Način na koji je Sulejman Tihić žrtvovao Tarika Sadovića, jednog od svojih dojučerašnjih najbližih prijatelja i stranačkih suradnika, izaziva poseban tip jeze. Govorim o reakciji na posebnu vrstu okrutnosti, onu kojom ljudi skromnog formata a golemih ambicija kompenziraju nedostatak karizme, autoriteta i samopouzdanja. Pismeno obrazloženje kojim je propratio svoj zahtjev za smjenu Sadovića u Vijeću ministara BiH ledi krv u žilama: čovjek koji je u stanju po nečijem nalogu tako teško optužiti dojučerašnjeg prijatelja, a bez ijednog činjeničnog dokaza, uz mnoštvo falsificiranih, prototip je Staljinovih partijskih aparatčika koji su punili sibirske logore. To što je u obrazloženju zahtjeva za Sadovićevu smjenu napisao Tihić još 2001. godine bilo bi dovoljno da žrtvovani ministar sigurnosti završi u Guantánamu. Koliko je falsifikata u Tihićevim optužbama najbolje ilustruira činjenica da su i Dodikovi poslanici u Državnom parlamentu, i pored glasanja za Sadovićevu smjenu, neutemeljenim ocijenili optužbe koje je na njegov račun iznio Tihić. Nastranu sad činjenica da zbog svoje nekompetentnosti Sadović nije zaslužio da uzdignutog čela napusti funkciju: njegovo neprihvatanje ponude da pod teretom lažnih, a monstruoznih optužbi za "podršku terorizmu" dobrovoljno napusti ministarsku fotelju u zamjenu za neku novu unosnu sinekuru, koju mu je nudio Tihić, predstavlja demonstraciju visokog osobnog dostojanstva.

Za odluku o smjeni Sadovića glasali su svi srpski i hrvatski poslanici te Tihićevi i Lagumdžijini sinekurci u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Za nju nije glasao nijedan poslanik Stranke za BiH - nekima od njih bilo bi uvredljivo na takav način sudjelovati u staljinističkom progonu čovjeka iz suparničke stranke, dok bi pojedinima obraz to dozvolio, ali ne i svijest da bi zbog toga zaradili prezir svog partijskog šefa.

Je li moguće drugovi, da smo svi mi volovi?, naslov je neke davne kazališne predstave (mislim da su protagonisti bili Semka Sokolović i Pero Kvrgić?), naslov koji se ponavlja svaki dan kao refren ove beskrajne balade naših života. Ljeto je, i umjesto uobičajenog ukazanja čudovišta iz Loch Nessa, novine su prepune domaćih čudesa, koja su nadmašila granice razumnog. Beogradski listovi pišu o nadnaravnom fenomenu na Radan planini kraj Prokuplja, gdje postoji "neobična padina, na kojoj se otkočeni automobil ne kreće niz brdo, već uz njega". Dodamo li ovom značajnom otkriću tajnu bosanske Gize u Arnautovićima kraj Visokog, te notorno ukazanje Majke Božije u Međugorju, shvatit ćemo polako koliko smo svi mi volovi, ali, istini za volju, ta volovska uloga nekako nam baš i pristaje.

Da sam i sam rogata marva shvatio sam ovih dana kad je Parlament BiH odbio da uopće raspravlja o tekstu državne himne, u čiji me je žiri, valjda, taj isti parlament aminovao. Nakon što sam s mojim uvaženim kolegama piscima Abdulahom Sidranom, Rankom Risojevićem, Predragom Bjeloševićem, muzikologinjom Dragicom Panić te zastupnicima istog tog parlamenta, gotovo godinu dana zasjedao u dobroj nadi da naša himna više ne bude nijemo Glamočko kolo, i nakon što smo postigli apsolutni konsenzus oko teksta - iz iste te skupštine vele da ovoj državi himna nije ni potrebna. Koji ste matrak onda raspisivali natječaj, i nas zvali, zakazivali mnogobrojne sastanke i nas ni krive ni dužne uvlačili u vlastitu političku štalu, ne pitajte. Već ričite ka voli i mučite ka krave, gospodo pisci i akademici iz oba entiteta, plus Distrikta Brčko, kao što i mi ričemo.

