Nije izvjesno kakva bi bila povijest novokomponovane narodne muzike da njezina prva velika zvijezda nije tragično, i tako rano, stradala u automobilskoj nesreći.

Silvana Armenulić, Bosanka raskošnoga poprsja, kakvo nikada ne izlazi iz mode, od Hollywooda do Šabačke magistrale, otišla je u Beograd, gdje je, iz marketinških razloga, svoje muslimansko ime zamijenila internacionalnim, nazvavši se po talijanskoj glumici Silvani Magnani, udala se za dobrostojećega teniskog trenera, Radmila, kasnijeg selektora jugoslavenske reprezentacije, i izbjegla sudbini koja joj je, prema ranijem rasporedu na estradnoj sceni, bila namijenjena, nije postala obična kafanska pjevačica.

Uzalud bi joj bio glas, a imala ga je, snagom i bojom, kakvog se rijetko čuje; uzalud bi joj bila ljepota, rasna zavičajna; ostala bi zauvijek u kafani da joj se nije posrećilo, i da se čitavoj estradi nije posrećilo da se od nje počne mjeriti novo doba. Kako nije ovisila o kafani, mogla je snimati ploče, a taman tada pojavile su se i kasete, nosači zvuka bez kojih ne bi bilo ni novokomponovane narodne muzike, pa je mogla steći slavu i u kabinama balkanskih kamiondžija koji su vozili ture od Frankfurta do Stambola. Bez kamiondžija, također, ne bi bilo novog zvuka. Ali sudbina je udesila tako da Silvana svoju sreću i svoju nafaku prerano potroši, pa ih nije imala kad su joj najviše trebale. Poginula je mlada i tako postala prvi veliki mit jugoslavenske estrade u sedamdesetima.

Nakon što su prošle godine, a njezina ljepota na fotografijama je djelovala već starinski, ostala je ona Što će mi život bez tebe, dragi, pjesma koja, tko god ju pjevao, zvuči kao hommage Silvani Armenulić.

Nakon nje, novokomponovana je scena dugo imala problem sa ženskim glasovima i stasovima. Naime, sve Silvanine nasljednice stizale su iz škole Lepe Lukić, karizmatične srpske seljanke, koja nikada nije mogla biti prava zvijezda, jer njezina slava nije stizala dalje od predgrađa. Takva je bila i Zorica Brunclik, a kasnije Nada Obrić i niz čudnih pjevačica, imena koja nužno valja zaboraviti, koje su se, valjda baš zbog urbanog deficita, hvalile studijem prava ili ekonomije.

Tek s Hankom Paldum pojavila se moguća Silvanina nasljednica. Istina, Hanka je, pogotovu u mladosti, prije izgledala kao Jaggerova sestra iz provincije, s usnama većim od lica, koje kao da su najavljivale eru silikonskih implantata, ali ipak je bila plavuša, i ipak je pjevala punim glasom i čistim grlom. Većina njezinih kolegica je, naime, zvučala kao da su upravo dopušile treću kutiju kenta i kao da ih netko stišće za vrat dok pjevaju. Hanka je, kao i Silvana Armenulić, bila drukčija. Pripadala je gradu, barem u onoj mjeri u kojoj su tih osamdesetih pjevači novokomponovanih narodnih pjesama mogli biti urbani. Njezine Zelene oči bile su pjesma za drugarske večeri u socijalističkim firmama, za srednjodalmatinske plaže na kojima su sarajevski omladinci zavodili curice iz drugih gradova, ali i za televiziju kad bi, u ona vremena, željela biti dovoljno narodna a ipak distancirana od šunda (kako se zvanično nazivalo gotovo sve što je imalo veze s narodnjacima).

U neka doba Hanka Paldum je imala sreću što je naletjela na Milića Vukašinovića, živopisnog i pomalo tragičnog, ali silno darovitog muzičara. Svojedobno izvrstan bubnjar, Mića se odmetnuo od sarajevskog i općejugoslavenskog kulta Bijelog dugmeta i Gorana Bregovića, pa je nabrzinu naučio svirati gitaru i osnovao Vatreni poljubac, bend koji je trebao biti iskaz zdravih rockerskih snaga koje će pomesti i Bregu i njegove prevare. Bilo je, naravno, uzalud. Vatreni poljubac je stvorio kult među hevimetalcima, ali je Mića, uglavnom, doživio podsmijeh od onih do kojih mu je bilo stalo. Kasnije se pojavljivao kao muzički producent napredne mlađarije, pa je snimio pop album na kojem je odsvirao sve instrumente, a koji je trebao dokazati kako je i u pop muzici bolji od drugih, da bi, nakon silnih razočarenja i jer mu je nestalo novaca, počeo pisati narodnjake. Pa iako početni motiv nije jako pohvalan, i iako se toliko trudio oko rock and rolla, Milić Vukašinović je svoje životno djelo stvorio s pjesmama napisanim za Hanku Paldum. I ona je s njime imala sreće, jer nitko nije tako tačno čuo njezin glas.

Zahvaljujući Mići, ali i okolnostima koje su joj išle naruku, recimo, otporu dijela publike teroru koji je širio Južni vetar, Hanka Paldum je u drugoj polovini osamdesetih od jako popularne pjevačice postala velika jugoslavenska zvijezda. Rat ju je približio i onima koji nikada nisu slušali ni nju, ni novokomponovanu narodnu muziku, a jedan od velikih trenutaka karijere doživjela je u zagrebačkom Lisinskom, neposredno nakon hrvatsko-bošnjačkog mira, kada je većina ljudi na njezin koncert došla iz protesta prema službenoj hrvatskoj politici, ali i u znak podrške pjevačici iz Sarajeva. Iako su bili spremni svašta istrpiti, uvjereni da je novokomponovana narodna muzika nešto puno gore nego što zapravo jest, neki su Zagrepčani s Hankinog koncerta u Lisinskom odlazili uvjereni da su čuli veliku pjevačicu. Iako je bilo neizvjesno koliko će ih to uvjerenje držati, te je večeri razbijena jedna od tvrdih žanrovskih barijera.