U posljednjih osam godina je budžet Općine Tuzla narastao s 19 na 66 miliona maraka. U istom periodu su Tuzlaci, nakon sedmodecenijskih redukcija vode, napokon doživjeli da im - u osvit 21. stoljeća - voda teče kad odvrnu česmu. Nakon više od sto godina otkriven je uzrok slijeganja zemljišta, što je bio prvi uvjet da Tuzla napokon prestane tonuti. Tuzla je u posljednjih osam godina postala važan turistički centar, ponajprije zahvaljujući slanim jezerima, vodopadima, preuređenoj historijskoj jezgri, obnovljenim kulturno-historijskim spomenicima, arheološkom parku... U Tuzli je u posljednjih osam godina osnovan najsavremeniji centar visokih tehnologija na Balkanu. Tuzla je postala prvi bh. grad koji je dobio bežični internet. Ulaganja u dječiju i socijalnu zaštitu, obrazovanje, kulturu i sport u Tuzli povećana su 20 puta, a ulaganja u boračko-invalidsku zaštitu 30 puta. U posljednje dvije godine Tuzla se razvija brže od bilo kojeg područja Bosne i Hercegovine - ilustracije radi, razvoj općine je za 80 posto brži od razvoja Kantona, a za 35 posto od Federacije BiH. Stopa zaposlenosti u Tuzli veća je od prosjeka Kantona za 45 posto.

Tuzla je uvijek bila, a u posljednjih osam godina je to već postalo poslovično, simbol bosanskohercegovačke multikulturalnosti, što je prepoznao i veliki pisac Mirko Kovač, izjavivši, dok je primao nagradu na ovogodišnjim književnim susretima Cum grano salis, da i njegovi prijatelji van Bosne Tuzlu već skoro dvije decenije prepoznaju kao "slobodnu teritoriju". Tuzla to i jest jer je jedan od rijetkih gradova koji je odolijevao napadima nacionalista, najduže u cijeloj Bosni i Hercegovini. To se da vidjeti i po sastavu vlasti, upravnih struktura javnih preduzeća i ustanova. To je vidljivo i po rangiranju vlasnika i korisnika najatraktivnijih poslovnih prostora u Tuzli. Nacionalna struktura najutjecajnijih i najbogatijih Tuzlaka približno odgovara nacionalnoj strukturi Tuzle iz 1991. godine.

Znakovito je da je većina medija u našoj zemlji prešutjela obilježavanje 8. rujna, Međunarodnog dana pismenosti. Zapravo, i logično je da u državi koja je, kad je nepismenost u pitanju, na samom vrhu europske ljestvice ni sredstva priopćavanja nisu puno bolja.

Prema podacima OESS-a, u našim selima je polovica ženske i četvrtina muške populacije elementarno nepismena, a u gradovima je bez završene osnovne škole 7,8 posto muškaraca i 23 postotka žena. To su ljudi, dakle, koji ne umiju pisati ni čitati, niti znaju za pojmove azbuke ni abecede.

Abeceda ili alfabet je skup simbola po imenu slova kojima se kodificira pisani jezik. Riječ abeceda dolazi od imena četiri prva slova latinskog alfabeta (ABECEDARIVS). Sinonim alfabet ima porijeklo u imenima prvih slova grčkog alfabeta. Naziv azbuka nastao je, pak, prema prva dva slova stare glagoljičke i ćiriličke abecede. Sve abecede koje se koriste u zapadnoj Europi iznikle su iz klasičnog latinskog alfabeta, koji, opet, kao i ćirilični alfabet, vuče porijeklo iz grčkog. A ovaj iz feničkog.

Ali, pojam pismenosti u svijetu nije više vezan samo za poznavanje slova, pisanje i čitanje, nego se danas pismenošću smatra i poznavanje elemenata kibernetičke komunikacije i engleskog jezika. Nepismenim čovjekom se u nas naziva i onaj kojega ne možeš ni u što uvjeriti, niti mu što objasniti ("nepismen k'o k....."). Onaj stari vic u kome Sulju odbijaju u članstvu Akademije nauka zato što je nepismen, a on odgovara da mu i nije želja biti dopisni, već redovni član - pomalo je i stvaran, jer mnogi naši akademici još ne upotrebljavaju računala, niti govore neki strani jezik. Umjesto da se ujedine u dostizanju europske pismenosti, u nas se osnovne škole dijele u pravcu starih nacionalnih pisaca i vladara čija imena nose. Kao rezultat te državne i političke nepismenosti razvija se šovinizam i aparthejd među najmlađima. Pa, prema toj trostrukoj nacionalnoj kulturi, slave se mnogobrojne slave i praznici, koji još više dijele ionako podijeljenu zemlju.