Čovjek zaista počne mukati kad shvati da je ovoj državi nepotrebna ne samo himna, nego sud i policija, a kada te tužilaštvo osumnjiči za kriminal, ti glavnog policajca proglasiš kriminalcem, i mirna Bosna. Da se razumijemo, ne radi se samo o Dodiku, pogledajmo malo bolje i u svoju lijepu avliju. Ja potpuno razumijem gospodina Dodika kad energično traži da se stranci povuku iz sudstva i državne uprave, jer puno je lakše i jednostavnije operirati u balkanskoj pomrčini. Putuj Evropo! Međutim, našu tzv. akademsku javnost ni najmanje ne boli glava za sve to - ona se i dalje studiozno i akribično sub specie aeternitatis bavi presudnim pitanjima naše budućnosti - zašto je Andrić mrzio muslimane. No, vratimo se himni.

Nakon što sam sa svojim kolegama uvaženim piscima, muzikolozima i političarima, gotovo godinu dana cinculirao oko teksta naše jadne svečane pjesme, neka gospođa Majković ustala je i rekla: Šlus. Kakvi pisci, kakva himna, kakve pjesme, kakav Sidran, kakav Stojić, kakav Risojević, kakva BiH...

• Samostalni sindikat državnih i policijskih službenika i zaposlenika u institucijama BiH, sudske vlasti i javnim ustanovama BiH najavio mogućnost skorog organiziranja štrajka zbog odluka Vijeća ministara BiH o smanjenju osnovice za obračun plaća i toplog obroka zaposlenih u institucijama BiH te Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH koji je u parlamentarnoj proceduri.
• Milorad Dodik, premijer RS-a, izjavio da se ne osjeća prozvanim zbog tvrdnji prvog zamjenika visokog predstavnika u BiH Raffija Gregoriana da iza prijetnji sudijama i tužiocima u BiH "stoje i neki visoki funkcioneri protiv kojih se vode istrage u Tužilaštvu BiH". Dodik je ponovio da strane sudije i tužioci treba da idu iz BiH, a s njima i Gregorian.
• Raffi Gregorian, prvi zamjenik visokog predstavnika, izjavio da je prisustvo međunarodnih sudija i tužilaca na Sudu i u Tužilaštvu BiH neophodno zbog potvrđenih prijetnji kojima su bile izložene domaće sudije i tužioci.
• Parlament FBiH dobio Prijedlog rebalansa budžeta FBiH za 2009., kojim je predviđeno da rashodi, u skladu sa zahtjevima Međunarodnog monetarnog fonda, budu smanjeni za ukupno 226 miliona i 881 hiljadu KM.
• Ured visokog predstavnika (OHR) pozvao Vladu RS-a da ispuni obaveze u vezi sa slučajem pukovnika Armije RBiH Avde Palića. Prije više od osam godina, Dom za ljudska prava BiH i Ustavni sud BiH su obavezali vlasti RS-a da lociraju i vrate posmrtne ostatke pukovnika Palića njegovoj porodici.
• Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS-a, upozorio je da ako Klub Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a stavi veto na rebalans budžeta RS-a, taj proces ne može biti završen ni do kraja septembra i da to definitivno znači neispunjenje sporazuma s MMF-om.
• Predsjedništvo SDA BiH, na temelju prijedloga svoje Kadrovske komisije, donijelo odluku da za poziciju zamjenika predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, odnosno ministra sigurnosti BiH, kandidira potpredsjednika SDA BiH Senada Šepića i predsjednika Glavnog odbora SDA BiH Halida Genjca.
• Izjava u fokusu: "One su uzvikivale: 'Ovo je Bosna', a činjenica je da je Srebrenica u Bosni. Nijednog elementa za pokretanje postupka nema. S druge strane, imamo elemente krivičnog djela koje su napravile grupe koje su orgijale po Srebrenici. Policija nije reagovala, a po zakonu ih je morala uhapsiti. Policija nije uhapsila one koji su raspirivali vjersku i nacionalnu mržnju."; (Zulfo Salihović, potpredsjednik Skupštine općine Srebrenica, o prekršajnom postupku protiv tri povratnice u Srebrenicu)

Najznačajnije "dostignuće" u dosadašnjoj karijeri aktuelnog premije ra Federacije BiH Mustafe Mujezinovića jeste formiranje Kantonal ne televizije Sarajevo. Tadašnji guverner Sarajevskog kantona je smi slio način kako da Stranka demokratske akcije konačno dobije televiziju koju će moći uređivati u skladu sa svojim interesima. Kakva stranka - takav i guvener, kakav guverner - takva i televizija koju je napravio... I nije tragedija u tome što su Sarajlije dobile još jedan diletantski medij za zadovoljavanje sujeta i skrivanje kriminala stranačkih čelnika da nije jedne "sitnice": već čitavu deceniju sarajevski poreski obveznici plaćaju taj dosadni i nepotrebni stranački medij.

