Ekspeditivnim nacionalistima na vlasti trebala je cijela godina dana da sa mjesta generalnog direktora Javnog preduzeća BH Pošta smijene Kasima Džajića! Naravno, u postupku otkrivanja tople vode konstatirali su ono što i vrapci znaju: Džajićeva poslovnost znači enormne dnevne gubitke - samo na reprezentaciju ovaj je važni kadar Safeta Halilovića sedmično trošio oko 10.000 KM?! - koji su, kada se sve sabere, na kraju 2003. dobacili do 25 miliona maraka?!

Toliko je, naime, trebalo da se Stranka za BiH usuglasi oko "ukidanja" njezina kadra sa čelnog mjesta javnog preduzeća koje, umjesto ka samoodrživosti, grabi ka sunovratu. Da apsurd bude kompletan, dan uoči najavljene sjednice Upravnog odbora kojoj je uvaženi direktor zamoljen da uopće i ne prisustvuje, počeli su da zvrcaju telefoni i da se nudi "nagodba": Džajić i Halilović neće praviti probleme zbog smjene ukoliko se sada već bivšem generalnom direktoru na vrijeme ponudi časno direktorsko mjesto nižeg ranga!

Predsjednik Upravnog odbora, tvrde izvori Dana, iskazao je nevjerovatnu hrabrost: nakon što je, crno na bijelo, dobio dokumente koji potvrđuju da je JP BH Pošta godinu okončalo sa 1.300.000 minusa uprkos enormnim subvencijama BH Telecoma, odbio je da unaprijed obeća sigurno sklonište Džajićevim zloupotrebama službenog položaja!

Tako se zapravo i dogodila smjena umjesto džentlmenskog sporazuma o ostavci. I tako je završen prvi čin višegodišnje samovolje generalnog direktora koji je žario i palio Poštom ponašajući se u ovom državnom preduzeću baš kao da je njegova videoteka, u kojoj je i ispekao manadžerske sposobnosti. "Odupirući se vašoj sirovoj bahatosti i rijetko viđenoj surovosti, pokazao sam da me ne možete zaplašiti", pisao mu je jedan od smijenjenih direktora u samoj Pošti - Adamir Jerković - još prije godinu dana. "Od vašeg dolaska ne provodi se racionalizacija Pošte, već vi samovoljno primate nove radnike na konkursu na kome vrijede samo rođačke veze", tvrdili su prije gotovo godinu i po sindikalci u ovom kolektivu. Mediji su u proteklom periodu punili stranice Džajićevim megalomanskim reprezentacijskim apetitima, koji su nadmašili čak i Borislava Paravca: na sve to Džajić je uzvraćao onako kako jedino i umije - još većom sirovošću i bahatošću. No, ni Upravni odbor nije nevin.

Distribucija krivnje zbog pada makedonskog predsjedničkog zrakoplova, medijska prepucavanja, navođenje uzroka i zavjera, komplota i nekompetencija potcrtava sav užas svijeta u kome živimo. Domaće neodgovorne bitange i inozemne vucibatine na vlasti zvale su ponovo u pomoć strane državnike da im osiguraju još kojih pedesetak milijardi eura, kako bi mogli štititi bosanske narode jedne od drugih, podizati nova predziđa i zidove, u svakom slučaju privatna Potemkinova sela.

Na te besmislene pozive odzvali su se odgovorni svjetski državnici, kojima je dozlogrdilo gledati desetljetnu ratnu i poratnu agoniju naroda Bosne i Hercegovine. Jedan od najuglednijih među njima bijaše makedonski predsjednik Boris Trajkovski (1956.-2004.), čovjek koji je na izborima krajem 1999. naslijedio karizmatičnog makedonskog predsjednika Gligorova. Kome je došao? Paravcu, Tihiću, Čoviću!

Nedugo nakon stupanja na mjesto predsjednika, Trajkovski se suočio s napetostima između većinskih Makedonaca i manjinskih Albanaca, koji su zahtijevali veća prava. Napetosti su kulminirale oružanom pobunom Albanaca na sjeveru i zapadu zemlje. Ali Trajkovski je mudrom politikom i državničkom odgovornošću spriječio izbijanje oružanog sukoba među građanima zemlje čiji je predsjednik. Postigao je sporazum sa čelnicima albanske manjine u kolovozu 2001. godine.

Okružen sa četiri "državotvorna" vuka razjapljenih čeljusti - bugarskim, grčkim, srpskim i albanskim, Trajkovski je plesom Andrićeve Aske sačuvao makedonske građane od pada u provaliju i poveo ih prema Europskoj uniji. Kad je razgovarao s tvrdim makedonskim snagama, branio je Albance govoreći: "Ja ne pravim nikakvu razliku, oni su naši građani." I baš takav je došao u Bosnu da tu izgubi glavu.

