Nije da sam ovlašteni interpretator Božije volje na zemlji, ali mi se sve nekako čini da je On htio da nagradi Fuada Muzurovića pa je, nakon Norveške, nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine omogućio i pobjedu nad selekcijom Turske. I zaista: samo se neočekivani, sjajni trijumfi Muzurovićevih izabranika mogu mjeriti sa količinom nepravde koju su mu, kao prvom i uspješnom selektoru bh. reprezentacije, "na pravdi Boga", svojevremeno nanijeli tadašnji čelnici fudbalskih kriminalaca u Nogometnom savezu BiH, predsjednik Jusuf Pušina i direktor reprezentacije Džemaludin Mušović.

Muzurović je smijenjen baš u trenucima kad je pravio čvrste konture selekcije pred kojom su na Koševu pale i Italija i Danska i kad atmosfera u i oko reprezentacije nije bila poput one koja će kasnije godinama puniti novinske stupce rezervirane za kriminal i mahinacije. I samo se prvo čovjek, a onda i stručnjak poput njega mogao onda tako dostojanstveno povući pred fudbalskim krimi-barbarima i samo se on, sa svom svojom naivnošću i čestitošću, mogao kandidirati za istu funkciju u zvjerinjaku dostojnih nasljednika Pušine i Mušovića.

Planetom ponovo kruži bauk hladnog rata. Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je prije nekoliko dana kako će usmjeriti nuklearne rakete prema Europi, bude li SAD nastavio sa svojim planom postavljanja proturaketnog štita s uključivanjem Poljske i Češke.  "Spreman sam okrenuti rakete na Europu", rekao je Putin kako će reagirati ako SAD postavi raketni štit u istočnim zemljama Europske unije. On je ovako obrazložio svoju prijetnju: "Kaže nam se da novi američki štit služi protiv iranskih raketa, ali ne postoje iranske rakete s takvim dometom. Evidentno je onda da se te novosti odnose na Ruse."

Politički komentatori su ove riječi službene Moskve okarakterizirali najavom novog - hladnog rata, što je Rus, doduše, opovrgao, ali... baćušku uvijek shvati ozbiljno, govorio je moj nedavno preminuli kolega i prijatelj Drago Soldo, dugogodišnji dopisnik Oslobođenja iz Sovjetskog saveza. U svakom slučaju, izgleda da se Rusija ponovno aktivno uključuje u svjetsku politiku, što će poremetiti mit o Sjedinjenim Državama kao svjetskom policajcu. O tome svjedoči i Putinova politika prema Kosovu.

Da podsjetimo mlađe čitatelje: sintagmom "hladni rat" zvalo se neprijateljstvo komunističkih i nekomunističkih zemalja od kraja Drugog svjetskog rata, pa sve do raspada SSSR-a početkom devedesetih. S jedne strane bio je SSSR i njegovi saveznici, poznati kao Istočni blok, a s druge strane SAD i njegovi saveznici, znani kao Zapadni blok. Taj se rat zvao hladnim, jer je na planetu bila uspostavljena ravnoteža sile i straha između dva svijeta, premda među njima nije bilo znatnijeg ratovanja.

Pojam je prvi uveo Bernard Baruch, savjetnik američkog predsjednika, tijekom jedne rasprave u američkom kongresu 1947. godine. Hladni rat je počivao na sukobu dvije ideologije, dva društvena koncepta, komunizma i kapitalizma. Obje strane su se natjecale u razvitku vojne tehnologije, usavršavajući sve vrste naoružanja, uključivši i nuklearno. Epohu hladnoga rata snažno su determinirala dva vojna saveza - Varšavski pakt i NATO, a simbolička točka njihova neprijateljstva bio je betonskim zidom podijeljeni grad Berlin.

