Mi smo se nakon Oscara, Felixa, Zlatne palme… razmazili, Filmski festival u Puli na svoju pedesetu obljetnicu pokazao koliko je propao, pa je na kraju još jedan uspjeh bosanskih filmskih radnika prošao nezapaženo skoro kao i nastup naše skijaške reprezentacije čiji jedan član obavezno ne dođe do cilja, a drugi bude među zadnjima. Dakle, Filmski festival u Puli, nekada najveća i najvažnija smotra jugoslavenskog filma, poznata po sjajnom ambijentu, čuvenim gostima i relevanciji koju su autori sticali osvajajući nagrade, godinama se već, polako ali sigurno, pretvara u jeftinu kopiju samog sebe. Ovog jula, međutim, uza sve tehničke, kadrovske, organizacijske i slične probleme, nakon pola vijeka postojanja, Pula daje neke znake mogućeg izlaska iz kome. E, baš u toj godini, pobjednicima festivala mogu se smatrati i dvojica Bosanaca od filma: scenograf Kemal Hrustanović i glumac Miraj Grbić.

Miraj Grbić je mladi sarajevski glumac, diplomant Akademije scenskih umjetnosti, sa kratkom ali efektnom potvrdom talenta: u Remakeu Dine Mustafića on igra dugokosog četnika koji zarobljava Tarika pri pokušaju bijega. I igra ga vrlo dobro. Miraj Grbić je, također, jednom sjeo u auto i otišao u Zagreb, gdje je izabran za jednu od važnijih muških uloga u filmu Tu, hrvatskog reditelja Zrinka Ogreste. Krajem jula 2003, 24. tačnije, Tu je nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film! No, na dodjeli Grbića nije bilo; uostalom, njegovog imena nema ni u afiši filma - što može značiti svašta, osim činjenice da On u filmu igra i da je film pobijedio. A kakav je - vidjet ćemo na Sarajevo Film Festivalu.

Kemal Hrustanović je veteran bosanskog filma, rođen je 1941. u Gacku, u Sarajevu je diplomirao arhitekturu i radio je na više od 100 filmskih projekata nekadašnje Televizije Sarajevo, bio među scenografima otvaranja i zatvaranja 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, te brinuo o scenografiji na nekim, ma šta nekim, na skoro svim najvažnijim bosanskim filmovima proizvedenim u zadnje dvije decenije. Njegovo ime je na špicama filmova poput: Sjećaš li se Dolly Bel, Otac na službenom putu, Ovo malo duše, Život radnika, sve do pomenutog Remakea. Na pedesetom po redu Filmskom festivalu u Puli, Zlatna arena za scenografiju dodijeljena ja Ivici Trpčiću i Kemalu Hrustanoviću za film Konjanik Branka Ivande!

Nakon priče da je Bosna i Hercegovina država bez nade, ostavljena od Europe kao neizlječiv slučaj, najednom stižu radosni glasi: uskoro počinje izgradnja najmodernije autoceste koja će sjever ove države povezivati s morem. Ta cesta dio je složenog prometnog projekta na relaciji Budimpešta - Osijek -Sarajevo - Ploče, nazvanog Koridor Vc.

Njime se protežu prometnice cestovnog, željezničkog i riječnog prometa. Tim koridorom prolazi europska cesta E-73 od Ploča u Republici Hrvatskoj do Budimpešte u Republici Mađarskoj nadovezujući se na cestu E-77 od Budimpešte do Gdanjska kao dio TEM projekta. TEM (Transeuropean Motorway) projekt predstavlja međunarodni sustav autocesta u prostoru između Baltika i Mediterana, a u prometno-tehničkom smislu je najosmišljeniji i zacijelo jedan od najrazvijenijih regionalnih projekata u Europi.

Unutar AGR-ova sustava glavnih europskih cesta ovaj je pravac nominiran kao E-73, odnosno D-7 u hrvatskom Podunavlju (138 km), M-17 u Bosni i Hercegovini (433 km) i D-9 od Metkovića do Ploča (22 km). Ova moderna prometnica povezivat će prostor od preko stotinu milijuna ljudi na relaciji Baltik - Srednja Europa - Jadran, a ujedinjavat će više jezika, religija i kultura.

U našoj zemlji u toku su žestoke političke rasprave o tome tko će graditi ovaj za Bosnu i Hercegovinu vitalni projekat - kontroverzna bosansko-malezijska korporacija Bosmal, Republika Hrvatska, neka švicarska firma što se u međuvremenu kandidirala, ili netko četvrti. Najpametnije bi ipak bilo otvoriti međunarodni natječaj, pa tko ponudi najbolje i najjeftinije uvjete - nek izvoli. Izgradnja koridora Vc angažirala bi preko sto tisuća radnika građevinske operative, te druge domaće resurse.

