Kuda ide Islamska zajednica sa reisom Cerićem na čelu?, pitanje je iz knjige koja se u petak promovira u Zenici - Udba nije sudba. Autor ovog svojevrsnog odgovora na knjigu Čuvari Jugoslavije - saradnici Udbe od 1970. do 1990. (Zelena knjiga), koja je svojom pojavom izazvala burne reakcije u samoj Islamskoj zajednici, jeste profesor povijesti islama i sociologije u Gazi Husrev-begovoj medresi i hatib Mustafa Spahić.

Mujki, kako ga njegovi suradnici oslovljavaju, u svom odgovoru navodi kako je IZ propustila priliku da se "dosljednim i principijelnim islamskim, dostojnim i primjerenim ljudskim stavom dokaže da nikada nije bila ni udbaška, ni partijska, ni crvena, ni režimska zajednica", mada u dijelu Zelene knjige koji se odnosi na Bošnjake "ima i 73 saradnika UDB-e iz redova uleme: muftija, muderisa - profesora, šefova službi u Rijasetu, glavnih imama, muediba - odgajatelja u medresama, predsjednika medžlisa i imama u džemaatima". No, piše Mujki, "nažalost i nasramotu, zahvaljujući prije svega i iznad svega reisu-l-ulemi prof. dr. Mustafi ef. Ceriću, ne da IZ nema stav, sud, princip i odnos o Zelenoj knjizi, nego reis Cerić i nekolicina njegovih najbližih saradnika izlažu, zalažu, upotrebljavaju i zloupotrebljavaju Begovu džamiju, hutbu, minber, ćurs, mihrab, harem, Preporod, Rijaset, zvanje reisa, sve ustanove, organe i institucije Islamske zajednice da bi neprobojnim bedemima zaštitili i na funkcijama sačuvali u Islamskoj zajednici one koji se navode u Zelenoj knjizi".

Spahić piše kako bi reis Cerić da "svu Islamsku zajednicu svede na društvo jednog lica, tj. sebe, sve zakonodavne organe Islamske zajednice, također, na društvo jednog lica, tj. Salkić Muhameda i svu javnost u Islamskoj zajednici, također, na društvo jednog lica, tj. Kadribegović Aziza", zahtijevajući konačni obračun sa prozvanim iz Zelene knjige.

Dvodnevna drama sarajevske obitelji Varešanović, okončana prošloga petka uspješnom akcijom sarajevske policije, kad je oslobođen kidnepirani šestogodišnji dječak Mak, tek je još jedan parametar dubine ponora u koji se survalo naše poslijeratno društvo. Odmah nakon dječakova nestanka, njegovi su roditelji primili telefonski poziv u kom su otmičari za oslobađanje njihova sina tražili milijun eura.

Kidnepiranje nemoćnih i maloljetnih s ciljem iznude visokih novčanih svota postalo je stalna praksa u društvu čiji se lideri stalno trse privrženošću vjerskim idealima. Na ovakve vijesti čovjek može samo slegnuti ramenima i nemoćno se upitati: Pa hoće li jednom doći kraj, zar nije više dosta ucjena, bezakonja i beščašća u zemlji koja je kao žrtva političkog terora i džinovske pljačke u proteklom periodu izgubila gotovo desetinu svoga stanovništva?

Slična otmica prije četiri godine uzdrmala je Srbiju. U po bijela dana kidnepiran je Stefan Živojinović, sin popularne pjevačice i bogatog tenisača. Pušten je uz otkupninu od dva milijuna njemačkih maraka. Tim je povodom beogradska Politika objavila šokantnu vijest: izvjesni Boža Spasić, bivši operativac Saveznog SUP-a, otkrio je kako je samo 2000. godine i samo u Beogradu registrirano više od 800 klasičnih otmica.

Kidnepiraju se uglavnom djeca bogatih i viđenijih ljudi. Otkupnine od deset, dvadeset, pa i sto i više tisuća maraka isplaćuju se u tišini i bez publiciteta. Šira javnost o tome ne zna baš ništa i zato se poslije svake objavljene otmice digne tolika prašina. Prema njegovim riječima, otmicama se u Beogradu i Srbiji bave uglavnom "psi rata" i drugi ratni profiteri, koji na taj način najlakše dolaze do novca, nekretnina i ostalih materijalnih vrijednosti.