• Centralna izborna komisija BiH na sjednici u Sarajevu nije odlučila o tome da li je Nedžad Branković, federalni premijer, u sukobu interesa ili ne, jer se Komisija proglasila nenadležnom za ovaj slučaj.
• Aleksandar Cicmil, bivši upravnik zatvora u Foči, iako smijenjen zbog "odgovornosti za bjekstvo Radovana Stankovića", ponovno je vraćen na posao, kao i stražari koji su bili na dužnosti u vrijeme Stankovićevog bijega.
• Poreska uprava FBiH, zbog neizmirenih obaveza po osnovu poreza i doprinosa u proteklih nekoliko godina, donijela je rješenja o blokiranju imovina više preduzeća na području Livanjskog kantona, koja ukupno duguju 5,35 miliona KM.
• Momčilo Novaković, poslanik SDS-a u Predstavničkom domu, i Slobodan Šaraba, delegat u Domu naroda BiH, uputili u parlamentarnu proceduru prijedlog zakona o popisu stanovništva u BiH, koji bi se, prema njihovom mišljenju, trebao obaviti 2011. godine.
• Ognjen Jurišić (34), Dragan Nišić (42) I Denis begić (31), inspektori Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), poginuli su u teškoj saobraćanoj nesreći koja se dogodila u mjestu Karanovac na magistralnom putu Banja Luka - Jajce.
• Obilježena godišnjica zločina nad Hrvatima Grabovice. Na mjesnom groblju u Grabovici sahranjeni su Andrija Drežnjak, Mara Drežnjak i Lucija Marić, tri od 33 žrtve zločina kojeg su pripadnici Armije BiH počinili prije 15 godina.
• Dino Dvornik, pjevač, autor i rodonačelnik jugoslavenskog funka, preminuo je proteklog vikenda u Zagrebu. Osim zbog mnogih hitova, i kod publike i kod kritike, bio je omiljen zbog svojih ekscentričnih nastupa. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za muzičko djelo. Dino Dvornik, sin poznatog hrvatskog glumca Borisa Dvornika, koji je preminuo u martu ove godine, umro je u snu, 18 dana nakon 44. rođendana.
• Izjava u fokusu: "Biljana Plavšić je prošla težak period i ona je manje kriva za sukobe u BiH nego član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Ako je Komšić nosilac Zlatnog ljiljana, onda to govori koliko je i šta činio u ratu i bit će interesantno da se to sagleda u budućnosti. Biljana Plavšić ni u koga nije pucala i nije nikoga ubila, a vidjet će se da li su to radili nosioci Zlatnog ljiljana."; (Milorad Dodik, predsjednik Vlade RS-a)

Kada su, sedmog maja ove godine, protestirali radnici Feroelektra, nezadovoljni stanjem u preduzeću, Stanići, vlasnici firme, potpisali su Protokol sa štrajkačima obavezujući se da ispune njihove zahtjeve. "Ispunili su samo jednu od sedam tačaka protokola, isplativši nam zaostale plaće i tople obroke", kaže Emin Kadić, predsjednik Sindikata Feroelektra. Kada je potpisivan ovaj protokol, radnici su rekli da privremeno zamrzavaju štrajk, no kako njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, Glavni odbor Sindikata je donio odluku da iduće sedmice radnici Feroelektra stupe u generalni štrajk.

U međuvremenu, dakle od maja, Stanići radnicima nisu isplatili nijedan topli obrok, a dan kad su štrajkali, odbijen im je svima od plaće i toplog obroka, o čemu su radnici zatražili službeno mišljenje federalnih inspektora. Zbog neprimanja toplog obroka, ovih dana radnici najavljuju okupljanje pred upravom Feroelektra kako bi pitali menadžment, odnosno Staniće, zašto ne primaju svoj novac.