Riječ koridor (tal. corridore) označava trijem, glavni hodnik do izlaznih vrata, a u političkoj geografiji dio zemlje koja spaja neku državu s morem. U političkoj historiji Bosne najstrašnija priča je ona o tzv. srpskome koridoru, kad je vojska Karadžićevih Srba, potpomognuta jedinicama JNA, sa lica zemlje sklonila sva hrvatska, bošnjačka ili mješovita naselja u Posavini kako bi stvorila koridor Krajine sa "srpskom maticom". Bilo je to 26. lipnja 1992. godine. Tadašnji komandant Prvog krajiškog korpusa Vojske RS-a general Momir Talić izdao je sredinom lipnja 1992. potpukovniku Novici Simiću naređenje: "Slušaj, Simiću, hoću koridor ka Srbiji preko Trebave. Najkraćim putem. Hoću koridor do Vidovdana, pa makar bio kozja staza."

Osam godina od podizanja optužnice protiv ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića za genocid počinjen u BiH: Pa, to je strašno - sama pomisao da su oni, koji su zaslužni za smrt hiljada i hiljada ljudi, slobodni. Mislim da u BiH neće biti boljeg sutra dok se oni ne uhapse. Da li će se to desiti? Plašim se da sve ovo nije unaprijed izrežiran film. Ali nada zadnja umire.

Desetogodišnjica izgradnje sarajevskog ratnog tunela (Objekat DB): Kako sam rat provela na Dobrinji, a u to doba imala sam 16 godina, za mene je tunel predstavljao simbol našeg otpora i bio na neki način nada da ništa nije nemoguće. Moja porodica, prijatelji, komšije… učestvovali su u pravljenju ovog tunela i za mene će on uvijek imati poseban značaj. Mislim da je tunel bio velika strateška prekretnica koja je vodila ka slamanju opsade Sarajeva.

Pojedine kasarne Vojske Federacije BiH već danima, zbog neplaćanja računa, bez struje, vode i telefona: Činjenica je da svi moraju plaćati račune. Također je i činjenica da svi, jednostavno, i ne mogu platiti račune.

Masovni protest penzionera iz FBiH zbog katastrofalno niskih penzija i tri neisplaćene iz prošle godine: Porazno je da ljudi koji su učestvovali u izgradnji ove države, koji su radili desetinama godina, nemaju od čega živjeti. Plašim se da to ne dožive i moji roditelji, a i ja. Moramo raditi, jer samo tako možemo pomoći i penzionerima, a i sebi.

Ured za reviziju budžeta FBiH utvrdio da se novac poreskih obveznika u nekim javnim preduzećima trošio za kupovinu mobitela, automobila, pa čak i na plaćanje privatnih kreditnih kartica: Bog nas sve gleda.

Alija Muharemović iz Tuzle, koristeći krivotvorenu medicinsku dokumentaciju, od građana BiH za "liječenje" oteo više od 200.000 KM: Njega će pogotovo pogledati.

Zbog tuče igrača i navijača prekinuta "prijateljska" utakmica između Željezničara i Sarajeva na Olimpikovom turniru u Sarajevu: Navijam za Želju, ali nemam nekog posebnog komentara na ovo. Sport ne bi trebao biti poligon za vandalizam, ali znamo da se to dešava. I to ne samo kod nas.

Svakodnevni defile slika ubijenih Sadamovih sinova u američkim i bh. medijima: Na američkim TV kanalima do jučer se nije smio pustiti snimak američkih zarobljenika - živih i zdravih, a sada se neprekidno prikazuju tijela Sadamovih sinova - izmasakrirana! Gdje je kraj američkoj sili? Ponašaju se kao životinje koje se šepure sa plijenom. Ponekad mislim da se civilizacija vratila na nulu. Pogotovo kad upalim TV.

Imena novih članova upravnih odbora top-tema su svih (ne)formalnih skupova: Dani ekskluzivno donose spisak budućih upravitelja baš svih važnijih federalnih sehara. Uz važnu napomenu: svi predloženi su prethodno usaglašeni unutar vladajućih stranačkih struktura (SDA, HDZ i SBiH), i, kako doznajemo, sva zasjedanja posvećena ovom odabiru potrajala su do duboko u noć. No, spiskovi su kompletirani i na njima su, kako Dani saznaju od visokih stranačkih dužnosnika, važna imena sa još važnijim zadatkom - da uklone prepreke koje su do sada postojale u ponovnom ovladavanju bratskih SDA-HDZ stranaka najvažnijim državnim preduzećima u Federaciji. Za svoj dvomjesečni angažman probrani stranački kadrovi će inkasirati po pet-šest hiljada maraka, uz tradicionalnu mogućnost udomljavanja zaslužnih amidžića, daidžića, tetića i ostale familije na unosna radna mjesta.

