Pise: Ivan LOVRENOVIC

DESETINE TISUCA ALBANACA, protjerani i izbjegli iz svojih kuca na Kosovu ispred nozeva i cijevi nekadasnje Titove armije, ovih dana u najdubljemu ocaju umiru i cekaju bilo kakav spas u selu Dolno Blace uz makedonsku granicu sa Srbijom. Desetine tisuca Beogradjana na Trgu Republike ovih dana u ekstaticnomu zanosu, "suprotstavljeni celom svetu", koncertiraju pod sloganom "pesma nas je odrzala", dok NATO-ovi precizno vodjeni projektili pokusavaju razoriti ubilacku snagu Milosevicevog vojnog stroja.

Te dvije slike, zapravo simultanost njihovoga dogadjanja, sadrzi sav djavolski (bez)smisao nacina na koji krepava dvadeseto stoljece u nasim krajevima. Je li ga potrebno tumaciti? Zapravo, je li on uopce protumaciv? Krajnje, neljudsko stradavanje i ponizenost jednih, i krajnja, hipnoticna neosjetljivost drugih, i to jednaka neosjetljivost i na tudje stradanje i na vlastiti polozaj... A, ipak, sve medjusobno povezano, fatalno i nerazdvojivo, kao dijelovi jedne iste stvarnosti!

Zavrsava li se sve na politickom objasnjenju, a ono, pak, na "desetljecu Slobodana Milosevica"? Da, danas svi vodeci zapadni politicari - beznadno zakasnjelo - izgovaraju to ime kao personifikaciju zla i glavnoga krivca i za raspad Jugoslavije i za ratove od Slovenije, Hrvatske, Bosne, do Kosova. To je ono sto znamo odavno, jos od onih dana krajem osamdesetih, kada su kosovski Albanci najsluzbenije slali u Beograd album sa fotografijama i generalijama stotinu svojih sunarodnika, netragom nestalih, pobijenih u policijskoj represiji od 1981., bez suda i papira, a odgovora nikad nisu dobili.

I sto se sve zavrsava s ovom nevjerojatnom dvostrukom slikom, s ovim diptihom beogradsko-blatackim, nad kojim prolijecu NATO-ovi avioni i tomahawk-rakete, i u kojemu bas kao da je sve komponirano i figurirano po sarlatansko-magijskom obrascu jednog Milica od Macve?

U kasno proljece 1913. godine mladi je kadet carskokraljevske vojne akademije Ludoviceum u Budimpesti, Krleza Frigyes (krsteno hrvatski: Miroslav), pobjegao iz kasarne, i dugim putem preko Praga, Pariza, Marseillea i Soluna stigao u Skopje, s namjerom da se kao dobrovoljac pridruzi srpskoj vojsci u tzv. Drugom balkanskom ratu. Njemu i desetinama tadasnjih hrvatskih, bosanskih, srpskih mladica Srbija je sjala kao zvijezda Pijemonta, a Vojislav Ilic, pjesnici iz antologije Bogdana Popovica, Aleksa Santic palili njihova rodoljubna i estetska cula do romanticne ekstaze. Za stihove ovoga posljednjega Krleza pise kako je u njima zivjela "jedina mati nasa, Srbija, cijem smo kralju svi mi u djecijim srcima nasim pobozno i vjerno sluzili i za kojom smo ceznuli kao za drugom obalom, da se preko iskrcamo, da padnemo na koljena i da joj se poklonimo".

I godinu dana ranije, za Prvoga balkanskoga rata, 1912., pokusao je mladi Krleza stici do srpske vojske, ali se taj njegov ilegalni "izlet" u Beograd zavrsio neuspjesno. Bilo je to u vrijeme trijumfalne kumanovske bitke, kada je jos izgledalo da se mlade balkanske drzave, Srbija, Bugarska, Grcka, Crna Gora pobjedonosno i slozno bore da zbace vjekovnoga ugnjetaca, ocvalu i dekadentnu Tursku carevinu.

Sada, drugi put, odbjegli austrougarski kadet stigao je do skopskoga staba srpske vojske, i - do potpunoga debakla svih svojih iluzija. Vlastitim ocima je vidio i vlastitom inteligencijom proniknuo vucje klanje dojucerasnjih saveznika (Srbije i Bugarske) i krvavo otimanje o dijelove Makedonije, Kosova, Sandzaka, u kojemu su Makedonci i Albanci (Arnauti) bili zanemarljivi kao da i ne postoje.

