Pise: Senad PECANIN

TELEFONSKI DIJALOG KOJI SLIJEDI
vodjen je u petak, 2. aprila 1999. godine. Sugovornici su Frano Cetinic, jedan od urednika srpsko-hrvatske redakcije Medjunarodnog francuskog radija (RFI), i Senad Pecanin, autor ovih redaka:

- Senade, od jutros Vas pokusavam dobiti. Ja nisam preslusao Vas jucerasnji izvjestaj koji smo emitirali (vidi okvir, opaska S.P.), ali me je nekoliko prijatelja zvalo i reklo mi da ste upotrijebili u izvjestaju sintagmu "bosnjacki narod u Sandzaku". Da li je to tacno?

- Tacno je. Ne vidim sta je tu sporno?

- Kakav je to termin?

- Uobicajen, ne razumijem o cemu se radi?

- Da li se on koristi u medijima tamo?

- Da, to je termin koji je uobicajen u svim ovdasnjim medijima...

- Ma, kakav "bosnjacki narod u Sandzaku"! To je isto kao kada bih ja govorio o dalmatinskim Sumadincima!

- Uuuuu, Frano, bojim se da ste promasili...

- Slusaj, Senade, u ovoj teskoj i napetoj situaciji mora se paziti na svaku rijec i ono sto ona moze izazvati. Stanko (Cerovic, glavni urednik RFI-ja, op. aut.) je odsutan, u Podgorici je, i ja cu ga informirati o svemu kada se vrati, pa neka on odluci. I ja i svi ljudi u redakciji smo ogorceni tvojim javljanjem i ja te sada zvanicno informiram da je nasa suradnja od danas zavrsena...

- Zao mi je, Frano, sto tako reagirate, ali...

- Ova redakcija, koja je tri godine cvrsto stajala na braniku obrane Bosne, to nije od tebe zasluzila. I "Bosnjaci u Sandzaku", i prije toga naslovna Dana "Lepa sela lepo gore"...

- Aaaa, to je, znaci! Zivjeli Vi meni, Frano.

To je, dakle, bio dijalog koji je prethodio prekidu moje saradnje sa RFI-jem, koja je zapoceta prije, otprilike, godinu dana na molbu Stanka Cerovica. Za njihovu subotnju emisiju pisao sam duze komentare i analize aktuelnih desavanja u Bosni i Hercegovini. Teme su uglavnom odredjivali najznacajniji dogadjaji izmedju dvije subote, mada sam, u principu, preferirao seciranje bosnjacke nacionalne politike, vjerujuci da sam, u poredjenju sa srpskom i hrvatskom, u nju najupuceniji. Moje profesionalne obaveze u Danima razlog su sto se nasa saradnja odvijala iskljucivo na inicijativu RFI-ja, a svi moji komentari su, bez ijedne primjedbe na sadrzaj i uz rijetke pohvale redakcije, i emitirani.

Nekoliko dana prije emitiranja mog posljednjeg, "spornog" izvjestaja, dopisnik RFI-ja iz Banje Luke(!?) je u svom izvjestaju prenio navodnu vijest iz Beograda prema kojoj su neki intelektualci iz Beograda i novinari Vremena ogorceni naslovnom stranom Dana sa parolom Lepa sela lepo gore. Prema istom izvjestacu, ogorcenje je izazvano cinjenicom da su se beogradski intelektualci i novinari solidarizirali sa Sarajevom tokom njegovog bombardovanja, pri cemu su cak potpisivali i brojne peticije, dok se, eto, jedan Senad Pecanin, koji uredjuje jedan sarajevski, toboze nezavisni magazin, tako odnosi prema bombardovanju Beograda. Nezahvalnik jedan!