Zato, redom: najatraktivnijom federalnom firmom, BH Telecomom u narednih 60 dana gazdovat će novi-stari upravni odbor: Nijaz Batlak, predsjednik, te članovi Džemil Sabrihafizović, Nail Šećkanović, Samir Čaušević, Šerif Isović, Josip Tomić i Helena Šain; BH Poštama: Šefkija Čekić, predsjednik, Avdija Kovačević, Fikret Jašarević, Goran Mišić, Milan Petković, Refika Kamber i Jorgovan Begić; Air Bosnom: Esad Osmanbegović, Mirsad Sipović, Miroslav Brkić, Hasan Bašić i Zaim Hećo; Hrvatskim telekomunikacijama d.o.o. Mostar (HT): Vlado Majstorović, Bavrka Tončo, Mato Mađarević, Zlatan Tomas, Božo Šuker, Mustafa Handžo i Esad Eminović, a Hrvatskim poštama d.o.o. Mostar: Musa Šimun, predsjednik, Ivo Jurčević, Zvonko Lendeka, Romeo Zelenika, Sead Hadžijahić i Juso Merzić.

Mostarskim Cestama upravljat će: Branko Mustapić, predsjednik, te Jadranko Stojkić i Nermina Hadžić, a Međunarodnim aerodromom Sarajevo Adnan Hadžikapetanović, Ibrahim Čolakhodžić, Osman Lindov, Mirsada Čurčić i Katarina Peroš. Sarajevoputevi također dobijaju novi upravni odbor: Mustafa Čengić, predsjednik, Mujo Zukanović, Mato Markešić, Selim Hrvat i Ilijas Omerović, kao i Elektroprivreda BiH: Sejo Gušmirović, predsjednik, Mujo Salihodžić, Kasim Alajbegović, Osman Suljagić, Mustafa Mujezinović, Franjo Petričević, Filip Aždajić, Menso Bašić i Omer Macić. BH Gasom upravljat će: Muhamed Ramadanović, Smajo Mehmedagić, Fahrudin Pilavdžić, Omer Ibrahimagić i Željko Bojčetić, dok Mustafa Hasanbašić, Uzeir Čengić, Lucija Brestovac, Osman Hatunić i Sead Softić čine upravni odbor SODA SO Holdinga iz Tuzle.

Ekrem Kahriman, Jusuf Duraković, Zdravko Bilić, Izmir Terzić i Kanita Imamović-Čizmić novi su upravni odbor Željezare Zenica, a sarajevskim Energoinvestom upravljat će Fadil Ćerimagić, Hrustem Mališević, Edib Bukvić, Enver Jamak, Edin Arslanagić, Stjepan Mijač i Ana Havel. Upravni odbor Energoinvest-Energopetrola činit će: Halid Galijašević, Selim Hasić, Mehmed Sabirović, Nedžad Grcić i Ana Havel, a UNIS-a: Fuad Pekmez, Munib Buljina i Anto Mihalj. U Bosnalijekov će upravni odbor Timur Numić i Kasema Ćatović, a u RMA "Abid Lolić", u Bilu kod Travnika: Edina Terzić, Zehra Čormedić, Fahrudin Zolota, Muhamed Softić i Tanja Marković. Tuzlanskim rudnicima Kreka upravljat će Izet Ibreljić, Zijad Nurikić, Miroslav Petrović, Džavid Bijedić i Sead Zećo, a RMU Đurđevik: Bahrija Umihanić, Sadudin Hodžić, Ivo Andrić Roba, Husein Džihanović i Rifat Klopić.

Novi upravni odbor RMU Banovići djelovat će u sastavu: Munever Čergić, Adil Kurtić, Enes Mujić, Kemal Mujkić i Abduselam Adilović; RMU Kakanj: Zehrudin Sikira, Nusret Đakovac, Emin Haračić, Gordana Tomičić, Stjepan Mijač, Husein Kadrić i Asim Husika; RMU Breza: Munib Zaimović, Nermina Omerhodžić, Mijo Aždajić, Hasid Halilić i Zlatan Lovrić; te Rudnik Lignita "Gračanica" u Gornjem Vakufu: Suvad Šišić, Indira Bušatlić, Fabijan Trbara, Arif Magrdžija i Abdulah Garača.