Jugoslavija je u tom svijetu bila nesvrstana, sa snažnom vojskom koju je Tito stvarao za obranu protiv "istočnog i zapadnog neprijatelja". Kad je početkom devedesetih pao Berlinski zid, to lavovsko "nesvrstano" oružje sručilo se na naše glave, čineći od Titova životnog djela stratište i razvalinu. S Jugoslavijom su izgorjele i zablude o našemu značaju. Berlin se ujedinio, ali su naši gradovi iz rata izišli podijeljeni. Onda se na kraju umiješao NATO i zaustavio te luđačke pohode. Na mjestu nekadašne moćne Titove kasarne danas se u Sarajevu gradi američka ambasada, a NATO je jedina sila koja je u našoj zemlji u stanju očuvati mir.

• Munira Subašić, u ime porodica žrtava ubijenih u Srebrenici, te predstavnici advokatskih timova iz Holandije i BiH zajedno su predali tužbu protiv Holandije za suodgovornost u zločinu genocida u Srebrenici. Riječ je o građanskoj parnici pred nižim haškim sudom.
• Predstavnici boračkih udruženja na sastanku sa Zahidom Crnkićem, federalnim ministrom za pitanja boraca, uspjeli su usaglasiti stavove u vezi s izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Crnkić je pristao na varijantu da supruge šehida mlađe od 45 godina bez djece budu uključene u Zakon.
• Tarik Sadović, ministar sigurnosti BiH, potpisao je u Bukureštu sa Christianom Davidom, ministrom unutrašnjih poslova i upravne reforme Rumunije, sporazum o saradnji dvije zemlje u borbi protiv terorizma i organiziranog kriminala.
• Thomas Hamarberg, komesar za ljudska prava Savjeta Evrope, izjavio je da je potrebno da BiH ratifikuje Socijalnu povelju i Evropsku povelju o regionalnim manjinama i manjinskim jezicima.
• Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara u BiH, ocijenio je da mandat Komisiji za ispitivanje ratnih stradanja Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih građana Sarajeva ne bi trebalo da bude produžen jer nisu obavili svoj zadatak.
• Granična policija BiH uhapsila je u Sarajevu Firata Š. (43), državljanina Turske, zbog sumnje da je jedan od glavnih organizatora krijumčarenja ljudi preko teritorije BiH u zemlje EU.
• Vijeće kantonalnog suda u Sarajevu, kojim je predsjedavala sutkinja Jasmina Kosović, za preprodaju droge osudilo je Tanju Hirkić (33), njenog supruga Samira (34) i Jusufa Muharemagića (21) na ukupno osam i po godina zatvora.
• Izjava u fokusu: "U BiH postoje dva entiteta, svidjelo se to nekome ili ne. Ako želite promijeniti status entiteta, sjednite i pregovarajte o Ustavu. Nemojte to govoriti u javnosti, jer nije korisno. Nema ništa u Dejtonskom ustavu što kaže da entitet može napustiti zemlju. To se neće dogoditi"; (Douglas McElhaney, ambasador SAD-a u BiH)

Frekvencija 96,5 FM, koja je nekada pripadala progresivnom, urbanom i slušanom sarajevskom radiju ISV, od 30. aprila ove godine pripada Islamskoj zajednici u BiH. Na konkursu je podijeljeno, kako se to kaže, 38 frekventnih resursa, a Islamska zajednica je dobila ukupno osam jer u RAK-u smatraju da su Banjoj Luci potrebni urbani sadržaji, a da Sarajevu nisu! Stanica 3M Music Company je dobila frekvenciju za teritorij grada Banje Luke jer je "izrazila potrebu za za uvođenjem posebnog programa namijenjenog urbanoj populaciji", dok Islamska zajednica, kroz tvrtku RTV BIR dobija frekvenciju u Sarajevu "imajući u vidu činjenicu da stanica namjerava emitirati specifične programske sadržaje namijenjene određenoj populaciji stanovništva"?!

