Prije nekoliko sedmica sam na ovom mjestu pišući o jednom od čelnika SDA spomenuo i njegovu tešku bolest. Nekoliko kolega mi je zamjerilo zbog to ga, smatrajući da se bolesti nisam smio doticati. Pokušao sam objasniti da kao novinar nikada ne bih zadirao u ničije zdravstveno stanje, pa ni političara, sve dok se njegova bolest ne pretvori u zahtjev za izostankom analize javnog angažmana bolesnog političara.

Pred sličnim "iskušenjem" sam i ove sedmice, dok pišem o predsjedniku SDA Sulejmanu Tihiću. Dobro ga znam, kao i većinu vodećih političara u zemlji, i zbog čitavog niza njegovih osobina, smatram da je šteta za državu što na vratima bošnjačkog člana Predsjedništva BiH piše "Haris Silajdžić". Međutim, već nekoliko mjeseci svjedočim da su se sve Tihićeve osobine, nažalost, tako rijetke među bh. političarima - tolerantnost, spremnost na dijalog, strpljenje, otvorenost, briga o općim interesima... - izrodile u skoro potpunu suprotnost. Argumente za ovu tvrdnju crpim iz Tihićevih stavova o dva trenutno, vjerovatno, najvažnija spora.

Prvi je vezan za reformu policije i Tihićeve ultimativne zahtjeve. Da ne bi bilo zabune: Tihić je potpuno u pravu i kada tvrdi da su Evropska unija, SAD i OHR odustali od evropskih principa, da su popustili pred Dodikovom bahatošću, da je Silajdžić izdao sve principe za koje se, kao, godinama zalagao... Zvuči paradoksalno, ali Tihićevo odbijanje ovakve reforme policije može imati iste ili gore posljedice od svojevremenog Silajdžićevog odbijanja "aprilskog paketa" ustavnih promjena. Silajdžićevo opravdano traženje ukidanja entitetskog glasanja ukinulo je kompletne, već dogovorene, neophodne promjene ustava; Tihićevo opravdano insistiranje na evropskim principima reforme policije ukida mogućnost sklapanja prvog ugovornog odnosa između BiH i te iste Evropske unije. Bosni i Hercegovini, a i Tihiću, slaba utjeha može biti što je motiv Silajdžićeve blokade bio krajnje egoističan - njegov izborni rezultat.

S druge strane, Tihić već mjesecima bez ijednog pravog argumenta blokira realizaciju najvećeg investicionog projekta u historiji BiH - onog u elektroenergetski sektor Federacije, koji je osmislio ministar Vahid Hećo.

• Na sjednici glavnog odbora SDA u Banjoj Luci zaključeno da SDA neće podržati predložene zakone o reformi policije u Parlamentarnoj skupštini BiH jer postojeća reforma ne predstavlja nikakav napredak.
• Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS-a, istakao da je Nacrtom amandmana na Ustav RS-a predviđeno da gradovi Istočno Sarajevo i Banja Luka budu uvršteni u najviši pravni akt.
• Nermin Pećanac, predsjednik Socijaldemokratske unije BiH, saopćio da je Predsjedništvo ove stranke podnijelo krivičnu prijavu protiv Sejfudina Tokića zbog lažnog predstavljanja.
• Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu podiglo optužnicu protiv Snježane Anić (42), koja je 3. januara 2008. godine na Ilidži na prevaru od Mirsade Osmanović uzela tromjesečnog dječaka. Optužnicu je potvrdio Općinski sud u Sarajevu, a optuženoj je produžena mjera pritvora.
• Dragan Milošević (26) iz Čapljine uhapšen zbog osnova sumnje da je opljačkao poslovnicu Vakufske banke u Sarajevu. Milošević je pod prijetnjom plastičnim pištoljem od radnice u poslovnici Vakufske banke ukrao 70.000 KM.
• Enes Malićbegović, sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda u Zenici, potvrdio optužnicu Kantonalnog tužilaštva Zenica protiv H.O. (41) iz Visokog, osumnjičenog da je u više navrata silovao 12-godišnju kćerku, a seksualno zlostavljao devetogodišnjeg sina.
• U 71. godini preminuo Avdo Čampara, dugogodišnji istaknuti bosanskohercegovački društveno-politički radnik i prvi predsjedavajući iz reda Bošnjaka u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
• Izjava u fokusu: "Odluku da više ne igram za reprezentaciju donio sam nakon razgovora sa porodicom. Ona je konačna i definitivna! Reprezentaciji želim puno sreće u narednim kvalifikacijama za SP, ali i u svim narednim godinama. Bilo je lijepo igrati za svoju zemlju, a sada ću svim srcem navijati za reprezentaciju svoje zemlje."; (Zvjezdan Misimović, kapiten nogometne reprezentacije BiH)

