Vlasnik banjalučkih Nezavisnih novina Željko Kopanja je potvrdio da će u konzorciju sa čuvenom građevinskom firmom Integral iz Laktaša podnijeti ponudu za kupovinu tri preduzeća koja posluju u sastavu novinske kuće Glas Srpske.

U vrijeme prethodne vlade Republike Srpske bio je raspisan tender za prodaju samo jednog preduzeća od tri koja se sada prodaju - Grafike. Na tender se prijavio privrednik Nenad Luburić, koji je ponudio malu cijenu za otkup, ali uz izmirenje dugova preduzeća od četiri miliona maraka i obavezu zadržavanja djelatnosti preduzeća u prostorima u kojima se ono nalazi. U međuvremenu je promijenjena vlada i novi premijer Milorad Dodik je poništio tender, uz javnu optužbu da je ponuđač Luburić kriminalac, što je praćeno i orkestriranom medijskom kampanjom protiv njega. Naravno, Luburić je shvatio poruku i odustao od kupovine. Nakon toga Dodikova vlada je objavila tender za prodaju sva tri Glasova preduzeća. Čik, majčin sine, javi se ako smiješ, a znaš kako je prošao Luburić! No, Željko Kopanja i vlasnik Integrala Slobodan Stanković su hrabri ljudi, jedini su se javili na tender i za sva tri preduzeća ponudili skoro četiri puta manje nego što je Luburić ponudio za samo jedno - svega 1,2 miliona maraka.

E, sad: svako onaj ko je makar jednom bio u Banjoj Luci vjerovatno je prošetao Gospodskom ulicom u centru grada. A u "centru centra" grada nalazi se elitni poslovni prostor u vlasništvu Glasa, koji već sada, po tržišnim cijenama, vrijedi između pet i šest miliona maraka. Osim toga, i štamparija Glasa nalazi se nedaleko od centra Banje Luke, te bi se njenim izmještanjem (recimo, u prostore sadašnje štamparije Nezavisnih novina) dobila elitna lokacija za gradnju stambeno-poslovnog kompleksa. Zemljište na lokaciji štamparije već sada vrijedi nekoliko miliona maraka. I tako dalje, i tako dalje…

Prilično gluho prošlo je u nas obilježavanje stoljeća od rođenja Ismeta Mujezinovića (1907. - 1984.), jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara dvadesetog stoljeća. Nije ni čudo, jer živimo u bonjuelovskim vremenima, u zemlji gdje jedan dan kupuješ zalihe jer se sprema novi rat, a sutradan slaviš potpisivanje sporazuma o budućem članstvu u Europskoj uniji.

Tako je protekloga vikenda u rodnoj Mujezinovićevoj Tuzli održan okrugli stol o slikarevu životu i radu, pozdravni govori su izrečeni, uvodničari su pročitali referate, bio je i koktel i sve se ponovno vratilo u postdejtonsku lošu beskonačnost. Nisam siguran da je ceremoniji prisustvovao slikarev sin, također sjajni slikar, grafičar, od rata nastanjen u Ljubljani.

Ismet Mujezinović školovao se u Zagrebu i Parizu, a u Sarajevu se nastanio od 1936. godine. Iako neki kritičari najviše hvale njegove rane radove, portrete tuzlanskih radnika i seljaka, Mujezinović će se ostvariti kao slikar narodnooslobodilačke borbe i partizanske revolucije u kojoj je i sam sudjelovao. Nakon Drugog svjetskog rata velikim potezima risao je prizore partizanske epopeje, među kojima se ističe ciklus Prelaz preko Neretve, upadajući ponekad u zamku socijalističkog realizma, ali i u tom žanru pulsirao je njegov autentični dar, tako da te slike nisu puka apologija ideologiji, već i autentična umjetnička priča. Slikao je ono što je vidio, vjerujući da se ta priča više neće ponoviti.

Umjetnost je osvajanje slobode, ali on je vjerovao da je to i partizanska borba, tako da su se u njegovim slikama susreli i označitelj i označeno, rečeno jednim desosirovskim izrazom. Vjerovao je da njegov kist može biti i mač u borbi za socijalnu pravdu. Njegove freske u sarajevskom Domu Vojske Federacije (nekad se to zvalo Dom Jugoslavenske narodne armije) upečatljivo govori o tom vremenu zanosa jednom borbom za državu koja je propala nakon Mujezinovićeve smrti. Danas ih doživljavamo kao svjedočenja o životu koji je bio i trajao prije izbijanja pompejske lave.