Sarajevskim Interšpedom upravljat će: Nehru Zoranić, Sulejman Garib, Zekir Dubičić, Ana Mihalj i Suad Kerla, a Šipad export-importom: Dževad Šehić, Jusuf Pušina, Hase Tirić, Blago Mikulić i Omer Konjhodžić. I Velmos d.d. Mostar dobija novu upravljačku postavu koju čine: Zlatko Hadžiomerović, Esad Hrvačić, Miro Bošnjak, Zdravko Čuljak i Admira Ćustović, kao i Javno preduzeće Vodno područje slivova rijeke Save čiji upravni odbor čine: Faruk Mekić, Šemso Bećar, Abdulah Šećerbegović, Sead Imamović, Ivo Matić, Ivo Franjković, Ivica Štefatić, Azem Mustafić i Vlado Franjić, odnosno Javno preduzeće Vodno područje slivova Jadranskog mora: Gordan Prskalo, predsjednik, Pero Goluža, Tihomira Lauš, Makin Barbarić, Tomislav Marić, Vlatko Međugorac, Mustafa Hrvačić, Zlatko Hadžiomerović i Salko Čolaković.

Početkom juna ove godine generalni direktor Javnog RTV servisa Bosne i Hercegovine Drago Marić raspisao je interni konkurs u kojem je uposlenima ponudio nagrade za ideje koje bi unaprijedile funkcioniranje te kuće, te riješile nagomilane probleme, među kojima je najveći - višemilionski dug. Mariću je odgovorilo 48 radnika, a on, opet, zatražio pomoć saradnika, da odredi kome dati nagradu.

Dani su došli u posjed nečega što Marić naziva "sirovi transkript ankete" i u kojem se odgovori mogu podijeliti na dvije grupe: u prvoj su nevjerovatni prijedlozi poput onoga o isključivanju svake druge neonske sijalice, a u drugoj poruke menadžmentu. Među kojima i ona poslana Mariću pod šifrom PEP: "Treba da otvorimo javnu kuću."

Inače, uposlenima je u ovom konkursu ponuđena mogućnost da identificiraju probleme i ponude rješenje. Među problemima se, tako, našlo svašta, od nedomaćinskog poslovanja, manjka turbo-folka, postojanja "klanova", Eurosonga, omladinskog programa koji promovira "užas", držača za vrata koji troše puno struje, sklonost alkoholu pojedinaca… pa do stvarnih boljki Sivog doma, kao što su višak zaposlenih, zloupotreba položaja, nepostojanje sistematizacije radnih mjesta, privatiziranje tehnike, zastarjela oprema, neredovne plate…

Kako je, međutim, svaki prijedlog morao biti dat pod šifrom, dobar dio od onih koji su se javili iskoristio je priliku da direktoru iznese mišljenje o njegovom i radu njegovih saradnika. Tako RikiTV piše: "Samoprijegor je prevaziđena kategorija, trebate izbaciti čip samoupravljanja iz glave", a predlaže - "ako se može dobijati plata za rad". Kao nepotpisana došla je sljedeća ponuda: "Poslovodstvo treba podnijeti ostavke, u što većem broju i što kraćem roku." Neko ko se potpisao, ali nečitko, pak, traži povratak Mire Purivatre. Radnik RTV-a jednako nečitkog potpisa zaključuje: "Ovako više ne ide, stvarno nešto treba uraditi", te nudi rješenje: "Kolektivno samoubistvo menadžera." Pod šifrom Jadnici navedeno je da RTV ima višak zaposlenih, te da treba otpustiti menadžment: "On je taj višak." Njihov nepotpisani kolega je Mariću kazao sljedeće: "Treba da shvatite da je drug Tito umro 1980", dok Mladi lavovi poručuju: "Treba da idete, jer očito da ste nesposobni kad očekujete da vam radnici riješe probleme"…

Prva vijest koju je naša reporterska ekipa čula po dolasku u Srebrenicu, u subotu ujutro 26. jula, bila je da su prethodne večeri, nešto prije ponoći, nepoznate osobe pucale prema kući Ibrana Mustafića, predsjednika Upravnog odbora Udruženja "Majke Srebrenice i Podrinja", u njegovim rodnim Potočarima. Pucnji su se, prema svjedočenju Mustafićevih komšija, čuli nedugo nakon što je ušao u kuću po povratku iz jedne srebreničke aščinice.

Na osnovu razgovora sa Mustafićem i svojih sopstvenih pretpostavki, svjedoci smatraju da je cilj dvojice napadača bio da ga pucnjavom oko kuće uplaše i istjeraju na brisan prostor. Par sati ranije, dok je Ibran Mustafić još bio u gradu, dvije osobe su sa baterijskim lampama obilazile oko 400 metara udaljenu kuću njegovog rođaka, kod kojeg on najčešće boravi pri posjetama Srebrenici.