Iako se i sam Javier Solana zamučio pa našim političarima poručio da se glavom ne šale, nego da usvoje zakone o reformi policije, jer bez toga nema potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom, još uvijek je (dok ovo pišem) nepoznato hoće li biti postignut taj dogovor. Miroslav Lajčak istu tu poruku odašilje svaki dan - jednom ujutro, jednom poslijepodne. Pridružio se i zabrinuti Haris Silajdžić: u televizijsku kameru objasnio nam je kako je usvajanje zakona o policiji strahovito važno jer na taj način "Bosna i Hercegovina dobija na vrijednosti u očima Evrope". Jest da bi se Silajdžića (kad bi u nas postojalo javno pamćenje duže od jednoga dana!) moglo pitati: koliko je to Bosna i Hercegovina u očima Evrope dobijala na vrijednosti kada se on isti, još donedavno, s njome svađao i na pasja kola je ružio, svima iz Evrope (plus i iz Amerike) docirao kako su sami iznevjerili vlastite principe u vezi s reformom policije, te kako On i Njegova Stranka nikad, ali nikad, neće odstupiti od tih principa, kako nikad, ali baš nikad, neće pristati na kvazireformu policije koja "zadržava policiju Republike Srpske, a ona je počinila genocid" itd, itsl... Bilo je to vrijeme srebreničkoga kampa na okrajcima Sarajeva, koji je također zaboravljen kao da ga nikada nije ni bilo, kada se Silajdžić patetično zaklinjao kako njegovom narodu "ne treba ekonomija ni Evropa, njemu treba - sloboda"! Ali kod nas je javno pamćenje leptirova vijeka, pa ne samo da Silajdžiću nema tko zanovijetati s takvim pitanjima nego su on, a s njime i Milorad Dodik, danas glavni naši "Europejci", i ako i s kim, s njima će nas Lajčak povesti u svijetlu evropsku budućnost.

Muka živa sa silajdžićima i dodicima jest to - iako je svima jasno da su politički lažnjaci - što su zauzeli jaku poziciju zaigravši na kartu međunarodne kooperativnosti te je politički veoma riskantno, ako ne i samoubilački, zastupati drukčije stanovište od njih. Naprosto zato što smo dotjerani do zida, što je mogućnost odlučivanja svedena na prostor između dva mlinska kola, te je nemoguće ikakvo drukčije stanovište koje bi se moglo artikulirati kao treće. Tako se, onda, ovisno o odnosu prema u biti trivijalnom tehničkom problemu reforme policije, zastupnici jednoga ili drugog stava kvalificiraju krajnjim, ideologiziranim etiketama: jedni su, tobože, "za Evropu", drugi su "protiv Evrope". Ako analitički osvijetlimo tu strukturu mišljenja i izražavanja, vidimo da je ista ona iz koje dolazi i zloglasna formula svakoga totalitarizma: ili si s nama, ili si protiv nas. A da je njezina osnovna svrha da bude ubojito oružje u nemilosrdnom obračunavanju s neistomišljenicima, do banalnosti je jasno i poznato. To, što se njome služe naši, nije čudno - imamo jaku, neumrlu tradiciju. Skandalozno je što se njome služe Evropljani na privremenom, civilizatorskom radu u Bosni.

Najslikovitiji primjer učinka toga ideološkog žrvnja je Sulejman Tihić. On je kao političar i stranački lider bio neusporedivo evropskiji, demokratskiji i skloniji politici zdravoga kompromisa i od Silajdžića i od Dodika, ali isto tako od obojice manje obdaren makijavelizmom i političkim kameleonstvom. Naivno misleći da mu nešto vrijedi sav dosadašnji kapital kooperativnosti, te kako mu je moguće zadržati image proevropljanina a načelno se odupirati kvazireformi, Tihić se, a da nije ni trepnuo, najedanput našao, kako sam kaže, "izbačen iz igre" i pribijen na stup srama antievropeizma. I to od svih, sa svih strana - i od silajdžićevaca, i od dodikovaca, i od Islamske zajednice (makar fino, u rukavicama, ali dovoljno jasno), i od Dnevnoga avaza... A po vrhu od Lajčaka, i to ni manje ni više nego uz ideološku anatemu, kao zagovornik "vehabijske Bosne"!