Nedavno je u Kantonalnom tužilaštvu u Goraždu promijenjen glavni tužilac: Lazar Draško je otišao, a na njegovo mjesto je postavljen Mirsad Bilajac. No, Draško je ostao tužilac. U to vrijeme su protiv njega, zbog sumnji da je bio uključen u ratne zločine, postojale prijave u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i Tužilaštvu BiH, a u jednom predmetu Tužilaštva BiH, u kojem se istražuje ratni zločin, spominje se Draškino ime. No, ništa od toga nije bio dovoljan dokaz za VSTV da razmisli o razrješenju dužnosti Lazara Draške. U svom objašnjenju VSTV navodi: "Činjenica da je neko bio vojni sudija ili tužilac u vrijeme rata nije osnov za neimenovanje takve osobe za sudiju ili tužioca, niti osnov za njegovo razrješenje. Vijeće ne raspolaže saznanjima, niti dokazima da je navedena osoba počinila neko krivično djelo ili ratni zločin u vrijeme rata..."

U Tužilaštvu BiH postoje izjave, s čim je VSTV bio upoznat, u kojima svjedoci tvrde da ih je tokom rata maltretirao Lazar Draško. A.B. je u svom iskazu, između ostalog, ispričao: "Bio sam u logoru Uzanica. Jedan dan su me izveli iz ćelije i doveli u jednu prostoriju gdje je bila žena koja se zvala Radmila. Pored nje je stajao muškarac koji je rekao da se zove Lazar Draško. Rekli su mi da su tu zbog suđenja i ostalim zarobljenim Muslimanima. Ispitivali su me o tome koliko ima vojske, naoružanja u Muslimana... Tada se Lazar Draško počeo derati na mene da moram da znam ko je pucao u auto koji je išao s Gornje Lijeske prema Donjoj Lijesci. Rekao sam da ne znam jer nisam o tome ništa znao. Lazar me je ošamario i rekao mi: 'Moraš se sjetiti!' Kada sam odgovorio da se ne mogu sjetiti, Lazar je uzeo pištolj i drškom me udario po glavi. Počela mi je teći krv..."

Lazar Draško je tokom rata bio javni tužilac u Višegradu. Preživjeli Višegrađani ga optužuju da je znao za ratne zločine (silovanja, masovna ubijanja i spaljivanja civila u kućama), ali da nikad ništa nije uradio kako bi ih spriječio. Navode i da je Draško na suđenju Milanu Lukiću svjedočio u njegovu korist. Kao ratni javni tužilac Draško nikad nije uradio nijednu istragu o srpskim zločinima u Višegradu, ali je vodio istrage protiv Bošnjaka. Za mnoge koje je on ispitivao ni danas se ne zna gdje su, a njihove iskaze date pod batinama iskoristio je za izvještaj Stanje u opštini Višegrad pred izbijanje ratnih sukoba i zločini prema Srbima u toku ratnih sukoba, koji je '96. radio za beogradski Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Slobodan Milošević je na suđenju u Haagu taj izvještaj priložio u svoju odbranu no Tribunal ga nije prihvatio.

Ako ni o čem drugom, Queer Festival nas je prosvijetlio o svoj mizeriji našega društva. Pored toga što je pokazao političku nekorektnost i dvoličnost našeg establishmenta (vidi pod: Beriz Belkić), glupost i neznanje naših doktora nauka (vidi pod: Amila Alikadić-Husović), razotkrio je i zatucanost novih generacija (grupa na Facebooku: Stop gay paradi u Sarajevu tokom ramazana - "Bolje biti fašista nego homić"). Protiv svih njih, poimenice, Udruženje Q već najavljuje tužbu prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, koji jasno zabranjuje diskriminaciju i klevetu na osnovu seksualne orijentacije. A čak i ako slučaj završi kao i svi oni dosjei o korumpiranosti naših političara - u ladicama sudova - poslužit će barem kao podsjetnik da javno iznošenje homofobičnih stavova slovo zakona, barem teoretski, sankcionira. Jeste, to je ona legislativa uvezena u "našu čistu bošnjačku naciju" kao proizvod "zapadnog smeća", da upotrijebimo terminologiju mostarskog efendije Smajkića. Valja usput reći da su izuzev njega, najvišu zrelost i nivo tolerancije u ovoj polemici pokazali niko drugi do - vjerski zvaničnici.

