Vijest da se Demokratska stranka zahvalila na članstvu svome odličniku Vuku Jeremiću, nije izazvala naročitu pozornost. Čak ni u Srbiji, koja je, inače, za zanimanjem pratila što će biti s predsednikom sveta nakon pada njegova političkog pokrovitelja Borisa Tadića. I dok je Jeremić postajao bivši demokrat, kao grom iz vedra neba pukla je najava kako je aktualni predsjedavajući Generalne skupštine UN-a ozbiljan kandidat za glavnog tajnika te organizacije. Što je, dakako, Vuk žurno potvrdio. I tek je to bila – vijest!

 A kao dio svojevrsne predizborne kampanje koja bi mu trebala osigurati ostanak na East Riveru, Jeremiću će nedvojbeno poslužiti javna rasprava na GS-u UN-a pod nazivom Uloga međunarodnih krivičnih sudova u ostvarivanju pravde i pomirenju između naroda, zakazana baš na Vukovu inicijativu, neposredno nakon što je Haag oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača. I, što je, također, Vukovo maslo, 10. travnja! Zanimljivo, nitko na ex-jugoslavenskom teritoriju nije reagirao na slučaj Jeremić. Čuo se samo glas sidnejske profesorice hrvatskih korijena Ine Vukić, koja je, kao australska državljanka, od svoje Vlade tražila da lobira u UN-u kako bi se Jeremića osujetilo u nakani, ne samo da sudjeluje, nego i da ravna raspravom.

 Razlog je, po profesorici Vukić, očigledan: o rečenoj temi ne bi smjeli govoriti predstavnici onih zemalja članica UN-a čiji su građani osuđeni za ratne zločine na međunarodnim sudovima. Jasno, budući je Vuk, slaveći pod UN-ovim krovom pravoslavnu novu godinu, zvanicama priuštio Marš na Drinu, omiljenu koračnicu nekih od istaknutih srpskih (osuđenih) zločinaca, jasno je koliki je kredibilitet toga visokog dužnosnika svjetske organizacije.

  Možda, međutim, šutnja službenog Sarajeva, glede prilično realne mogućnosti da Jeremić, nasljeđujući Ban Ki-muna koji je sredinom siječnja cupkao uz Marš na Drinu i krickao pečene prasiće – Vukove (nevine) žrtve, nastavi svoj marš na East Riveru, i nije iznenađujuća. Naime, aktualni bh. ministar inozemnih poslova Zlatko Lagumdžija je osvjedočeni Jeremićev poklonik. Još, podsjetimo se, u doba kada je taj njegov nekadašnji srbijanski kolega (tek) pretendirao na fotelju u koju se kasnije udobno smjestio. Tu, gotovo fatalnu, vezu Lagumdžija & Jeremić, tada nije mogao prekinuti ni član državnog vrha, (vrlo) visoki dužnosnik SDP-a i Lagumdžijin ondašnji prijatelj Željko Komšić.

 Lagumdžija je, iako odgovoran Predsjedništvu BiH, marširao po svome. Za razliku, primjerice, od hrvatske mu kolegice Vesne Pusić, koja je odmah kazala kako će Hrvatska biti protiv. Na koncu, BiH je – što ćemo kada nam je državni vrh troglav – bila suzdržana, a Jeremić je 18. rujna 2012. preuzeo dužnost, koju su s ovih prostora obnašali još samo dva Makedonca – Lazar Mojsov – 1977., kada je još Broz po zemlji hodao, te Srđan Kerim dvadeset godina kasnije.

  Balkan, pak, još nije dao generalnog tajnika UN-a, a kako Rusi, ti ustrajni Jeremićevi lobisti, i dalje vjeruju da su napravili pravi potez instalirajući Vuka na sadašnju funkciju, nipošto ne treba podcijeniti šanse da i iduće (pravoslavne nove) godine East Riverom odjekuje Marš na Drinu. A o tužnoj sudbini prasića uopće ne treba dvojiti. (J. Vričko)

U rekonstrukciji nove vlade Republike Srpske među onima koji više ne uživaju povjerenje “predsjednika” Milorada Dodika je i Stanislav Čađo, do jučer čovjek od povjerenja, prvi policajac RS-a koji je posušivao sve istrage od kojih bi “predsjednika”, njegove suradnike, prijatelje, kumove, komšije, užu i širu rodbinu, te prijateljice, mogla zaboliti glava.

