Zamjenik direktora SIPA-e i načelnik Kriminalističkoistražnog odjela "državne policije" još jedan je dokaz da borba protiv organiziranog kriminala u Bosni i Hercegovini još uvijek ovisi o osobnoj hrabrosti rijetkih profesionalaca u državnoj službi, o njihovoj jasnoj spremnosti da svoje živote stave na nemilost dobro uvezanoj bandi nacionalnih lidera, medijskih tajkuna i okrutnih mafijaša.

Dragan Lukač je, sa 27-godišnjom besprijekornom policijskom karijerom, nesumnjivo bio svjestan u šta se upušta odlukom da povede istragu o, do neba vrištećem, višegodišnjem kriminalu Milorada Dodika, Slobodana Stankovića i bratije koja danas predstavlja vjerovatno najmoćniju političko-kriminalno-mafijašku hobotnicu na Balkanu. U demoniziranju njegovog lika Dodik i "svi smo mi Dodik" teklići ne biraju sredstva, služeći se gnusnim i opasnim optužbama. Njihov vrhunac je ona po kojoj je Lukač u ratu "ubijao Srbe": optužba koja nikada ranije nije iznesena, uz koju se ne nudi nijedan dokaz i koja se, pritom, iznosi protiv čovjeka koji je u ratu nabrao više od pet mjeseci mučenja u srpskim logorima, od Bosanskog Šamca do Batajnice. Hajka koja se protiv istrage o Dodikovom kriminalu vodi iz Banje Luke, uz podršku Radončićevog Dnevnog avaza i hercegovačkog Večernjeg lista, bazirana je na činjenici da je policajac Lukač po nacionalnosti Hrvat; radi se samo o razradi istog Dodikovog odnosa prema državnim institucijama Bosne i Hercegovine kojeg je premijer predstavio nedavnim stavom da: "Srbima ne mogu suditi sudije muslimani." Dakle, istragu protiv zaštićenih kriminalaca iz Republike Srpske ne mogu voditi policajci koji su Hrvati.

Kriza je velika, ali i naši izgledi su veliki. Tako je nekako Radomir Konstantinović opisao početak sumraka Jugoslavije. Veliki mislilac znao je, naime, da će svijet otići dođavola, ali nije ni slutio da su naši izgledi bili tako jadni. Vjerovao je da smo bar mrvu pametniji i bolji, ali nismo bili. Jer, na Balkanu se iz spektra mogućnosti ostvari uvijek ona najgora. Svijet polagano upada u ono što smo mi već prošli, ali to ovdje malo koga zanima.

 Ugledni The Financial Times piše da Europa ulazi u katastrofu, analizira da u ovoj svjetskoj recesiji izgledi Europske unije nisu nimalo sjajni, te najavljuje totalni financijski kolaps u zemljama centralne i jugoistočne Europe, ali, velimo, to ovdje malo kog zanima. Ovdje se osvjedočeni lopovi i dalje stavljaju u ulogu nacionalnih spasitelja, krčmi se još ono malo narodne muke što još nije prodano i prokockano. Ovdje je sve skršeno i propito, kako bi rekao Fritz.

 Pred cunamijem svjetske monetarne recesije moćni će se kao i uvijek znati zaštititi, dok će siromašni platiti ceh. Ako je vjerovati analizama svjetskih financijskih eksperata, čeka nas glad i nezapamćena bijeda, ali što je to pred činjenicom da možemo i dalje demonstrirati sirovu mržnju jedni prema drugima. Dok nam se sprema financijska omča oko vrata, mi i dalje snujemo stare atavističke snove o bratoubilaštvu. Mi nemamo nikakvu šansu, ali je moramo iskoristiti.