Njihov stav o homoseksualnosti je bez sumnje očekivan, ali su bili dovoljno vjerni svojim dogmama da se suspregnu od pozivanja na širenje mržnje. No, sve je to već bilo jasno i prije same najave o održavanju QF-a - ona je samo iskristalizirala užas lokalnog konzervatizma; međutim, bijeda koja je dodatno isplivala na površinu jeste politika kulturnoga prostora. Naime, samo održavanje festivala dovedeno je u pitanje. Ne iz straha organizatorica od mogućih posljedica, već što su voditelji prostora, gdje su se trebali odvijati događaji, otkazali! Iz kina Bosna, gdje ima više pijanki negoli kulturnih aktivnosti, poručili su da nisu bili upućeni, da će pozajmljena lokacija služiti za promoviranje "pederluka"?! Ne, nije njihov motiv poštivanje postača, već prosto - primitivizma. Nakon što je Udruženje Q poslalo zahtjev za održavanje performansa onim centrima u kojima za predviđeni period (24.-28. septembar) nisu planirana nikakva dešavanja, vrata svih naših velikih "domova kulture" su odjednom postala ili zatvorena za javnost, ili bez slobodnih termina, ili je u toku "rekonstrukcija sistema ventilacije i hlađenja". Naše novinarske provjere su pokazale da svi - iznose neistine. Da pobrojimo samo neke od njih: Dom mladih, Sloga, Unitic...

U posljednjih nekoliko sedmica mediji su napokon otvorili priču o imovinskim kartonima čelnika i, naročito, čelnica udruženja koja okupljaju žrtve rata. U centru pažnje su se našle Munira Subašić, predsjednica Pokreta Majke enklave Srebrenica i Žepa, Hajra Ćatić, predsjednica Udruženja Žene Srebrenice, i Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja Žena-žrtva rata. Njihov odnos prema činjenici da im se imovina posljednjih godina nesrazmjerno uvećala u odnosu na druge nezaštićene žrtve, koje nisu unovčile svoj aktivizam ili stranačku podobnost, skandalozan je i, u najmanju ruku, nemoralan.

To potvrđuje nastup Munire Subašić u posljednjem izdanju političkog magazina 60 minuta, kada je, osim svog pozamašnog imovinskog kartona, otkrila i zapanjujuću bahatost. Prenosimo izjavu predsjednice Pokreta Majke enklave Srebrenica i Žepa o imovini koju posjeduje (između ostalog, vlasnica je dviju ogromnih kuća kod Sarajeva): "Imamo svi koji radimo u Udruženju. Svi imamo, ili kuće ili stanove. Ja imam podstanara. Imam zamjenika ministra koji je došao iz Mostara i stanuje u mojoj staroj kući na jednom spratu. Neću vam reći koji je. Čuj gluposti! U Han-Stjenicama imam jedno 50-60 dunuma zemlje i sad sam dala dio za vikendicu onom rođaku, direktoru BH Telecoma. Onom Hamdi Katici. Ja sam od Katica familije. Mi smo dobile 300.000 maraka od BH Telecoma za pomoć povratnicima i za rad našega udruženja. Nije potrošeno jer mi planiramo i dalje raditi i nama treba još para. Mi to nismo potrošile i imamo na žiroračunu." Od spomenutih 300.000, na računu Udruženja ostalo je svega 100.000 maraka. Ostalo je, prema navodima 60 minuta, utrošeno za projekt freza i krečenje prostorija Udruženja, što je Subašićeva prokomentirala: "Kad smo renovirale ovaj prostor, potrošile smo 15 hiljada maraka."

Privatni poduzetnik iz Tešnja Sakib Beširević pronađen je mrtav drugog decembra 2006. u svom džipu kod Kaknja. Posljednji put je viđen 29. novembra, na jednom skupu u sarajevskoj Zetri. Proglašen je nestalim 30. novembra. Ukopan je četvrtog decembra 2006. Obdukcija u Visokom je pokazala da je Beširević umro prirodnom smrću i policija je zaključila istragu. Iza Sakiba je ostalo petoro djece iz dva braka.