• Boris Trajkovski, predsjednik Makedonije, i šest članova delegacije te dva člana posade poginuli u avionskoj nesreći u blizini mostarskog aerodroma.
• Međunarodna konferencija o investiranju u BiH održana u Mostaru.
• Kasim Džajić smijenjen sa funkcije direktora Javnog preduzeća BH Pošta.
• Vijeće Ministara imenovalo Dragomira Dumića, advokata iz Bijeljine, za prvog ministra odbrane BiH.
• Liljana Zelen-Karadžić izjavila da je Radovan Karadžić sa američkom administracijom i Richardom Holbrookeom sklopio tajni sporazum po kojem bi ovaj ratni zločinac trebao odstupiti sa svih funkcija, a zauzvrat ne bi bio uhapšen i predat Tribunalu u Haagu.
• Dan nezavisnosti BiH proslavljen samo u dijelu države sa bošnjačkom većinom.
• U Sarajevu urađena prva transplantacija koštane srži.
• Izjava u fokusu: "Znamo da je dobro. I da je na toplom. Čita novine, jede dobro; u kontaktu je sa mnogo ljudi. To je istina: saznao je prije nas da je optužen i za Srebrenicu…"; (Ljiljana Zelen-Karadžić o svom suprugu, ratnom zločincu Radovanu Karadžiću)

Iako je u čuvenom intervjuu Senadu Hadžifejzoviću izjavio da je protiv međusobnih tužbi medija, vlasnik Avaza Fahrudin Radončić podnio je Kantonalnom sudu u Sarajevu novu tužbu protiv Dana. Mada je istom prilikom izjavio da cilj njegovih tužbi protiv više sarajevskih medija nije isplata milionskih odštetnih zahtjeva, i novom tužbom Radončić zadržava vjerodostojnost svojih novina: od Dana ovog puta traži odštetu od "samo" 100.000 maraka. Povod za najnoviju tužbu, pored postojećih kojima traži još 200.00 maraka, Radončić je našao u naslovnoj stranici Dana od 9. 1. 2004. godine, na kojoj je lider SDP-a Zlatko Lagumdžija predstavljen kao meta. Obrazlažući zahtjev za odštetu, Radončićev opunomoćenik piše: "Kao odgovoran i savjestan građanin tužitelj je teško primio neistinite tvrdnje u Danima. Dugo vremena nije mogao obavljati svoje odgovorne poslove niti normalno komunicirati sa suradnicima i članovima obitelji. Za tužitelja je čast jedno od najvažnijih dobara koje ima slobodan čovjek. Dosuđeni iznos nematerijalne štete bio bi za tužitelja pravična zadovoljština za pretrpljene duševne bolove."

Idolopoklonstvo članova i još više čelnika Stranke demokratske akcije prema imenu, liku i djelu dugogodišnjeg predsjednika te partije i prvog predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića dakle, oduvijek je bilo degutantno, da bi, s Izetbegovićevom smrću dobilo dodatnu, socijalistički kičastu i morbidnu dimenziju. SDA i ispred nje za kulturu zaduženi Timur Numić upriličili su u Narodnom pozorištu u Sarajevu, u nedelju, 29. februara, promociju knjige Tajna zvana Bosna, u kojoj su skupljeni govori, intervjui, pisma i izjave Alije Izetbegovića od 1989. do 1993. godine.

Bila je to, pored svog upinjanja, još jedna parada neukusa kakvu samo čelništvo SDA može osmisliti. Red estrade sa pjesmom Dine Merlina posvećene, prema riječima autora, rahmetli Aliji Miladinu, pa red vrhunske poezije Abdulaha Sidrana, malo klasične muzike, patetični govori puni fraza upakovanih tako da se čini kako govornik strahuje od Izetbegovićeve ljutnje s onog svijeta, a sve pod režijskom palicom omiljenog bošnjačkog majstora parada - Sulejmana Kupusovića.

U takvoj atmosferi, jadan je i pokušaj potvrđivanja esdeaovske sklonosti multietničkoj BiH. On se ovoga puta ogledao u promotorima knjige, odabranim u skladu sa načelima nekadašnjih "nadrealista": bili su tu "Marko, Ivica i Enes, to jest Mirko Pejanović, Vladimir Premec i Abdulah Sidran. I glumac Dragan Jovičić "fore".