No, zahvaljujući direktivi lidera Socijaldemokratske partije BiH Zlatka Lagumdžije i glasačkoj većini ove stranke u Gradskom vijeću, poreski obveznici u Sarajevu će uskoro finansirati još jednu stranačku televiziju, novi medijski hir moćnog političara. Radi se o NTV 99, televiziji koja već duže od deceniju služi za sprdnju ne samo medijskih profesionalaca, već i malobrojnih gledalaca. Na sjednici Gradskog vijeća Sarajeva, održanoj 28. jula, SDP-ovi vijećnici su progurali usvajanje Odluke o preuzimanju 100 posto udjela u osnovnom kapitalu, objektima i opremi Privrednog drustva "PEP" d.o.o. Sarajevo.

SDP-ovi vijećnici (Marin Ivanišević, Tatjana Ljujić-Mijatović, Lidija Korać...) su usvojili odluku po proceduri na kojoj bi im zavidjeli i čuveni tandem majstora iz prve poslijeratne Federalne vlade Dragan Čović i Edhem Bičakčić: od vijećnika i javnosti su sakrili informaciju o milionskim dugovima NTV 99 koje će sarajevski poreski obveznici morati platiti; odluka je usvojena bez prethodno urađenog elaborata, čak i bez dijela koji bi odgovorio na pitanja o milionima koje valja osigurati za rad televizije; u materijalima dostavljenim vijećnicima nalazi se i Izvještaj Komisije za Statut i akta Gradskog vijeća, koja upozoravaju i na suštinske i na zakonske prepreke usvajanja odluke o kupovini; od vijećnika je sakrivena informacija koju je u sarajevskim novinama otkrio Adil Kulenović (vlasnik NTV 99 kojem stopostotno vlasništvo osporava grupa osnivača i nekadašnjih uposlenika televizije) a prema kojoj će Grad Sarajevo s televizijom preuzeti, pored milionskih dugova, i sve njene uposlenike...

Dolazeći na sjednicu na kojoj će biti usvojena odluka o kupovini "Adilovog Obrovca", vijećnici su se na sarajevskim ulicama imali prilike sresti s više očajnih, gladnih grupa Sarajlija koji više jednostavno nemaju od čega da žive - radnici Vranice, ratni invalidi... Upozorenja više vijećnika da je suludo usvajati odluku o kupovini propale televizije, a da se ne zna koliko će to koštati Grad - jednostavno su ignorirana. Baš kao i ocjena da je "suludo" prihvatiti nove, višemilionske obaveze i dugove prethodnog vlasnika u postojećoj ekonomskoj situaciji u kojoj je priliv sredstava u usvojeni gradski budžet manji od 33 procenta.

U privatnim razgovorima s novinarima istaknuti SDP-ovci se stide svoje odluke i priznaju da se ona ne može braniti argumentima, ali je pokušavaju pravdati potrebama kampanje za opće izbore u narednoj godini. Potvrđuju da se radi o nalogu stiglom, preko majstora Marina Ivaniševića, od predsjednika stranke Zlatka Lagumdžije "koji je sve dogovorio s Adilom".

Zanimljivo je da je svega dvoje vijećnika SDP-a osjećalo potrebu da replicira vijećnici Naše stranke Lejli Somun-Krupaliji i vijećnicima Stranke demokratske akcije, koji su pokušali odvratiti kolege od usvajanja skandalozno nemoralne i nezakonite odluke. Svjesni moći svoje glasačke mašinerije, nezainteresirano su slušali argumente vijećnika iz drugih stranaka, s izuzetkom vijećnika Stranke za BiH Gradimira Gojera, koji je glasao za usvajanje odluke. Među rijetkim SDP-ovcima koji su imali obraza javiti se za riječ, bio je Hasan Hodžić. Prvo je objasnio da mu je drago što "Grad kupuje nekretninu", iako je općepoznato da NTV 99 nema nikakvih nekretnina, ali zato za prostor u kojem je smještena televizija, pored toaleta u Centru Skenderija, ima ogroman neplaćeni dug, koji će sada platiti Sarajlije. O kako se prizemnim motivima kupovine NTV 99 radi najbolje je demonstrirao upravo pomenuti SDP-ov vijećnik Hodžić. Kolegama je objasnio da je nezadovoljan što je jednom u novinama samo izašla njegova slika, a ne i ono o čemu je govorio, dodajući: "Zato mi je drago što ću na ovaj mikrofon ja na toj televiziji moći da kažem građanima koje ja predstavljam sve šta ja mislim... A pare iz budžeta će svakako biti potrošene na ovaj ili onaj način."