Izvori u policiji potvrđuju da je prijavljena pucnjava na Mustafićevu kuću te da se, s tim u vezi, preduzimaju odgovarajuće radnje. Dok nam je Mustafić u telefonskom razgovoru, osjetno uzrujan, rekao kako će sa preciznim informacijama o vinovnicima ovog napada izaći u javnost nakon što izvrši određene provjere, među povratnicima u srebreničkoj čaršiji ne prestaju nagađanja o tome ko je i zašto pucao na Ibrana Mustafića.

Po nekim mišljenjima, radi se o provokaciji srpskih ekstremista kojima smeta pažnja koja se sve više posvećuje Memorijalnom centru u Potočarima. Brojniji su oni koji ovaj incident dovode u vezu sa otvaranjem službenih prostorija Udruženja "Majke Srebrenice i Podrinja" u Srebrenici, a najbrojnije su pretpostavke da je razlog napada to što je istog dana Sudsko vijeće Haškog tribunala odbilo da na privremenu slobodu pusti ratnog komandanta Srebrenice Nasera Orića. Zahtjev je odbijen uz obrazloženje da Vijeće nije ubijeđeno da Orić neće uticati na svjedoke, te da neće predstavljati opasnost za žrtve i druge osobe.

Navodno, neki Orićevi ratni saradnici i poratni poslovni partneri i prijatelji smatraju da je odbijanje pomenutog zahtjeva za odbranu sa slobode uzrokovano prevashodno "podmetanjima" bošnjačkih svjedoka koji su se prijavili da svjedoče o navodnim Orićevim nezakonitim radnjama u zaštićenoj zoni Srebrenica tokom ratnih godina. Pritom se u tim krugovima pominje navodna lista od devet "izdajnika" i sumnja da je među njima i Mustafić. U posljednjem našem razgovoru sa Mustafićem mi ga nismo pitali za eventualne kontakte sa Tribunalom, ali je on potencirao da je u Holandiji boravio nekoliko puta zbog saradnje sa parlamentarnim komisijama te zemlje koje se bave tragedijom Srebrenice.

Pet dana prije početka suđenja, prijedorski policajac Darko Mrđa priznao je krivicu za jedan od najgnusnijih zločina bosanskog rata. On je, po sopstvenom priznanju, naredio i učestvovao u strijeljanju preko dvije stotine bošnjačkih i hrvatskih muškaraca i dječaka na Korićanskim stijenama, na Vlašiću, 21. augusta 1992. Dvanaest ljudi preživjelo je strijeljanje, i njihova svjedočenja dovela su do podizanja optužnice protiv Mrđe, koja je imala dvije tačke zločina protiv čovječnosti i jednu tačku kršenja zakona i običaja ratovanja.

Jedanaest godina nakon masakra, Mrđa je priznao krivicu za nehumana djela i ubistvo, dok je tužiteljstvo, zauzvrat, povuklo najozbiljniju tačku optužnice protiv njega, istrebljenje, i zatražilo kaznu koja, po mišljenju brojnih promatrača u Haagu, nije u skladu sa ozbiljnošću zločina - od 15 do 20 godina. Sadržaj njegove nagodbe sa tužiteljstvom i dalje je povjerljive prirode. Međutim, 12 muškaraca koji su preživjeli strijeljanje dali su tokom istrage izjave koje ne samo da otkrivaju razmjere njegove brutalnosti nego i otkrivaju moralnu dilemu koju nosi svaka nagodba. Nekoliko drugih osumnjičenih, a potom i osuđenih, koji nisu priznali krivicu, ali su proglašeni krivim za manje zločine dobili su mnogo veće kazne.

Prema predraspravnom podnesku tužiteljstva, 21. augusta 1992, policija bosanskih Srba organizirala je konvoj civila, žena, djece i muškaraca iz sela Tukovi i krenula u pravcu Travnika; drugi dio konvoja sačinjavali su autobusi koji su vozili zatvorenike iz logora u Trnopolju, od kojih su mnogi do tada bili u zloglasnim prijedorskim logorima, Omarskoj i Keratermu. Mrđa je pratio dio konvoja iz Tukova, gdje je upao u oči svjedocima izdajući naređenja ostalim policajcima i raspoređujući ih u svaki od kamiona i autobusa. Nakon kratkog zastoja izvan Kozarca, gdje je kolona iz Tukova sačekala kamione i autobuse iz Trnopolja, konvoj je nastavio ka Vlašiću. Kada je konvoj bio na Vlašiću, vozila su zaustavljena, a srpski policajci počeli su razdvajati muškarce od žena i djece.

