U VRIJEME KADA SE NA TELEVIZIJI
prikazivala serija Svemir 1999., cinilo nam se da ta godina dugo nece doci, da je tako daleko pa s nama i nasim zivotima nista ne moze imati. Gledali smo naivne prikaze kolonija na drugim planetima i pomisljali: da, svakako, tako ce to jednom izgledati! I vec bi nam doslo tuzno sto jednom vise nece biti ovog naseg svijeta i ove nase povijesti, nego ce ljudi umjesto svojih bistrika, vratnika i cengic vila imati svoje marsove. Polako smo odrastali uz tu seriju, uvjereni da ce 1999. godina biti bas takva, svemirska.

Izgledala nam je daleko i kad smo vec odrastali i kad su nacionalne zvijezde postali ljudi nasih godista i kad se vec cinilo da osvajamo svijet onako kako su ga osvajali nasi roditelji i kako ga mlade generacije osvajaju otkako je ljudi i ljudske zajednice. Godine 1991. bili smo stari kao Dejo Savicevic i Piksi Stojkovic, a 1999. i kolonije na drugim planetima bili su nam jednako daleki kao i prije desetak godina, u vrijeme kada se serija vrtila po televizijskim ekranima.

Medjutim, bas te 1991. svrsena je nasa povijest i zapocelo je neko novo vrijeme, ono vrijeme u kojem cemo postati gorko svjesni da nikada necemo osvojiti svijet, da ce generacija nasih oceva odlucivati o svim ovim sudbinama, sve dok ne dodje svome bioloskom kraju, a tada ce ju zamijeniti - generacija nase djece. Mi nikada necemo vladati, nikada necemo doista odrasti i vise nikada necemo zivjeti u svome vremenu. Nase vrijeme je iskocilo iz zgloba i otislo negdje mimo nas. Otislo je tamo gdje su svi oni ljudi koji su umrli zajedno s njim.

Njihovih se imena tesko prisjecamo jer su umirali tokom te posljednje, 1991. godine i u prvim mjesecima 1992., dok smo jos vjerovali kako ce 1999. covjecanstvo zivjeti u marsovskim kolonijama. Nakon njihovih obicnih, mirnodopskih smrti uslijedilo je ono sto ce u glavama ljudi ponistiti svaki individualitet umiranja. Nakon nase povijesti vise ne umiru ljudi nego umiru hiljade, desetine hiljada onih koji se vise ne zovu po sebi i nemaju svojih sudbina, nego se zovu po narodima i dijelu njihove sudbine. Nije cudo sto smo ih zaboravili, te koji su nas napustali u posljednjim trenucima nasih proslih zivota.

Evo, ovaj zapisivac se sjetio jednoga od njih. Zvao se Vladimir Medan, zavrsio je Prvu gimnaziju u generaciji 1984/85., a poginuo je posljednjeg mirnodopskog ljeta, u prometnoj nesreci, negdje na Trebevicu. Zivio je jedva dvadeset i sest godina i u zivotu nije stvorio nista veliko. Vjerovatno ga se rijetko sjete i oni koji su s njime isli u razred i koji su danas razbacani sirom svijeta i obavljaju neke vazne poslove u zivotima koji vise nisu njihovi i u povijestima koje su prihvatili kao svoje. Medju njegovim skolskim drugovima ima stvarno uspjesnih ljudi: jedna djevojka je avangardna kompozitorica negdje u Americi, neke su se udale za vrlo mocne ljude, a neke i neki ce tek stvoriti velika djela i ostati upamceni u nekim tudjim kulturama. Vecina ih je otisla iz Sarajeva i nikad se vise nece vratiti. On je, medjutim, ostao. Lezi na jednom sarajevskom groblju: covjek koji i ne zna da je bio rat i da je svemu dosao kraj. Vladimir Medan je zaustavljen u trenutku u kojem uspomene jos uvijek nisu postale uspomenama, da ostane posljednji cuvar vremena kojem je namijenjeno da bude zaboravljeno jer u njemu nije bilo herojskih djela i jer je svrseno s posljednjim danom mira.

Medan se pokusavao baviti rezijom, a u starim Licima objavio je jednu pjesmu. Iz te jedine njegove pjesme u sjecanju je ostao tek nemusti stih: "Sacuvaj me, Boze, od istine i praskozorja." Bog ga je sacuvao i ucinio da njegova smrt bude izbrisana pred smrtima naroda. Stanovao je na Vrbanja mostu, rodjendan je slavio u maju, bio je oslobodjen vojske, novu 1984. godinu docekao je u jednoj kuci u Ulici Fadila Jahica Spanca... Kako su svi ti podaci danas nevazni i koliko je samo u njima praznoga zvuka, onog koji odjekuje samo ako mu pridamo znacenja bez kojih je ostao onoga trenutka kada nam je po prvi puta postalo jasno da smo zapoceli novi zivot, a da se stari nece vratiti nikome, ni zivima, ni mrtvima.

Treba se samo prisjetiti tih imena, tih ljudi koji su umirali cas prije nego sto cemo svi saznati da je kraj. Kad ih se sjetimo, ucine nam se da ipak postoji neka sansa da se ukrcamo u taj vremeplov i da se vratimo u nase zivote, u zivote nase povijesti, samo na jedan dan, koliko nam je potrebno da se oprostimo i da nas vise ne muci sto smo otisli bez pozdrava. Recimo, da se jednog ljetnog dana, istog onog dana kada pocinje rat u Sloveniji, uputimo pred Teatar, izljubimo se i izgrlimo sa svima, onda odemo u samoposlugu, upamtimo etikete i cijene svih marmelada, svih pavlaka i svih sampona nase povijesti, oprostimo se zatim od prvoligaske nogometne tablice i vratimo se u ovo vrijeme u kojem sad zivimo. Taj vremeplov bio bi najveci dar. Samo da se pozdravimo. Da se nismo nadali, sigurno bi se pozdravili sa svima.