DANI: Gospodjo Biserko, vjerujete li da je Milosevicev rezim iznenadjen intervencijom NATO-a i opsegom udara?

BISERKO: Mislim da je, bez obzira na sve prijetnje koje su prije toga postojale, a postoje vec godinu dana a mozda i duze, Beogradu bombardovanje ipak stiglo kao iznenadjenje. Cak mislim da su iznenadjeni i neki strucni krugovi koji su procjenjivali da ce i ovog puta to biti jedna prazna prijetnja. Kao sto se pokazalo prvih dana, i rezim i vecina gradjana shvatili su to kao jednu simulaciju. Medjutim, zestina udara u narednih nekoliko dana pokazala je svu ozbiljnost te intervencije i dovela je do anesteziranja cjelokupnog stanovnistva, a rekla bih i samog rukovodstva, koje do sada nije pokazalo ozbiljne znake pristajanja na uslove koje medjunarodna zajednica u ovom momentu postavlja pred njih. Znaci, ni dan-danas ne postoji ponuda iz Beograda koja bi pokazala da je Beograd spreman na pregovore pod uslovima koji su postavljeni. U medjuvremenu su propale sve inicijative Rusije, Vatikana, o prekidu vatre za vrijeme Uskrsa i mislim da u ovom trenutku ne postoji kanal ka Zapadu od strane Beograda kojim bi se na bilo koji nacin dao signal da se ipak sjedne za sto i raspravi kosovsko pitanje. Takodjer su krivo procijenili da je izjava jugoslovenske armije, poziv Albancima da se vrate na Kosovo, dovoljna za to da bi se promijenio stav prema vojnoj intervenciji. Beograd je jos uvijek sokiran cinjenicom da je ta intervencija u toku i sve sto se desava na ulicama Beograda je izraz jedne histerije i panike i, ukoliko ovo potraje, to vodi, zapravo, u pravu katastrofu i haos cjelokupnog drustva i njegovog urusavanja.

Nema odstupanja
DANI: Vjerujete li, s druge strane, da je i Zapad iznenadjen Milosevicevom nepopustljivoscu?

BISERKO: Njihova odlucnost da intervenisu pociva, prije svega, na cinjenici da dugo traje ovo nadmudrivanje sa beogradskim rezimom. Mislim da su vjerovali ili bili ubijedjeni da ce poslije nekoliko napada beogradski rezim biti spreman za pregovore. Iznenadjenje je nastalo samim tim sto do toga nije doslo i onda je intervencija nastavljena po planu koji je ocigledno vec bio ranije pripremljen: njena zestina se povecava i cini se da sada preovladjuje osjecanje u alijansi da to treba zavrsiti jednom zauvijek. Tako sticem i utisak da u ovom momentu nema odstupanja sve dok beogradska strana ne prihvati sve uslove koji su stavljeni pred nju. Mislim da je godisnjica NATO-a, koja slijedi ovog mjeseca, takodjer bila uzrokom njihove odlucnosti da se intervencija izvede bas u ovom periodu. Na ovaj nacin NATO definise vlastiti vodeci mandat i, koliko ja mogu da pratim, zapravo definise sve intervencije koje ce se izvoditi u ime humanitarnih katastrofa. Znaci, nakon deset godina pregovaranja i trazenja novog identiteta NATO-a, on se upravo u ovom momentu definitivno artikulise u ovoj jugoslovenskoj intervenciji.

DANI: Proveli ste prve dane bombardovanja u Beogradu. Da li medju gradjanima zaista postoji stoprocentna podrska Milosevicu, kako to prezentiraju beogradski mediji?