Naravno, lako je zamijeniti ministra poljoprivrede, zdravstva, pa i mandatara vlade, ali najviše špekulacija izazvalo je nagađanje ko će biti novi ministar policije Republike Srpske? Kao potencijalni kandidati iz samog MUP-a već se spominju: Darko Ćulum, sadašnji načelnik Uprave policije, Gojko Vasić, aktuelni direktor policije, i Zoran Mandić, koji je trenutno na mjestu načelnika Uprave kriminalističke policije.

Upućeni tvrde da je kandidat i Radislav Jovičić, koga je visoki predstavnik Valentin Inzko pomilovao, a bio je smijenjen odlukom visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, i to zbog optužbi da je prisluškivao pripadnike OHR-a, a tada je radio u SIPA-i. U opticaju je i ime Siniše Karana, koji je u vrijeme kad je Sredoje Nović vodio MUP RS-a bio njegov zamjenik, a osnivanjem SIPA-e obojica su prešla u tu Agenciju. Nović je danas ministar u Vijeću ministara, a Karan generalni sekretar Službe predsjednika Dodika. Kao kandidat se u određenim krugovima spominjao i Nebojša Lazić zvani Zenga čije je ime povezivano s nekim Dodikovim tajnim operacijama, a Dani su prije nekoliko mjeseci objavili Lazićeve fotografije sa Vojislavom Koštunicom, patrijarhom Irinejom, mitropolitom Amfilohijem te s inauguracije Tomislava Nikolića.

Prema nezvaničnim informacijama Dodik već aktivno sastavlja novu Vladu. Tako je već početkom sedmice kod njega na razgovoru bio Radislav Jovičić kome je Dodik obećao funkciju ministra policije. No, dan nakon tog sastanka iz vrha DNS-a i SP RS-a su ustvrdili da je Dodik na sastanku u Slatini Marka Pavića i Petra Đokića obavijestio da će novi ministar unutrašnjih poslova biti Dragan Lukač, nekadašnji komandant Specijalne jedinice MUP-a RS-a koga je smijenio Radomir Njeguš u vrijeme kad je bio direktor policije. Povod je bila neuspješna akcija u Višegradu, 2004. godine, kada je u pokušaju hapšenja ratnog zločinca Milana Lukića greškom ubijen njegov brat Novica koji nije bio ni naoružan zbog čega je u RS-u tada bila podignuta poprilična prašina. Lukač je odbijao da napusti poziciju, a imao je podršku velikog dijela svoje jedinice zbog čega se čak najavljivala pobuna u tadašnjem MUP-u. Lukač je ujavnim nastupima tadašnje rukovodstvo policije javno optuživao za nerad i kukavičluk, no na kraju se morao povući s mjesta komandanta.

Osim toga Dragan Lukač je duže vremena bio pod prismotrom međunarodnih snaga. Naime, kada je 2003. u BiH trebao doći papa uhapšen je predsjednik Ravnogorskog četničkog pokreta vojvoda Nedeljko Ošap kao i brojni članovi ovog pokreta. Obavještajne službe, koje su tih dana pokrivale svaki centimetar u BiH, tada su došle do informacija da ovaj pokret planira atentat na papu te da je sa njima kontaktirao upravo Lukač. Naime, u prisluškivanim razgovorima snimljeno je da je Lukač tada rekao Ošapu: “Nemojte se zajebavati. Obaviješteni smo da pripremate atentat na papu. Pazite šta radite, sve ću vas pohapsiti”. Što je protumačeno kao upozorenje Ošapu i njegovim suradnicima na depešu koja o pokušaju atentata u MUP RS-a stigla iz Sarajeva. Još u to vrijeme Lukač je važio kao neko ko je blizak tada opozicionaru Miloradu Dodiku i Biljani Plavšić te da im je pomogao kada su 1997. provodili revoluciju u Banja Luci.

Lukač je rođen u Bosanskom Petrovcu. Prije rata radio je u Sarajevu, u stanici policije Novi grad, a u ratu je postao zamjenik komandanta brigade specijalne policije pri banjalučkom CSB-u, a potom i komandant. Na toj poziciji bio je 1997. kada je njegova jedinica preuzela je obezbjeđivanje Plavšićeve. Nakon što je formirana Vlada Milorada Dodika postavljen je za komandanta Specijalne brigade MUP-a RS. (DŽ.K.D.)