A, eto, pričekajmo da se svrši i ovo s reformom policije, pa i da bude potpisan SAA s Evropskom unijom; poslije svega opet ćemo se morati "pogledati između se". Što ćemo vidjeti, s čime se suočiti? S našim temeljnim i prioritetnim problemom - s pravednijim i prospektivnijim političkim preuređenjem države. To odlično vide oni koji nas promatraju. Američki ambasador English, na primjer, dobronamjerno upozorava: "Postoji i ideja o građanskoj državi. U teoriji to možda zvuči dobro, ali se bojim da taj koncept danas u BiH ne bi mogao dobro funkcionirati. U ovakvoj državi mora postojati sistem balansa i provjere. Pitanje unutarnje organizacije morat će se početi rješavati. Mislim da će to biti posljednja stvar o kojoj će se morati odlučivati, prije članstva u EU. Na kraju će se pojaviti to veliko pitanje i suočit ćete se s ogromnim pritiskom da se na njega odgovori konsenzusom."

"Iako je poznato da mladi danas zaziru od braka, ipak se odluče na blud. Kad djevojka pristupi tom bludu, a potom ostane trudna i prekine trudnoću, sastavila je dva zločina: počinila grijeh bluda i ubistvo. Mladi ljudi su izgubljeni, nemaju svog jasnog odredišta. Zar mnoštvo mezarova nisu jasan dokaz da ćemo i mi sutra biti i boraviti u jednom od njih. Bar nam je to sigurno mjesto kojem idemo, ali lutamo... lutamo..."

Gornji citat nije izvađen iz specijaliziranog vjerskog časopisa niti iz priručnika radnog naslova Kako postati vjernica u tri la(h)ka koraka, već iz Studenta, jedinog studentskog bosanskohercegovačkog časopisa s povelikom redakcijom i ispostavama u svim većim gradovima. Časopis je samoodrživ projekt, a povremeno se finansira i novcima iz kantonalnih i federalnih ministarstava, objasnio nam je Mahir Hadžiomerović, zamjenik direktora Studenta.

U Domu zdravlja u Vrazovoj Zdenka Hasanbegović je počela raditi 30. juna 1997. godine: do tada je bila uposlenica Energoinvestove Livnice koja se u poslijeratnoj javnosti najčešće spominjala po stečaju i neuplaćenim doprinosima za svoje radnike. Ovaj posljednji podatak nije smetao Slobodanu Trniniću, direktoru JU Domovi zdravlja, da gospođu Hasanbegović izvijesti da ispunjava uvjete za odlazak u penziju. Bilo je to početkom februara 2004. godine: Zdenka Hasanbegović od tada vodi pravnu bitku i mada je zakon na njezinoj strani (što zorno ilustriraju sudske presude koje je u međuvremenu dobila), mada su se ombudsmani uključili u bitku za zaštitu Zdenkinih ljudskih, radničkih i penzionerskih prava, i mada je čak i Upravni odbor ustanove u kojoj je Zdenka radila zatražio od generalnog direktora Trninića da postupi u skladu s konačnom, pravomoćnom sudskom presudom, Zdenka i dalje čeka svoje pravo na ispunjenje pravde.

Priča duga četiri godine teško može stati u novinski tekst (dokumentacija kojom je Zdenka naoružana više je nego respektabilna, a obim da se i ne spominje), no važna je ilustracija odnosa direktorske moći i običnog smrtnika, radnika na kome se ta moć demonstrira. Zdenka je, dakle, odmah po primitku obavijesti da je ispunila uvjete za penziju, svog direktora uputila (pismeno) u podatke znane svim u Kantonu Sarajevo da Livnica nije uplaćivala doprinose. No, direktor Trninić se nije dao zbuniti: već početkom aprila pobjedonosno obavještava Zdenku da je on (?!) u kontaktu s Livnicom koja je spremna regulirati nedostajući staž. No, u PIO BiH Zdenki potvrđuju da je Livnica i dalje dužnik (pismeno, naravno), ona o tome obavještava direktora i odlazi na godišnji odmor. U međuvremenu, PIO BiH odobrava Livnici ugovor po kome se pojedinačno uplaćuje sporni staž i mada će čitav ugovor doći u pitanje zbog zakonskih (ne)mogućnosti, za Zdenku je bitno da joj i dalje nedostaju dvije godine a još joj je bitniji podatak da njezinu ličnu dokumentaciju preuzima direktor Trninić. Isti direktor, nakon što joj ističe ugovor o radu 30. 8. 2004, potpisuje novi 1. septembra i Zdenka cijelih 21 dan radi svoj posao vjerujući da će riješiti probleme polako, u redu, radu i miru. No, 21. septembra njezin pretpostavljeni je obavještava da je u penziji, a direktor joj - iako je na radnom mjestu - poštom šalje rješenje. U rješenju se spominje i otpremnina (standardna, od tri plaće u ukupnom iznosu od oko 2.500 KM), koju nikada nije dobila.