ISV je radio sa preporukama mnogobrojnih uglednih domaćih i međunarodnih institucija. Uz obimnu aplikaciju, vlasnik ISV-a Željko Janušić priložio je i garancije o tehničkoj spremnosti za emitiranje, pošto stanica već posjeduje svu infrastrukturu za rad. Ipak, ISV na tenderu za to dobija šest bodova, dok RTV BIR dobija sedam poena na osnovu tvrdnje da će kupiti transmisionu opremu. "Na Dan Evrope, 9. maja, dobijam odbijenicu, iz koje vidim da me je na tenderu pobijedila Islamska zajednica. Nemam ništa protiv Islamske zajednice niti protiv vjerskog programa, ali mislim da je tender bio krajnje nepošten, te da se RAK prilikom donošenja odluke nije rukovodio profesijom. Zar je moguće da smatraju da Sarajevu nisu potrebni urbani sadržaji?", izjavio je Janušić za Dane.

U Regulatornoj agenciji nisu htjeli komentirati ništa od navedenog. Glasnogovornica RAK-a Amela Odobašić je uz izgovor "proceduralnm razlozima" kazala da ne može komentarisati pomenuti predmet, dok "Vijeće Agencije ne donese konačnu odluku po uloženim žalbama", te da "trenutno ne raspolaže informacijom o datumu održavanja sjednice Vijeća".

Remzija Pitić, direktor RTV-a BIR d.o.o. Sarajevo je Danima rekao da se oko čitavog slučaja "podigla nepotrebna vika": "Ovo su napadi na Islamsku zajednicu. Da su magazin Dani ili Eldin Hadžović osobno podnijeli zahtjeve za frekvenciju, ne bi bilo nikakvih problema", rekao je Pitić.

BIR d.o.o. je registriran u novembru prošle godine i još uvijek ne posjeduje nikakvu infrastrukturu za emitiranje programa. Direktor Pitić se uzda u Boga kad govori o eventualnom datumu puštanja stanice u promet: "Najpreciznije što sada mogu reći je - inše-allah! Znam samo da će BIR biti normalna stanica, nešto kao javni servis muslimana u BiH. To ipak ne znači da ćemo imati program isključivo za muslimane. Naprimjer, veliki broj ljudi ne zna ući u tramvaj, mislim da bi se na našim talasima moralo naći mjesta za unapređenje opće kulture stanovništva, a to je korisno za sve, ne samo za muslimane. I mi možemo imati urbani program."

RAK-u je trebalo malo manje od dva mjeseca da ocijeni pristranost RTRS-ove emisije Aktuelni razgovori, emitirane 26. februara, na dan izricanja presude Međunarodnog suda pravde u slučaju BiH protiv Srbije. Spomenuta emisija zadužila je ni manje ni više nego tri zvijezde SNSD-a - Milana Jelića, Igora Radojičića i Milorada Dodika, glavom i bradom - da iznesu objektivno viđenje presude, te da širokom auditoriju ove entitetske televizije iz prve ruke objasne zamršena pitanja genocida. Dva mjeseca kasnije, na upućeni građanski prigovor RAK odgovara: Not guilty! "Agencija je analizirala predmetni sadržaj, te ustanovila da emitovani program nema elemenata kršenja Kodeksa za emitovanje RTV programa", saopćeno je iz RAK-a.

Nije, dakle, sporno što su u okviru navedenog programa svi gosti pripadali istoj političkoj stranci?! Ne, kažu u RAK-u, jer su tok i sadržaj programa "upućivali da je u ovom slučaju težište stavljeno na njihovo gostovanje kao predstavnika aktuelne entitetske, odnosno vlasti u RS-u". Regulatorna agencija za komunikacije nema mandat da reagira na izjave političara, "pogotovo ne da političare sankcioniše zbog datih izjava", čak i ako se tim izjavama negira genocid, ali zato ima mandat da reagira svaki put kad neki medij objavi pjesmu, ili umjetničko djelo sa "vulgarnim sadržajem".