Nakon što se Općinski sud u Sarajevu proglasio nenadležnim u slučaju Razvojna banka, a po tužbi osam ministara Vlade Federacije koji su podnijeli tužbu protiv premijera Nermina Nikšića, jer je na svoju ruku produžio mandat direktoru Ramizu Džaferoviću, usput blokirajući konkurs za izbor novog direktora, ministri, odnosno njihov pravni zastupnik pokušali su doći do dokumentacije koja neosporivo dokazuje da su u pravu, odnosno da je Nikšić prekršio zakon. Problem je samo što je tražena dokumentacija u Razvojnoj banci i u Agenciji za bankarstvo FBiH.

Tražene dokumente članovima Skupštine Razvojne banke prvo je, potpuno neutemeljeno, odnosno bez zakonskog uporišta, odbio dati Zlatko Barš, direktor Agencije, da bi onda to isto učinio i Džaferović i to – pozivajući se na mišljenje Agencije “da Razvojna banka nije nadležna u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama” to uraditi!? Kao da su informacije zatražili novinari, a ne članovi Skupštine kojima to pravo garantira Zakon o Razvojnoj banci FBiH koji Džaferovića obavezuje da primjenjuje odredbe Zakona o privrednim društvima koje se odnose na prava članova Skupštine.

Naime, od Džaferovića je zatraženo sljedeće: Zapisnik o izvršenoj kontroli upravljanja i rukovođenja u Razvojnoj banci od 17. 1. 2013. godine, Prigovor koji je Uprava uložila na Zapisnik i Rješenje Agencije za bankarstvo koje je doneseno nakon razmatranja prigovora RB FBiH. No, Džaferović je odgovorio da se radi o aktima koji su službena tajna banke!? Ministrima koji čine Skupštinu banke. A dalje je objasnio da je tražio suglasnot Agencije za bankarstvo koja im je rekla da nisu na to obavezni.

O ovim potezima Barša i Džaferovića Ahmed Žilić, advokat ministara kojima su odbijeni zahtjevi, kaže: “Direktori Razvojne banke i direktor Agencije digli su se iznad zakona, prekršili načelo vladavine prava i pravne države: nezakonito su suspendirali prava članovima Skupštine banke, a time i građanima čijim se sredstvima upravlja. Agencija je otuđeni centar moći, koji djeluje ne u interesu građana, nego u interesu određenih interesnih skupina koje kontroliraju Razvojnu banku FBiH.” (D.O.)

Direktor RTRS-a Dragan Davidović je intelektualno superiorna osoba: njegov koeficijent inteligencije (IQ) iznosi cijelih 129, što ga u startu(!?) diskvalifikuje kao potencijalnog zlostavljača i kršitelja radnih prava vlastitih uposlenika, posebice novinarke Dragice Vukalo. Ovo je samo dio iz opširnog nalaza vještaka medicinske struke o Draganu Davidoviću, koji je sačinila vještakinja Tatjana Dragišić, magistrica psihologije, u pokušaju da (ne)ospori kršenje osnovnih ljudskih prava novinarke Vukalo kao posljedice neadaptivnog i asocijalnog ponašanja direktora prema njoj.

U vještačenju bez presedana u medicinskoj i pravnoj struci, budući da povezuje inteligenciju i svijest – sposobnost vršenja mobinga nad nekom osobom (!?), vještakinja Dragišić je pronašla i druge socijalno – humane i poželjne osobine ličnosti (čiju listu ne navodim zbog mogućih optužbi o “zadiranju u privatnost”), koje ovog dobričinu, takorekući janje u ljudskom tijelu, unaprijed isključuju iz svake moberske kombinacije.

Izgubljena bitka Davidović je, inače, prvooptuženi u predmetu Dragica Vukalo protiv RTRS-a koji se vodi kod Osnovnog suda u Banjoj Luci još od sredine 2008. Godinu ranije – u jesen 2007, Vukalo je smijenjena sa više na nižu uredničku poziciju u dnevnoj redakciji Radija RS bez ikakvog zakonskog uporišta i obrazloženja pretpostavljenih (Davidovića kao generalnog direktora i Slobodana Vidovića, direktora Radija), da bi u februaru 2008, nakon što se dva puta pismeno žala na mobing i poslije brojnih pokušaja da sa pretpostavljenima mirno riješi nastale probleme, bila premještena na novu radnu poziciju – mjesto sekretarice u odjeljenju terenske tehnike!? Petogodišnje sudsko sporenje novinarke sa RTRS-om trebalo bi biti okončano u četvrtak, 28. februara (u vrijeme izlaženja ovog broja Dana) iznošenjem posljednjih dokaza (među ostalim, već citiranog nalaza vještaka medicinske struke) kao i završnim izlaganjima advokata jedne i druge strane.