I pored nekoliko puta ponovljenih pitanja o visini milionskih dugova privatne firme Adila Kulenovića koje će platiti Grad Sarajevo, kao i pitanja o visini sredstava koje Grad treba osigurati za funkcioniranje televizije, gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, kao predlagač odluke o preuzimanju NTV 99, ostao je drsko nijem. A kako SDP zamišlja pravnu državu i poštivanje zakona, objasnio je, obrazlažući prijedlog usvojene odluke, sekretar Gradskog vijeća Milorad Kojović. Rekao je da se u Federalnom parlamentu razgovara o mogućnosti da se vlasnicima privatnih preduzeća koji imaju neizmirene poreske obaveze oproste zakonske kamate, a da se plaćanje poreskog duga omogući u ratama?!

Dok SDP BiH preko gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena namjerava novcem građana nabaviti privatnu (a gradsku) televiziju i spasiti propalu NTV 99 Adila Kulenovića, Islamska zejednica BiH otišla je čak i korak dalje ka sofisticiranijim metodama otimanja narodnih para. Naime, sredinom jula je u većini džamija, riječima "nagazne" agencije MINA, "u domovini i bošnjačkoj dijaspori organizirana sergija za Radio BIR", to jest humanitarna akcija među džematlijama kako bi se prikupila sredstva za radio Islamske zajednice na umoru. Autoritativna rečenica iz nastavka MINA-inog saopćenja pouzdan je lakmus da se s Islamskom zajednicom nije šaliti, kao i da strukture islamske vjerske organizacije u Bosni i Herecegovini itekako umiju, i van budžetske kase, na terenu dakle, priskrbiti pare za projekte koji su od samog osnivanja bili osuđeni na neuspjeh.

"Kao što je poznato, prošlog petka (17. jula 2009.) u većini džamija u domovini i bošnjačkoj dijaspori organizirana je sergija za Radio BIR, na čemu se toplo zahvaljujemo svima koji su se odazvali Rijasetovom pozivu. One džamije koje to nisu uradile prošlog, uradit će narednog petka (24. jula 2009)!", glasi eksplozivno MINA-ino naređenje. Akcija je pomno isplanirana i dirigirana: Rijaset Islamske zajednice je na svojoj redovnoj sjednici od 29. juna 2009. prihvatio prijedlog Upravnog odbora Radija BIR da se "organizira financijska pomoć kroz sergiju u svim džamijama u domovini i svijetu te da se pozovu svi koji Radio BIR osjećaju svojim glasom istine i pravde da nastave pomagati ovaj, u fazi razvoja, informativni sistem Islamske zajednice, kao važan stub u afirmaciji islamskog i bosanskog identiteta". Sve to nakon konstatacije da je "Radio BIR danas slušan radio, jer širi istinu, ljubav i dobru volju dvadeset i četiri sata"?!