Prisjetimo se slučaja sarajevskog Radija 202, kome je RAK odrezao brutalnu kaznu od 10.000 maraka zbog puštanja "izrazito vulgarnih sadržaja", što bi u ovom slučaju bili eksplicitno spomenuti spolni organi, u pjesmama tuzlanskog hiphopera Frenkieja i riječke grupe LET 3. "Izrazita vulgarnost", međutim, nije kad Dodik ili Jelić negiraju genocid, što im se u nekoliko navrata "omaklo" sa entitetskih valova Javnog servisa u prvoj sedmici po donošenju presude?!

Nedavno smo, povodom niza tekstova u Slobodnoj Bosni, u kojima se iznose gomile laži o Danima, ukazali na sada već i široj javnosti dobro poznatu opsjednutost SB Senada Avdića Danima i Senadom Pećaninom. I u prošlonedjeljnom broju ovog magazina iznesene su lako oborive i na sudu lako dokazive laži o Danima. No, dobijati sudsku zadovoljštinu koristeći nečije teške osobne i profesionalne frustracije jest crta preko koje se ne prelazi baš lako. U slučaju Slobodne Bosne, da parafraziramo Srđu Popovića, laž je odavno izgubila časnu svrhu obmanjivanja: ona je sama postala sredstvo nasilja. No, intenzitet tog nasilja, na sreću, jednak je profesionalnoj i tiražnoj relevantnosti SB. Da se količina laži isplati na tiražu, nekadašnji Walter i današnja SB bi bili najtiražnije novine u historiji bh. štampe. No, da se laži daju naplatiti, a tako i osigurati nastavak izlaženja novine, pokazuje sadržaj skoro svakog izdanja SB: red laži, pa red oglasa Lojine Fabrike duhana, pa red laži, pa red oglasa Selimovićevih kompanija, pa red laži, pa red oglasa Brajkovićevog Aluminija, pa red laži, pa red oglasa Eroneta… pa sve ispočetka, iz sedmice u sedmicu. Ko znajući ili nesvjesno, štiteći zakon ili vlastita uvjerenja, stane na put moćnicima koje je SB u tiražnijim vremenima nazivala kriminalcima, a nakon toga "samozatajnim biznismenima", meta je SB. Što joj tiraž više pada, to je jezik najmonstroznijih, naprimitivnijih uvreda i optužbi sve zastupljeniji; što kiseonik za održanje SB u životu finansijeri naplaćuju sve skuplje, to su odbrana kriminalaca i zatiranje njihovih tragova sve providniji (vidjeti pod: Mijo Brajković)…

U bošnjačkoj je javnosti postalo poprilično uvredljivo nazvati nekoga realnim ili - ne daj Bože - realistom. Javno kazati kako je i "realnost na terenu" nekakav politički argument generalno se tumači skoro kao priznanje da je onaj ko to eventualno izjavljuje svojim djelovanjem doprinio da ta nesretna realnost bude takva kakva jest. A stvari su zapravo sasvim suprotne. Političari koji se zalažu za kompromis, koji su svjesni realne situacije su većinom oni koji u vrijeme dok je današnja realnost nastajala nisu imali nikakvu signifikantnu političku moć. Nasuprot njima, glavni ratnik protiv realnosti, onaj koji je bio potpisnik Dejtonskog sporazuma, Haris Silajdžić, dakle, ovako se suprotstavlja tezi da je aprilski paket ustavnih promjena bio vrhunac kompromisa do kojeg su radikalno suprostavljene etnonacionalne politike realno uopće mogle doći: "Koja realnost? Pa ta realnost nametnuta je agresijom, genocidom i etničkim čišćenjem. Čim se spominje politička realnost kao argument, to znači da u rukama nemaju ništa drugo. Nas ne treba učiti realnosti, mi je nismo prihvatili. Podsjetit ću građane da je upravo ta realnost spominjana kada nam je međunarodna zajednica nametnula embargo na odbranu, na život. Šta imamo danas? Danas se stide te odluke. Politička realnost je bio argument i prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Ispada da je ovdje bio građanski rat, da se nismo trebali braniti, nego prihvatiti realnost. Realnost je, nažalost, i 200.000 mrtvih i da se na njihovim životima i stradanjima građana BiH pravila entitetska struktura. Da li ta realnost znači da se etničko čišćenje i genocid prihvataju kao politička opcija i kakva je to poruka građanima ove zemlje?"