Ko je otkrio imena zaštićenih svjedoka na suđenju Ismetu Bajramoviću Ćeli i ostalima koji su okrivljeni za ubistvo Rahmana Hajdarpašića?

Kada je Fahrija Karkin, Bajramovićev advokat, prije desetak dana zatražio od suda da pozove neke nove svjedoke, niko nije ni pretpostavljao da se radi o zaštićenim svjedocima, već se u sudskim krugovima pričalo da je Karkin iskopao nove iskaze koji će ići u korist njegovog branjenika. Sud je zvaničnim putem obavijestio ova lica da dođu na suđenje.

Nedžad Omerhodžić, bivši konobar u fast foodu Huseina Brajlovića, odgovarajući na rutinska pitanja sutkinje Aleksandre Martinović, među kojima i ono da li je ranije davao iskaz o ovom događaju, rekao je da jeste i to kao zaštićeni svjedok na Vrhovnom sudu!? Martinovićeva je odmah prekinula pretres i, nakon konsultacije sa ostalim članovima vijeća, odlučeno je da se svjedok sasluša jer je njegov identitet svakako otkriven.

Ukoliko je Omerhodžić na prvom suđenju i bio svjedok tužilaštva (što se ne može sa sigurnošću tvrditi jer je njegov iskaz zaštićen), ovaj put je svojim svjedočenjem svakako pomogao samo okrivljenom. Jer, Omerhodžić je rekao da njemu nikad niko nije prijetio, da on lično nikad nije tražio zaštitu, te da mu nikad niko nije objasnio šta znači status zaštićenog svjedoka!? U nastavku je priznao da je na dan ubistva radio kod Brajlovića, da je vidio dvojicu muškaraca neposredno pred pucnjavu, ali da nijedan od njih sigurno nije bio Bajramović, kojeg on odranije poznaje, te da je vidio da je Rahman Hajdarpašić ispalio prvi metak?!

Sve ukoliko je Omerhodžić i promijenio svoj iskaz, sutkinja Martinović ga o tome nije mogla pitati jer nema zakonsko pravo da mu suprotstavi prethodni iskaz, koji je dao kao zaštićeni svjedok.

Na insistiranje Ismeta Bajramovića i kroz pitanja njegovog advokata Fahrije Karkina upućena Omerhodžiću, dalo se zaključiti da je zaštićenog svjedoka, u svom iskazu datom krajem prošle godine, otkrio Husein Brajlović.

Suština je da je otkivanje identiteta zaštićenog svjedoka krivično djelo i da Karkin, koji je upravo to učinio, može krivično odgovarati samo ukoliko mu se dokaže da je to svjesno uradio, za šta su, realno, male šanse. S druge strane, ni sutkinja Martinović nije mogla zaštititi ove svjedoke jer nije znala o kome se radi, niti je, po starom Zakonu o zaštićenom svjedoku, imala pravo uputiti dopis Vrhovnom sudu i pitati ko su svjedoci koji se u ovom predmetu vode pod šiframa.

Na suđenju generalu Enveru Hadžihasanoviću, bivšem komandantu 3. korpusa Armije BiH, i brigadiru Amiru Kuburi, bivšem komandantu Sedme muslimanske brigade, u sudnici Haškog tribunala protekle sedmice su bila tri tužioca. Uz zastupnika optužnice haškog tužilaštva, u ulozi svjedoka je bio bivši viši javni tužilac iz Zenice Sulejman Kapetanović, koji krajem marta ove godine odlazi u penziju sa mjesta zamjenika kantonalnog tužioca u Zenici. Nakon haškog tužioca, Kapetanovića je ispitivala bivša tužiteljica Edina Rešidović, a sadašnja braniteljica generala Hadžihasanovića.

Generalu Hadžihasanoviću i brigadiru Kuburi se sudi "zbog propuštanja da spriječe ili kazne počinjene zločine", pa je ključno pitanje ko je trebao da goni počinitelje zločina - vojna bezbjednost 3. korpusa Armije BiH i vojni tužilac i sudovi ili civilni tužilac. Haški tužilac je pitao tužioca Kapetanovića da li je od 20. maja 1993. do 1994. imao kontakte sa vojnom bezbjednošću Armije BiH. "Sredinom šestog mjeseca 1993. godine saznao sam da je sa prostora sela Šušanj i Ovnak u prosekturu zeničke bolnice dovezeno 17 leševa, navodno civila. O tome se pričalo. Čini mi se da mi je to prenio, kao prijatelju, usputno, Vlado Adamović, koji je obavljao identifikaciju. Na prijedlog moje zamjenice Suade Halilagić, koja je ugovorila sastanak, bili smo kod Ramiza Dugalića, načelnika za bezbjednost 3. korpusa. On je rekao da mu je poznato da su civili nastradali, ali u vatrenim dejstvima. Kasnije sam čuo da je dovezeno još leševa, ali se nisam za to puno službeno zanimao, jer sam, ponukan ovim razgovorom, shvatio da bi za to mogao da bude nadležan vojni tužilac", rekao je Kapetanović. Odbrana je prigovorila ovom ispitivanju o 17 tijela, jer ti događaji nisu predmet optužbe, niti na bilo koji način obuhvaćeni optužnicom. Tužilaštvo je objasnilo da želi pokazati kako je vojna bezbjednost o takvim događajima trebala da podnese izvještaj i prijavu duž lanca komandovanja, sve do optuženog.