BISERKO: S jedne strane tako izgleda. Mislim da taj bijes, iznenadjenje i zatecenost gradjana intervencijom zapravo daju sliku podrske i homogenizacije. S druge strane, mislim da to zapravo izrazava jedan opsti stav prema Zapadu i NATO-u. Cini se da je Milosevic uspio u nakani da, stalnim neuvazavanjem i neprihvatanjem cinjenice da se na Kosovu vrsi etnicko ciscenje albanskog stanovnistva, izbjegne odgovornost i suocavanje stanovnistva sa onim sto se sad desava. I mislim da je na neki nacin Milosevic potrefio tokove neke cjelokupne svijesti, ne bih rekla stopostotno, ali veceg ili dominantnijeg dijela. Sva ova histerija koja se ocitava na rock koncertima i inace, pored toga sto je to strah, zapravo izrazava i opcu nespremnost suocenja sa odgovornoscu za ono sto se desavalo do sada i sada na samom Kosovu.

Ili Milosevic, ili puc
DANI: Pretpostavljam da ste prvih dana bombardovanja bili u kontaktu sa ljudima koji su proteklih godina javno istupali protiv Milosevicevog rezima. Da li vara utisak iz Sarajeva da je velika vecina tih ljudi sada protiv NATO-bombardovanja i zapadne intervencije?

BISERKO: Moze se reci da je najveci broj ljudi protiv intervencije na ovaj nacin, ali istovremeno se moze reci da je Kosovo i prije ove intervencije homogenizovalo srbijansko drustvo i to na vise nacina. To se posebno ocitovalo nakon potpisivanja sporazuma Holbrooke - Milosevic, koji je zapravo bio politicki momentum da se nesto uradi za pregovarackim stolom. Milosevicu i Srbiji je ostavljeno jedno tri mjeseca da se pripreme i konsoliduju za ono sto se sad cini. Sve akcije koje su uslijedile nakon tog sporazuma, sto se mozda vidi i iz izjava vodecih politickih licnosti i partija, bile su rezultat protivljenja sporazumu. Reagovanje jugoslovenske delegacije u Rambouilletu i Parizu nije bilo iznenadjenje. Mislim da u ovom momentu, s obzirom na znacaj kosovskog mita za srbijansku svijest i uopste politicku kulturu, niko nije spreman, niti je zelio da se predstavi kao neko ko hoce da potpise taj sporazum, koji se u srpskoj svijesti dozivljava kao svojevrsna kapitulacija. Rekla bih da tu postoji jedan kolektivni odnos prema samom Kosovu i njegovom politickom znacaju za politicku kulturu i svijest srpskog naroda i mislim da je rezim, to jest Milosevic, stavio sve karte na sto ocekujuci da ce dobiti neku vrstu kompenzacije za Kosovo. Bilo je vec spekulacija, ne samo u Srbiji nego i u nekim zapadnim krugovima: izjave Davida Owena, Kissingera i nekih drugih znacajnih, eminentnih licnosti Zapada. Znaci, Milosevic je odlucio da ide na definitivnu soluciju srpskog pitanja, istovremeno i albanskog, ali mislim da je u ovom momentu takva jedna racunica bila precijenjena i, kako sada stvari stoje, barem po izjavama i odlucnosti zapadne alijanse da ide do kraja, o takvoj vrsti kompenzacije nema ni govora. Sad se zapravo ide na neku vrstu svodjenja Srbije na njene okvire i tek ce tada, ja se nadam, uslijediti neki siri sporazum koji bi obuhvatio ne samo Jugoslaviju nego i cijeli region.

DANI: Moze li se reci da je Kosovo ona granica na kojoj se brisu intelektualne, politicke, ideoloske i sve druge razlike medju pripadnicima srpskog naroda?