 I dok teče sumorni politički vodvilj u kome se i dalje lopovi kunu u čast, život u svome elementarnom obliku odvija se bez zrna radosti. Nervoza vlada na ulicama, na semaforima se trubi do iznemoglosti, u medijima cvjeta govor mržnje, u gradovima preko noći niču odvratne betonske zgradurine, a nitko se više ne čudi ničemu. Nestala je radost sa lica, ljudi sjede u mračnim kafićima i pilje u zadnje stranice novina, ljudi idu svakodnevno na pogrebe, sahrane i dženaze, kao da jedva čekaju da i sami napuste svijet u kome su odavno zaboravljeni i zgaženi svi moralni pojmovi.

 Vjerski oci svakodnevno u medijima propovijedaju svjetlo (svoje) vjere, dok vjerski službenici potajno čine bludne radnje nad maloljetnom djecom, okorjeli kriminalci javno prijete novinarima, još u jaslicama se zavodi ortodoksna vjerska obuka, nesretnici koji su u ratu izgubili noge i ruke gladuju pred institucijama, mešetari i perači novca s udivljenjem zure u svoja divovska zdanja od stakla i čelika, prosjaci na uglovima mole za marku kako bi mogli kupiti veknu bolesnoj djeci. I sve se svršava u pradavnoj krležijanskoj kantileni, u kojoj bijeda svojim prstima dotiče se svega:

• U Mostaru prekinut sastanak lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, SNSD-a Milorada Dodika i SDA Sulejmana Tihića. Sastanak je napustio Dodik jer druga dvojica lidera nisu prihvatili njegove uvjete.
• Evropska Unija podržala kandidaturu Valentina Incka, austrijskog diplomate, za novog visokog predstavnika. Čeka se odobrenje drugih članova Savjeta za provođenje mira (PIC).
• Milanko Mihajlica, predsjednik SRSRS-a, predložio podjelu Distrikta Brčko između RS-a i Federacije BiH.
• Zasjedanje predstavničkog doma Federalnog parlamenta završeno izmjenom jednog zakona iz oblasti socijalne zaštite i odobravanjem prijedloga još jednog zakona iz tog resora.
• Radnici tuzlanske fabrike obuće Aida sukobili se s policijom angažiranom na čuvanju zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Nastavili su proteste ispred zgrade Vlade TK tražeći jednokratnu pomoć za decembar, januar i februar u iznosu od 400 hiljada KM za 700 radnika fabrike.
• Presudom osnovnog suda Banja Luka Republika Srpska i Grad Banja Luka dužni su da Islamskoj zajednici BiH isplate odštetu od 64,7 miliona KM zbog rušenja 16 vjerskih objekata na području Banje Luke tokom rata.
• U Sarajevu uhapšeno šest osoba zbog međunarodne trgovine narkoticima. Godinu i po duga istraga Tužilaštva BiH rezultirala pretresom 12 objekata i hapšenjem šest osoba koje se terete za krivična djela organiziranog kriminala, međunarodnog prometa droga, falsificiranja isprava, utaje poreza i pranja novca.
• Izjava u fokusu: "BiH je uvijek bila jedan entitet, nikakve autonomije u sklopu BiH nije bilo. Trebaju prestati špekulacije da se može odvojiti RS."; (Stjepan Mesić, predsjednik Hrvatske)

U procesu pred Haškim tribuna lom protiv Momčila Perišića, ne kadašnjeg prvog čovjeka Gene ralštaba vojske Jugoslavije, kao svjedok se pojavio Borivoje Tešić, tokom ratnih godina oficir u Gardijskoj brigadi, a kasnije komandant srbijanske Žandarmerije. Tešićevo svjedočenje, u BiH skoro neprimjećeno, u Beogradu je izazvalo žestoke reakcije jer je Tešić u svom iskazu decidno tvrdio da je zvanični Beograd bio direktno uključen u agresiju na BiH.

Vogošćansko ratište Tešić je rekao kako "pretpostavlja" da su dijelovi Korpusa specijalnih jedinica vojske Jugoslavije upućeni u priznatu i samostalnu državu Bosnu i Hercegovinu 30. decembra 1993. godine, po naređenju Generalštaba jugoslovenske vojske. Na čelu Generalštaba se u to vrijeme nalazio general Momčilo Perišić, koji je optužen da je kadrovskom, logističkom i finansijskom podrškom snagama Vojske RS-a "značajno doprinio" opsadi Sarajeva, granatiranju Zagreba i zauzimanju Srebrenice.