Ured Svjetske banke u Sarajevu izvijestio je bh. javnost o svojoj zabrinutosti zbog odluke Vlade Federacije BiH od februara 2004. godine da pomogne sanaciju Air Bosne, koja je s radom prestala u augustu 2003. godine, ponudivši joj u tu svrhu komercijalni kredit od 5,5 miliona eura, subvencije u mjesečnim iznosima od 200.000 KM i uvođenje dodatne takse od 10 eura, koju će imati platiti svaku putnik koji odlazi s Aerodroma Sarajevo.

Svjetska banka tvrdi da će ovakav plan sanacije Federalne vlade imati ozbiljnih implikacija na buduće alokacije iz budžeta, koji je ionako opterećen javnim rashodima i nije u stanju na odgovarajući način obezbijediti najbitnije servise.

Dijagnostička studija Air Bosne obavljenja u julu 2002., navodi Svjetska banka, pokazala je da, "zbog neodgovarajućih finansijskih kontrola, mnogih neprofitnih ruta i jake konkurencije nekoliko velikih avioprevoznika, Air Bosna ima malu imovinu, veliko zaduženje i nedovoljnu komercijalnu vitalnost". Banka navodi da je Air Bosna ocijenjena kao nesolventna i bez šansi da se privatizira, ocijenivši plan sanacije bosanskog avioprevoznika nerealnim i precizirajući da "Air Bosna nema budućnost kao aviokompanija u državnom vlasništvu", da "ne može biti privatizirana" i da se zbog toga "treba staviti u proceduru redovne likvidacije".

Federalni ministar prometa i komunikacija Nedžad Branković za Dane je izjavio da pozitivno gleda na zabrinutost Svjetske banke, ali skreće pažnju da se tržište usluga prevoza putnika u avioprevozu u FBiH procjenjuje na između 100 i 120 miliona eura godišnje i da je u tome Air Bosna imala udjela u iznosu od 14 do 15 posto, i to bez pozicije zaštićenog domaćeg operatora. Branković tvrdi da u ovim parametrima Vlada FBiH vidi mogućnost i potrebu da nađe rješenje za saniranje Air Bosne.

Zlatko Miletić predmet apsolutne mržnje i gnjeva pripadnika ovdašnjeg podzemlja, poznata je činjenica. No, sukob policijskog direktora i mafije dobio je novu dimenziju: sarajevski nedjeljnik Slobodna Bosna u svom prošlom broju objavio je vijest da je iz Zagreba, a na poziv prijatelja i saradnika nedavno uhapšenog zamjenika direktora Interpola BiH Asima Fazlića, stigao plaćeni ubica, osumnjičen za nekoliko likvidacija viđenijih pripadnika zagrebačkog podzemlja. Prema istom izvoru, ni Fazlićevi, ni saradnici drugih kriminalaca koje je policija sprovela u zatvor, nakon što su shvatili da policijski direktor neće stati, nisu imali drugo rješenje do metak. SB je također navela kako je MUP Republike Hrvatske obavijestio kolege u Federaciji o ulasku u BiH unajmljenog strijelca.

U subotu, 6. marta, Organizacija osoba sa visokim koeficijentom inteligencije - MENSA International, organizira IQ testiranje za Bosnu i Hercegovinu. Ovo testiranje, prvo ove vrste kod nas, održat će se u Sarajevu, u sali KUD-a Lola, ulica Envera Šehovića 15, sa početkom u 11 sati. Zainteresirani za testiranje mogu se prijaviti putem telefona 061/82 83 08.