Ja, naravno, nemam ni najmanje volje da polemiziram sa kolegama iz Vremena, sve da je vijest banjaluckog saradnika RFI-ja tacna. Prvo, zato sto, dok ja pisem, ljudima valja sada spasavati glave u podrumima. Drugo, zato sto sam ono sto sam imao reci o Vremenu davno rekao u intervjuu sa ni krivim, ni duznim Perom Lukovicem, koji je tada bio jedan od urednika ovog beogradskog nedjeljnika. Na kraju, ali ne i posljednje, ni najmanje me ne tangiraju ocjene niti o profesionalizmu, niti o moralu Dana koje dolaze od ljudi koji su u svojim novinama objavljivali ono sto su objavljivali dok je Sarajevo tri i po godine ubijano. Ne Natovim "tomahawk" raketama, koje su programirane da selektivno unistavaju vojne ciljeve, nego Karadzicevim granatama, koje su po nama padale neselektivno, a to znaci nasumice, ne mareci je li njihov "target" stambena zgrada "mudzahedina" ili pet tisuca djece uzrasta do osamnaest godina starosti! Vreme u to vrijeme, uglavnom, nije pouzdano znalo ko na koga puca u mome gradu, jer to se i nije moglo vidjeti iz opseznih analiza njegove urednice Ljiljane Smajlovic, cijoj je nacionalistickoj ostrascenosti ovaj nezavisni casopis posvecivao cijele urednicke plahte. Naravno, iz ove svindlerske i "pacificke" rabote izuzimam sjajne tekstove profesionalaca Petra Lukovica, Stojana Cerovica i Milosa Vasica. Dakle, moralne lekcije iz Vremena moram uzvratiti njihovim posiljaocima, uz izraze ravnodusnosti, pa pomalo cak i prezira.

No, cini mi se potrebnim osvrnuti se na moj dijalog sa Cetinicem i njegove stavove, za koje tvrdi da su i stavovi svih clanova srpsko-hrvatske redakcije, sa izuzetkom odsutnog urednika Cerovica. Prije svega, pun mi je kufer busanja u prsa ljudi koji su bili na bosanskoj strani tokom ovdasnjeg rata. Bi li se to Bosanci trebali saginjati do zemlje i do groba onima koji se u "sirokoj" ponudi profesionalnih i moralnih opcija nisu opredijelili za Karadzica, Mladica, Bobana i Tutu?

Elem, njemu se, kaze, ne svidja naslovna parola prosloga broja Dana, Lepa sela lepo gore, jer su novinari srpsko-hrvatske redakcije, kao i novinari Vremena, njome "ogorceni". Ali, ja ne mogu shvatiti cime su to novinari ove dvije ugledne redakcije "ogorceni", jer tu parolu nisu izmislili Dani. Nju su lansirali miroljubivi srpski umjetnici dok su gorjela bosanska sela, ona koja je upalio njihov vozd Milosevic. Bosanci su s bolnom tugom primali taj bratski cinizam, dok su gorjele njihove kuce, a sad, kad je cijeli moderni svijet malo "pripalio" i u Milosevicevu dvoristu, mi smo se samo poigrali "poetikom" vec vidjenom tokom cetverogodisnjeg ubijanja Bosne, vjerujuci da se svaka zloca na koncu vrati svome izumitelju. Mi smo to uradili i sa svijescu da clanice zapadnog saveza, za razliku od Milosevicevih trabanata u Bosni, ne pale sela, nego skladista municije i tenkove i topove koji su proteklo desetljece sijali smrt po nasim selima i nasim glavama.

U mom "problematicnom" izvjestaju naveo sam i cinjenicu da su pojedine bh. ambasade postale jugoslavenski propagandni centri. Sa zaloscu konstatiram da je jedan od takvih centara postao i srpsko-hrvatski program RFI-ja. Ako jednom Frani Cetinicu nije jasno da u Srbiji zive Bosnjaci, isto kao sto i u Bosni zive Srbi, kako ce onda to biti jasno jednom Vuku Draskovicu, ili Seselju, koji tvrde da ni u Bosni nikad i nije bilo Bosnjaka, vec samo Srbi. Frani Cetinicu niko ne moze zabraniti da se osjeca i "sumadinskim Dalmatincem". No, s druge strane, to mu ne daje za pravo da negira identitet ljudi koji se osjecaju Bosnjacima a zive u Sandzaku, narocito ako radi u redakciji Medjunarodnog francuskog radija.