"Imaju oružje, iskustvo, a nemaju skrupula. Prije otmice mjesecima prate žrtvu, utvrđuju njene navike, ispituju imovno stanje. Iskustva zemalja u tranziciji", kaže Spasić, "morala bi našoj policiji poslužiti kao nauk. Širom istočne Evrope, naročito u Rusiji, u posljednjih nekoliko godina cvjeta 'otmičarski biznis', koji je", upozorava on, "već uveliko uzeo maha i na Balkanu". To su, dakle, te osebujne forme našeg kapitalizma: otmičarski biznis, reketaško novinarstvo, dioničarstvo na svježim humkama!

I da se, na kraju, gorko našalimo: za razliku od drugih kriminalaca tranzicije - kidneperi su bar "pošteni" - oni svoje zločinačke namjere ne skrivaju iza interesa nacije. Oni hoće lovu odmah i obično je i dobiju prije no što poteče krv. Iako je sarajevska policija izvela uspješnu akciju oslobađanja maloga Maka, malo je roditelja koji će ubuduće bez pratnje puštati svoju djecu u školu.

• Šestogodišnji Mak Varešanović otet ispred svoje kuće u Sarajevu i nakon 24 sata, uspješnom policijskom akcijom, izbavljen.
• Udruženje "BH Novinari" osnovano spajanjem Nezavisne unije profesionalnih novinara iz Sarajeva, Udruženja novinara Apel iz Mostara i Nezavisnog udruženja novinara RS-a iz Banje Luke.
• Damir Mikulić, vozač iz Čapljine koji je bio zatočen u logoru u Iraku, pušten na slobodu.
• Transparency International nagradu novinarskog integriteta dodijelio Bakiru Hadžiomeroviću, uredniku TV emisije "60 minuta".
• Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu pokrenulo novu istragu u vezi sa ubistvom Nedžada Ugljena.
• Iz Centralne banke BiH potvrđeno da Bosna i Hercegovina ima najnižu stopu inflacije u regionu, ali i u eurozoni.
• U Federaciji Bosne i Hercegovine pojeftinili naftni derivati.
• Izjava u fokusu: "Moram priznati da sam bio iznenađen Njeguševim novim radnim mjestom"; (Adnan Terzić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, o postavljanju Radomira Njeguša na mjesto savjetnika u Ministarstvu sigurnosti BiH)

Nastojanja SDA i HDZ-a da od Mostara naprave kasabu nastavljena su i prilikom izbora novog gradonačelnika. Ljubo Bešlić iz HDZ-a će biti prvi poslijeratni gradonačelnik bez dogradonačelnika. Bešlić, jedan od rijetkih hadezovaca, koji je prihvatljiv međunarodnoj zajednici, izabran je tek u trećem pokušaju zasjedanja konstituirajuće sjednice Gradskog vijeća grada Mostara.

Međutim, nacionalistički dvojac je odmah odgovorio shodno njihovoj političkoj filozofiji. Prvo je HDZ iz svog članstva isključio Ivana Musu, koji je u proteklom sazivu Gradskog vijeća Mostara obnašao dužnost predsjedavajućeg i bio poznat po tome što čita "Alana Forda" dok nacionalisti u gradskim klupama mlate praznu slamu, a od članova HDZ-a je nakon neglasanja za njihovog kandidata prozvan "Judom". No, ni SDA nije ostala dužna: Sulejman Tihić je u Sarajevo na savjetovanje pozvao disidente iz svoje stranke, a dosadašnji gradonačelnik Mostara Hamdija Jahić čak je zaprijetio ostavkom.

Nakon Brčkog, gdje su pojedini esdeaovci odbili koalirati sa SDS-om, a Elmir Jahić dobio ovlaštenje da ih iz "zelenih redova" odstrani, i u Mostaru su tri vijećnice SDA, Sabina Žuškić, Azemina Kurtović-Turkić i Amira Špago, odbile glasati za HDZ-ovog kandidata, dok se Adnin Hasić uopće nije pojavio na glasanju.

