Bosanski barometar

Kakva drskost! Nakon sto je dosao u Sarajevo sa pricom da ima osigurane strane finansijere za svoj film Sarajevo, nakon cega je, uz neophodni Izetbegovicev blagoslov, vec potrosio ko zna koliko stotina hiljada maraka iz partijsko-drzavno-privrednih kasa, Veljko je Bulajic na konferenciji za novinare javnost informirao da film nece ni biti snimljen ukoliko "se ne pronadju strani finansijeri". Jebe se Veljku sto je od para koje je vec potrosio prodajuci maglu, plejada mladih, talentiranih bh. filmskih stvaralaca mogla snimiti barem jos po jedan kratki film. Stari vuk je skontao da se sa promjenom sistema nista sustinski u bh. kulturi promijenilo nije. Umjesto nekadasnjih ideologa Ce Ka, dovoljno je danas imati Nedzada Ibrisimovica za blagajnika i scenaristu Sarajeva, pa da se sehare drzave sirom otvore. Ovdasnji politicari koji se nadaju da ce se u Veljkovom filmu moci prepoznati i njihova "historijska uloga" vjerovatno i ne znaju za veliku finansijsku aferu koju je doticni gospodin proizveo sa filmom Veliki transport. Sve sto je do sada uradio sa finansijskim manguplucima oko filma Sarajevo nevjerovatno lici na "veliki transport" drzavnog novca u privatni dzep. A ako fakat umlati pet miliona maraka od nase oronule privrede, onda stvarno nekog treba umlatiti.

Finansijska tuca oko snimanja filma Sarajevo usla je u onu fazu kada se oko para vec uveliko raspravlja i medju umjetnicima. Znaci, onima koji, po definiciji, nisu direktno i neposredno ukljuceni u ekonomske aranzmane. Upravo zbog nacina na koji funkcionira sprega izmedju vladajucih struktura, SDA-komesara za kulturu i njihovih umjetnika-miljenika, u ovoj zemlji su i pjesnici potpuno u pravu kada se osjete prozvanim da progovore o finansijskim razmjerama politicko-kulturnih skandala. Upravo ovim epitetima Abdulah Sidran je okarakterizirao kako medijsku promociju filma koji bi Veljko Bulajic trebao da snima, tako i sve sto je uradjeno u vezi sa najskupljim bh. poslijeratnim kulturnim projektom. Bez obzira sta ce se dalje desavati i gdje ce odvesti "timski rad" na filmu koji Sidran naziva "sarlatanstvom", izvjesno je da su pitanja koja je postavio Bulajicu i njegovoj ekipi sustinska. Dakle, "sta o svemu ovom misle radnici onih triju sarajevskih (bosanskih) preduzeca cija su rukovodstva dobila politicku direktivu da u milionskim dolarskim iznosima pomognu realizaciju Bulajicevog projekta". Drugo Sidranovo pitanje jos je i znacajnije: "Ko ce namiriti troskove dvogodisnjeg boravka Bulajiceve ekipe u Sarajevu, ako se dogodi ono sto na konferenciji sam reziser zloslutno nagovjescuje..." A reziser tvrdi da, ako ne uspije pronaci strane finansijere, "film nece biti ni snimljen"!? Bulajicev nagovjestaj prevare - ako bude tako bezobrazno realiziran kao sto se najavljuje - zasluzio je taman takav naziv kakav mu je Sidran dao: sibicaranje.