"Nije se, medjutim", pise Krleza, "ni osusila kumanovska krv, kada je vec osam mjeseci kasnije bitka na Bregalnici raznijela kao karteca sve lirske iluzije o kojima su citava juznoslovjenska pokoljenja bila uvjerena da predstavljaju elemente nasega narodnog opstanka. U dimu i pozaru bregalnicke bitke (juna 1913.) mi smo naucili da je cinicki makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskog, ilirske fantazmagorije, djakovacka idila ili nostalgija za Prizrenom - da su pusta retorika."

Upoznao je nesudjeni dobrovoljac i tipicnu militarno-sovensku mrznju i nepovjerenje: "Tu sam se nasao pred sumnjicavim nepovjerenjem, uapsen kao nepoznat bjegunac, bez dokumenata, pod sumnjom spijunaze, u disenteriji, pred opasnoscu da budem bacen u kolericni odio kuzne bolnice. Zandari, apsane, zatvori, hotelska internacija, zapisnicka ispitivanja, bjegunac pod sumnjom spijunaze na ratnom podrucju, u djelokrugu glavne komande, bez dokumenata, koji su se navodno izgubili, bez identiteta, potpuno u tmini ja sam tada prilicno duboko pogledao smrti u oci. Spasao me jedan covjek, artiljerijski major u sluzbi kod glavne komande, jedini covjek koji mi je licno povjerovao da ne lazem, da nisam austrijski spijun, da sam doista predao svoje pestanske i pecujske dokumente, i taj me je covjek pod pratnjom svog vlastitog konjickog zandarma uputio u Beograd sa vlastitim preporucenim pismom na komandu mjesta, da me komanda mjesta uputi ministarstvu vojnom i da se (po mogucnosti) utvrdi moj identitet. Uspjelo mi je da iz ove situacije predjem (po svoj identitet) u Zemun, gdje me je moj identitet cekao u zatvoru zemunske policije. Uapsila me austrijska pogranicna policija na temelju tjeralice, sto ju je izdala za mnom komanda Ludoviceuma."

Od bregalnicke kasapnice 1913., do 1999. u kojoj, posto smo vec prezivjeli Vukovar, Srebrenicu, Mostar, Sarajevo, sada gledamo Kosovo, prohujalo je cijelo stoljece. Stoljece puno laznih nada, propalih projekata, zaludnih zrtava, izdanih ideala.

O svemu tome rjecito govori moj beogradski-blatacki diptih.

Mlada albanska majka, koja stoji do glezanja u zitkom blatu makedonskoga sela Dolno Blace i svlaci mokri prljavi povoj s djeteta, nemajuci kamo ni sa sobom ni s djetetom, nema ni proslosti ni buducnosti. Samo taj uzasni, egzistencijalni trenutak, u kojemu se sav smisao i ovoga i onoga svijeta svio u ruke i pokrete, koji bi da oko djetetovoga tijela stvore magijski, nevidljivi ovoj topline i zastite.

Prposni, velegradski nonsalantni, natjecuci se u duhovitosti na antiamerickim i "antisvjetskim" transparentima i grafitima, Beogradjani i Beogradjanke se njihaju, setaju i pjevaju. Njihove su pjesme, kao znak otpora i prkosa, usmjerene na adresu "agresora". No, odbijajuci da znaju za mladu majku u Blacima Donjim, za stotine tisuca takvih na ledinama i blatima Makedonije, Albanije, Crne Gore (a najlakse od svega je znati: Sky News, CNN, NTV i tolike druge stanice sve prenose dvadeset i cetiri sata dnevno, Internet pun...), oni sve svoje pjesme ne pjevaju ni u ciju drugu do u slavu ljudozderske prirode "cinicnog makijavelizma malih balkanskih dinastija", utjelovljenoga ovaj put u Slobodanu Milosevicu.

MIRNI PREDSJEDNICI
Ako je stvarno stanje zivota u Bosni i Hercegovini onakvo kakvo je stanje najvisih instanci vlasti u njoj, onda ne bi bilo pretjerano pomisliti da se ova zemlja, prije nego sto je i prodisala nakon rata i Daytona, ozbiljno gasi.

Parlament Federacije i kad radi - ne radi, a sada i doslovno ne radi. Skupstina Bosne i Hercegovine ne radi. Izmedju ostaloga, i zato sto su svi hadezeovci do 15. travnja po vlastitoj odluci u stanju svojevrsnog bojkota i cekanja da se odgovori na njihove ultimativne zahtjeve, iznesene nakon atentata na Jozu Leutara. Leutar je sada mrtav, a rezultata istrage ionako nece biti, kako "fatalisticki" sugeriraju najvisi funkcioneri SDA, na celu s Izetbegovicem.