"Naređenje kojim su dijelovi Gardijske brigade i specijalnih jedinica vojske Jugoslavije u decembru 1993. upućeni u BiH moralo je doći iz Generalštaba", ispričao je Borivoje Tešić koji je u to vrijeme bio operativac u štabu Gardijske brigade vojske Jugoslavije s činom majora. Dalje je kazao: "U decembru 1993. i januaru 1994. oko 200 vojnika Gardijske brigade delovalo je u Vogošći, a na tom terenu su bili i pripadnici 72. specijalne brigade vojske Jugoslavije kao i neke starešine Korpusa specijalnih jedinica VJ."

"Da li je vaša jedinica u Vogošći imala snajperiste?", pitala je Tešića tužiteljica Anne Sutherland, na što je on potvrdno odgovorio. Na pitanje: "Da li su vaši snajperisti obučavali snajperiste Vojske RS-a?", Tešić je odgovorio: "Da."

Tešić je zatim objasnio da su se dijelovi Gardijske brigade vojske Jugoslavije na položajima oko Vogošće "aktivno branili" što je podrazumijevalo i "uništavanje neprijateljskih ciljeva u slučaju da budu napadnuti".

Ni metra naprijed Prema Tešiću, zadatak Gardijske brigade je bio da se "pomogne u izvlačenju 72. specijalne brigade vojske Jugoslavije, preuzimanju tela poginulih i stabilizaciji dela linija vogošćanske brigade Vojske RS-a". Operacijom koja se u optužnici protiv Perišića naziva kodnim imenom Pancir 2 komandirao je Dušan Stupar, komandant 72. specijalne brigade vojske Jugoslavije, a njen cilj su bili "objekti medicinskog centra Betanija". Tešić je izjavio da je bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa general Stanislav Galić sastavio vanredni izvještaj 27. decembra 1993. u kojem je naznačio da će operaciju Pancir 2 izvesti Prva borbena grupa pod komandom Dušana Stupara, komandanta 72. specijalne brigade VJ.

Mada mu je Perišićev branilac sugerirao da se iz dokumenta "vidi da je Prva borbena grupa u okviru Sarajevsko-romanijskog korpusa", Tešić se nije s tim složio.

U dodatnom ispitivanju, tužiteljica Sutherland je ukazala da je "Vojska Jugoslavije izvodila operacije u koordinaciji sa Vojskom RS-a". Tešić je odgovorio da "na pitanje ne može da odgovori jer je to u isključivoj nadležnosti komandanta jedinice", dodajući da "operativci nisu uključeni u te aktivnosti".

Dobrovoljno, bez pritisaka Pozivajući se na dokument kojeg je potpisao Stanislav Galić, Tešić je rekao da je u operaciji Pancir 2, koja je počela 27. decembra 1993., poginulo osam pripadnika 72. specijalne brigade. Preuzimanje tijela je, po Tešiću, trajalo od 14. do 28. januara 1994. Nakon što su od Armije BiH u januaru 1994. dobili tijela ubijenih, Prva gardijska brigada počinje povlačenje u Srbiju.

Na pitanje branioca: "Da li se slažete da je izvlačenje tela bilo prevashodni zadatak vaše jedinice u BiH?", Tešić je odgovorio: "To je bio jedan od zadataka." Kao ostale zadatke, nabrojao je "pružanje pomoći u povlačenju vojnika 72. specijalne brigade i stabilizovanju položaja Vojske RS-a oko Vogošće".

Advokat Lukić je Tešiću predočio jedan izvještaj zapovjednika Vojske RS-a o dejstvima 72. specijalne brigade vojske Jugoslavije oko Vogošće sugerirajući da "taj dokument pokazuje da su jedinice Vojske Jugoslavije tada bile podređene komandama Vojske RS-a", na šta mu je Tešić rekao: "To se iz ovog dokumenta ne vidi."