Kada su izdvojeni, više od dvije stotine njih potrpani su autobuse i odvezeni ka Korićanskim stijenama, gdje je, prije nego što će ih izvesti na strijeljanje, Mrđa zarobljenim ljudima dao plastičnu kesu i naredio im da stave sve od vrijednosti unutra. Muškarci su izvođeni u manjim grupama, i dok su se primicali klisuri visokoj oko tri stotine metara, Mrđa je kazao: "Ovdje će biti razmjena, živi za žive, a mrtvi..." Policajci su tada otvorili vatru.

Jedan od 12 preživjelih, koji je u predraspravnom podnesku spomenut kao S-8, kazao je da je izveden iz autobusa sa grupom muškaraca i kada se našao na ivici klisure, shvatio je da je u prvom redu. Kada su policajci otvorili vatru, jedan od ljudi iza njega ga je gurnuo i on je pao, udarajući prvo u drvo, zatim još nešto, sve dok nije pao na dno. Oko njega su ležali mrtvi i ranjeni. Drugi preživjeli, koji je, izlazeći iz autobusa, vidio dvije velike lokve krvi, odlučio je da skoči niz strminu, i, na sopstvenu sreću, pao na vrh drveta, ostajući tu naredna dva dana. Bilo mu je potrebno još dvanaest dana da, lutajući kroz okolne šume, naiđe na patrolu HVO-a koja ga je potom odvela na sigurno.

Drugi preživjeli nisu bili tako sretni. Sedam njih predalo se ili je zarobljeno od VRS-a, da bi bili odvedeni u banjalučku bolnicu, gdje su ih srpski pacijenti i medicinsko osoblje redovno tukli i ponižavali. Za razliku od drugih brojnih zločina koji su počinjeni u Prijedoru u ljeto 1992, policija bosanskih Srba naredila je, ustvari, provođenje istrage nakon što je potpukovnik Boško Peulić, na dan zločina, izvijestio komandu Prvog krajiškog korpusa da je na Korićanskim stijenama počinjen "genocid".

Iako se prva linija fronte za prihvatanje Bosmalove samoinicijativne ponude za gradnju Koridora Vc već uspjela predstaviti kao svojevrstan branitelj nacionalnih interesa na zna se kojim i kakvim stranicama, pa iako je čak i odomaćeni pristalica reformiranih nacionalista Paddy Ashdown, inače Visoki predstavnik u BiH, objasnio građanstvu da sve teče prema zakonu, bivša ministrica vanjske trgovine prof. dr. Azra Hadžiahmetović je na sjednici državnog Parlamenta ustvrdila suprotno. Ističući da se Vijeće ministara zapravo već oglušilo o zakon, dr. Hadžiahmetović kaže: "Ovakav način komuniciranja sa kompanijom i rizik koji on sobom nosi, cijeli projekat može dovesti u pitanje."

Slobodan Milošević započeo je rušenje Jugoslavije u kasnim osamdesetim godinama prošlog stoljeća, minirajući rad saveznih institucija, kazala je historičarka koja se u svojstvu stručnog svjedoka pojavila na suđenju bivšem srbijanskom predsjedniku. Audrey Budding, historičarka na harvardskoj Academy for International and Area Studies, kazala je tokom svjedočenja da je jugoslavenska struktura moći bila izgrađena na konsenzusu, odnosno kako važne odluke nisu mogle biti donesene bez pristanka republika.

Ali, kada je došao na vlast, Milošević je odbacio postojeća pravila igre i počeo donositi odluke koje su služile samo srpskim interesima, ne uzimajući u obzir proteste drugih jugoslavenskih naroda. Do rane 1991, dok je politička kriza prerastala u rat, srbijanski predsjednik bio je zainteresiran samo za teritorijalno rješenje složenog jugoslavenskog problema, kazala je Buddingova. Tužiteljstvo je Buddingovu stavilo na spisak svjedoka, nadajući se da će njeno svjedočenje sucima pružiti historijski kontekst u kojem je Milošević započeo svoju krvavu vladavinu Jugoslavijom. Kasnije, međutim, zbog krutih vremenskih ograničenja tužitelji su je pokušali ukloniti sa liste, smanjujući broj svjedoka, ali je ona, na koncu, ipak stigla u Haag na traženje sudaca.