Pošto je uspio eskivirati odgovornost u vezi sa švercom naoružanja za Irak preko Vazduhoplovnog zavoda "Orao" iz Bijeljine, te onu koja se tiče milionskih pronevjera vezanih za ilegalnu prodaju električne energije preko famoznog preduzeća EFT iz Londona, koje je vlasništvo Vuka Hamovića, bivši član Predsjedništva BiH Mirko Šarović se povukao u mir i tišinu porodične kuće u Lukavici. No, Šarović u svom domu, ukrašenom keramičkim patuljicima uvezenim iz Austrije, nije usamljen. Upućeni tvrde da je on, zapravo, trenutno najaktivniji suspendirani funkcioner i budno prati sva dešavanja u RS-u, posebno ona iz oblasti finansija (ilegalnih). Prema pouzdanim informacijama, Šarović i dalje rukovodi funkcioniranjem SDS-a, jer je Radovan Karadžić i dalje nepovjerljiv prema banjalučkim kadrovima.

Trenutno može "mirno spavati" i kad je riječ o sudskom procesu organiziranom u vezi sa ilegalnim uvozom anhidrida u Republiku Srpsku iz Holandije, koji se koristi za proizvodnju sintetičkog heroina. Ceh je, za sada, platio Rajo Krsmanović, koji se tereti za uvoz sirćetne kiseline preko privatnog preduzeća iz Bijeljine, a čije je poslovanje zasigurno bilo poznato i Mirku Šaroviću kao i još nekim funkcionerima.

Naime, tužiteljica BiH Jasmina Gafić je nakon okončanja suđenja Krsmanoviću diskretno prokomentirala da je suđenje tek "vrh ledenog brijega" i da iza organiziranja uvoza stoje pojedini političari. No, upitno je da li će Tužilaštvo proširiti optužnicu iz više razloga.

Podsjetimo, i Bogdan Vasić iz Brčkog se također tereti za ilegalan uvoz anhidrida, a javnosti je poznat po tome što je bio jedan od privilegiranih iz Šarovićevog okruženja. Vasić je posjedovao i službenu ispravu koja je bila verificirana od strane bivšeg šefa Šarovićevog kabineta Sime Bozala (danas savjetnik u kabinetu Borislava Paravca).

Svećenik don Ivan Ravlić umalo nije dobio infarkt kad je otkrio da je iz njegovog župnog ureda u Novom Sarajevu nestalo preko 60.000 KM, što u gotovini, što na štednim knjižicama. Nije bilo nikakvih znakova provale. Onaj ko je uzeo novac tačno je znao gdje da ga traži. Svega nekoliko ljudi od povjerenja imalo je pristup župnom uredu.

"Ja se mogu zakleti da znam ko je lopov, i to sam rekao policiji. Oni su izvršili istragu, kojom nikako nisam zadovoljan", kaže za Dane don Ravlić. Osoba na koju upire prstom, a koja je surađivala nekoliko mjeseci na poslovima u župnom uredu, prošla je poligrafski test i policija nema sigurnih dokaza protiv njega osim župnikovih riječi.

Don Ravlić je 16. novembra u večernjim satima svotu od 4.000 KM stavio među ostali novac. Sljedeći dan niko nije dolazio u župni ured. Prije jutarnje mise 18. novembra Ravlić je provjerio mjesto gdje se nalazio novac. "Policiji sam rekao: ili je on lopov ili sam ja, treće nema! Novac nije moj, nego crkve, skupljen od dobrovoljnih priloga vjernika. Mnogi od njih su penzioneri koji su od usta odvojili da bi se crkva popravila. Meni je nekidan dolazio čovjek da uradi vitražu na crkvi jer još od rata umjesto stakla stoji plastika. Ja nisam imao novca da platim", priča o tegobi koja ga je zadesila don Ravlić. On je bio odgovoran za novac i pred župljanima i pred kardinalom Vinkom Puljićem.

Iz policijskih izvora uspjeli smo saznati da oni nisu imali čvrstih dokaza da nekog optuže. Istraga je završena i predmet je upućen sarajevskom kantonalnom tužilaštvu na dalju obradu.

DANI: Profesore Boyle, bh. pravnički tim je najavio da će od Međunarodnog suda tražiti četiri sedmice za izlaganje našeg slučaja na ročištu zakazanom za 27. februar 2006., u procesu u kojem država BiH tuži SR Jugoslaviju, odnosno SiCG za agresiju, ratne zločine i genocid. Tim SiCG će tražiti deset sedmica. Kako to komentirate?

