SMRT JUGOSLOVENSKOG PREMIJERA
ne izlazi iz klisea politickih atentata koji su obiljezili politicku karijeru mnogih svjetskih drzavnika, zabiljezio je libanski dnevnik Al Nahar. "Ubit ce me, ja mnogo znam", bila je nerijetka opaska koju je Dzemal Bijedic saopcavao svojim najblizim prijateljima.

Kod mene je boravio 22. oktobra 1976. u jos nedovrsenoj vikend-kuci u Trnovu. Bio je veseo i raspolozen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove i vatru, tako dragu njemu u planinskom ambijentu. Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo rijeci o velikoj napetosti u drzavi. "Dolazi do razmirica medju ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne moze se njemu prici bez njene dozvole. Zele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam sta da radim. Tito zeli da mi povjeri treci mandat. Ja ne zelim vise u Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povucem. Da bi otisao Ljubicic, trebaju otici i drugi koji su njegovo, 1915. godiste. Njima se na ide." To su bile njegove najintimnije preokupacije tri mjeseca pred smrt.

Stravicno saznanje
Sedmog januara 1977. zove me u kancelariju da mu dam broj telefona kceri nase amidzince Zehre Halilbasic-Bijedic, koja je tih dana umrla. Htio je izraziti saucesce. Ja mu dajem broj koji imam uza se, ali me on kasnije opet zove i tvrdi da ih ne moze dobiti. Ja zatrazim od Poste broj i kazem mu, a on opet zove i tvrdi da je broj pogresan. Iz treceg puta mu dajem tacan broj, ali on je vec, reklo bi se, ljut.

Dolazi na dzenazu, gdje je brojna nasa rodbina, i sa groblja na Barama svi, na njegov poziv, odlazimo u njegovu kucu. Kao da je zelio da se s nama tu oprosti. Znao je da ga svi volimo i da prosto vlada utrka za njegovu prisnost, pa je sa svakim ponesto popricao. Potvrdio je da mu Tito nudi treci mandat i da na 60. rodjendan, koji pada u proljece, treba da dobije najveci mirnodopski orden SFR Jugoslavije, Orden junaka socijalistickog rada, koji Tito treba da mu uruci. Mi pravimo aluzije na svalerancije mog najstarijeg brata Fadila, a Dzemal ljutito prekida nase sale govoreci da ne treba covjeku kucu paliti. Njegova Raza donosi njemu omiljenu kristalnu casu razbijenu i pita ga sta da radi. "Baci je", odgovara Dzemal. "Ne, podrezat cu je i dobiti pepeljaru", uzvraca stedljiva Raza. Tu smo svi posluzeni ruckom, koji je servirao sam domacin. Sem rodbine bili su prisutni jos Munir Mesihovic, Safet Serifovic, Atif Purivatra i Dzemino uze okruzenje sa Crepoljskog.

Osamnaestog januara 1977, na jutarnjoj kafi kod ministra Mate Andrica, dosao sam u sukob sa Duskom Zgonjaninom zbog njegovog zakazivanja nekog sastanka kojemu je trebalo da prisustvujem. Posto sam imao druge obaveze, rekao sam mu da ne moze mojim radnim programom raspolagati bez moje saglasnosti. On je demonstrativno napustio tu sjedeljku. Ja sam uskoro otisao na ranije dogovorenu sjednicu u Gradski komitet SK Sarajevo. Na povratku, oko podneva, slusam u BMW-u Dzemalu dragu pjesmu necu, babo, necu Aliju, Alija je dzimlija, ostat cu bez dimija... Ulazim u zgradu ministarstva, u kojoj vise nikog nema. Izgubio se Dzemalov avion!