Ona je tokom svjedočenja kazala kako je jedan od ključnih trenutaka jugoslavenske krize bio juni 1990, kada je srbijanski predsjednik po prvi put spomenuo mogućnost promjena unutrašnjih granica u slučaju da dođe do raspada zemlje. "Reakcija izvan Srbije bila je konsternacija, jer je ljudima bilo jasno u kojoj je mjeri stanovništvo izmiješano", kaže on. Miloševićeve ideje, međutim, pale su na plodno tlo među srbijanskom intelektualnom elitom, koja je Jugoslaviju smatrala samo logičnim nastavkom srpske države prije Prvog svjetskog rata. Buddingova je, između ostalog, objasnila i kako je Milošević, govoreći to, svoje stavove crpio iz suprotstavljanja srbijanskih intelektualaca ustavnoj reformi iz sedamdesetih, koja je od jugoslavenskih republika stvorila suverene države po svemu, osim imenu.

Suštinska stvar za dolazak na vlast bila je Miloševićeva sposobnost da upotrijebi suosjećanje među većinom Srba prema sunarodnicima na Kosovu, koji su u štampi bili predstavljeni kao žrtve albanskog progona i terora; štaviše, skupina beogradskih intelektualaca u peticiji upućenoj vladi okarakterizirala je ono što se dešavalo na Kosovu tokom ranih osamdesetih kao genocid. Tokom 1989, Milošević je organizirao niz "Mitinga istine", koji su ustvari bili serija malih državnih udara, u Vojvodini i Crnoj Gori. "Narodna podrška iskorištena je da bi se zbacila rukovodstva drugih republika", kazala je Buddingova.

Kada je skršio sav otpor, Milošević se ponovo posvetio Kosovu i početkom 1990. srbijanski ustav izmijenjen je tako da je autonomija Kosova i Vojvodine umanjena u znatnoj mjeri, odnosno ukinuta. Milošević se od drugih i prethodnih srbijanskih političara razlikovao ne po svojim stavovima, nego po načinu na koji ih je zastupao; on je bio prvi srbijanski političar koji je bio spreman zastupati srpske interese, svuda, uvijek i po svaku cijenu. I, tim gore, u to vrijeme imao potpunu podršku Srpske akademije nauka i umjetnosti, koja je u to vrijeme također probila led, u Memorandumu koji je Jugoslaviju proglasio neodrživom, i zatražio da se Srbija pobrine za svoje interese.

Milošević je javno izbjegavao kritizirati Memorandum, iako je na nekim manje javnim skupovima, o Memorandumu, koji je naišao na opću osudu, govorio oštrije nego obično. Srbijanski predsjednik je i dalje pokazivao volju da radi na "koncepciji Jugoslavije koja će biti u skladu sa srpskim interesima, čak i po cijenu da se udalji od ostalih", navela je Buddingova u izvještaju koji je podnijela sudu.

Uspostavljajući kontrolu nad Kosovom i Vojvodinom, instalirajući i "prijateljski" nastrojenu vladu u Crnoj Gori, Milošević niti jednom nije uzeo u obzir to da je promijenio odnos snaga na saveznom nivou i natjerao druge republike na slične korake. "Kosovo i Vojvodina imali su predstavnike u saveznim institucijama i promjena njihovog statusa bila je nemoguća bez promjene odnosa snaga na saveznom nivou", kazala je Buddingova. I od tog trenutka, Srbija i Crna Gora kontrolirale su ustvari četiri glasa u jugoslavenskom predsjedništvu, kao i delegacije Kosova i Vojvodine u saveznom parlamentu.

Kada je sredio stanje u Srbiji, Milošević se posvetio Srbima u drugim jugoslavenskim republikama, proglašavajući brigu o njihovom "nacionalnom i kulturno-historijskom identitetu", ustavnom obavezom. U vrijeme kada je raspad Jugoslavije bio sve bliži, ovaj stav značio je u suštini promjenu unutrašnjih jugoslavenskih granica. Njegova retorika i potezi imali su i utjecaj na pokrete za nezavisnost koji su već postojali u Sloveniji i Hrvatskoj, ali su sve do početka devedesetih bili marginalni.

Do augusta 1990, Milošević je već ostvario kontrolu nad kninskim Srbima, koje je tadašnje hrvatsko vodstvo udaljilo od zvaničnog Zagreba, povlačeći krajnje neosjetljive poteze. Nakon što je započela balvan-revolucija, i rat se u Hrvatskoj rasplamsavao, predsjednici republika su pokušali riješiti nastalu krizu nizom sastanaka. Na jednom od njih, održanom 29. marta 1991, samo četiri dana nakon navodnog sastanka između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, srbijanski predsjednik predložio je održavanje "nacionalnih referenduma", kao način da se kriza riješi. "Osnovna karakteristika tog prijedloga jeste ta da nije bio moguć u jugoslavenskom kontekstu i nije se moglo zamisliti kako to treba učiniti", kazala je Buddingova.