Na koncu, francuska vlada, koja placa RFI i Cetinica, aktivno sudjeluje u napadima na Milosevicevu vojnu masineriju. Na Cetinicevu mjestu ja bih dao otkaz tom nepravednom poslodavcu, koji ne samo da ironicno izjavljuje da Miloseviceva "sela" gore nego ih uz to jos i odlucno pali. Nazovite Chiraca, Cetinicu, i dajte njemu otkaz! Ako vec nemate muda da se spalite u znak protesta, onda nemojte misliti da cinite neku veliku stvar time sto emitirate priloge vasih beogradskih i banjaluckih saradnika koji govore o "zlocinackoj agresiji na suverenu zemlju", dok se Albanci sa Kosova deportuju u zatvorenim vozovima. To sto Vi cinite dovoljno je tek za urednicko mjesto na Radio-televiziji Srbije! Objasnite Chiracu da ste njegovim postupcima glede Milosevica Vi i vasa redakcija ogorceni. To bi bilo puno principijelnije, nego drzati lekcije saradnicima ciji se grijeh sastoji samo u tome sto su, po svojoj staroj glupoj navici, stvari koje vrlo dobro prepoznaju iz osobnog iskustva tek imenovali njihovim pravim imenom.

I u Sarajevu se sa velikom paznjom prate dogadjaji u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Sto se tice reakcija drzavnih organa, najpribliznija istini je ocjena da zvanicni stav Bosne i Hercegovine i ne postoji. Predsjedavajuci Predsjednistva Bosne i Hercegovine Zivko Radisic i clan istog organa Alija Izetbegovic su u javnost izisli sa ocekivanim, dijametralno suprotnim ocjenama vojne akcije NATO-saveza u Jugoslaviji. Ministar vanjskih poslova Jadranko Prlic je poslao zvanicno pismo svim bh. ambasadama u svijetu da Bosna i Hercegovina nema svoj zvanicni stav, uz zahtjev ambasadorima da se uzdrze od svih iznosenja vlastitih stavova. Ovo pismo je uslijedilo nakon informacije objavljene u medijima da su pojedine bh. ambasade u svijetu u kojima su ambasadori srpske nacionalnosti po svojim aktivnostima postali jugoslavenski informativno-propagandni centri.

Ocjene bosnjackih politickih lidera o krizi na Kosovu krecu se uglavnom u granicama suzdrzane podrske zapadnoj vojnoj intervenciji. Kao podtekst svih ocjena iznosi se i uvjerenje da bilo koja solucija kosovske krize nece ugroziti cjelovitost Bosne i Hercegovine, sto je ocita reakcija na sve ucestalije ideje na Zapadu da bi eventualni gubitak Kosova Srbiji valjalo kompenzirati dijelom Bosne i Hercegovine, to jest Republikom Srpskom.

Reakcije vecine Sarajlija na zracnu kampanju NATO-saveza vezane su za osjecanje da Milosevicev rezim sada zanje ono sto je posijao tokom posljednje decenije. S posebnim interesom se prati humanitarna katastrofa albanskog naroda na Kosovu, a u medijima se povlace paralele i pronalaze slicnosti sa akcijama jugoslavenske vojske pocetkom rata u Bosni i Hercegovini. Sve veca zabrinutost vlada za sudbinu bosnjackog naroda u Sandzaku, odakle svakodnevno stizu hiljade ljudi koji kao razlog dolaska navode strah od moguce represije. Ipak, nema nikakve euforije povodom NATO-napada, a objasnjenje za to vjerovatno treba traziti u svjezem sjecanju Sarajlija na rat i uzase koje on sobom nosi i za milione neduznih ljudi.