Tešić je dalje ispričao da je "čuo da su na službu u Vojsku RS-a tokom rata u BiH, preko posebnog kadrovskog centra Vojske Jugoslavije u Beogradu, upućivani pripadnici Vojske Jugoslavije". U unakrsnom ispitivanju, Perišićev branilac je citirao dijelove Tešićeve izjave u kojoj je rekao da "do novembra 1992. godine nije bilo regulisano službovanje (oficira Vojske Jugoslavije) u Vojsci RS-a, a da je nakon tog perioda obrazovan 30. kadrovski centar". Tešić je ispričao da su preko 30. kadrovskog centra oficiri Vojske Jugoslavije porijeklom iz BiH upućivani na službu u VRS. Gardijska brigada je tokom boravka u BiH, po Tešiću, svakodnevno slala izvještaje operativnom centru Korpusa specijalnih jedinica VJ.

Rezervne snage VRS-a Veći dio glavnog ispitivanja generala Tešića se odvijao na sjednici zatvorenoj za javnost zbog povjerljivog karaktera dokumenata koje je tužiteljica uvodila u dokaze. Na javnoj sjednici se pored ostalog raspravljalo o naređenju koje je 25. decembra 1993. godine izdao zamjenik komandanta Glavnog štaba Vojske RS-a Manojlo Milovanović. Naredbom se zabranjuje "upotreba i označavanje riječi jedinica Vojske Jugoslavije u telefonskom saobraćaju". Umjesto toga, "snage Vojske Jugoslavije treba tretirati kao rezervu glavnog štaba Vojske RS-a", naredio je tada Milovanović.

Svjedočenjem zaštićenog svjedoka MP 014 Tužilaštvo Tribunala je dokazivalo da je Drinskom korpusu vojske RS-a iz Srbije upućena značajna količina oružja i municije. Pošiljalac robe bio je, potvrdio je svjedok, Generalštab vojske Jugoslavije na čijem je čelu tada bio optuženi general Momčilo Perišić.

Tokom ovog svjedočenja tužilac je u dokaze uveo više dokumenata o slanju i prijemu robe koja je upućena u Drinski korpus vojske RS-a iz skladišta oružja i municije u Kragujevcu, Bogovađi, Lađevcima, Batajnici, okolini Gornjeg Milanovca… Sva skladišta se nalaze u Srbiji, a pošiljalac oružja i municije je, prema dokumentima, Generalštab vojske Jugoslavije. Prema priloženim dokumentima od kraja augusta do kraja novembra 1993. godine u Drinski korpus su upućeni mitraljezi, granate različitih kalibara i punjenja, tromblonske i minobacačke mine, akumulatori te obična i pancirna puščana zrna i snajperski i pištoljski meci.

U jednom od prošlih brojeva Dana, objavili smo demanti Tužiteljstva Tuzlanskog kantona na izjavu advokata Faruka Balijagića koji je ustvrdio da se na tužiteljicu Dijanu Milić, pod utjecajem čelnih ljudi Tužilaštva, ali i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, vrši pritisak kako bi odustala od optužnice protiv profesora Pravnog fakulteta u Sarajevu. Podsjetimo, tužiteljica je prikupila dovoljno materijalnih dokaza i svjedočenja koja ukazuju na krivičnu odgovornost profesora Zdravka Lučića, Bajre Golića i dekana Fuada Saltage ne samo u pogledu zloupotrebe položaja pri uzimanju mita, već i zbog navođenja na prostituciju.

U demantiju, u kojem se napominje da "Tužilaštvo omogućava sve uvjete za rad i daje profesionalnu podršku tužiteljici kako bi se postupak u ovom predmetu što brže završio", predočena je, između ostalog, i izjava Dijane Milić u kojoj kaže da: "Nitko nije na mene vršio bilo kakav utjecaj i pritisak (...), a ukoliko bi i bilo takvih pokušaja, obratila bih se nadležnim institucijama."