Nema nikakve sumnje – Vukalo će izgubiti ovaj spor kod banjalučkog suda! Ne zato što je podbacila njena odbrana ili što nije imala dovoljno materijalnih dokaza koji potvrđuju nezakonitost premještaja sa uredničke na poziciju sekretarice, ili što nije dokazala da su sadašnje psihičke i druge zdravstvene smetnje direktna posljedica verbalne torture, poniženja i diskriminacije koje je proživjela na radnom mjestu, već zbog činjenice da se jedna obična novinarka drznula optužiti za mobing superinteligentnog direktora javnog servisa, nekada moćnog ministra vjera u službi kod haškog optuženika Radovana Karadžića i grlatog pjevača četničkih pjesama...

Viktimizacija žrtve Bitka je unaprijed izgubljena i zbog činjenice da je sutkinja Dragana Kovačević, čim je u ruke preuzela ovaj slučaj i protivno svim pravilima pravne struke (kao i mimo odredbi Zakona o sprečavanju diskriminacije) teret dokazivanja sa optuženih za mobing Davidivića i Vidovića prenijela na žrtvu – novinarku Vukalo i njene advokate, čime ju je dodatno viktimizirala i pojačala diskriminirajući položaj u kojem se godinama nalazi!

Dio sasvim očekivane i planiranje viktimizacije, kakvoj svjedočimo u bh. sudnicama kad god se sudi novinarima i novinarkama, jeste i zahtjev sutkinje Kovačević iz aprila 2012, da se obavi novo “stručno posmatranje” Dragice Vukalo kako bi banjalučki eksperti medicinske struke dokazali je li ili nije bilo mobinga!

Prethodno vještačenje žrtve, obavljeno u Tuzli pred stručnjacima sa međunarodnim certifikatom za dokazivanje mobinga, nesporno je pokazalo postojanje zdravstvenih poremećaja usljed poniženja, pritisaka, diskriminacije i izloženosti stresu u dužem vremenskom periodu, ali ga je Kovačević odbacila bez ikakvog obrazloženja!? Da neće imati primjedbe na novi nalaz (koji Dani posjeduju) nema nikakve sumnje, budući da je dobila papir u kojem ima više opisa lijepih ženskih manira novinarke i njenog stila oblačenja nego pojašnjenja psiho-somatskih tegoba ili drugih zdravstvenih poremećaja nastalih kao posljedica diskriminacije na radnom mjestu.

Bez reakcije VSTV Profesionalna kava jeste, sutkinja Kovačević je prije godinu dana zatražila i vještačenje opruženih Davidovića i Vidovića, uz obrazloženje da se ispita da li optuženi “u strukturi svojih ličnosti” imaju elemente koji bi upućivali na sklonosti ka vršenju “radnji koje se kvalifikuju kao mobing” ili je to samo “lični doživljaj i nesnalaženje tužilje u situaciji kada dolaze mlađi i školovaniji kadrovi sa novim idejama i imidžom”!? S obzirom da su vještačenja pokazala kako Davidović (a i Vidović) nemaju “svijest mobera”, ispada da je konkretno nezakonito djelo (premještaj urednice na mjesto sekretarice, bez valjane zakonske utemeljenosti, sa diskriminacijom i mobingom koji uz to idu) posljedica “umišljaja” starije novinarke i njenog nesnalaženja među mlađim kolegicama sa novim idejama i poželjnijim izgledom!

Uz naprijed pobrojano, još po nečemu će suđenje u ovom slučaju ući u anale banjalučkog suda i bh. pravosuđa općenito. Sutkinja Kovačević je sustavno ponižavala svjedoke optužbe, istjerala je iz sudnice predstavnicu Helsinškog komiteta za ljudska prava, samo zbog toga što ju je prijavila VSTV-u, ismijavala je predstavnike Linije za pomoć novinarima i zabranjivala im da “piskaraju” (kako je govorila sutkinja), sa ironijom je komentirala monitorisanje suđenja od strane OSCE-a i Ombudsmena za ljudska prava govoreći kako “najviše voli ove sporove za koje su zainteresovani međunarodni faktori”...

Zbog nepoštivanja suda i sudionika u procesu, protiv sutkinje Kovačević su podnesene dvije predstavke VSTV-a, žalba predsjedniku Suda Milanu Tegeltiji i predstavka Instituciji ombudsmena za ljudska prava. Ni jedna od navedenih institucija se nije oglasila, čak ni pismom da je zaprimila žalbu, a kamoli da je nešto poduzela u smislu osiguranja pravednog i dostojanstvenog suđenja za novinarku Dragicu Vukalo.