Ponasanje Selima Beslagica povodom "afere Vikalo" je cisti humor. Doduse, crni. Tuzlanski gradonacelnik prvo je neskriveno podrzao Vikala, na opce iznenadjenje javnosti i likovanje onih koji tvrde da se na dugoj listi onih koje je sposobni Vikalo kupio, nalazi i Beslagic. Onda je dosao zahtjev za smjenu Hazima Vikala upucen od potpredsjednika Federacije Ejupa Ganica Skupstini Tuzlanskog kantona. Na sjednici Kantonalne skupstine Beslagic ponovo pruza podrsku Vikalu, da bi nakon telefonskih konsultacija sa sjedistem Socijaldemokratske partije u Sarajevu - glasao protiv premijera. Kako je Beslagicevo ponasanje u najmanju ruku cudno svakom ko zna sabrati dva i dva, to je Selim odlucio da ucini nesto da popravi svoj ozbiljno uzdrmani imidz nepotkupljivog, postenog politicara. Uputio je javno pismo Ganicu, kojim je vec zasao u drugi dio narodne price o Muji koji se kockao i Mujinoj materi. Naime, Beslagicevo "vadjenje" ne samo da je imalo suprotan efekat vec je svojim demagoskim, populistickim, a u osnovi primitivnim tonom krivicu za svoje neobjasnjive stavove pokusao prebaciti na ledja Ejupa Ganica. Branjenje Vikalovog kriminala vecim kriminalom koji je na sceni u Sarajevu, uz pokusaj koristenja klisea o latentnom sukobu na relaciji Tuzla - Sarajevo, najmanje je sto je javnost mogla ocekivati od tako rijetkog kalibra politicara kakav je Beslagic. Bila bi prava steta da i tuzlanski gradonacelnik podlegne balkanskoj politickoj gravitaciji.

"Dopredsjednik Alternativnog ministarskog vijeca BiH Sejfudin Tokic smatra da je dosadasnji tok intervencije NATO-snaga u Jugoslaviji ojacao politicku poziciju Milosevicevog rezima i doprinio pojacanom iseljavanju Albanaca sa Kosova i Bosnjaka sa Sandzaka." Nakon izuzetno pozitivnog, mada i politicki neprofitabilnog priznanja da je konzumirao lake droge - cime je reanimirao raspravu o jos jednoj od tabu tema bosanske drustvene scene - Tokic se zapleo u mrezu vlastitih politickih iluzija. Tendencija da se u svakom slucaju i po svaku cijenu bude drugaciji od ostalih nije neproduktivna ukoliko se konzumira u umjerenim kolicinama. Medjutim, po inerciji da je uvijek protiv i da se u svemu slaze sa predsjednikom AMV-a Miodragom Zivanovicem, Tokic je zabrazdio u rejon koji od pocetka NATO-udara pokriva, uglavnom, srbijanska propaganda. Teza da unistavanje vojnih efektiva jugoslavenske vojske osnazuje beogradski rezim mozda i prilici banjaluckom profesoru jer je najblaza u opusu komentara koje ovih dana srpski politicari s obje strane Drine ispaljuju u vezi "zlocinackog" NATO-a. Ali, optuziti NATO da "doprinosi pojacanom iseljavanju Albanaca" nije isto, ali je vrlo slicno propagandnoj potki na kojoj funkcionira vojno-policijska akcija etnickog ciscenja Albanaca sa Kosova. To je oruzje sa kojim se ne treba igrati jer jedino jasna proklamacija da bi, i da nije NATO-udara, Albanci bili predmet genocidnog rezima Slobodana Milosevica moze pojasniti sta je zapravo Tokic htio reci. Jer, sta god mislio, ovakvi istupi bi ga mogli vrlo skoro kostati i opozicionog politickog statusa.

Visoki predstavnik za BiH Carlos Westendorp je svojim tekstom u The Wall Street Journalu pokazao da je pravi i u ovom casu politicki najvazniji glasnogovornik Bosne i njenih interesa. Istovremeno, sa izbijanjem krize na Kosovu, uskrsle su i ideje o razmjeni teritorije, odnosno trampi Kosova za istocni dio BiH. Najglasniji zagovornik te teze posljednjih dana je engleski lord David Owen, na ciju je adresu spanjolski diplomata uputio pomenuti clanak. Dakle, po Westendorpu, takav je scenario recept za katastrofu. Doslo bi do definitivnog rastakanja BiH, jer ni rukovodstvo bosanskih Hrvata ne bi ostalo ravnodusno na takav razvoj situacije; Bosnjaci u Sandzaku, Albanci u Makedoniji, Madjari u Vojvodini bi legitimno mogli traziti svoje nezavisne drzave; rat bi se prosirio na cijeli region sa nepredvidivim posljedicama. Na kraju argumentiranog i pazljivo srocenog teksta stoji: "Po ovlastenjima koja su mi data od medjunarodne zajednice, ja sam mogao smijeniti... svakog zvanicnika u BiH koji bi sugerisao rjesenje lorda Owena." Niko engleskom lordu nikada nije ovako rekao da gleda svoja posla i da ostane u svom udobnom kabinetu, gdje za sopstveni ceif moze do mile volje teoretizirati. To je utoliko vaznije jer se radi o diplomati od formata i politickog utjecaja, kakav trenutno ima bivsi spanjolski izaslanik u UN-u. Opskurna pojava zvana lord Owen konacno je dobila udarac kakav zasluzuje jos od prvih zenevskih pokusaja podjele Bosne.