Pošto se od ljubavi i dobre volje ne mogu platiti ovozemaljska zadovoljstva, poput plaća uposlenicima, održavanja i nabavke radijske opreme, u koordiniranu akciju prikupljanja para po džematima za "izuzetno slušani", ali i materijalno upropašteni Radio BIR, uključio se i Mustafa Cerić glavom, bradom i prigodnom hutbom o značaju istinitog informiranja. Hutba je održana nešto ranije, u maju mjesecu, ali je došla kao naručena da se, posredstvom MINA-e, "medijima stavi na raspolaganje", baš kad treba. "Vijest formira svijest. Ako je vijest istinita, i svijest čovjeka bit će istinita. Ako je vijest lažna, i svijest čovjeka bit će lažna. Zato je od prevelike važnosti da čovjek zna razlikovati istinitu od lažne vijesti...", kaže reis u hutbi, upozoravajući: "Iblis je lažno obavijestio Adema da mu Allah (dž.š.) želi uskratiti pravo na vječnost" te da je "Adem povjerovao lažnoj vijesti Iblisovoj i zato je morao napustiti Džennet". U samom finišu hutbe, na vrhuncu zanosa, u trenutku kada su poučne kur'anske priče transferirane u trivijalnu bosansku realnost, reis poručuje vjernicima koji radio treba da slušaju, označavajući usput referencijalne tačke nacionalnog/vjerskog identiteta: "Zato se, draga braćo i sestre, obraćamo vama i pozivamo vas da nam se pridružite na našem putu istine i pravde za našu djecu, za našu zajednicu, za naše društvo, za našu državu, za naš Radio BIR, koji je istinit glas o nama - našoj vjeri, našoj kulturi, našoj naciji."

Zašto, onda, Rijaset Islamske zajednice nije znao cijeniti istinitost informacije o potpunoj nerentabilnosti projekta zbog kojeg je, prije više od dvije godine, jedna urbana stanica izgubila frekvenciju, koju je RAK dodijelio Rijasetu "imajući u vidu činjenicu da stanica namjerava emitirati specifične programske sadržaje namijenjene određenoj populaciji stanovništva"?! BIR d.o.o. je registriran u novembru 2006. i do maja 2007., kada mu je dodijeljena frekvencija, još uvijek nije posjedovao nikakvu infrastrukturu za emitiranje programa, a direktor Remzija Pitić je novinaru Dana jednom prilikom, na pitanje kada će stanica početi s radom, odgovorio: "Inšallah! (Akobogda), to je najpreciznije što mogu reći."

"U ponedjeljak ujutro 27. jula, u osam sati i tri minute, u Federalnom ministarstvu pravde primili smo fax Federalne uprave policije u kojem se upozorava da osuđenik Kamel Karray planira izvršenje teškog krivičnog djela i odlazak iz BiH, dok koristi vanjske pogodnosti. Pismo je datirano 23. jula ali je u Ministarstvo stiglo tek 27. ujutro i odmah je proslijeđeno u Zenicu", objašnjava jedan izvor iz Federalnog ministarstva pravde, upoznat s postupanjem Ministarstva u ovom slučaju. U Upravi KPZ-a Zenica tvrde da su fax dobili oko 9 sati ujutro i odmah reagirali. "Trebao se vratiti u KPZ 27. jula do podneva. Kada se nije vratio s godišnjeg odmora do 12 sati, o svemu smo informirali Policijsku upravu Zenica i Graničnu policiju BIH. Suspendirali smo njegove pogodnosti", objašnjava Nihad Spahić, direktor KPZ-a Zenica.

Karray je osuđen na dvije odvojene zatvorske kazne, u ukupnom trajanju od 46 mjeseci. Do sada je odslužio 25 mjeseci. Vijeće ministara BiH je na 41. sjednici od 5. marta 2008. godine oduzelo državljanstvo BiH Karrayju, državljaninu Tunisa. Kao obrazloženje navedeno je davanje lažnih informacija prilikom sticanja državljanstva Republike BiH te izvršenje više teških krivičnih djela, uključujući ubistvo. Karray je još 1997. ubio jednog neidentificiranog Arapa u Zenici, poslije čega je u bjekstvu. Uhapšen je u Njemačkoj i izručen u BiH u septembru 2000. godine. Po izdržanju kazne, bio je pratilac Jusufa Barčića, do njegove smrti. Dok je trajao upravni spor oko oduzimanja državljanstva BiH, Karray je počinio tri nova krivična djela: oružano razbojništvo, nasilje u porodici i ugrožavanje sigurnosti. Do odsluženja zatvorskih kazni, trebao je da boravi u zatvoru.