Vrlo je upečatljiv njegov naširoko poznati polunagi autoportret sa štafelajem, na kome je za njegovu sisu prikačena partizanska zvijezda, spomenica. Oko nje se vide crvene kapljice krvi.

• Parafiran sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i EU.
• Članovi kolegija oba Doma parlamenta BiH postigli dogovor o izmjenama Poslovnika Zastupničkog doma Parlamenta BiH.
• Vijeće sigurnosti UN-a potvrdilo imenovanje belgijskog suca Sergea Brammertza za glavnog tužitelja Haškog tribunala. Sadašnjoj glavnoj tužiteljici Carli del Ponte mandat ističe 31. decembra.
• Raspravno vijeće Haškog suda odobrilo puštanje na privremenu slobodu šest bosanskohercegovačkih Hrvata optuženih u predmetu "Prlić i drugi".
• Vijeće ministara BiH prihvatilo Sporazum o viznim olakšicama koji će građanima omogućiti liberalniji vizni režim prilikom ulaska u EU. Sporazum je upućen Predsjedništvu BiH u daljnju proceduru ratifikacije.
• Supervizor za Brčko Raffi Gregorian izdao nalog kojim se obustavljaju isplate plaća i svih naknada članovima Vlade i poslanicima u Skupštini Distrikta Brčko zbog neusvajanja budžeta Distrikta za 2008.
• Poskupljenje javnog prevoza dogovoreno na odboru Grupacije javnog prevoza putnika Privredne komore FBiH. Preporučeno je da usluge poskupe za 10 do 15 posto.
• Izjava u fokusu: "Ja sam u uspjeh BiH uzidao svoju ostavku"; (Nikola Špirić, premijer BiH u ostavci)

U Banjoj Luci je 21. novembra otvoren novi administrativni centar Vlade Republike Srpske. Tom prilikom obavljen je pravoslavni vjerski čin osviještenja zgrade, čiji je obred izvršio zvorničko-tuzlanski vladika Vasilije Kačavenda, uz sasluženje svećenika Banjalučke eparhije.

Osviještenje administrativnog centra Vlade RS-a u obredu, čiju izvornu religijsku vrijednost i duhovni značaj ne dovodim u pitanje, eklatantan je čin antidejtonskog kršenja Ustava BiH, koji jamči ravnopravnost naroda i građana i zabranjuje diskriminaciju na osnovu vjerske pripadnosti i mišljenja, i Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, po kojemu su crkve i vjerske zajednice odvojene od države te izjednačene u pravima i obavezama. U Zakonu se odvojenost crkvi i vjerskih zajednica od države pobliže određuje u prvom redu tako da država "ne može priznati status državne vjere ni jednoj vjeri, niti status državne crkve ili vjerske zajednice ni jednoj crkvi ili vjerskoj zajednici", a diskriminacija zasnovana na vjeri ili uvjerenju se definira kao "isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje ima cilj ili se njime može postići ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima".

Administrativni centar Vlade RS-a je pravoslavnim vjerskim činom osviještenja dobio vjersko, konfesionalno obilježje i istodobno izgubio izvorno svjetovno, civilno određenje. Konfesionalnim obilježavanjem novog sjedišta Vlade, građani Republike Srpske su, kao pripadnici političke zajednice u kojoj Vlada RS-a vrši vlast, podijeljeni po vjerskom osnovu. Muslimanima, katolicima, Jevrejima, pripadnicima maloljudnih crkava i vjerskih zajednica, ateistima, agnosticima i religijski indiferentnim osobama time je upućena poruka da se u sjedištu Vlade i pred Vladom Republike Srpske trebaju osjećati građanima drugog reda.

Pitanje koje upućujem visokom predstavniku, Vijeću ministara BiH i Vladi Republike Srpske glasi: ko je odgovoran za donošenje antidejtonske odluke o davanju vjerskog obilježja administrativnom centru i Vladi Republike Srpske i što će učiniti na otklanjanju negativnih posljedica tog čina, napose među bošnjačkim i hrvatskim povratnicima u Republiku Srpsku?!

Jasmila Žbanić, Ademir Kenović, Haris Pašović, Pjer Žalica, Danis Tanović, Dino Mustafić, Srđan Vuletić, Aida Begić i Faruk Lončarević, tj. devetoro istaknutih bosanskohercegovačkih režisera, predstavili su u ponedjeljak na konferenciji za štampu u Sarajevu inicijativu "Evropa sada". Suština inicijative je zahtjev da Bosna i Hercegovina dobije poseban status za ubrzani prijem u članstvo u Evropskoj uniji i NATO paktu. Među razlozima za ovu inicijativu potpisnici navode i "osjećanje straha i depresije kod građana".