Nisam nista ozbiljno pomislio. Medjutim: slusam izvjestaje iz provjera drugih aerodroma, koji demantuju slijetanje lir jeta. Obuzima me jeza. Odlazim na aerodrom i saznajem da se cula neka eksplozija u zoni Kreseva. Govorim soferu da me vozi tamo. U Kresevu su ljudi uspaniceni, slute veliku nevolju. Upucujem se pjesice na Inac planinu. Sa mnom su Milenko, Dzemalov mladji sin, i Rocko, sin Branka Mikulica. Milenko ce helikopterom, a mi krecemo pjesice. Nemamo nikakvu opremu, a snijeg je golem i uzbrdica kao "uz nos". Sve moze da bude, svi mogu biti mrtvi - osim njega. On ima ekstra snagu i vitalnost i u najgorem slucaju ce proci sa slomljenom nogom, u mislima govorim sebi. Ja cu ga zateci u planini, a on ce me onda upitati: "Bahrica, sta je ovo bilo?"

Istina je bila gorka. Neki ljudi koji su vec bili stigli, kazu da nema prezivjelih. Dolazim na mjesto tragedije, gdje mi se kao rodbini nudi da saopcim vijest o smrti Dzemala Bijedica. Ja to ne mogu uciniti. Gledam ostatke ljudskog mesa, razvaljena tjelesa. Prepoznajem Ziju Alikalfica po rukama, na kojima nema koze ni nokata. Nisam znao da su kod ljudi tako siroka rebra. Gledam mrtvo tijelo Smaje Hrle, vrijednog i odanog Dzemalovog saradnika. Pokazuju mi mjesto gdje lezi Raza - oznaceno je uspravnom pritkom. Ne nalazim Dzemala. Ne bih ga ni zelio vidjeti mrtvog. Vracam se sa Rockom, tuzan i nesretan. Poslije su mi rekli da su, pored ostalog, nasli njegovu cipelu u kojoj je bilo stopalo, a nedaleko uho oiviceno srebrenastom kosom. Sve sto je ostalo - trebalo je odnijeti na groblje.

Prazne optuzbe
Smatralo se da ce sahrana biti sprovedena u bosanskohercegovackim protokolarnim okvirima. Medjutim, Tito odlaze svoju posjetu Egiptu, vraca se u zemlju iz Libije i pravi zvanican oprostaj od svog premijera, na najvisem nivou, u Beogradu.

Njih dvojica rastali su se kriticnog jutra, 18. januara, na aerodromu u Batajnici, odakle je Tito letio u Libiju, a Dzemal prisustvovao zvanicnom ispracaju. Posto ga je ocekivao let za Sarajevo, njegov lir jet je preletio sa Surcina na Batajnicu. Nije gasio motore. Tito je malo kasnio zbog poledice na pisti. Avion lir jet je u to vrijeme bio posljednja rijec tehnike malih mlaznih letjelica kojima se tada sluze i najvisi americki funkcioneri. Dva pilota bili su stariji od Dzemala. Stevan Leka, Licanin i prvoborac, imao je 60 godina i zabrane za slijetanje na aerodrome Pariza i Moskve. Nije bio covjek od propisa. Slicna je i karijera drugog pilota, Murata Hanica.

Otkud da oni, rashodovani vojni piloti, pukovnici JNA, upravljaju avionom najmodernijih tehnickih performansi koji su predvidjeni za pilote ne starije od 40 godina? Na to pitanje bi trebao odgovoritii general Enver Cemalovic, komandant Ratnog vazduhoplovstva JNA, Mostarac kojemu to nije smetalo. Doduse, pozaliti se na nekog u koga je Dzemal vjerovao, nije bilo nimalo optimisticno. Ipak, varijanta dvojice amortizovanih pilota za premijera - bila je rizicna.

Da li je Jugoslavija imala razloga da se oslobodi svog premijera? Apsolutno ne! Da li je imala JNA? Apsolutno da! U zavjeru koju bi inicirala drzava morao bi biti ukljucen Tito kao naredbodavac, a Franjo Herljevic, ministar unutrasnjih poslova, kao realizator ideje. To su apsurdne pretpostavke do te mjere da ne zavrjedjuju raspravu. Uostalom, Dzemal Bijedic je u cetiri navrata podnosio ostavku na funkciju premijera koju je uvijek povlacio pod Titovim uticajem. Trebalo je samo jednu od njih prihvatiti. Taj izlaz je uvijek bio otvoren.