Odluku Vijeća Ministara, nadležno Ministarstvo sigurnosti nije dostavilo Upravi KPZ-a Zenica. "Mi nismo nikada službeno informirani o oduzimanju državljanstva i deportaciji. Nismo informirani niti da je on proglašen prijetnjom za nacionalnu sigurnost. Da smo imali tu informaciju, Uprava ne bi odobrila njegov izlazak na vikend ili godišnji odmor", kaže direktor KPZ-a Zenica Nihad Spahić. Od maja do augusta 2008. godine prebačen je iz zeničkog u mostarski zatvor i potom vraćen u Zenicu. "On je od marta ove godine koristio vanjske pogodnosti na koje je imao pravo na osnovu Zakona o izvršavanju krivičnih sankcija. Prvo je koristio petosatni izlazak u grad, potom izlazak za vikend i sada godišnji odmor. Iz zatvora je izašao 3. jula i dobio je 16 radnih dana godišnjeg odmora", objašnjavaju u Upravi zatvora.

U svojim uspomenama na bosanski rat, Carl Bildt, bivši ministar vanjskih poslova Švedske - koja je 1. jula preuzela predsjedavanje EU - o srebreničkom masakru ima reći sljedeće: "U pet dana masakra, Mladić je organizirao metodičko pogubljenje više od tri hiljade ljudi koji su postali ratni zarobljenici. Vjerovatno je više od četiri hiljade ljudi izgubilo svoje živote u brutalnim zasjedama i šumskim borbama na rubovima cesta i dolinama između Srebrenice i Tuzle, dok je kolona pokušavala da dođe do sigurnosti." (Carl Bildt, Peace Journey: The struggle for peace in Bosnia, Weidenfeld and Nicolson, London, 1998., p. 66).

Masakr u Srebrenici kao akt genocida protiv civilne populacije Srebrenice, koji je odnio otprilike osam hiljada žrtava (uključujući 500 djece ispod osamnaest godina), je tako - Bildtovom argumentacijom - reduciran na "nešto više od tri hiljade ratnih zarobljenika", dok su četiri hiljade ostalih žrtava predstavljene kao pali vojnici. Ovo je ekvivalentno tezi da je dva miliona i četvrt jevrejskih "ratnih zarobljenika" ubijeno u holokaustu, dok je ostatak od šest miliona ubijen u borbama.

Ipak, ovo nije slučajna Bildtova pogreška. U vrijeme srebreničkog masakra, Bildt je bio specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju. Njegovo masovno umanjivanje srpskog genocida reflektira onovremenu evropsku politiku, koja je kolaborirala sa Srbijom Slobodana Miloševića i bosansko-srpskim ekstremistima Radovana Karadžića i popuštala njihovom ekspanzionizmu. Za razliku od SAD-a, države EU zdušno su podržavale internacionalni embargo na uvoz oružja u BiH, koji je državu sputavao u odbrani od srpske agresije.

U svojim memoarima Bildt je poglavlje o julu 1995., mjesecu kada se dogodio srebrenički masakr, naslovio Uspjeh i neuspjeh: juli 1995. On, dakle, smatra da, opisujući svoju ulogu kao mirovnog pregovarača EU u tom periodu, riječ "uspjeh" može sasvim prikladno ići ispred riječi "neuspjeh". Neki bi pomislili da je korištenje riječi "uspjeh", kada je riječ o evropskoj politici koja je preovladavala u vrijeme genocidnog masakra osam hiljada ljudi, možda malo neodgovarajuće. Ali ne i Bildt, koji se čini sasvim ponosnim na svoj posao.

Bildt prenosi kako je u Londonu 21. jula 1995., dakle nakon srpskog osvajanja Srebrenice, nastojao odgovoriti zapadne države od vojne intervencije, kako bi se naredna bosanska enklava poštedjela slične sudbine: "Britanski sekretar vanjskih poslova Malcolm Rifkind je bio pomalo zabezeknut kada je njegov dan započeo mojom tvrdnjom da je Goražde u strašnoj opasnosti i da, uprkos tome, ne vjerujem da bi moglo biti odbranjeno zračnim udarima. Morali smo se fokusirati na razvoj političkog procesa. Ako bismo London napustili usvojivši strategiju bombardiranja, a bez političke strategije, bili bismo, posve sigurno, suočeni s još više rata i patnji. Prije ili kasnije, bili bismo prisiljeni da se vratimo političkim načinima. Strategije bombardiranja su sve bile u redu, ali isto tako nije trebalo da bombardiramo naše političke šanse." (str. 68)