Uposlenicima Javnog RTV servisa, zapravo Bosanskohercegovačke televizije, BH radija 1 i Federalne radio-televizije, tokom ove godine isplaćivane su, sa zakašnjenjem naravno, plate umanjene za 12 posto, sve, kao, zbog saniranja višemilionskog duga nastalog otkako je Jasmin Duraković zagospodario prvo FRTV-om, a kasnije i BHTV-om. No, kako su plate smanjivane, tako je dug rastao, pa sad uveliko prelazi cifru od 11 miliona maraka, a mudro rukovodstvo se dosjetilo oštrije metode izlaska iz krize. Majske plate, čija podjela traje ovih, posljednjih julskih dana, radnicima entitetskih i Bosanskohercegovačke radio-televizije umanjene su čak za 30 posto! Uz najavu da će sljedeća, junska plata dakle, koja će radnicima stići uoči jeseni, biti manja za cijelih 50 posto, ako je uopće i bude! Pritom, prema informacijama Dana, dug se nije smanjio ni za 100 konvertibilnih maraka.

Pored toga, naši izvori iz Sivog doma govore kako je atmosfera u toj kući, posebno onom dijelu koji pripada FTV-u, na granici podnošljivosti, kako su česte prijetnje otkazima, ali kako se zaboravlja najava da će bez posla, nakon djelatnika sa saradničkim statusom, ostajati radnici bez adekvatne stručne spreme, kakva je, recimo, i urednica Marija Topić-Crnoja. U međuvremenu, među radnicima se sve češće može čuti kako im je, "iz povjerljivih izvora", rečeno da će cijeli projekat rekonstrukcije zapravo biti "sistematski uništen" s obzirom da se pokazao kao neefikasan.

Mi smo imali najboljeg strijelca Evropskog prvenstva u košarci i to na prvom na kojem je BiH učestvovala. To je bio Sabahudin Dino Bilalović, koji je iznenada preminuo u 42. godini života prošlog utorka u Makarskoj, gdje je sa porodicom boravio na odmoru. Dino je bio jedan od najboljih košarkaša koje je naša zemlja imala. Na spomenutom Evropskom prvenstvu '93. u Njemačkoj bio je najbolji strijelac, a na utakmici protiv Latvije je zabio čak 36 koševa i iza sebe ostavio tadašnje velike evropske igrače. Na tom prvenstvu bili smo osmi, što je i najbolji rezultat naše reprezentacije.

Na klupi je bio legendarni Mirza Delibašić, a za reprezentaciju su te ratne godine izgarali Mario Primorac, Samir Avdić, Nenad Marković, Sejo Bukva, Emir Mutapčić i Dino Bilalović. On je svoju karijeru sa samo 17 godina započeo upravo u šampionskoj generaciji Bosne, zatim je igrao u Izraelu i Vojvodini. Nastupao je i u reprezentaciji početkom devedesetih na Igrama dobre volje u Sjedinjenim Državama sa Draženom Petrovićem, Tonijem Kukočem, Žarkom Paspaljem, Dinom Rađom i drugim velikanima basketa.

Veselin Gatalo i Nino Raspudić, osnovice nevladine organizacije "Urbani pokret Mostar" i autori prošlogodišnje izložbe fotografija nazvane Ljepote obnove i izgradnje, kroz koju su ukazali na urbanističko i estetsko skrnavljenje nekada jednog od najljepših gradova na Balkanu, imaju novu akciju. Trideset godina nakon smrti karate maga i glumca Brucea Leeja, "Urbani pokret Mostar" je organizirao tribinu na kojoj se raspravljalo o njihovoj ideji. A ideja je da se u Mostaru podigne spomenik Bruceu Leeju na Španskom trgu.

"Bruce Lee, čovjek druge rase i s drugog kontinenta, jednostavno je drag svima. Bio je oličenje poštenja, borbe za pravdu, zaštite slabijeg i privrženosti prijatelju i učitelju. U današnje vrijeme pada svih moralnih vrijednosti, kada djeca nose pištolje i uzore vide u kriminalcima, spomenik Bruceu Leeju u središtu grada bio bi podsjetnik na dječije snove o pravednijem svijetu u kojem neće biti važna sirova snaga, već vještina, brzina i snaga volje borca za pravednu stvar", kažu inicijatori gradnje spomenika, koji za sada ne žele otkrivati nove detalje.

Ipak, saznajemo kako su u intenzivnoj prepisci sa Ambasadom Narodne Republike Kine, koja pokazuje interesiranje za finansiranje izgradnje spomenika, te da očekuju i podršku Turističke zajednice Mostara, pošto bi spomenik bio i svojevrsna turistička atrakcija.