Sedmoricu pripadnika paravojne jedinice Simini četnici Viši sud u Beogradu osudio je na 72 godine zatvora zbog stravičnih zločina počinjenih nad civilima na području opštine Zvornik. Na po 20 godina osuđeni su Zoran Stojanović iz Loznice i Zoran Đurđević iz Šapca, Zoran Alić sa Uba i Tomislav Gavrić iz Šapca dobili su po deset godina, a Dragana Đekić iz Beograda i Đorđe Šević iz Sremske MItrovice po pet godina. Šević, koji je ranije osuđen zbog ratnih zločina na 15 godina zavora dobio je jedinstvenu kaznu u trajanju od 15 godina dok je Damir Bogdanović iz Rume osuđen na dvije godine.

Prema optužnici Tužilaštva pripadnici ove paravojne formacije su u Hamzićima ubili trudnu ženu koja je u naručju držala dvogodišnje dijete; ubili su sedmoro djece od dvije, četiri, pet, sedam, deset i dvoje od po 13 godina. Prije ubistva jedna 13-godišnja djevojčica je silovana. Dijete koje je “stajalo u redu za likvidaciju i koje je tražilo svoju majku, odveli su do jame, gađali nožem, pucali u njega i zatim ga bezdušno bacili na ubijena lica”. Silovali su djevojčicu od 15 godina. Dedu i unuka su primorali na međusobni oralni seks. Jednoj žrtvi su nožem odsjekli penis. Žene su silovali više puta, a jednoj od njih su kliještima iz usta iščupali dva zlatna zuba. Prije silovanja tjerali su ih da gole igraju po stolovima i razbijenim čašama. Među njima su bile i devojčice od 13 i 15 godina. Žrtve su primoravali da gole šetaju ulicama.

Izricanju presude prisustvovala su šestorica optuženih, dok je Zoran Stojanović u bolnici. Tokom trajanja postupka, sa slobode su se se branili Stojanović, Gavrić, Đekić i Bogdanović, a Simo Bogdanović zvani Simo četnik, umro je u pritvoru tokom postupka.

Sud je utvrdio da su Đurđević, Stojanović, Alić, Šević i Đekićeva 12. jula 1992. godine po dolasku u selo Skočić, zajedno sa drugim pripadnicima jedinice Simini četnici eksplozivom srušili džamiju, a zatim u jednu kuću skupili sve mještane romske nacionalnosti, tukli ih, opljačkali, a potom odvezli do jame u mjestu Hamzići u blizini sela Šetići, te ih pojedinačno izvodili iz vozila i ubijali noževima i iz vatrenog oružja, a leševe bacali u jamu. Ubijeno je 27 civila.

Na suđenju su posebno bile potresne priče tri zaštićene svjedokinje, koje su u vrijeme zločina imale 13, 15 i 19 godina, a koje su detaljno govorile o tome šta su preživjele. Držane su kao seksualno roblje, a neki od osuđenih su ih svakodnevno silovali i ponižavali na različite načine. Tokom svjedočenja optuženi su ih provocirali i vrijeđali.

Posebno važan doprinos utvrđivanju činjenica o onome što se desilo u Skočiću dao je Zijo Ribić. On je kao osmogodišnjak preživio strijeljanje u Hamzićima, u kojem je ubijena njegova čitava porodica.

Na suđenju je ispričao da su Simini četnici u selo došli došli s džipom i dva kamiona i upali u kuću u kojoj su oni bili. Žene s djecom su odmah istjerali napolje, a muškarce su ostavili u kući: “Postrojili su nas pored kamiona. Bio sam sa majkom i sestrama. Moju sestru Zlatiju, koja je imala 13 godina, su odmah tu, ispred kuće silovala trojica na naše oči. Muškarce su unutra tukli i tražili zlato, pare i oružje. Otac je iz kuće izašao krvav. Muškarce su postrojili naspram nas. Ubacili su nas u kamione.”