BISERKO: Ne bih rekla da je bas to generalno, medjutim, mora se priznati da sve ukazuje na takvu vrstu homogenizacije i kolektivizma i egalitarizma koji dominira srpskim drustvom. No, NATO-intervencija je samo dodatno ogolila stanje duha i situaciju u srbijanskom drustvu. Ono je takvo posljednjih godina, a sve je pocelo na onim izborima kada se ta radikalizacija naglo intenzivirala. Posljednjih mjeseci imamo nove primjere: zakone o medijima, o univerzitetu..., koji su zapravo ogolili rezim do kraja. Zato i mislim da je svijet tako reagovao. Moze se reci da jedan broj ljudi koji je uvijek izrazavao neki drugi stav nije ni u situaciji da nesto kaze, s obzirom na to da je uvedeno ratno stanje, da je uveden prijeki sud i druge mjere koje prijete da se u dogledno vrijeme obavi obracun sa svim tim, da kazem, liberalnijim ljudima, tako da u ovom momentu iz Beograda i nije moguce nista drugo pokazati. To se zapravo odnosi na jedan manji krug ljudi, ali ne treba prenebregnuti cinjenicu da takav krug ljudi ipak postoji. Znam mnoge moje prijatelje koji nisu u situaciji da sad nesto kazu, jer ne mogu, jer su zabrinuti iz raznih razloga. Vi znate da sve novine izlaze prema instrukcijama Ministarstva za informisanje, da slobodnih medija vise nema, da djeluju po instrukcijama, da daju samo vijesti onako kako je propisano, da je B92 - koji je zadnjih mjeseci, rekla bih, dosta podbacio u kvalitetu, ali ipak je to jedina stanica gdje je nesto moglo da se cuje - prestao sa radom. Ista ili slicna sudbina ceka i neke druge organizacije tako da se postepeno uvodi jedno stanje totalne homogenizacije i nemogucnosti da se ista uradi. Neka vrsta diktature. Bit ce ili Milosevic ili neki puc na koji mnogi racunaju, ali koji sada nije u izgledu. U svakom slucaju, to ce biti jedna polpotovska situacija, ukoliko ne dodje do nekih znacajnijih promjena. Ja ih ne vidim, ne vidim potencijal za to. Naprotiv, nakon ovog bombardovanja cini mi se da ce doci do unutrasnjeg haosa i do mnogih unutrasnjih sukoba, nasilja, kradja, i svega onoga sto prati ovakve situacije.

Arkan, simbol zlocina
DANI: Prije nekoliko mjeseci Vojislav Seselj je najavio definitivni obracun sa svim izdajnicima, kako ih je nazvao. S obzirom da i Vi nesumnjivo pripadate tom krugu ljudi na koje je on mislio, zanima me kako prvih dana bombardovanja zive ljudi koji su tako etiketirani? Jeste li imali problema, jeste li bili u kontaktu, kako u ovim danima zaista izgleda njihov zivot?

BISERKO: Prvih dana bombardovanja, rekla sam, vladao je sok. To se uglavnom vise odnosi na strah i neku stigmatizaciju, jer bombardovanje je vrlo precizno sa metar plus ili minus odstupanja. Civilnih zrtava do sada nije bilo u vecem broju, ili bar nije o tome javno govoreno. S druge strane, ocekuje se da takvi ljudi budu apostrofirani u neposrednoj buducnosti, pogotovo zbog cinjenice da su uvedeni zakoni o kojima sam govorila i da su sada u situaciji da totalno utihnu i da prosto napuste zemlju. Ja mislim da taj trenutak tek dolazi jer jos uvijek traje bombardovanje, a traje i homogenizacija o kojoj sam govorila. Dakle, oslovljavanje ce doci tek nakon sto ono prestane, ne znamo kada ce i da li ce to biti, i kada ce u Beogradu doci do nekakvoga popustanja. Bilo bi katastrofalno da do toga ne dodje, jer onda ce biti totalna destrukcija svega onog sto je vitalno za srbijansku privredu i za normalizaciju zivota. Cak i ovo bombardovanje koje je do sada provedeno ugrozava brzu normalizaciju zivota u Srbiji i mislim da sve ovo sto je sada momentalno stalo nema sanse da se povrati u normalu. Cini se da je cijeli zivot stao u Srbiji, sa malim izgledima da se on u dogledno vrijeme stabilizuje. Mislim da ce u takvim okolnostima, kada se prosto ta unutrasnja dinamika pocne ubrzavati, mogu ocekivati unutrasnji sukobi i obracuni i nasilje neminovno uslovljeno nekim ideoloskim razlikama. To je sve ona atmosfera koja vjerovatno karakterise ratove, pa cak i Sarajevo koje je karakterisalo to ratno okruzenje.