Kada su srpske snage iz okupiranog dijela Hrvatske (tzv. Srpske Krajine) istog mjeseca napale Bihać, enklavu u sjeverozapadnoj Bosni, prijeteći da izvrše još jedan masakr po uzoru na Srebrenicu, Hrvatska, koja je 22. potpisala vojni ugovor s Bosnom za odbranu Bihaća - odgovorila je u augustu općom vojnom ofanzivom (Operacija Oluja) na područje Krajine. Prema svojim memoarima, Bildt nije učinio nikakav napor da spriječi srpski napad na Bihać - za koji jedva priznaje da se i desio - već, umjesto toga, pokušao je zaustaviti hrvatsku kontraofanzivu. Kako Bildt bilježi: "Moj javni stav je bio jasan: Hrvatska ofanziva protiv područja nastanjenih Srbima mora biti na najoštriji način osuđena. Ovaj napad se događa u vrijeme početka pregovora, kada su Srbi otvoreno bili spremni da načine krucijalne ustupke, kako u ekonomskim tako i političkim pitanjima. Ovo će baciti veliku sjenku na Hrvatsku za mnogo narednih godina. Protjerivanje civila, o kojem postoje izvještaji, posebno je ozbiljno. Treba se podsjetiti da je Martić, "predsjednik Krajine" optužen za ratne zločine nakon srpskog raketnog napada na Zagreb u maju. Teško je uvidjeti bilo kakvu razliku između ovog čina i bombardiranja Knina, za koji se predsjednik Tuđman mora držati odgovornim." (str. 75)

Drugim riječima, isti Bildt, koji nije uputio slične prijetnje protiv lidera Srbije, kao i bosanskih Srba koji su napadali Srebrenicu, niti kada su napadali Bihać, sada je prijetio hrvatskom predsjedniku optužnicom za ratne zločine, jer je pokrenuo kontraofanzivu protiv srpskih snaga; i to kontraofanzivu pokrenutu na osnovu ugovora s legitimnom Vladom Bosne i Hercegovine u svrhu branjenja populacije od genocida. Bildt je područja Hrvatske okupirana od strane Srba, definirana kao "okupirana" od strane Generalne skupštine UN-a, prozvao "područjima nastanjenim Srbima", zaboravljajući na znatnu, etnički očišćenu, hrvatsku populaciju ovih područja, od strane srpskih snaga 1991.

Bilo mu je "teško uvidjeti bilo kakvu razliku" između jasnog terorističkog čina protiv civilnog stanovništva kojeg su počinili krajiški ekstremisti protiv zagrebačkih civila u maju 1995., i legitimnog hrvatskog bombardiranja Knina, koje se odigralo u svrhu vojne ofanzive protiv srpskih ekstremista, koji su teritoriju Hrvatske koristili kako bi napadali teritoriju susjedne države, s vjerovatnom namjerom da počine akt genocida.

Možemo uporediti način na koji je Bildt pokušao zaustaviti hrvatsku ofanzivu na Krajinu s načinom na koji je odgovorio na prošlomjesečnu srpsku ofanzivu na Srebrenicu: "Nikako nisam mogao znati ko je odgovoran za ono što se dešavalo oko Srebrenice, ali bilo je teško zamisliti da je Milošević, na bilo koji način, bio nesposoban da utječe na slijed događaja. Prije nego što sam otišao u Ženevu tog popodneva, poslao sam jasno pismo upozorenja Miloševiću. Postojao je jasan rizik, pisao sam, da će naši razgovori biti u potpunosti zasjenjeni onim što se dešavalo oko Srebrenice. Cijela situacija bi mogla postati gora. Kad bi enklava bila napadnuta i zauzeta, to bi bila ozbiljna provokacija koja bi mogla dovesti do eskalacije neprijateljstava širom Bosne. Zato sam ga podsticao da uradi sve što je u njegovoj moći da to spriječi." (str. 56)

Tako, dok je Bildt prijetio Tuđmanu optužbom za ratne zločine - što je bila prijetnja za koju je bio u potpunosti neovlašten - Miloševiću je prijetio mogućnošću "da će naši razgovori biti u potpunosti zasjenjeni"!

