Pise: Zeljko CVIJANOVIC

U UTORAK UVECE, KADA NASTAJE OVAJ
tekst, jugoslovenska i srpska vlada proglasile su jednostrani prekid vatre na Kosovu, koji je trebalo da stupi na snagu istog dana u 20 casova. U 20.15 u Beogradu je proglasena vazdusna opasnost, da bi vec sat kasnije, sudeci prema broju detonacija koje odjekuju, pocelo mozda najvece razvaljivanje grada za dvije nedjelje vazdusnih napada na Srbiju. Iste veceri studenti i profesori beogradskog Arhitektonskog fakulteta napravili su lanac od svojih tijela na Brankovom mostu, vitalnoj saobracajnici preko rijeke Save koja spaja Novi Beograd sa centrom grada.

Noc prije toga NATO je, pravdajuci se greskom, pogodio nekoliko kuca u rudarskom naselju Aleksinac, gdje je poginulo najmanje 12 civila, medju kojima je bilo i djece. Posljednjih nekoliko dana vazdusni napadi NATO-alijanse intenzivirani su do te mjere da se gradovi u Srbiji polako pretvaraju u rusevine, dok je period koji svijet provodi u sklonistima vec uveliko nadmasio vrijeme u kome nije na snazi znak vazdusne opasnosti.

Hoce li NATO rusiti Milosevica
Slabiji otpor protivvazdusne odbrane Vojske Jugoslavije u Bruxellesu se tumaci uspjehom prve faze kampanje, ciji su glavni ciljevi na zemlji bili srpski protivvazdusni sistemi. Istovremeno, u NATO-u tvrde da su jos uspjesniji bili u akciji zasljepljivanja srpskih radara, koja je izvedena iz aviona za protivelektronsko ometanje, ukljucenih u napade tokom druge nedjelje. Na srpskoj strani manji ucinak protivvazdusne odbrane tumaci se cinjenicom da najtezi udari iz vazduha tek predstoje i da je otpor sa zemlje tempiran upravo za tu etapu napada.

Interesantno je da se srpski mediji, koji su prilagodjeni uslovima ratnog stanja, ne pitaju previse o krajnjem cilju napada iako je to glavna tema svakodnevnih razgovora u srpskoj prijestonici. Upadljivo je odsustvo ozbiljnih vojnih i politickih analiticara u medijima, koje su zamijenile teze o borbi dvije civilizacije ili manihejske slike o ratu dobra i zla. Za to vrijeme u politickim krugovima u Beogradu akcije NATO-a se ozbiljno analiziraju. Jedni tvrde da Atlantski savez ima namjeru da definitivno otcijepi Kosovo od Srbije i SR Jugoslavije i da ga, ispraznjeno i od Srba i od Albanaca, naseli svojim vojnicima. Sa druge strane, napadi Atlantskog saveza po vitalnim komunikacijama i pokreti trupa u zemljama koje se granice sa SRJ upucuju na zakljucak da prijeti udarac kojim bi se smijenio rezim u Beogradu i potpuna dezintegracija zemlje.

Kuda idu Crna Gora i Vojvodina
Naime, rusenja dunavskih mostova u Novom Sadu, koji spajaju Vojvodinu i Srbiju, zatim razvaljivanje pruge Beograd - Bar u mjestu Strpci, na teritoriji BiH, koje je izveo Sfor, te ostecenja na putu Raska - Kraljevo, kao jos jedan prekid vitalne komunikacije izmedju Srbije i Crne Gore, upucuje da zapadni stratezi racunaju sa izvlacenjem Podgorice i sjeverne srpske pokrajine iz svake kontrole Beograda. Dodatni argument za tu tezu jeste i kretanje Sfora u BiH, cija je glavnina snaga koncentrisana na Drini, dok je dio bosanskih mirovnih trupa prebacen u Hrvatsku, na samu granicu sa Srbijom.

Ideolozi "jareta i pareta"
Posto se u Beogradu sve cesce procjenjuje da prijem Madjarske u NATO uoci samog napada na SRJ nije bio slucajan i da sa teritorije sjevernog jugoslovenskog susjeda moze biti izveden prodor kopnenih snaga, ostaje pitanje da li je glavni cilj komande u Bruxellesu Kosovo ili Beograd. Rijetki koji ne vjeruju da postoje zakovani planovi procjenjuju da je u ovom trenutku Kosovo minimalni cilj zapadnog saveza, dok ce smjena rezima u Beogradu zavisiti prije svega od njegove snage i sposobnosti da se suprotstavi visestruko nadmocnijem protivniku, s jedne strane, ili, s druge, umijeca da u pravo vrijeme izadje sa ponudom koju Bruxelles i Washington nece imati obraza da odbiju.

Oni medju Srbima koji u ovom trenutku optuzuju NATO kako je ucvrstio Milosevicevu vlast mogu da se podijele na dvije grupe: na one koji nemaju pojma i na one koje licemjerje tjera da blago prekorjevaju Atlantski savez, jer, eto, trose pare na napade koji ucvrscuju Milosevica umjesto da su ih dali njima, koji samo sto nisu Srbiju uveli u stanje blazene demokratije. Zagovornici takve skole misljenja istovremeno bi da ostave otvorena vrata budzetskim linijama iz medjunarodne zajednice, ali i da sacuvaju ponesto od patriotske zvake pravdajuci se kako bi je oni i bolje rastezali, ali, Boze moj, sta da se radi kad je taj Milosevic na vlasti.