Kakav školski primjer demagogije! Idealan za ovakvu zemlju, uostalom. W.H. Auden, po riječima Josifa Brodskog najveći um dvadesetog stoljeća, davno je kazao kako se u polupismenim zemljama demagozi udvaraju tinejdžerima. A u Silajdžićevu demagogiju ionako mogu povjerovati samo maloljetni (i maloljetni duhom), oni koji se ne sjećaju da se upravo on ulovio na argument političke realnosti u Daytonu. Silajdžić se, kao, zalaže za principe, evropske, građanske, civilizacijske, kakve već ne. Već spomenuti Wystan Hugh Auden ima krasnu pjesmicu o političarima, realističnosti i principima. U originalu je navedena kao moto ovog teksta, a za one koji ne znaju engleski evo i prevoda: "Kad državnici ozbiljno kažu: 'Moramo biti realisti',/ po svoj su prilici slabi i stoga su pacifisti/ ali kad govore o principima, pazite se: izgledi nisu mali/ da već nad mape su nagnuli se njihovi generali." Realno je da u ovoj zemlji više nema generala nagnutih nad mape. Realno je, dakle, i to da se Silajdžićevo insistiranje na principima ispostavlja kao puki blef. Biti demagoški principijelan, a ciljati na podršku bošnjačkog biračkog tijela, danas je zapravo vrlo pragmatično. Realnost je previše bolna, realni napredak može biti jedino spor i postepen, realna situacija je siva. Uz pomoć principa, međutim, sve postaje crno-bijelo, a kao rješenje za bolnu realnost i sporost napretka nudi se analgetik fantazije i motor obmane. I tu stižemo do konačnog paradoksa: politički realizam osuđuju upravo oni koji su od javnosti i politike (u najširem smislu) načinili reality show. Ima nečeg bizarno bigbraderovskog u Silajdžićevom doživljaju politike: treba izdržati, a neki će Big Brother (Amerika, EU, ICJ, UN ili ko zna ko) nagraditi istrajnost ukidanjem entitetskog glasanja, entitetske policije, u krajnjem slučaju - ukidanjem Republike Srpske. Takav doživljaj politike nužno generira teorije zavjere (konspiracije) - i to u etimološkom smislu, pa cijela javnost "zajedno diše", odnosno puše u isti rog. Neprikosnoveni akademici ufaju se u to da će Amerikanci nekome "zavrnuti šiju", a u isto vrijeme se za vlastite nedaće okrivljuje isključivo nekakav pretpostavljeni zapadnjački "antiislamizam". U horu im se pridružuju televizijski propovjednici, patetični šezdesetosmaši, neartikulirani kolumnisti, samozvani analitičari, kvazimoralistički glasnogovornici i nazovihumanistički intelektualci.

Piramidiotija opet napada. Ovaj put u Bosni, preciznije u gradiću Visokom, nedaleko od Sarajeva.