Zasto JNA? Danas se vidi da je imala skriveni program velikosrpske dominacije i da bi Dzemal bio realna prepreka njegovom ostvarenju. Ne samo sto je posjedovao medjunarodnu reputaciju i popularnost unutar zemlje nego je bio covjek i drzavnik sa visokim moralnim vrijednostima, politicar prihvatljiv oprecnim snagama u zemlji, hrabar i moguci nasljednik na drzavnoj funkciji koju je napustao Tito.

No, uistinu ne stoje gluposti da je Dzemal pilotirao avionom ili da je Jovanka Broz zapakovala poklon za Dzemalovu unuku koji je zapravo bio eksplozivna naprava. Te glasine je lansirala beogradska carsija. Nalazi drzavnih i partijskih komisija bili su uglavnom sadrzani u faktima da je avion preletio radio-vor na Crepoljskom, brzinom od 950 kilometara na sat, sto je bilo brze za 300 km od predvidjene procedure, te da je u proceduri "slijetanja" napravio neocekivano veliku "osmicu" koja ga je stropostala na vrhove Inaca. Na mjestu nesrece nije bilo eksplozije niti pozara, jer je razdaljina izmedju zrtava i dijelova aviona bila u krugu od cetrdeset metara. Definitivni nalazi, iako nagovijesteni, nikada nisu saopsteni.

Bio je dobar covjek. Otvoren i pristupacan. Dobar Razi, djeci i prijateljima. Mozda je cesto nedostajao djeci. Odvlacila ga je priroda posla i praksa profesionalnog politicara netipicnog za nedemokratske rezime. Naime, kadrovi su se izabirali u zavisnosti od odnosa snaga, a nisu svoju verifikaciju imali na slobodnim izborima. To je bila rak-rana sistema. Imao je obicaj da kaze kako se ne zna ko ce kome valjati. Pominjao je cesto Ali-pasu Rizvanbegovica, "ocekujuci napade od onih kojima je nesto dobro ucinio". Na ovaj ili onaj nacin. Nije se svetio. Imao je dusmana, ali i daleko vise prijatelja.

Imena i muslimani
Bogatstvo je imati jednog prijatelja, znao je reci, primjerom covjeka koji i od neprijatelja nastoji napraviti prijatelja. Bio je visokomoralan i u braku, sto bas nije karakteristika porodice Bijedic. Dao je imena djeci: Azra, Dragan i Milenko. Draganov sin, rodjen godinu nakon Dzemalove smrti, nosi ime svoga dede. Azru mu danas presucuju ovi instant-vjernici- muslimani - i govore kako je davao nemuslimanska imena djeci odredivsi se tako nacionalnim interesima. Kao da su samo vjerski sadrzaji u imenima Bosnjaka dovoljni kvalifikativi o nacionalnoj lojalnosti muslimana. Zasto se Bosnjak ne moze zvati i Dragan i Milenko, Ozren, Darko i Jasenko, Nenad, Goran i Rodjeni, odnosno - zasto bi bosanski toponimi bili rezervisani za srpska ili hrvatska imena?