Ove sedmice, međutim, u Tužilaštvu je izbio skandal jer, ispostavilo se, Dijana Milić ovu izjavu nikada nije autorizirala a demanti je sročen bez njenog saznanja?! Od krugova bliskih tužiteljici saznajemo da se za "lažni demanti" sumnjiči Šesenam Ćosić, glavni tužitelj kojeg je upravo advokat Balijagić prozvao u navedenom intervjuu kao "po zakonu najodgovorniju osobu što optužnica nije podignuta". Balijagić je te tvrdnje argumentirao činjenicom da "veliki broj djece, počev od glavnog tužioca pa do ovih drugih, studiraju ili su studirali na Pravnom fakultetu". Pored toga, nije nepoznato da se Ćosić u više navrata sastajao s profesorom Zdravkom Lučićem i advokatom uhapšenog vozača Vlade TK-a, Tomislavom Ljubićem.

Mogućnosti opstrukcija rada Dijane Milić iskristalizirale su se posebice sada kada je optužnica konačno i spremna. Naime, kako saznajemo, tužiteljica je protiv Saltage, Golića i Lučića pripremila optužnicu sa zahtjevom za hapšenje. Iako se po pravilu optužnice predaju sudovima onog časa kada su sročene, optužnica Dijane Milić ne uspijeva preći prag kabineta glavnoga tužioca. U Općinskom sudu nas uvjeravaju da optužnicu nisu primili, dok Tužilaštvo još uvijek, doduše poprilično neodlučno, demantira da je optužnica uopće i finalizirana. S druge strane Milićka odbija komunikaciju s medijima. Nezvanično saznajemo da se radi na tome da optužnica nikad ne ugleda svjetlo dana. Ne samo zbog jakog utjecaja kojeg Lučić, Saltaga i Golić uživaju u sudskim i političkim krugovima, već i zbog činjenice da su pojedini svjedoci i svjedokinje, uključeni u slučaj seksualnog mita ili tek posredovanja u kupovini ispita, istovremeno bliski tim istim utjecajnim krugovima.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće je navodno već razmatralo opciju disciplinskog prekršaja protiv sudije Suda BiH Ize Tankića zbog otvorenog i aktivnog miješanja u rad tužiteljice. Naime, Tankićeva kćerka, studentica isturenog odjeljenja sarajevskog Pravnog fakulteta u Tuzli, jedna je od svjedokinja u slučaju koji se trenutno vodi protiv Jasmina Mašića, vozača Vlade TK-a. Iako je na suđenju izjavila samo da je "čula glasine na fakultetu kako se preko Mašića mogu srediti ispiti", Izo Tankić je poslao zvanični dopis Općinskom sudu TK kao i Tužilaštvu tvrdeći da je Dijana Milić nezakonito privela kao svjedoka njegovu kćerku "čime bi se mogao steći pogrešan dojam da je uvučena u prostituciju"?! Tankićeva bi mogla svjedočiti i ukoliko bude podignuta optužnica protiv profesora, što, kako tvrde naši izvori, dodatno povećava pritisak Tankića na Milićevu.

"Za sve koji se protive najezdi tuđinskog islama, muslimanskih fundamentalista vehabija, mudžahedina, za poštovaoce lika i djela Ratka Mladića i one koji misle da su muslimani najbolji na ražnju i dok plivaju u sumpornoj kiselini", glasio je identifikacijski opis Facebook grupe, koja je za "naš" virtualni prostor označila prvo poglavlje u razvoju cyber-nacionalizma, ali i partizanije protiv njega. Zvala se, dakle, Nož, žica, Srebrenica i niti jedna grupa u BiH do tada na najvećem socijalno-aktivističkom siteu nije prouzrokovala tako brzu i kategoričnu feedback reakciju. U roku od tri dana od njenog nastanka, tokom kojih se nakupilo malo manje od 1.000 članova i još toliko poruka mržnje, i nekakvog - teško je takvo što analizirati - patetično/tabloidsko/ iracionalno/fašističkog jezika, oformljena je anti-grupa.