Samo četiri dana prije nestanka, 25. novembra 2006, Beširević je primio rješenje Općinskog suda u Tešnju, u kome se navodi da sud odustaje od izvršenja od naplate duga na kući koja nije više u njegovom vlasništvu te da se nastavlja izvršenje naplate duga na ostalim nekretninama. Izvršenje je od suda 12. maja 2004. tražio Dragoljub Radulović, putem svog advokata Martina Džide, zbog naplate duga od 77.000 KM. Sudu je bio predočen zemljišno-knjižni izvadak iz 2002. na kome je stajala službena zabilješka Zemljišno-knjižnog ureda da na toj nekretnini nema promjena do 12. januara 2004. Sud je naknadno saznao da je promjena izvršena 14. januara 2004. jer je na osnovu brakorazvodne parnice kuća pripala Dževahiri Beširević. Nije bilo govora o fiktivnom razvodu jer se Sakib ponovo oženio i s drugom suprugom imao još dvoje djece.

Dževahira je suvlasništvo kuće prenijela na kćerke Semiru, Amiru i Adisu i one su, nakon što su dobile urbanističku suglasnost, podigle kredite i sagradile još tri stana. "Godinu dana kasnije još smo bile u žalosti i nismo ništa znale o tome šta se dalje dešavalo na sudu. Sud nam nije dostavio žalbu osobe koja je tražila namirenje duga, niti odluku Kantonalnog suda u Zenici", objašnjava Semira. Općinski sud u Tešnju je 23. novembra 2007. donio rješenje da se nastavlja izvršenje i zakazao javnu prodaju nekretnine za 8. januar 2008. Sakibove kćerke su tek 17. januara obaviještene da je njihova porodična kuća prodata. "Kuća sada vrijedi oko 1,2 miliona maraka i ima gotovo 700 kvadrata. Kuća koju je moja mati stekla brakorazvodnom parnicom imala je 102 kvadrata stambenog prostora, a ostalo je bilo dvorište. Niko nije poslao sudskog vještaka da utvrdi stvarno stanje", objašnjava Semira.

Sestre Beširević su angažirale advokata koji je podnio krivične prijave protiv nekoliko sudija u Općinskom sudu u Tešnju i Kantonalnom sudu u Zenici. Žalile su se Kantonalnom sudu u Zenici, ali je njihova žalba odbačena. Naređena je deložacija Dževahire i njenih kćerki za četvrtak, 11. septembar. Žalile su se Kantonalnom sudu i Ustavnom sudu BiH, tražeći obustavljanje izvršenja i predaju nekretnine. Dok čekaju da Ustavni sud BiH donese privremenu odluku kojom bi zaustavio njihovo iseljenje, one i dalje otplaćuju kredite za izgradnju stanova u porodičnoj kući, iz koje ih država želi iseliti kako bi kuću predala lokalnom poduzetniku Fikretu Ćoriću. Informaciju da kuća sada ima šest puta veću vrijednost i dva puta veću kvadraturu od navedene u sudskom rješenju, Ćorić negira i kaže: "Ja sam na javnoj licitaciji od suda kupio 339 kvadrata. Plaćena je cijena veća od tražene." Martin Džido, advokat Dragoljuba Radulovića, kaže da je slučaj, što se njegovog klijenta tiče, završen: "Kuća je bila u vlasništvu Sakiba Beširevića kada je tužba podignuta. Mi smo naplatili potraživanja."