Na susretu reisul-uleme dr. Mustafe ef. Cerića s imamima Muftiluka zeničkog najoštrije je osuđen "uvredljivi film holandskog političara Geerta Wildersa". Film je objavljen 27. marta 2007. na internetu. Više od 200 imama u Zenici je podržalo poruku koju je pročitao reis Cerić: "Kur'an je od Uzvišenog Allaha objavljena Knjiga u kojoj nema sumnje jer je jasan Putokaz, zato niko i ništa ne može umanjiti vrijednost Kur'ana u srcima muslimana." Za film Fitna je rečeno da je "provokacija na koju muslimani treba da odgovore pojačanom vjerom i snažnijim jedinstvom na Putu Istine i Pravde. Mržnja prema islamu uznemirava sve muslimane svijeta, a nas, muslimane u Bosni i Hercegovini, posebno jer nas to podsjeća na genocid koji je naš narod doživio na kraju 20. stoljeća u srcu Evrope. Islamofobija Geerta Wildersa neće uvećati slobodu izražavanja u Evropi, ali hoće raniti milione nevinih duša. Stoga imami sa susreta u Zenici s reisul-ulemom pozivaju sve ljude dobre volje da umjesto mržnje šire ljubav, da umjesto netrpeljivosti šire toleranciju te da umjesto sukoba promiču suradnju među svim ljudima i narodima svijeta", navedeno je u saopćenju Rijaseta Islamske zajednice.

Od posebnog je značaja što je film Fitna osuđen kao provokacija u samoj Zenici iz jednog jednostavnog razloga. Wilders nastoji u svom filmu dokazati da određeni Kur'anski ajeti potiču moderne muslimane na nasilno ponašanje. Prvi Kur'anski ajet koji se navodi u filmu bio je 1992. moto za osnivanje i djelovanje Sedme muslimanske brigade u Zenici. Riječ je o 60. ajetu iz sure VIII pod nazivom Plijen (Al-Anfal). U prijevodu na bosanski, ovaj ajet glasi: I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje. Wilders u prijevodu ajeta na engleski navodi riječi "to strike terror" umjesto riječi koje bi na bosanskom značile "da biste time zaplašili", što je povezivanje arapske riječi "Irhab" i engleske riječi "terror". Wilders je nakon navođenja ovog ajeta montirao snimke napada od 11. septembra 2001. na World Trade Center u New Yorku i potom napada u Madridu od 11. marta 2003. godine. Takvom montažom Wilders tvrdi da je jedan Kur'anski ajet potakao ove terorističke napade. To je njegovo razumijevanje islama, a nikako poruka ovih Kur'anskih ajeta. Wilders zapravo ne pravi razliku između vjerskog uvjerenja da je nešto Božija objava, o čemu se ne raspravlja, i tumačenja koja vode u nasilje.

Tumačenja Kur'ana ovise od brojnih činilaca, no svođenje islama na jedno doslovno i nepromjenljivo značenje je greška kada to čine i oni koji u Kur'anu vide izvor problema s nasilnim ponašanjem muslimana i oni koji žele svoje poticanje na nasilje pravdati Kur'anskim porukama. Muslimani mogu samo na jedan način pomoći i sebi i zapadnim intelektualcima - da nauče razlikovati vjeru od ideologije. Reis Cerić i imami su, naravno, pravilno razdvojili slobodu izražavanja, kao pravo na koje se pozivaju u Holandiji ili ranije u Danskoj, od uvrede vjerskih osjećanja muslimana, kao razloga za reakcije u Iranu ili Pakistanu.