Ima bosanska sevdalinka: U Agana, u dragana moga... Ima niz imena, upravo kod muslimana stranog porijekla, koja su dobila pravo gradjanstva. Indira je indijsko-budisticko ime, Sabina katolicko, a Sana, Una lijepi bosanski toponimi. Uostalom, djeca nemaju ni zasluga niti krivica za imena koja nose. To je bila ponekad tema u Dzemalovoj kuci. Neka imena ostanu u sferi privatnih prava pa neka se kcer zove i "muskija" ako je to uslov da prezivi. Crnogorci daju imena "dusmanska" - Beco, Aziz, Mujo - da bi, po njihovom vjerovanju, prezivjeli. Ne mogu muslimanska djeca imati samo imena iz Kur'ana casnog predvidjena za Muhammeda a.s. jer bi se sveli na dvadesetak imena. Dok islam, kao cjelovit pogled na svijet, sadrzi izobilje tolerancije i prilagodjavanja, danasnji njegovi korifeji u Bosni suzavaju njegove pojmove na sektu usku i netolerantnu. Misli se da su imena neprikosnovena.

Sulejman, Fuad, Aziz, Amin, Dzemail, Besir su imena istaknutih krscana na Bliskom istoku, pa nikom od njih ne pada na pamet da su hendikepirani krscani. Cak su i predsjednici drzava ili ministri vanjskih poslova. Ne trebaju muslimani imati bedzeve na kojima ce se ocitavati njihova nacionalna ili vjerska pripadnost. Ima hiljadu razloga za to. Nije samo zbog anahronicnosti da im to bude jedina legitimacija nego u prilog i drugih civilizacijskih vrijednosti koje ce pomoci odrzanju i prosperitetu i muslimana u cjelini i Bosnjaka kao naroda. Konacno, uglavnom se radi o tzv. narodnim imenima a ne imenima srpskih ili hrvatskih svetaca ili biblijskim.

Dzemal nije izigravao nikakvu velicinu niti Bogom predodredjenog covjeka sa misijom na zemlji. Bio je skroman. Iza njega je ostao stari automobil i mozda 5.000 njemackih maraka. Nije imao vikendicu. Soferi u to doba nisu htjeli raditi nedjeljom jer su imali vikend-kuce na moru, planinama, Buni ili drugdje. Kad sam ja, 1974, poceo praviti vikendicu, Dzemal mi je rekao da je to "malogradjanska preokupacija". Ja sam ga zacudjeno pogledao i rekao da je njemu vikendica gdje god on ode, nakon cega me je zagrlio i rekao da se sali.

Volio je Mostar i njegovu Neretvu. Dolazio je na Maru, kod avijaticarskog mosta. Odlazio je kod prijatelja u Listicu i druga zapadnohercegovacka mjesta gdje su ga ljudi s radoscu primali. Obilazio je i Gacko i Bilecu, rodne gradice svojih roditelja. Prenio je grob svoga oca u novo groblje Sutinu nakon sto je staro groblje upotrijebljeno za zeljeznicku stanicu u Mostaru. Postovao je moju majku Zahidu Bijedic-Konjhodzic i nazivao je herojem zbog univerzitetskog obrazovanja svih petero njene djece koji bi "skapali bez te hrabre majke".

Placao je svoje racune. Nije volio dugove. Nije bio impresioniran drugim ljudima do mjere koja bi bila podanicka ili idolopoklonicka. Nekako je svima jednako prilazio. Kako je znao reci Titu "da ga svi lazu" a narocito "oni koji govore o rasterecenju privrede", tako je i Mao Ce Tungu uzvratio da je razumio njegovu shemu o tri svijeta, ali da se sa njom ne slaze. Istovremeno je sjedao na prikladno mjesto po svom izboru, a na napomenu da sjedne na celo stola, posluzio bi se izrekom Mujage Komadine, gradonacelnika Mostara: "Celo je ondje gdje sjednem." Fakticki je svojom fizionomijom i korpulencijom implicirao pocasno mjesto za stolom, gdje bi imao pregled cijelog prostora.