Bildt dalje opisuje kako je u vrijeme Operacije Oluja novinarima kazao: "Rekao sam da je žalosno što je napad značio da je Hrvatska izabrala rat, a ne mir, i da pretpostavljam da će Haški tribunal razmotriti pitanje granatiranja Knina prije ili kasnije, na isti način na koji je razmotrio pitanje odgovornosti raketnih napada na Zagreb." (str. 77)

Bildt nije optužio srpske lidere koji su upravo okupirali Srebrenicu i Žepu, i koji su sada nastojali okupirati Bihać, za "biranje rata, a ne mira"; niti im je prijetio optužbama za ratne zločine. Njegove su prijetnje prije bile usmjerene isključivo ka Hrvatskoj. Poglavlje o hrvatskoj ofanzivi na Krajinu završava sljedećom žalbom:

"Za mene, zaključak iz Srebrenice nije bio da trebamo biti slijepi na užase koje su počinili drugi, nego da trebamo snažno i jasno reagirati protiv svih tih užasa. U novembru 1995. Haški tribunal je optužio Radovana Karadžića i Ratka Mladića za ratne zločine počinjene u i oko Srebrenice. Međutim, ova knjiga ide u štampu, a Tribunal do ovog momenta nije razmotrio ničiju odgovornost za masivno i brutalno etničko čišćenje Krajine u augustu 1995." (str. 80)

Bildt, pri isticanju da je Haški tribunal optužio Karadžića i Mladića za Srebrenicu, propušta spomenuti da nije pozivao na takve optužbe u to vrijeme, u suprotnosti s njegovim pozivom za optuživanje Tuđmana zbog Operacije Oluja - i uprkos tvrdnji da je njegov "zaključak iz Srebrenice" bio da "trebamo snažno i jasno reagirati protiv svih tih užasa". Ne žali se kako, dok "ova knjiga ide u štampu", ni Milošević niti iko drugi iz srpskog vrha nije optužen za osvajanje i etničko čišćenje Hrvatske Krajine.

Bildt je, drugim riječima, bio prepredeni mirovnjak, koji se aktivno protivio svakom pokušaju vojnog otpora protiv srpskih snaga, bilo od strane međunarodne zajednice ili same Hrvatske. On poriče pola srebreničkog masakra, i opisuje njegove civilne žrtve, među kojima su bila i djeca, kao "ratne zarobljenike". Također, mjesec u kojem se srebrenički masakr dogodio opisuje kao mjesec "uspjeha i neuspjeha". Nakon pada Srebrenice, pokušao je blokirati NATO zračne napade kako bi se odbranilo Goražde. Pokušao je spriječiti hrvatsku ofanzivu na Krajinu prijetnjama Tuđmanu, ali nije napravio jednaku prijetnju kako bi spriječio srpski napad na Srebrenicu. Pozivao je na optuživanje Tuđmana za ratne zločine, ali ne i na optuživanje Karadžića, Mladića ili Miloševića. Godine 1998. se žalio što Tuđman nije optužen, ali se nije žalio na isto kada je u pitanju Milošević.

Neke stvari se nikad ne mijenjaju. U ime švedskog predsjedavanja Evropskom unijom, Bildt je tvrdio da "Srbija u potpunosti surađuje s Haškim tribunalom". Obećao je da će "Švedska zauzeti pragmatičan stav po pitanju Kosova, uzimajući u obzir činjenicu da nekoliko članica Evropske unije nije prepoznalo njegovu nezavisnost". Isto tako: "Želimo liberalizirati vizni režim sa Srbijom, ali ne i s Kosovom, jer se dijalog o viznoj liberalizaciji vodi sa Srbijom, a ne s Kosovom."

Drugim riječima, Bildt govori da će politika švedskog predsjedavanja Evropskom unijom biti: "Pusti Mladićeve bošnjačke žrtve. Pusti rodbinu ljudi koje je ubio u Srebrenici i koji žele da on dođe pred lice pravde. Pusti Kosovo i njegov narod. Ja ću nastaviti da umirujem Beograd, kao što sam radio 1995."

Nema sumnje, sa Švedskom na čelu Evropske unije, možemo se nadati još jednoj sjajnoj epizodi u slavnoj historiji ove herojske institucije.

Owen Beith mi je ukazao na to da je Bildtov revizionizam u vezi Srebrenice zapravo gori nego što sam originalno nagovijestio: ne samo da je smanjio broj žrtava srebreničkog masakra na "više od tri hiljade", nego ih sve opisuje kao "ratne zarobljenike", odnosno zarobljene vojnike. Zapravo, srebrenički masakr je izvršen nad bošnjačkim civilnim stanovništvom generalno, ne samo nad zarobljenim vojnicima, i među ubijenima je bilo najmanje 500 maloljetne djece.