Svugdje gdje ima piramida - u Egiptu, naravno, ali i u Srednjoj Americi - piramidioti vide više od samih piramida. Oni vide magične sile na djelu, ili tragove vanzemaljaca, ili u najmanju ruku ostatke neke iščezle supercivilizacije. Da su Egipćani naprosto sami napravili svoje piramide, prije četiri i po hiljade godina, uz malo snalažljivosti, mnogo radne snage i puno strpljenja, to oni ne mogu prihvatiti. Ne, to su morali biti graditelji iščezle civilizacije Atlantide koji su koristili magnetne dizalice, ili keltski druidi s paranormalnim moćima, ili stanovnici Sirijusa s letećim tanjirima. I te piramide moraju, naravno, biti mnogo starije nego što izgledaju: bar deset hiljada godina ili tako nekako, jer su zvijezde jedino tad bile u dobrom položaju. I da su stanovnici Srednje Amerike naprosto sami izgradili svoje piramide, uz malo snalažljivosti, mnogo radne snage i puno strpljenja, ne, to ne može biti, to su oni najprije morali dobiti pomoć od Egipćana, ili još bolje, od paranormalnih inženjera s Atlantide, druida u letećim tanjirima i vanzemaljaca s magnetnim dizalicama.

I to ne samo tamo gdje ima piramida. Nego i tamo gdje ih nema.

Tamo će se piramide jednostavno izmisliti - sitnica za one koji vjeruju u teorije zavjera.

Na Marsu, naprimjer. U području Cydonia, na toj planeti nalazi se nekoliko brda koja imaju manje-više piramidalni oblik. "Eto vidite!", viču zatim piramidioti, "Dokaz da su druidi s Atlantide imali magnetne svemirske brodove! To su oni mogli dobiti samo od paranormalnih stanovnika Sirijusa!" Blizu tih brda nalazi se slučajno ono poznato "lice s Marsa", jedno brdo koje ima vrlo maglovite ljudske crte i koje pri određenoj osvijetljenosti liče na Kristove, ili Elvisove ("Eto vidiš! Dokaz da su…")…

To je sad stiglo i do Bosne. I tamo, u Visokom, nalazi se jedno brdo manje-više piramidalnog oblika. To ne može biti ništa drugo do prava piramida, tvrdi bosansko-američki biznismen Semir Osmanagić. Piramida koju je prije dvanaest hiljada godina izgradila tajnovita supercivilizacija, nego šta ste mislili, uz pomoć vibracijske tehnologije s Atlantide. Naravno da je to bila jedna supercivilizacija, jer je bosanska piramida visoka 360 metara, više nego duplo od one u Gizi.

Grozno je to što Osmanagić dobija masovno odobravanje za svoje ideje. On je okupio stotine volontera za iskopavanje piramidalnog brda, postao je medijska zvijezda, a bosanski političari čekaju u redu da se s njim uslikaju. Onaj ko posumnja da je piramida stvarna, bude okrivljen da nije dobar bosanski patriota. Niko ne sluša geologe koji kažu da je brdo naprosto prirodno brdo i da je kamenje koje volonteri iskopavaju jednostavno prirodni riječni sediment.

Ozbiljni bosanski arheolozi očajavaju. Dok Osmanagićev piramidalni projekt (poslije iskopavanja dolazi muzej, i piramidalni zabavni park, i hoteli) dobija milione, nema nikog ko bi više bio zainteresiran za njihova istraživanja i ko bi ih financirao. Koga je briga za alatke iz brončanog doba ili ostatke slavenskih nomada ako se može iskopavati vibrirajuća supercivilizacija?

Što je još gore, Osmanagićevi volonteri uništavaju stvarne arheološke ostatke na brdu. Sve što se ne uklapa sa supercivilizacijom, završava na smetljištu. Ostaci srednjovjekovnog naselja, neolitski tragovi, ulazi u stare rudnike, sve se uništava, prekopava i gazi. "Ne zanima me odobravanje elitnih naučnika", kaže Osmanagić, "ovo je projekt za narod."