Naravno, takve teorije i nisu toliko beskorisne koliko su ljigave kada bi htjele da zadrze i jare i pare u situaciji kada vise niko ko drzi do sebe ne moze da tipuje na oboje, dok vecina Srba sasvim iskreno ne tipuje ni na jedno. Jer, stvar sa Milosevicem stoji mnogo komplikovanije od onoga kako je vide zagovornici "jareta i pareta". Svaka raketa koja u ovom momentu pada na Srbiju Milosevica istovremeno jaca i slabi. Naime, slabi ga onoliko koliko slabi ukupnu moc njegovog aparata, oruzanih snaga i ekonomskih i infrastrukturnih resursa zemlje.

Sa druge strane, jaca ga onoliko koliko njegova sudbina u ovom trenutku definitivno jeste izjednacena sa sudbinom Srbije i SRJ. To nije nikakva promilosevicevska demagogija iz prostog razloga sto politicke snage koje rade na raspadu SRJ na cak pet cjelina jesu politicka realnost. Da su vidjeli svoju sansu u napadu NATO-a, realnost je na kvadrat, da bi Milosevicev pad doveo do takvog haosa u zemlji u kome ni jedna druga politicka snaga ne bi bila u stanju da sprijeci raspad, realnost je na trecu.

Tri varijante Washingtona
Zato Milosevic u Srbiji istovremeno jaca i slabi, znajuci pritom da je veoma blizu odlucujuci trenutak kada ce sav teret sa jednog tasa preci na drugi. To znaju i u Washingtonu, odakle se modelira politicki smisao akcije NATO-a. Njima je Milosevica odavno vec dosta, ali znaju da su im zbog srpskih prilika, koje su sami na duze vrijeme radikalizovali, otvorene samo dvije ozbiljne varijante. Prema prvoj, neophodno je da Milosevica onoliko oslabe koliko bi im bilo dovoljno da od njega naprave tipa sa kojim, kako su navikli, stvari zavrsavaju preko trecih sekretara lokalne ambasade, a ne preko specijalnih izaslanika, koje je predsjednik SRJ posljednjih godina mijenjao cesce nego sakoe.

Prema drugoj varijanti, sve ce morati da rade sami - od prehranjivanja izgladnjelih Srba do emitovanja Dnevnika na RTS-u - sto ne bi naislo na odobravanje saveznika, sto zbog toga sto bi sve to voljeli da rade oni, sto zbog toga sto se plase da bi to jednom moglo da se radi njima. Treca varijanta najmanje je ozbiljna, sto je opet ozbiljno preporucuje. Ona se odnosi na podjelu SRJ medju gomilom medjusobno zavadjenih etno i turbo politicara, kojima za prvo vrijeme cak ni tako ozbiljna sila kao sto je SAD ne bi mogla da obezbijedi dovoljan broj prevodilaca.

Kome sve ne treba kopnena intervencija
Sve to zapravo garantuje da ce rat u SRJ biti odlucen prije kopnene intervencije, sto jos uvijek ne znaci da bi do tada mogao i da se zavrsi. O cemu se radi? Uspjeh visenedjeljnog ravnanja SRJ mogao bi NATO-u dati sasvim solidne garancije za uspjeh kopnene intervencije, ali cijena kojom ce taj uspjeh platiti u prvom redu zavisi od Milosevicevih samoubilackih sklonosti. Ukoliko predsjednik SRJ odluci da ide do kraja, NATO se nece provuci sa malim zrtvama, koje mu ne bi ni nadoknadilo ni opravdalo eventualno zabijanje barjaka na Dedinju. Sa druge strane, Milosevic tacno zna da snaga poput NATO-a poslije sto mrtvih mozda i moze da se povuce nasavsi neko opravdanje za to, ali poslije pet ili deset hiljada mrtvih vojnika mora da ide do kraja po svaku cijenu.

Ne treba sumnjati da on o tome intenzivno misli i da vjeruje, jednako kao sto vjeruju u Bruxellesu i Washingtonu, da jos imaju o cemu da razgovaraju. Predmet tih razgovora moze biti bilo sta, ali njegov motiv je mnogo vazniji i zove se kopnena intervencija. Pod time se ne misli na prisustvo kopnenih snaga NATO-pakta na Kosovu, mozda cak ni na pretvaranje Crne Gore u najvece jadransko ostrvo. U igri je jos veca stvar: Clinton je zove cijena, Milosevic je zove Srbija, Alija Izetbegovic Sandzak, a Nenad Canak ravnica strudli i sne-nokli. Srbima zato ne preostaje drugo nego da trpe, mole se i bore, ali ne protiv Milosevica, kako bi to voljeli korisnici devize "svaki svoga ubijte subasu". Izmedju Srbije i Milosevica danas nema razlike koliko god to nekima smetalo pocev od potpisnika ovog teksta.