BOYLE: BiH treba što više vremena. Što više, to bolje! Četiri sedmice totalno su nedovoljne. Paradoks je da čak i tuženi, SiCG, traži mnogo više vremena od BiH. Srbija i Crna Gora, njeni agenti i surogati su pobili više od 200.000 građana države članice UN-a, rušili i terorizirali čitave gradove i sela, osakatili stotine hiljada građana BiH, uspostavili logore smrti, provodili torture, silovali više od 20.000 muslimanki... Nama treba što više vremena da cijelom svijetu izložimo svoj slučaj! Međunarodni sud je također jedino mjesto na kojemu se možemo otarasiti Dejtonskog ustava i njegove Republike Srpske. Ako želimo spasiti BiH, trebamo što više vremena da na optuženičku klupu stavimo i Dejtonski sporazum.

DANI: Gospodin Softić je branio svoj stav zabrinutošću da bi SiCG, ako zatraži više vremena, to mogla iskoristiti za odgađanje ročišta. Rekao je: "Na Međunarodnom sudu sve je stvar kompromisa."

BOYLE: Međunarodni sud je već odredio definitivan datum, a da pritom nije uvjetovao koliko će dugo suđenje trajati. Svaka strana u sporu se može tek ovih dana izjasniti o periodu potrebnog vremena. Stoga navedena argumentacija gospodina Softića nema temelja u metodi rada Međunarodnog suda. Kada se datum odredi, nema odgode. Pravnički tim BiH treba tražiti barem 20 sedmica. Kad sam na Sudu predstavljao RBiH, nisam tražio kompromis, nego pravdu za žrtvu. Moramo zahtijevati naša prava prema Povelji UN-a, odnosno Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

DANI: Već godinama u FBiH prava je najezda kojekakvih "komisija za istinu i pomirenje", "građanskih inicijativa"… koje pod maskom dobronamjernosti, izgleda, žele odvući ovaj pravni slučaj izvan sudske procedure, postavljajući zločince i žrtve za isti stol da "pregovaraju o istini". Zar istina o agresiji, ratnim zločinima i genocidu nije već uspostavljena rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a i presudama Međunarodnog suda?

BOYLE: Veliki financijski i drugi resursi su uloženi da se žrtvama genocida u BiH uguše prava! Nastoji se da žrtve genocida, konkretno Bošnjaci, ne ostvare svoja prava i da se država BiH uništi. Advokatsko udruženje American Bar Association je napisalo dokument koji potiče stvaranje "komisija za istinu i pomirenje". To su očigledni pokušaji da se žrtvama genocida otmu prava koja im daju Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, Povelja UN-a i međunarodno pravo. Bio sam član imenovane asocijacije, ali nakon što sam protestirao zbog onoga što rade protiv Bosne, jednostavno su me isključili. Postoji cijeli niz nevladinih organizacija i nekih boraca za ljudska prava, koji su obilato plaćeni da prevare žrtvu genocida u BiH i otmu joj njena prava.

DANI: Može li genocid biti (samo) zločin pojedinaca ili, pak, strukture koja se zove država?

BOYLE: Postoje pojedinci i narod, ali postoji i država! Srpski narod nije na optuženičkoj klupi Međunarodnog suda. Tamo se ne sudi srpskom narodu, nego državi SiCG. Jedan od ciljeva Nürnberga je bio da ne optereti cijeli njemački narod kolektivnom krivicom, nego da sudi Trećem Reichu - državi koja je počinila genocid.

DANI: Je li Dejtonski ustav nelegalan? Šta se može koristiti na Međunarodnom sudu da se Dejtonski sporazum i njegova tvorevina Republika Srpska proglase nelegalnim?

Upornost studenata Medicinskog fakulteta koji su protekle sedmice pet dana štrajkovali glađu, uveliko se isplatila i dovela do mogućnosti izmjene Zakona o visokom obrazovanju! Ne pamti se kada su posljednji put studenti tako beskompromisno zahtijevali veća prava za sebe a niti da su protesti doveli do jedne takve odluke na koju se čekalo već godinama.

Prošlog ponedjeljka, najtiražniji i najutjecajniji dnevni list, kako sebe titulira Dnevni avaz, donio je životnu priču 19-godišnjeg Adisa Tursića iz Sanskog Mosta pod naslovom: "Od potpune paralize spasio ga dr. Fahrudin Kulenović". U tekstu koji vrvi medicinskim dijagnozama i objašnjenjima stoji kako je glavni lik "preživio skoro nemoguću povredu nakon skoka u rijeku Sanu i loma vratne kičme", i to zahvaljujući čudu koje se dogodilo na sarajevskoj Klinici za koštanu hirurgiju. Izvođač operacije koja je trajala tri sata, po Avazu, jeste prim. dr. Fahrudin Kulenović?!