Zatvorimo grupu Nož, žica, Srebrenica stekla je vrlo brzo 14.000 članova, koliko iz BiH, dijaspore, toliko i iz regiona, prije svega Srbije i Hrvatske… Prije no što će grupu zabraniti administrator, stvar je privukla Reuters i BBC, koji su redovno izvještavali o ishodu cyber-rata na Balkanu. Naravno, ne zbog "senzibiliteta" za ex-yu žarište koliko zbog toga što je "sloboda cyber-govora" jedna od najvećih tabu-tema današnjice i što i najmanji incident otvara novo poglavlje u razumijevanju tog fenomena. Ne samo da ne postoji jedinstven pravni okvir reguliranja e-propagande već ju je gotovo nemoguće kontrolirati. Ako se, kao što su nedavno ponovili najveći stručnjaci "virtualnih" korporacija u Davosu, još nije pronašla adekvatna strategija za borbu protiv organiziranog cyber-kriminala (jedan trilion dolara godišnje!), nije ni čudo da legalno procesuiranje govora mržnje izaziva tolike prepreke.

Upravo iz ovih razloga podnošenje krivične prijave protiv autora grupe Nož, žica, Srebrenica nije prošlo neopaženo u krugu web-stručnjaka. Izvještaj koji su inspektori CJB Bijeljina podnijeli prošle sedmice Okružnom tužilaštvu u Bijeljini, protiv 20-godišnjeg G.K., nastanjenog u Srebrenici i 21-godišnjeg P.Đ. iz Bratunca, prvi je takav u BiH i postavljen je, bez mnogo dodatnih začkoljica, u okvire "izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti".

U ostalim zemljama u svijetu, takav način rješavanja cyber-nacionalizma izazvao bi nemali broj polemika, ako ništa zbog licemjerne i neujednačene interpretacije krivičnog djela. Razumljivo: po čemu se razlikuju navijačke skupine koje paradiraju s istim parolama po utakmicama, demonstracijama, od Dodika koji najmanje jednom sedmično ima ksenofobične napade histerije? Je li beznađe nekoliko klinaca koji se povazdan dosađuju pred kompjuterom opasnije od zvanične politike vlasti? Koja ih usput i inspirira da sjednu pred ekran i sazivaju istomišljenike sa stavom da su "muslimani najbolji dok plivaju u sumpornoj kiselini"?!

Iznenadni pokušaj "discipliniranja" nacionalističke retorike u lokalnom komunikacijskom prostoru gotovo je do apsurda selektivan, kao kad bi se Dayton u konačnici implementirao na poluotoku Klek (sporni komadić zemlje nadomak Neuma), a tek potom na ostatku "kontinenta".

Naravno, sve to ne izuzima činjenicu da bi, ukoliko autori grupe budu sankcionirani radi širenja govora mržnje, presuda mogla poslužiti kao dobar primjer prakse u međunarodnom reguliranju istoga. Što se tiče samog Facebooka, gotovo je nepoznat slučaj da je neko bio procesuiran zbog iznošenja određenog stava, odnosno pokretanja grupe, sem, naravno, što su česti slučajevi izbacivanja studenata s univerziteta, dobivanje otkaza s posla ili euforičnih reakcija staromodnih političkih vođa (slučaj Sanader).

Sam Facebook, kao i većina "portala", posjeduje etički kodeks, uz mogućnost da "fejsbukovci" sami prijavljuju vrijeđajuće diskurse - postoji grupa samo s tim zadatkom. Zanimljivo je da je do sada najveći broj prijava zabilježen protiv nacionalističkih grupa s naših prostora: na udaru su romska populacija, LGBTIQ, Albanci, Hrvati i Srbi.