Republika Srpska nema pravu vladu, a nema ni predsjednika Republike, jer je pravoga smijenio Westendorp, a zamjenik ne radi predsjednicki posao, jer ga jos uvijek radi onaj smijenjeni.

Najzalosniju sliku potpunoga rasula i neodgovornosti daje ipak Predsjednistvo Bosne i Hercegovine.

I kad nije u strajku, Jelavica kao da nema ni u Predsjednistvu ni u Sarajevu. Da nije nedavno obavio ceremoniju uvodjenja Tudjmanova ambasadora Zorica, ne bi se znalo da ista radi kao clan Predsjednistva. Zato je vrlo aktivan stranacki i na raznim regionalnim, hercegovackim festama i nastupima. Relacije koje njeguje s ostalim kolegama svode se na javnu prepirku s Izetbegovicem. Katkad ju vode sami, katkad ju prepuste svojim savjetnicima.

Izetbegovic je glavninu svog angazmana, barem javnoga, prebacio, izgleda, na novinsku komunikaciju s citateljima Dnevnoga avaza. Njegove elaboracije povodom citateljskih pitanja pravi su biseri praktike i taktike, a nadje se i primijenjene filozofije, pa to sve zasluzuje zasebnu analizu.

U medjuvremenu, mir zabokrecine poremete neocekivane neugodnosti. Tako je sa sastanka na kojemu se delegacija Koalicije CD Westendorpu i Schumacheru zalila na HDZ, a ovaj potonji imao veoma rezak dijalog s Izetbegovicem, procurio snimak i stigao u javnost. Razvila se dobra svadja: tko je kucac? Schumacher optuzuje Izetbegovicev kabinet, a ovaj Schumachera. Vidjet cemo hoce li biti rjesenja, ili ce svi biti zadovoljni da ga ne bude.

Prvi medju jednakima, Radisic, nije svoje place zaradio odavno. Funkciju je zamrznuo u znak prosvjeda zbog Westendorpove smjene Poplasena i odluke o Brckom, a u zadnje vrijeme je na mahove odmrzava, da bi UN-u i "svijetu" slao ostre i principijelne osude agresije NATO-a na jednu suverenu i nezavisnu zemlju. Na sve to iz Izetbegoviceva kabineta stize ocjena da Radisic nije konzistentan, jer djeluje iz zamrznuca.

Tako, kad se sve sabere, moglo bi se reci kako se ne zna sto je kod clanova Predsjednistva gore: nerad i nebriga za zemlju i narod (vazna distinkcija: ovdje rijec narod ne znaci naciju, vec ljude!), ili njihovo nepristojno omalovazavanje i degradiranje drzavne funkcije i organa u koji su birani. O biracima da i ne govorimo.

NATO I MUSLIMANI
Govori Hamdija Jusufspahic, beogradski muftija: "Cilj NATO-snaga jeste likvidacija muslimana u Evropi, u to sam uvjeren. Trenutno se vodi krstaski rat i istrebljenje muslimana sa ovih prostora. Zbog toga je neophodno osuditi sve akcije NATO-snaga i zahtijevati da sto prije stanu."

Najvece ucinke u istrebljenju muslimana "sa ovih prostora" do sada su bez premca imali Milosevic, Karadzic, Mladic, Arkan. Jesmo li zrtve nekakve opake opsjene, u kojoj je crno - bijelo, a bijelo- crno, pa onda sve obratno, ako su, po muftiji Jusufspahicu, NATO i Milosevic najedanput postali - saveznici!

Ne bi, mozda, Jusufspahicevoj izjavi trebalo ni pridavati preveliku vaznost, jer covjek je zaista u nezavidnoj poziciji. Ali, taman kad sam je gotovo zaboravio, slusam kako Iran zahtijeva obustavu bombardiranja Jugoslavije, a iranski lider Hamnei govori: NATO-ova akcija je protiv muslimana...

Znam da je Iran nesumnjivo ozbiljna zemlja, s jakim identitetom - drzavno-politickim, vjerskim, kulturnim. Nije, valjda, neki sveopci huntingtonizam, kao aberacija od izravnoga promatranja stvarnosti, poceo uzimati danak na svim stranama?