Nakon što je Prva međunarodna konferencija o bosanskim piramidama, na kojoj su izvikane prailirske "piramide" postale "bosanska piramidalna brda", završila sa zaključkom u stilu "zaključili smo da ništa nismo zaključili", na stranicama Fondacije Bosanske piramide sunca punom parom je nastavljeno sa širenjem obmana. Na udaru su naučnici i novinari i svi pojedinci kritični prema suludom i besmislenom prekopavanju sedimenata u okolini Visokog, a sve o trošku građana BiH. Neprijatelji su posvuda, poručuju s Fondacijine web stranice: "Udružuju se domaći i strani 'stručnjaci' od Sarajeva do Zagreba, Londona i Bostona, čiji je jedini cilj zaustaviti ovaj projekt, plaćaju se blogeri i pojedini novinari da dezinformiraju javnost. Politikanstvo prati ovo istraživanje od prvog dana." No, bilo bi dobro kada bi autor(ica) ovog teksta ponudio/la neki konkretan dokaz o "plaćanju" novinara i blogera te da objasni ko ih zapravo i koliko plaća. Najsmješnije je što ovakve optužbe dolaze od organizacije koja je podrškom političara i vjerskih lidera sebi potpuno podredila medijski prostor - utoliko da je novinarka Federalne novinske agencije (dakle državne institucije) Sabina Alikadić pisala "saopćenja za javnost" Fondacije, slala ih Fondaciji, da bi ih potom Fondacija slala na desk FENA-e. Ovaj porazni neprofesionalizam okrunjen je činjenicom da je rasadnik dezinformacija - pseudonaučna Fondacija ni manje ni više nego sponzor FENA-e.

Upravo je manipulacija javnošću glavni razlog zbog kojeg je Osmanagićevu Fondaciju odlučio napustiti i njen jedini profesionalni arheolog - Britanac Andrew Lawler - čovjek kojem je Osmanagić lažno pripisao dešifriranje "natpisa iz tunela Ravne", kao imena "Rasim". Fondacija je na njega pokušala izvršiti pritisak da potpiše ugovor prema kojem "ni tokom ni nakon prekida radnog odnosa u Fondaciji neće nikome, pa ni budućim uposlenicima, otkriti, odnosno objaviti bilo kakve poslovne tajne, povjerljive informacije..." Lawler se prema ponuđenom ugovoru trebao obavezati da će "vratiti Fondaciji sva dokumenta i vlasništvo, uključujući (i ne samo): crteže, nacrte, izvještaje, priručnike, korespondencije, kompjuterske ugovore i sve druge materijale i kopije materijala u vezi s Fondacijom". Ono što najviše upada u oči jeste da se radi o tipičnom NDA ugovoru (Non-disclosure agreement, tj. ugovor o čuvanju poslovne tajne), kakav se potpisuje s kompanijama i korporacijama, a ne neprofitnim organizacijama za kakvu se Osmanagićeva Fondacija izdaje. Nadalje, takvi ugovori se potpisuju s firmama koje žele zadržati svoje intelektualno vlasništvo, izvjesnu tehnologiju i sl., a ne između arheologa čiji rad obavezno mora biti transparentan i neprofitne organizacije koja ne može imati poslovnih tajni. Toliko još jednom o izvikanoj otvorenosti Osmanagićeve organizacije. Ipak, tajnovitost ima svoj razlog i o tome nam govori drugi razlog Lawlerovog odlaska, a to je Osmanagićev pritisak zbog kojeg je morao izmijeniti svoj rad o radiokarbonskom datiranju uzorka drveta iz tunela Ravne. Osmanagić je želio rad s mnogo više "pretpostavki" koje bi išle u njegovu korist.

Sulejman Spaho, potomak jednog od najznačajnijih bosanskih političara prošlog vijeka, u Narodnoj skupštini Srbije je poslanik Srpske radikalne stranke. Kada je izabran u Skupštinu, za Dane je izjavio: "Biti poslanik je ponos za svakog čoveka, a posebno kada ste poslanik Srpske radikalne stranke." Ne čudi ako se zna da je Spaho deklarirani četnik koji je tokom proteklog rata bio na ratištima u Hrvatskoj, a vjerni je saputnik haškog optuženika Vojislava Šešelja. Na posljednjoj skupštini Narodne skupštine, održanoj prije nekoliko dana, Spaho je ovako govorio: "(...) Radovan Karadžić je uhapšen, ali, verujte mi, čovek koliko god je branio svoj narod, branio je takođe i one građane koji su druge veroispovesti, tj. islamske. (...) Radovan Karadžić će se u Haagu odbraniti sigurno, kao što će se odbraniti i kao što se već odbranio dr. Vojislav Šešelj. (...) To što je bilo, bilo je, ali mi tražimo odgovor na pitanje zašto je Radovan Karadžić uhapšen. Posle svega onoga što se dešavalo u Haškom tribunalu, tj. sramnih presuda Naseru Oriću i Ramušu Haradinaju..."