Odvezli su ih u šumu do jame i da su ih počeli izvoditi. Njegova majka, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće, izašla je među prvima zajedno sa njegovim mlađim bratom koji je plakao jer je imao dve godine, pa su vojnici rekli da povede i njega. Malo poslije, izveli su i njegovu sestru i ponovo je silovali: “Dvojica su je držala, a treći joj je pocijepao bluzu i dimije. Ja sam tražio majku, a jedan vojnik mi je rekao: ’Stani ti ovde brzo ćeš kod majke.’ Tada sam osjetio ubod u vrat. Kratko sam izgubio svijest. Oni su me uzeli za noge i ruke i ubacili u rupu. Sve je trajalo 5-10 minuta. Bila je noć. Preko leševa sam izašao i kroz šumu došao do neke kuće koja je bila napuštena. Sjećam se da je u kući bila neka kartonska kutija i ja sam se u nju sakrio. Kad sam se probudio bilo je jutro. Izašao sam. Naišao sam na jednu ženu i dva vojnika. Odveli su me u Dom zdravlja u Kozluk.” Njegova majka i otac su identifikovani, a još uvijek ne zna šta je sa njegovim sestrama i bratom.

Na suđenju su svjedoci spominjali imena i nadimke i drugih zločinaca, međutim njihov identitet nije utvrđen zahvaljujući čemu danas slobodno žive negdje u Srbiji. Osim toga Sud nije utvrdio pod čijom komandom su bili Simini četnici. Neki svjedoci su tvrdili da su naređenja primali iz Srpske radikalne stranke. No, predsjednik ove profašističke stranke (danas transformisane u Srpsku naprednu stranku koju vode Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić) Vojislav Šešelj (protiv koga se u Haškom tribunalu vodi postupak) negirao je da je imao kontrolu nad jedinicama u Zvorniku, prebacujući odgovornost za to na Željka Ražnatovića Arkana. (J.F.)

Među brojnim prijava i istragama koje vodi Ured disciplinskog tužitelja u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću je i postupak protiv sudije Ibrahima Omerovića. Naime, u vrijeme kad je bio predsjednik Općinskog suda u Kalesiji ovaj sudija je dobio molbu od Mersada Hadžića poznatijeg kao Mirso Švicarac da mu odgodi izdržavanje zatvorske kazne koja mu je izrečena zbog pucnjave u klubu Inkognito u Sarajevu. Tada je Hadžić ranio Fatmira Mujaja, jednog od plaćenika Nasera Keljmendija.

U obrazloženju svoje molbe, koju je podnio krajem 2011. godine, Hadžić je naveo da mu je supruga nezaposlena te da je neophodno da on krao hranitelj zbrine porodicu za tu zimu. Blagonakloni sudija, koji očito ne gleda televiziju i ne čita štampu, izašao je u susret ovakvoj molbi i odložio Hadžiću izdržavanje kazne koji je nakon toga pobjegao u Hrvatsku gdje je uhapšen i izručen BiH.

No, kako argumente koje je uvažio predsjednik suda u Kalesiji drugi baš i ne razumiju protiv Omerovića je otvoren disciplinski postupak zbog “nemara u službi” jer nije prilikom svoje odluke provjerio dokaze koji bi potvrđivali navode iz žalbe s obzirom na to da, recimo, u voznom parku Hadžića teško da bi se našlo neko vozilo vrijedno ispod 100.000 KM. (V.D.)

Ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS-a (po odluci Milorada Dodika sad već bivši) Miroslav Milovanović nonšalantno je priznao: “Kredit je dobila firma u kojoj sam ja suvlasnik. Dobili smo 350.000 KM, ali smo mi već prošle sedmice 130.000 vratili IRB-u, jer po pravilu Investiciono-razvojne banke RS-a nismo mogli preusmjeriti sredstva u neke druge svrhe. Dio sredstava smo iskoristili za proizvodnju stočne hrane.”

Istovremeno, Milovanović je kritikovan zbog katastrofalnog stanja u poljoprivredi RS-a, a u PDP-u smatraju da “vijest da je Milovanovićevoj firmi odobreno 350.000 KM kredita iz IRB-a dokazuje da ministar zna za sebe i sopstvene interese”. Dugovanja za podsticaje prema poljoprivrednim proizvođačima iznose 28 miliona KM i to samo u 2012. godinu. Uz to, koncesionari poljoprivrednog zemljišta tužili su Vladu RS-a tražeći 24 miliona KM na ime neispunjenih obaveza, što je također zasluga Ministarstva poljoprivrede.

Predsjednik Udruženja poljoprivrednika RS-a Vladimir Usorac za Dane kaže: “Ministar je dobar sa direktorom banke i da nije ministar on bi to riješio brzo. Mi, obični smrtnici to ne možemo. Ili, zavisi od toga koliko imamo veza. Pa bez neke veze u ovoj državi više ne možete izvaditi ni zub”. (D.O.)