U pretprošlom broju našeg magazina, pisali smo da je Valentina H. Halilović, inspektorica u Graničnoj policiji Orašje, 3. aprila podnijela žalbu Policijskom odboru pri Ministarstvu sigurnosti BiH zbog "pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i spolne diskriminacije" prilikom njenog apliciranja na poziciju višeg inspektora Terenskog ureda Sjeveroistok u Orašju. Naime, na to mjesto izabran je drugi kandidat Mirel Imamović, iako je u oglasu prethodno navedeno da se daje prednost ženama, iz razloga što ih na rukovodnim mjestima DGS-a u jedinicama na terenu uopće nema. U svojoj žalbi, Valentina je navela i da DGS nije ispoštovao nekoliko kriterija pri ocjenjivanju kandidata: "odredbe koje propisuju i zahtijevaju relevantno profesionalno iskustvo, ocjenu rada, pohvale i nagrade, kao i vrstu i broj kurseva u oblasti napredne obuke."

U ime Policijskog odbora odgovara Nenad Dragišić, predsjedavajući, te kaže da je "Policijski odbor u postupku utvrdio da su žalbeni navodi Valentine H. Halilović neosnovani, jer je Mirel Imamović dobio veće ocjene prilikom ocjenjivanja kriterija iz Pravilnika o unapređenju policijskih službenika u prelaznom periodu". Utvrđeno je i da je žalbeni navod koji se odnosi na diskriminaciju po osnovu spola neosnovan. "Po pravilu, Komisija za unapređenje može dati prednost kandidatima ženskog spola samo onda kada se radi o jednakim uslovima koji moraju biti ispunjeni. Dakle, za primjenu navedenog, kandidati su morali imati istu konačnu ocjenu", objašnjava Dragišić pismeno obrazloženje Policijskog odbora.

Međutim, predsjedavajući nije krio da je od četiri člana Odbora (Ivica Bošnjak, Enes Obralija, Dragan Jeftović i Munib Isaković, op.a.), jedini on glasao za Valentinu Halilović. "Ja uvažavam profesionalno iskustvo, a ona ga zasigurno ima - diplomirani je pravnik i godinama je radila u MUP-u Posavskog kantona kao načelnica pravnih i upravnih poslova i kao inspektorica za složene policijske istrage. Drugi kandidat ga nije imao jer je tek naknadno diplomirao i nije proveo dovoljno dugo vremena sa visokom stručnom spremom na mjestu inspektora, kao što je ona, ali je zato Odbor uvažio činjenicu da je prilikom kandidiranja na ovu poziciju, on već obnašao traženu funkciju na mjestu kriminalnog obavještajnog inspektora, sa činom inspektor." Uz podsjećanje da je Imamović bio prethodno smijenjen sa mjesta pomoćnika za operacije i organizaciju komandira JDGS-a Orašje, pitali smo Dragišića šta je još uticalo na to da Imamović dobije više bodova prilikom ocjenjivanja. Dragišić kaže da su mu uvažili i stimulaciju na platu od 30 posto kao rezultat izuzetnih rezultata u radu. Na pitanje - nije li mu onda pogrešno dodijeljen bod po tom osnovu s obzirom da se prema Zakonu o policijskim službenicima jednokratni dodatak na platu ne smatra nagradom, Dragišić sliježe ramenima: "Jednostavno, uvažili su to. Meni je žao, ja sam smatrao da žene mogu na ovakvim funkcijama biti mnogo posvećenije i odgovornije i zato je ona bila moj favorit, ali vi znate kako je to - u policijskoj sredini je šovinizam vrlo izražen i često se poništava mogućnost žene da adekvatno obavlja takve funkcije."

I ove godine u Sarajevu se organizira Kid's festival, sedmica posvećena najmlađima starta 8. juna, a novost je akcija koju upravo na Festivalu promovira Misija OSCE-a u BiH: Čitaj BiH. Tokom Festivala, članovi diplomatskog kora u BiH i domaće ličnosti čitat će djeci i mladima knjige svojih omiljenih pisaca iz djetinjstva, a potom razgovarati o njima. 