Nezavisni britanski finansijski magazin Finance Central Europe, koji vrši rangiranje najuspješnijih osiguravajućih kompanija u regionu jugoistočne Evrope, proglasio je Sarajevo-Osiguranje najboljom osiguravajućom kompanijom po ukupnoj premiji i najboljom osiguravajućom kompanijom po ukupnoj aktivi u Bosni i Hercegovini. U konkurenciji od stotinu osiguravajućih kompanija u regionu jugoistočne Evrope, Sarajevo-Osiguranje je rangirano na 16. poziciju po kapitalu, na 18. po povratu na ukupnu aktivu, na 19. po ukupnoj premiji, na 21. po bruto dobiti, na 22. po aktivi i na 25. poziciju po povratu na dionički kapital. Također, u rangiranju za bh. tržište, Sarajevo-Osiguranje je drugo po kapitalu, na trećem mjestu po bruto dobiti i na petom mjestu po povratu na dionički kapital i povratu na ukupnu aktivu.

Nezavisna unija profesionalnih novinara iz Sarajeva, Nezavisno udruženje novinara Republike Srpske iz Banje Luke i Udruženje novinara Apel iz Mostara ujedinili su se 11. decembra u Udruženje "BH Novinari". Ovo je, prema riječima Amele Rebac, koja je izabrana za predsjednicu "BH Novinara", bilo neminovno, budući da kroz šest novinarskih udruženja, koliko ih je do 11. decembra postojalo u Bosni i Hercegovini, novinari uopće nisu mogli ostvarivati svoja osnovna prava.

Glavni ciljevi Udruženja su promoviranje i zaštita profesionalnih, socijalnih i intelektualnih interesa članova, promoviranje etičkih standarda i integriteta novinarske profesije, zaštita slobode govora i štampe, poboljšanje radnih i drugih prava novinara, unapređenje zakonskog okvira za rad medija u BiH, zaštita javnosti od zloupotrebe medija, educiranje novinara i uposlenika u medijima, saradnja sa sličnim novinarskim udruženjima, te organiziranje seminara i javnih debata u cilju unapređenja rada udruženja.

Na Osnivačkoj skupštini izabrana su i dva potpredsjednika Udruženja (Tanja Topić i Antonio Prlenda), predsjedavajući Skupštine Udruženja (Boro Kontić), te imenovano pet članova Novinarskog vijeća časti i deset članova Upravnog odbora.

Nakon izlaska iz crnogorskog zatvora Spuž, Luka Karadžić se požalio: "Moja porodica i ja smo preživjeli mnogo toga, pa evo i ovih 30 dana. Ali, bit ću iskren, ovo je sramota. Crna Gora od Beograda potražuje više od stotinu kriminalaca. Šta je sa onima koji su osumnjičeni za najteža krivična djela? Slobodno šetaju! A oni našli Luku Karadžića da uhapse!"

"Tamnovanje" je, veli, bilo podnošljivo, jer je bio u zatvorskom odjelu gdje se "hospitaliziraju" prijestupnici osuđeni zbog lakših krivičnih djela, a mogao je koristiti i mobilni telefon. Požalio se da mu nije bilo teško boraviti u zatvoru osim što je imao grižnju savjesti jer je bio spriječen započeti božićni post, ali da se nada da mu Bog neće zamjeriti.

Brigu o Luki, kao i o njegovom bratu Radovanu Karadžiću, preuzeo je predsjednik Odbora za zaštitu Radovana Karadžića, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Kosta Čavoški, koji je i po nekoliko puta u toku dana kontaktirao Luku.

Podsjetimo, srbijanska je policija uhapsila Luku u beogradskoj kafani "Sloga", u ulici Đure Đakovića. On se tereti zbog "šenlučenja" ispred restorana "Mljetičak" na Durmitoru 1995. godine, čime je počinio krivično djelo izazivanja opće opasnosti. Podgoričke Vijesti su, pak, objavile da je Luka umalo usmrtio fudbalskog trenera Miku Zirojevića. Protiv Luke je 2002. godine raspisana potjernica, ali on tvrdi da s tim nije bio upoznat.

Po izlasku iz zatvora, Luka je poručio bratu Radovanu da "izdrži još malo, jer se stvari u svijetu polako mijenjaju i stiče se druga slika o srpskoj borbi i stradanju".