Dosadašnja sudska praksa u svijetu pokazala je da su mnogo veće mogućnosti odbrane negoli dokazivanja. Naime, Vijeće Evrope je uvrstilo novi protokol u okviru Konvencije o zaštiti ljudskih prava - Cybercrime Treaty koji kriminalizira govor mržnje na internetu i mogućnosti međunacionalnog sankcioniranja: online dječje pornografije, online krađe, prevare, hakovanja, elektronskog vandalizma i rasizma. Međutim, s obzirom da SAD nisu prihvatile taj protokol zbog prvog amandmana koji podrazumijeva da se govor mržnje kažnjava samo ako se otvoreno prijeti određenoj osobi - stvar je propala.

U ranim jutarnjim satima, u utorak 24. februara, SIPA je započela opsežnu akciju s ciljem hapšenja osoba koje se sumnjiče za međunarodni organizirani kriminal, odnosno trgovinu drogom, falsificiranje isprava, pranje novca i utaju poreza. U sklopu akcije pretreseno je 12 lokacija na kojima se nalaze stanovi, vikendice i hotel što ih koriste osumnjičene osobe. Iz dvije firme je izuzeta dokumentacija, a od uhapšenih mobiteli koji će se provjeravati kako bi se utvrdila povezanost ove grupe.

Iako su u Tužilaštvu BiH, koje je informacije o ovoj akciji saopćilo na press- konferenciji, odbili da govore o imenima, nezvanično se saznalo da se radi o Lutvi Daciću, koji je svoje ime promijenio u Haris Zornić, vlasniku firme Majorka u sklopu koje se nalazi i hotel Exclusiv u Rajlovcu. Dacića podaci, kojima raspolaže policija, povezuju sa organiziranjem puteva droge preko BiH. Kao drugi uhapšeni nezvanično se pominje Lutvin brat, Hamdija Dacić, suvlasnik Exclusiva, te turski državljanin sa privremenim boravkom u BiH što upućuje da se radi o Aciku Canu, direktoru Exclusiva.

Dijana Kajmaković, tužiteljica koja vodi istragu u ovom slučaju, izjavila je da je akcija pripremana godinu i po u najvećoj tajnosti, te da su koristili i međunarodnu pravnu pomoć. Pojasnila je da se uhapšeni sumnjiče za transport veće količine heroina iz Crne Gore preko BiH i dalje ka zemljama Evropske unije, a kao jedna od destinacija spominje se Italija.

Braća Dacić su rođena u Rožajima, a u Sarajevu se pojavljuju poslije rata kao vlasnici kafića Picollo na Grbavici. O Hamdiji se više saznalo kad je za njim došla potjernica iz Italije zbog trgovine drogom. Iako su u podzemlju slovili za moćne kriminalce koji rade naveliko i imaju dobre veze, kako u regionu, tako i u Evropi, bh. policija im ništa nije mogla dokazati i pored provjera koje su u nekoliko navrata rađene. Dacići su u operativnim policijskim podacima navođeni kao ključni akteri jedne od dvije maršrute za prebacivanje droge preko BiH. Kao njihov glavni suradnik spominjan je Safet Kalić, još jedan Rožajac, koga je beogradska policija tražila nakon akcije Sablja zbog sumnji da je heroinom snabdijevao zemunski klan. Zahvaljujući zaštiti policije, koju uživa u Crnoj Gori, ali i moćnim prijateljima (navodno je jedan od njih i Naser Keljmendi) Kalić je i pored svih nastojanja Beograda ostao nedostupan srbijanskoj policiji.

Povod za ozbiljnije provjere braće Dacić u BiH krenuo je nakon što su porasli njihovi neimarski apetiti. Naime, sumnjalo se da novac za izgradnju njihovog hotela potječe od droge, dakle, da se radi o opranim parama. Upravo ove informacije bile su razlog što je kantonalni MUP odbio da daje obezbjeđenje reprezentaciji Francuske, koja je zahvaljujući visprenosti NSBiH, koji je imao ekskluzivni ugovor sa Dacićima, za boravka u BiH bila smještena u Exclusivu, kao i ostale reprezentacije koje su dolazile u BiH. Tada je incident jedva izbjegnut, no Dacići su se definitivno našli na meti istražitelja.