Ostaje pitanje šta je to specifično za BiH povodom objavljivanja ovog filma. Tako ponovo dolazimo do pitanja o interpretacijama islama u BiH. Da li je korištenje 60. ajeta iz VIII sure bilo 1992. poticanje muslimana na nasilno ponašanje ili poticanje na legitimnu samoodbranu? Zašto islamski intelektualci u BiH ne govore otvoreno o razlikama između korištenja vjere za motiviranje samoodbrane i upotrebe vjere za poticanje zločina? Nema nikakve dileme da se napadnute vjerske i društvene zajednice povlače na rubne granice svog identiteta kako bi se odbranile. To je historijsko pravilo koje važi i za kršćane i za muslimane i za druge zajednice. Jedno od tih rubnih tumačenja jeste traženje motivacije za rat u vjerskim uputama. Nije sporna vjerska motivacija za samoodbranu, nego upotreba vjere za nasilje nad drugima. Reis Cerić je, stoga, na zeničkom sastanku propustio važnu priliku za suočavanje s interpretacijama vjere koje su u ratu od 1992. od 1995. godine i kasnije vodile do zločina.

Posebno je pogrešno zaklanjanje iza zločina koji su počinjeni nad muslimanima u BiH kako bi se prešutjelo nasilje koje su počinili drugi muslimani u BiH ili van nje. Cerić je mogao, naprimjer, da pita zeničkog muftiju Ejuba Dautovića za travničko selo Maline, koje jasno pokazuje razlikovanje između tradicije islama u BiH i zločina. To je lijepo selo na obroncima Vlašića u kome su Dautovići jedna od najpoznatijih porodica. To je "selo u kome se čuva vjera i klanja pet vakat-namaza". To je selo u kome nikad nije razjašnjen zločin nad tridesetak mještana rimokatoličke vjere i hrvatske nacionalnosti. Ne zna se još ni ko ih je ubio, osim da su to bili lokalni i strani islamski dobrovoljci. Ne zna se ni gdje su ukopani. Jedno od temeljnih ideoloških uporišta ovakvih zločina u BiH bilo je u interpretacijama ajeta 178 i 179 sure II (Al Baqara) u kojima se propisuje pravo na odmazdu za ubijene. U ajetu se istovremeno kaže da "ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka". "U odmazdi vam je - opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!" (Korkutov prijevod).

O značenju ovog ajeta jasno govori prof. dr. Enes Karić, koji piše da ovaj ajet znači da je muslimanima "opstanak u provođenju šerijatskih propisa o odmazdi za namjerno počinjeno ubojstvo. Jer, onaj ko nastoji počiniti ubojstvo, kada zna da će za njega biti kažnjen, on će od njega odustati i sustegnuti se pa će se time spasiti i on i njegov sabrat od ubojstva". U ajetu 45 sure 5 se kaže da "ko od odmazde odustane, bit će mu to od grijeha iskupljenje". Zato ne treba braniti islam samo od Wildersa nego i od onih koji su ubijali u Malinama i od onih koji muslimane pozivaju na nasilje i sukobe s drugima, pozivajući se na svoju interpretaciju Kur'ana i hadisa.

Ministarstvu vanjskih poslova BiH iz Parlamentarne skupštine BiH 7. aprila upućen je, najblaže rečeno, zanimljiv dopis: delegacija Predstavničkog doma Parlamenta BiH raspoložena je za večeru "u utorak 8. 4. 2008. na jednom od beogradskih splavova"! Naime, parlamentarci, koji su boravili u uzvratnoj bilateralnoj posjeti Makedoniji, od MVP-a očekuju da im organizira ovaj važni državničko/splavarski posjet, a za meni i pjevačicu očito su spremni pobrinut se sami (da ne bi bilo zabune: Ceca se ne spominje u dopisu).

Visoku delegaciju raspoloženu za provod na splavu predvodi predsjedavajući Predstavničkog doma Milorad Živković, a s njim su Niko Lozančić, zamjenik predsjedavajućeg, te Slaven Katičić, savjetnik, i Jelena Rajaković, stručna saradnica u Sektoru za međunarodne odnose i protokol. Na splavu su radi ugostiti Olivera Dulića, donedavnog predsjednika srbijanskog Parlamenta, a Živković je MVP-u preporučio da se na večeri pojavi i Amira Arifović, otpravnica poslova Ambasade BiH u Beogradu.

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. šeste je godine zaredom generalni sponzor natjecanja mladih matematičara učenika srednjih škola u Federaciji Bosne i Hercegovine. Natjecanje koje je okupilo 230 učenika te pedesetak njihovih profesora održano je u Srednjoj strukovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića u Livnu u organizaciji Udruge matematičara Ruđer Bošković i Zavoda za školstvo Mostar. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u skladu sa svojom strategijom promotora znanosti i obrazovanja već godinama podupire ovo natjecanje te kontinuirano ulaže u razvoj obrazovanja u Bosni i Hercegovini.