DANI: Cime objasnjavate cinjenicu da se na protestnim koncertima na beogradskim trgovima pojavljuju i mnogi urbani umjetnici mladje generacije koji i pored prikljucka na Internet i satelitske programe ni jednom rijecju ne pominju etnicko ciscenje kosovskih Albanaca?

BISERKO: Ucestvovanje ili poznavanje tehnologije nije dovoljno za stvarnu humanizaciju jednog prostora i drustva. Prije svega, treba se imati u vidu da su ti mladi ljudi odrasli ne jednom modelu koji je takav kakav jeste i da im je to zapravo jedan izraz odrastanja. U tom odrastanju nikad albansko pitanje nije bilo tretirano na pravi nacin. Uvijek su to bili negativni stereotipi, to se sada vidi i na tim koncertima, znaci, to je nesposobnost da se suoce sa odgovornoscu. To je za mene bitan problem. Vracanje u proslost i vracanje kosovskom mitu zapravo ne sluzi zivotu. Vracanje u proslost na takav nacin vise, cini mi se, gubi smisao u sadasnjosti i, naravno, u buducnosti.

DANI: Ako kopnene trupe NATO-a udju na Kosovo, vjerujete li da ce publika sa koncerata u Beogradu biti spremna da rijeci pretoci u djela? Da li ce mladi Dorcolci, Zemunci, Palilulci pohrliti u boj protiv Amerikanaca za odbranu Podujeva, Gnjilana, Urosevca, Dakovice?

BISERKO: Mislim da je uvodjenje trupa, ukoliko do toga dodje, zapravo jedino rjesenje kako bi se pacifikovao taj prostor. I ne vjerujem da ce postojati tolika spremnost da se ide u odbranu, pogotovo sto postoji svijest u srpskom narodu o gubitku Kosova jos pocetkom '80. Mislim da je on bio prvi put javno artikulisan kroz memorandum, zatim je o tome govorio Dobrica Cosic na skupu u Bijeljini prosloga oktobra, o tome je govorio i Aleksandar Despic prije dvije-tri godine. Znaci, u nekim krugovima, pogotovo intelektualnim, postoji svijest o gubitku Kosova i nemogucnost da se njime ovlada. Kao sto znate, prije pocetka rata Beograd se nadao da ce doci do kompenzacije, pogotovo na zapadu, u Bosni i Hrvatskoj, medjutim, do toga nije doslo i mislim da je ta srpska frustracija kosovskim pitanjem sada sublimirana u ovom momentu i, nazalost, desava se na najgori moguci nacin.

DANI: Cini se da je Zeljko Raznatovic u pravu kada kaze "cela Srbija je Milosevic, cela Srbija je Arkan", misleci pritom na homogeniziranost Srba. Do kada ce takvo stanje potrajati?

BISERKO: To je vrlo tesko reci. Ja bih izvela iz toga nesto drugo, zato sto Arkan zapravo simbolise tu ratnu masineriju i ratni zlocin koji se desavao, s obzirom da je on bio operativan u tom smislu. Bojim se da ratni zlocin u ovom momentu cementira cijelo drustvo i onesposobljava ga za sustinsko suocavanje sa ovim sto se desavalo. Mislim da sve dok ne dodje do te diferencijacije od ratnog zlocina, da takva jedna recenica Zeljka Raznatovica moze da zvuci realno. Ja se nadam da ce se smoci neke interne snage da se prosto distancira od toga.

Vizija Balkana
DANI: U svijetu a i u Bosni postoje dva tumacenja srpskog problema u posljednjoj deceniji, a oba su povezana sa Milosevicem. Po prvom tumacenju, Milosevic je uzrok svih nevolja i tvorac srpske nacionalne politike, a po drugoj, Milosevic je tek rezultat dubokog srpskog nacionalnog deformiteta. Kakav je Vas stav o ovoj dilemi?