Amnesty International, Sekcija Savezne Republike Njemačke, krajem januara je od Sulejmana Tihića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, i Mirsada Kebe, državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice, zatražila informaciju o provođenju odluke Doma za ljudska prava za BiH u slučaju "alžirska grupa". Napominjući ih da su šestorica bosanskohercegovačkih državljana: Boudella Hadj, Boumediene Lakhar, Mohamed Nechle, Saber Lahmar, Bensayah Belkacem i Mustaf Ait Indir, 18. januara 2002. nezakonito prvo zatvoreni, a potom deportirani u zloglasni američki zatvor X-Ray u Guantanamo zaljevu na Kubi, te da su oni tamo i dan-danas, uprkos odluci Vrhovnog suda BiH o njihovom oslobađanju, njemački Amnesty International zanimalo je da li je bh. vlast isplatila novac za odštetu njihovim porodicama, da li su im vraćena oduzeta državljanstva, te zašto niko iz bh. konzulata u SAD-u još uvijek nije posjetio ove zatvorenike.

Samo nekoliko dana nakon što je pismo stiglo, Ministarstvo pravde BiH poslalo je odgovor u kojem stoji da državljanstvo nije vraćeno samo Lahmaru i Belkacemu, jer je dokazano da su ga dobili na neregularan način - dajući lažne podatke o sebi. Zatim se, uz prilog bankovnih potvrda, navodi da je država BiH svim članovima porodica pripadnika "alžirske grupe" kojima je vraćeno bh. državljanstvo isplatila po pet hiljada eura, kako ju je i obavezao Dom za ljudska prava.

U obrazloženju Ministarstva pravde stoji da su već određene dvije osobe koje će posjetiti zatvorenike, te da je Ministarstvo vanjskih poslova BiH 18. 12. 2003. putem Ambasade SAD-a u Sarajevu od State Departmenta zatražilo odobrenje za posjetu. No, iako je bh. strana napomenula da je spremna predložiti termine posjete svojih predstavnika, State Department ovaj zahtjev nikada nije realizirao: samo je MVP BiH obaviješteno da "se predmet i dalje nalazi u obradi kod Ministarstva odbrane SAD-a".

U odgovoru se napominje i da bh. predstavnici mogu posjetiti samo svoje državljane, te da je stoga dovedena u pitanje posjeta Lahmaru i Belkacemu, budući da im nije vraćeno državljanstvo BiH. Ipak, Ministarstvo vanjskih poslova je, notom od 26. decembra prošle godine, od Ambasade SAD-a u BiH zatražilo provjeru i ove mogućnosti, ali odgovor ni na ovaj zahtjev još uvijek nije stigao.

Uposlenici Agencije za privatizaciju Federacije BiH pola godine bili su bez plaće. I to je jedinstven slučaj kada je riječ o državnim službenicima u ovom entitetu. A svojevremeno, kada je Agencija formirana, Amerikanci su se založili da oni imaju izuzetno visoke plaće zbog prirode posla kojim se bave, jer "od njihovog rasuđivanja i spretnosti u pregovaranju zavisi kako će se prodati preostala državna imovina". Tako je prosjek plaće, kada su je primali, iznosio 1.500 KM.

Nedavno je Norveška narodna pomoć otpustila 24 deminera, objašnjavajući to željom da smanji broj zaposlenih. Međutim, odabir ljudi koji su dobili otkaz, u najmanju ruku je začuđujući. Prema izjavama bivših uposlenika, profesionalci su završili na ulici, a ljudi sa osnovnom školom su ostali da rade. Među "zakinutima" je i Fahrudin Babajić, koji je već dvadesetak godina u tom poslu. "Radio sam u Dalmaciji godinama za nekadašnju JNA. Poslije napada na Hrvatsku priključio sam se Četvrtoj splitskoj brigadi, a kad je došlo do sukoba između Armije RBiH i HVO-a, prešao sam u Tarčin. Nakon rata radio sam u deminerskoj firmi Oktol, da bi se u Norveškoj narodnoj pomoći zaposlio 1999. godine", kaže za Dane Babajić.

Pored Babajića, bivši komandir Mirza Zejnilagić, Ešref Kavazović i drugi otpušteni su zahvaljujući tzv. "tuzlanskom lobiju", koji vedri i oblači u Norveškoj narodnoj pomoći. "Zlatko Vezilić je uzimao lovu što je štelio posao Tuzlacima, a Nevres Lonić je odlučivao ko će biti otpušten. Rodbinske veze rade također. Ostalo je da radi šest-sedam ljudi koji su diplome sređivali 'na crno', jer, po Zakonu o deminiranju, deminer mora imati srednju stručnu spremu. Također rade i bivši ruski plaćenici - za Nikolaja svi znaju, on radi bez problema, a izvjesni Dado ljeti, kad su vrućine, radi u majici sa likom Draže Mihailovića", priča Babajić.