Neostvarene zelje
Kad je moja sestra Fadila diplomirala medicinu u Beogradu, on je, tog ljeta 1967, priredio rucak i savjetovao je da lijeci porodice palih boraca i da ne uzima novac. Meni je predlagao da ostanem asistent na fakultetu. Mnogi su "dokazivali" da su u rodbinskom odnosu s njim, po raznim linijama. Neki sa istim prezimenom su imali odredjenih prednosti. Narocito oni koji uopce nisu bili rodbina. On se nije na to ljutio, mada je znao. Nije protezirao svoju djecu niti svoju rodbinu. Svakoga je inicirao na ucenje i citanje narocito beletristike i casopisa. Bio je i sam strastveni citalac. Njegovu okolinu sacinjavali su intelektualci posebno ako je razmisljao o ozbiljnim potezima.

Imao je i neuspjeha i razocarenja. Na podrucju spoljne politike zelio je uspostavljanje diplomatskih i trgovinskih odnosa sa Saudijskom Arabijom. To mu nije uspjelo, mada je nakon smrti reisul-uleme hadzi Sulejmana ef. Kemure, 1974, nastojao na celo muslimana isposlovati izbor pametnog, skolovanog, mladog, novog reisa, koji bi znao arapski jezik. U tom smislu tacni su navodi gospodina Alije Nametka iz knjige Sarajevski nekrologij kada pominje da je Dzemal predlagao i profesoru Muhamedu Mujicu da se u slucaju ponude te casti prihvati posla. Doduse, tacno je da je Tito zamolio Dzemala da utice na izbor reisa "koji ce u cetiri oka razgovarati sa kraljem Halidom i reci mu istinu o muslimanima u Jugoslaviji". U tom pravcu je Dzemal privatno dio tih pokusaja prepustio meni. Ja sam tada u vise navrata razgovarao sa uvazenim velikodostojnicima Islamske zajednice Ibrahimom Ridjanovicem i Huseinom Dozom. Takodjer sa Mensurom Smajlovicem, bratom dr. Ahmeta Smajlovica, kojeg su prethodna dvojica velikodostojnika predlagali za reisa.

Takodjer mu je ostala neostvarena teznja da ubijedi tadasnjeg turskog premijera Bülenta Ecevita da zajedno Turska i Jugoslavija postave pitanje emancipacije Turaka u Bugarskoj i Bosnjaka u Turskoj. U to vrijeme, ustvari, Turska se odricala svoje dvomilionske nacionalne manjine u Bugarskoj i, s druge strane, uskracivala pravo Bosnjacima na nacionalnu specificnost u Turskoj. To je jedan od razloga sto se gubila iseljenicka osobenost Bosnjaka-Muslimana, prinudjenih na asimilaciju i promjenu imena, sto je jedan tuzni epilog turskih imperijalnih resantimana.

Imao je Dzemal dvije neostvarene zelje. Obje je prekinula iznenadna smrt. Zelio je napisati knjigu o sarajevskim Jevrejima, svojim saborcima i prijateljima, sa kojima je i u dobru i u zlu stajao zajedno. Druga mu je zelja bila da zavrsi karijeru kao gradonacelnik Sarajeva, grada kojeg je neizmjerno volio i na cije gradonacelnike je imao pregrst primjedbi.

Njegova posljednja zelja je bila da bude pokopan u Sarajevu. Saopcio ju je povodom smrti njegove majke na moje pitanje zasto je sahranjuje u Sarajevu. "I mene sahranite u Sarajevu kad umrem. Neka znas to." Majka mu je umrla sestog aprila 1976. u Beogradu, dok je on bio na sluzbenom putu u Libiji. Ja sam ga sacekao u Surcinu i saopcio mu vijest. Ukocio se od bola. Cini mi se da niko nije toliko privrzen majci koliko je on bio svojoj, a ona mu uzvracala cjelinom svog zivota posvecenog njemu.

Tokom predsjednikovanja svako psovanje Dzemala Bijedica SUP je sankcionisao, a Dzemal naredjivao da se ljudi ne gone. Danas u Mostaru vise nema Univerziteta "Dzemal Bijedic" - preimenovan je u Hrvatsko sveuciliste. Njegova ulica u Sarajevu jos uvijek spominje na njega.