Ova, na prvi pogled hvalevrijedna incijativa, već na drugi se susreće sa ozbiljnim problemima. Prije svih, nisu li ugledne filmadžije u potpunosti pomiješale uzrok i posljedice? Naime, nisu li ovdašnji "strah i depresija" posljedica odnosa prema građanima i državi BiH koji godinama demonstriraju domaći političari? Zar adresat njihove inicijative prvenstveno ne bi trebalo da budu ovdašnje vlasti, a ne Olli Rehn i Bruxelles? Nije li činjenica da Bosna i Hercegovina kao posljednja država u regiji parafira svoj ugovorni odnos sa Evropskom unijom posljedica, prije svega, stanja u državi koje je proizvela i godinama održava upravo ovdašnja vlast? Tačno je da Evropska unija ima i posebne moralne obaveze prema našoj zemlji, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog sramnog odnosa prema posljednjem ratu koji je u Bosni i Hercegovini vođen. Ali, zar te obaveze amnestiraju bh. vlasti od kriminala i neodgovornosti, te sveopće atmosfere beznađa koju je stvorila? Ako se već pozivaju na moral, zar obaveza potpisnika inicijative nije bila da, prije otvaranja očiju Evropi, prethodno istom tretmanu izlože bh. javnost i jasno ukažu, imenom i prezimenom, na ključne političare odgovorne za "strah i depresiju"? Nije li ova "greška u koracima" izazvana nelagodom što su političari o kojima bi potpisnici morali govoriti isti oni koji odobravaju budžetski i novac javnih preduzeća za snimanje njihovih filmova?

Svaki tekst napisan protiv surove prevare u režiji Semira Osmanagića, njegove bliže i dalje familije, svojte i saradnika, redovno kapitulira pred autogolovima koje dotična ekipa zadaje sama sebi. Tako se kao reakcija na intervju sa Nađijom Nukić u prošlom broju Dana na web stranici Fondacije BPS pojavilo saopćenje u kojem Fondacija "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" upućuje poziv advokatima koji će je volonterski zastupati u tužbi protiv magazina Dani. Žaleći se na "neobjektivno i jednostrano prikazivanje istraživačkog projekta Bosanske doline piramida", Osmanagić obećava volonteru obezbjeđivanje "press clipinga, odluka Upravnog odbora, analiza i izvještaja bosanskohercegovačkih, egipatskih, ruskih, hrvatskih i britanskih stručnjaka".

Dani su Osmanagiću krivi jer su, u poplavi neprofesionalnog i navijačkog kvazinovinarstva odbili postati instrument njegove industrije šarenih laža. Dani su također krivi jer nisu prešutjeli kako su zatrpavane "neodgovarajuće sonde", zataškavani artefakti i izvještaji, a nastajalo tobožnje "proto-pismo" Visoko. Umjesto dokaza, Osmanagić nudi "press clipinge", isječke iz novina, "analize i izvještaje" šarlatana te izjave stručnjaka (pogotovo egipatskih), koje je prevario ne predočivši im drugi izvještaj Nađije Nukić od 1. 9. 2006, izvještaje geologa Enesa Ramovića, arheologinje Silvane Čobanov, niti dr. geologije Stjepana Ćorića, koji datira još od 20. 4. 2006, u kojima decidno utvrđuju da nema govora o postojanju bilo kakvih piramida.

U međuvremenu su se pojavile još dvije "verifikacije" onoga o čemu su Dani pisali i pišu. Jedna iz samog Visokog, a druga iz SAD-a. U prvoj, radnik Ensad Kusić za Dane izjavljuje da je upravo on "urezao znakove u pješčar u tunelu Ravne", tj. da se on "samo zezao" i "šarao". Drugu piše dr. sci. Amer Smailbegović, čije analize Osmanagić i dalje zloupotrebljava: "Ograđujem se od proizvoljnih i nekompetentnih tumačenja geofizičkih podataka, ali ostajem pri ukazu da postoje geoprostorne pojave koje su iziskivale/iziskuju detaljniju terensku verifikaciju uz primjenu načela naučnog metoda/dokaza. Tim RGGF Tuzla je uočene pojave kategorizirao endogenim i egzogenim geološkim faktorima, a prema informacijama iz bh. tiska, arheolozi su pri skorašnjim iskopavanjima ustanovili objekte koji ranije nisu bili klasificirani. Neopozivo sam se povukao sa projekta APBPS u junu 2006. godine nakon objave zvaničnog izvještaja sa RGGF-a Univerziteta u Tuzli."