Ideju akcije Misija OSCE-a objašnjava ovako: Bosna i Hercegovina je uvijek imala svoj identitet, bogat u kulturnim različitostima i različit od svojih susjeda. Tokom i nakon rata, ipak, većina građana BiH se izgleda zatvorila u čahure svojih etničkih zajednica. Kao rezultat toga, mladi ove zemlje upoznaju i poštuju samo usko kulturno područje, koje je većinom zasnovano na etničkom identitetu. Kultura države je, ipak, rezultat interekacije svih njenih aspekata - jezika, muzike, arhitekture, slikarstva, kao i književnosti - i to svih njenih ljudi. Ona ne može postojati u vakuumu. Izgleda jedva moguće da jedinstven kulturni identitet Bosne i Hercegovine može preživjeti učahurenost koja se trenutno odvija.

Sudijsko Vijeće Kantonalnog suda u Zenici, u kome su bili Asim Pezer, Enes Malićbegović i Hilmo Ahmetović objavilo je u utorak, 5. juna 2007. godine, nakon jednogodišnjeg suđenja, presudu u slučaju Kantonalno tužilaštvo u Zenici protiv Sabahudina Operte i drugih. Sudija Asim Pezer je pročitao presudu da se optuženi Sabahudin Operta, Muharem Frljak, Memsudin Operta, Mirsad Šijak, Muris Ajanović i Alija Čizmo oslobađaju od optužbe da su krajem 1993. i početkom 1994. godine počinili ratni zločin nad zarobljenim pripadnicima HVO-a jer optužba nije dokazana. Jednostavno rečeno, prema kratkom obrazloženju koje je pročitao sudija Pezer, ne postoje dokazi da su četvorica oštećenih pripadnika HVO-a - Anto Zubonja, Slobodan Terzić, Marinko Poljaković i Borislav - Ivan Pašalić, uopšte bila izložena mučenju, zlostavljanju i fizičkom maltretiranju. "Posljedice takvog odnosa prema njima niko nije vidio prilikom posjeta zarobljenim pripadnicima HVO-a, niti je prilikom njihove predaje u Kiseljaku sačinjena medicinska dokumentacija o takvim povredama", rekao je sudija Pezer.

Šestoro advokata - Vasvija Vidović, Mensur Hasagić, Ramo Ajkić, Azijada Mujkić, Sead Topčić i Enver Skopljak - nakon suđenja je govorilo da optužnicu nije trebalo ni potvrditi. Upozoravali su, ipak, klijente da je ovo tek "prvo poluvrijeme". Kantonalni tužitelj Branislav Tomaž je najavio žalbu Vrhovnom sudu FBiH. Tomaž je u optužnici tvrdio da su optuženi počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika: "Iako osumnjičeni negiraju da su na bilo koji način fizički ili psihički maltretirali i mučili ratne zarobljenike iz izjava svjedoka, kako oštećenih tako i ostalih zatočenika proizilazi da je prema ratnim zarobljenicima na način kako je to opisano, vršeno mučenje, fizičko maltretiranje i nanošenje boli Zubonja Anti, Terzić Slobodanu, Poljaković Marinku i Pašalić Borislavu-Ivanu. Iz materijalnih dokaza vidi se koje vrijeme su Zubonja Anto, Terzić Slobodan, Poljaković Marinko i Pašalić Borislav-Ivan, proveli kao ratni zarobljenici u Varešu, a što se takođe vidi iz Rješenja o otpuštanju iz Vojnoistražnog zatvora. Iz potvrda i uvjerenja se vidi da su Zubonja Anto i Terzić Slobodan bili pripadnici HVO-a kao i u kom periodu, a iz medicinske dokumentacije na ime Zubonja Ante, Terzić Slobodana i Poljaković Marinka se vidi koje su sve psihičke i fizičke smetnje ostale kao trajne posljedice torture koja je nad njima vršena", pisalo je u optužnici. Osim udaranja šakama, čekićem i gumenom palicom, tužilac je navodio primoravanje jednog oštećenog da sjedi na vreloj termoakumulacionoj peći, a drugog da pjeva "Evo zore, evo dana, evo Ese i Šabana".