakav Lovrenović, premda je taj drukčiji, ali mu je društvena uloga slična), dobacit ćemo, opet po sarajevski: vidi one budale! Učinit ćemo to zbog sebe, ali i zbog dragoga gosta. Da nešto krivo ne pomisli, i da o gradu i svijetu ne zaključuje na osnovu lokalnih top-lista od prije deset ili petnaest godina. Legendarno je i to naše gostoprimstvo.

Pritom, silno je zamamna i sama potreba za ridikuliziranjem ljudi koji nipočemu ne bi trebali biti ridikuli. Znate onu, kada sarajevski jalijaši dobacuju Andriću, nakon što je netom dobio Nobelovu nagradu: Ćoro, napiše li se šta? Možda i nije istinita, ali je istinit razlog zbog kojega smo izmislili anegdotu, pa je, evo, ponavljamo i prepričavamo već desetljećima, i uživamo kada se stranac nasmije našem smislu za humor i odnosu prema veličinama. Ne, ne radi se tu o potrebi da budemo jednaki s najboljima među nama. Upravo suprotno: mi od njih želimo načiniti kretene.

Nakon rata, i svega što se u tom ratu događalo, nakon svemirske samoće usred koje su izdisali Bosna i Sarajevo, kada je postalo jasno da smo, ipak, preživjeli, kretenima imaju postati svi koji su, u bilo kojem smislu, bili živi moralni toposi ovoga grada. Takvi koji su po vlastitome izboru ostali u gradu, ili takvi koji su mimo logike krda kojem pripadaju, i mimo onoga što su zagovarali njihovi pastiri, govorili u korist grada i zemlje. Njih danas valja uništiti da bi se bilo jedno s Kilibardama. Za genocid su, ionako, krivi neki anonimni srpski seljaci iz okolice Foče ili Kalinovika, a ne gospoda i akademici, poklisari iz prvoga komšiluka i vlasnici tržnih centara, koji se gnijezde u toplim sarajevskim njedrima, kako su se gnijezdili i prije rata. Da nije Karadžića i Mladića, i da nije Haaga, već bi smo se izmirili sa svima, osim s bližnjima.