Od jeseni u bosanskohercegovačkim osnovnim i srednjim školama više neće biti udžbenika historije u kojima će biti tzv. uvredljivih i neprimjerenih sadržaja - to je vijest koja se ovih dana učestalo vrti po novinama, a članovi Komisije za reviziju udžbenika, koja je obavila taj posao, ponosno ističu kako su napravili važan "korak ka Evropi". Javnost zapravo još ni ne zna koji su to "uvredljivi i neprimjereni sadržaji" koji su izbačeni, jedino se zna da su proskribirani izrazi ustaša, četnik i balija u kontekstu posljednjega rata, te da su se entitetski dijelovi Komisije razišli u pitanju definicije toga rata pa ostaju na snazi dvije formulacije - "tragični sukob naroda" za Republiku Srpsku, a "agresija" za Federaciju Bosne i Hercegovine. Također, Komisija je otkrila da je u tretmanu povijesnih događaja u razdoblju od 1974. do 2003. godine pribjegla pukom kronološkom prikazu, "bez komentara" i historiografskih interpretacija.

Nije ih malo koji će biti zadovoljni ovim kukavnim rješenjem što samo sebe hoće proglasiti salomonski mudrim. Njihov raspon ogroman je, i ide od najrazličitijih vrsta muljatora, kojima je važno samo da "posao ide a para se vrti", preko političara koji ne rade ništa drugo nego kombiniraju svoje mandate od sad pa do penzije, do ogromnoga broja običnih čestitih građana, koji su naprosto rezignirani i bolesno umorni od onoga poznatoga našeg perverznog "viška historije". Svakomu tko spada u jednu od tih grupa, neovisno o njegovim motivima, valja bez ikakve rezerve dati za pravo, jer, doista, svaka naša javna diskusija o historiji zvuči kao brušenje noževa, a da je sve bolje od toga, nikomu normalnom valjda ne treba objašnjavati... Ipak, ipak! Čim se stvar obrne na njezino pravo lice, postaje jasno da ovakav "korak ka Evropi" predstavlja potpuni poraz struke i pameti, ukidanje elementarne autonomije znanosti i digniteta profesije, naučne i pedagoške. Tom porazu, naravno, prethodio je, i izravno ga izazvao, duboki poraz politike i političkoga racionaliteta, koji je tako očevidan sve ove godine od rata do danas, ali je zapravo započeo još u godinama uoči rata.

Među obrazloženjima članova Komisije čitamo i ono u koje mu se kaže da "škola nije ta u kojoj se sve mora saznati, i da će djeca tokom života spoznati neke stvari". Kad bi se tu radilo samo o kvantitativnom olakšavanju, o sadržajnom i metodskom "prozračivanju" programa, za što je naša inertna pedagogija bila zrela poodavno, bilo bi to za svaku pohvalu. No, nismo mi te sreće, jer citirani izraz ni ne trudi se previše da prikrije svojevrsnu igru dvostrukih kolosijeka, po parafrazi stare izreke: škola drumom, život šumom. Nema od takve "pedagogije" efikasnijega recepta za plansko i sistematsko formiranje dvostrukih ličnosti, za navikavanje na dvostruke "istine" - jednu za "po kući", drugu za javnost - kao na društveno normalno i poželjno ponašanje. Pokušajte zamisliti mentalni profil sutrašnjega prosječnog predstavnika generacija koje bi trebale biti obrazovane u ovom duplom ključu! Pokušajte zamisliti taj kaos dilema i sudar činjenica, koji će se razrastati u njemu/njoj, svakodnevno razapetom/razapetoj između steriliziranih školskih i stihijnih životnih "saznanja"!

Kad se malo bolje razmisli - nije to u nas, nažalost, ni tako nova pojava. Izašavši iz onoga rata kao pobjednici, uz veliku svjetsku antifašističku koaliciju (koja je, doduše, trajala kratko, samo do prve najave hladnoga rata), jugoslavenski komunisti su pribjegli drukčijemu modelu - modelu jedne i jedine, oktroirane Istine o historiji, lokalnoj i neposredno bliskoj, kao i globalnoj, sveopćoj. Iako međusobno oprečni, ova dva modela proizvode u biti iste psihološko-spoznajne i formativne deformacije i tegobe, jer oba izazivaju efekat dvostrukih "istina" te dvostrukih ličnosti u krajnjoj konzekvenciji.

Zbog takvoga sistema, šezdeset godina poslije tih davnih zbivanja (o onima što su neposredno za nama da i ne govorim) mi smo u prostoru javnosti i danas svakodnevno izloženi svim mogućim oblicima revizionističkih čitanja i tumačenja povijesnih događaja i ličnosti. Neki od tih revizionizama dolaze kao hljeb nasušni, jer naprosto ispravljaju stare šutnje i nepravde, neki, pak, padaju kao sol na ranu.

Primjer s Dražom Mihailovićem zahvaljujući spornom spomeni ku u Brčkome, kao i postojanju registrirane ravnogorske organi zacije, često uzburka duhove. Najnoviji nastavak "serije" o Miha iloviću priuštio je izvjesni Stjepanović, šef brčanskoga SDS-a, koji je ustvrdio kako su četnici i Mihailović bili dio antifašističkoga pokreta. Dobar dio novinskih komentara sadržava iščuđavanje i zgražanje nad ovom tvrdnjom kao nad najvećim svetogrđem. Takva reakcija je, naravno, moralno razumljiva i opravdana kada se stvar gleda sa stanovišta krvavoga učinka Mihailovićevih četnika (o čemu je veoma dokumentirano pisao Vladimir Dedijer u knjizi o genocidu nad Muslimanima što smo je Alija Isaković, Gavrilo Grahovac i moja malenkost objavili davne 1989. godine, još za žive Jugoslavije). Historiografski gledano, međutim, Kalinićev, Paravčev i Čavićev partijski drug iz Brčkoga nije svoju tvrdnju morao isisati ni iz prsta, a ni iz apologetske nacionalističke literature. Bilo mu je, naprimjer, dovoljno da prouči argumentaciju iz Povijesti Bosne Noela Malcolma, izvrsne knjige, koja je u sarajevskoj javnosti odavno stekla status kultne i malne "službene" historije Bosne i Hercegovine. Tamo se s vrlo razvijenom argumentacijom ali i diskretnim unutarnjim žarom govori o Dražinim četnicima kao antifašističkom i antiokupatorskom pokretu paralelnom Titovim partizanima, s tim da je kasnija sudbina tih dvaju pokreta - eliminacija prvoga i trijumf drugoga - bila određena odlukama i (pre)orijentacijama američkih, britanskih i sovjetskih saveznika.