BISERKO: Mislim da sam dovoljno puta govorila da ja smatram da je on izraz jedne atmosfere o kojoj bih pricala daleko prije nego sto se on pojavio, medjutim, i on kao licnost je sigurno dao pecat svemu onom sto se desavalo. U ovoj fazi je vazan njegov licni stav i odnos prema situaciji, pogotovo sto se u ovom momentu on bori za svoj licni status i zivot, s obzirom da je cijela medjunarodna zajednica fiksirala problem ili identifikovala problem Srbije i Jugoslavije sa njim. Znaci, u ovom momentu njegova licnost ima posebnu ulogu, ali mislim da je sveukupna politika koja je vodjena u zadnjih 10-15 godina zapravo jedna politika koja se dugo pripremala i na neki nacin sve ono sto se sad desava jeste istorijski debakl jednog naroda. To je jedna regresija koja se zavrsava na nacin na koji se sad zavrsava i vjerovatno nije ni imala drugog nacina. Zato mislim da medjunarodna zajednica na neki nacin ima obavezu da pomogne Srbiju da izadje iz takvog beznadja, jer u ovom momentu nema dovoljno snaga iznutra da to same urade. Kada se govori o Kosovu, treba istovremeno pripremati i plan pomoci Srbiji i njenoj rekonstrukciji. Tu mislim i na ulogu NATO-a, u sirem smislu za cio Balkan, u smislu suzbijanja etnonacionalizama i sa ciljem stabilizacije i demilitarizacije prostora, pogotovo Srbije, kao najagresivnijeg etnonacionaliste i soviniste, zatim pravljenje jedne bezbjednosne strukture, uz, naravno, plan koji bi i ekonomski izvukao cijeli region i osposobio ga za ukljucivanje u evropske strukture. U ovom trenutku Zapadu nedostaje vizija Balkana kao cjelokupnog regiona da bi se sprijecili dalji potencijalni revansizmi. Mislim da je vrijeme da se poslije 10 godina manje-vise neuspjesnog bavljenja Balkanom ipak zaokruzi ta politika i dâ mogucnost Balkanu da se ukljuci u evropske procese.

DANI: Svjedoci smo da je ponasanje Zapada najcesce uslovljeno pragmatizmom, narocito kada je Balkan u pitanju. Kako u tom kontekstu gledate na mogucnost da Slobodan Milosevic bude i zvanicno optuzen od strane medjunarodnog suda za ratne zlocine u Haagu? Kako bi ta cinjenica uticala na daljni razvoj dogadjaja?

BISERKO: Da bi Zapad opravdao svoju politiku intervencije na Balkanu i da bi je, zapravo, zaokruzio, pogotovo Amerika, iznijet ce na vidjelo sve dokaze koje ima o pojedinim potencijalnim ratnim zlocincima i u tom smislu moguce je ocekivati takav jedan potez od strane raznih sluzbi i vlada na Zapadu, koje, manje-vise, imaju svu dokumentaciju sta se cinilo u toku ovog rata. Mislim da u ovom momentu to ne moze presudno uticati na razvoj dogadjaja u Srbiji i da je u pitanju trenutak kada mozda iznutra moze da se desi nesto, pa je sad vrlo tesko procjenjivati u kom pravcu. Znaci, to je dinamika koja moze preko noci da dovede do nekog prevrata u kojem Milosevic odlazi, u kojem dolazi neko drugi. Tortura i haos su scenariji koji su u ovom trenutku moguci u Srbiji. Sto se tice optuznice, do nje ce, ukoliko ima dovoljno materijalnih dokaza, vjerovatno doci. Tesko je procjenjivati u kom momentu i s kim ce Zapad htjeti Srbiju da sredjuje. U ovom momentu prosto ne bih spekulisala sa tim. U svakom slucaju, taj pragmatizam postoji i on je donekle i opravdan s obzirom da nisu imali drugu stranu i drugu alternativu, tj. alternativu na koju bi se oslonili i kroz nju rjesavali problem Srbije i svega onog sto se desava. Tako da taj pragmatizam ima donekle svoje opravdanje. Mislim da je Slobodan Milosevic bio izabran na izborima nekoliko puta. Po meni, to je ipak relevantna cinjenica za one koji na Zapadu pregovaraju ili sudjeluju u takvom odnosu. Prema tome, nikako ne treba izgubiti iz vida da on jeste bio legitimni predstavnik Srbije, odnosno srpskog naroda.