U selu Strpci kod Rudog snage SFOR-a su u brzoj i efektnoj akciji, po nalogu generala Montgomeryja Meigsa, digle u zrak dio pruge Beograd - Bar. Desilo se to na jedinih sest kilometara pruge koji prolaze teritorijom BiH, kroz RS. U pokusaju pruzanja otpora diverzantima SFOR-a poginuo je cuvar pruge Vojin Milic. SFOR tvrdi da je Milic otvorio vatru na vojnike, srpska TV i njegov prezivjeli kolega da nije. Ubistvo pokojnog Milica je jedina tamna mrlja na ovoj operaciji: mada naoruzan, on je ipak bio civil. Ne bi bilo dobro da ubijanje civila postane imidz SFOR-a. No sama operacija je maestralan vojni i politicki potez. Prvo, to je snazan odgovor NATO-a na Milosevicevo smjenjivanje komande Druge armije, koja pokriva Crnu Goru. Ako eskalira njegov pritisak na "djetice", bit ce mnogo teze poslati trupe na jug. Drugo, ni eventualno slanje trupa u BiH radi podizanja tenzija, bilo sa SFOR-om bilo sa VF-om, nece ici preko ovog pravca. Trece, i najvaznije: ovo je bila jasna poruka, ne samo dedinjskom vozdu nego i jastrebovima u RS-u da nikakvi napadi na NATO-trupe u okviru SFOR-a nece proci, dok je SFOR, istovremeno, u stanju da ispuni mandat i odrzi mir u BiH, ne prezajuci ni od taktickih vojnih dejstava. Poruku je shvatio cak i bivsi predsjednik RS-a Nikola Poplasen, koji je, umjesto prijetnji i burnih reakcija na incident i Milicevu smrt, optuzio SFOR - da krsi Dejtonski sporazum!? Nije zgoreg ni podsjetiti, upravo u Strpcima su 1993. bosanski cetnici skinuli s voza i u nepoznato odveli nekoliko neduznih Bosnjaka iz SRJ. Taj "incident", da i to podsjetimo, nikad nije rijesen.

"Nisam se prije mogao baviti time, jer mi je problem broj jedan bilo Brcko. Nije nam medjunarodna zajednica trebala otvarati oci, znalo se da ima korupcije, ali mislim da je problem sjeverne kapije BiH bio najveci problem", odgovorio je potpredsjednik Federacije BiH Ejup Ganic na pitanje zasto se protiv korupcije poceo boriti tek nakon optuzbi Richarda Sclara, u intervjuu Dnevnom avazu. To da Sclar nikom nije trebao otvarati oci jeste za povjerovati. Ali ne i izgovor da "uvijek ima prece". Tokom rata je od rastuceg ratnog profiterstva bila preca borba za oslobodjenje, od uvodjenja discipline u vojsku bilo je vaznije pokazati jedinstvo, danas je Kosovo razlog da se Bosna ne bavi svojim problemima, jucer je to bilo Brcko. Sta sutra? Medju ovdasnjim se politicarima vec odomacio ovakav nacin razmisljanja. Paznja se sa jednog problema skrece na drugi bez ikakvih sansi da bilo koji ustvari bude rijesen. U medjuvremenu se problemi gomilaju, sto za duznosnike, pocev od kantonalnih do drzavnih struktura, znaci samo gomilu novih izgovora. Bit ce zanimljivo jednog dana slusati odgovore na pitanja o mahinacijama u predstojecoj privatizaciji, koja nikako da krene kako treba. Uzgred budi receno, a sta je to ovaj put prece od privatizacije? Sacuvati mir ili sacuvati vlast?

Prica o ukidanju Koncertne agencije oko koje se diglo toliko prasine je zapravo vjerna slika ovdasnje lokalne vlasti i politike: mjesavina osobnih interesa, javasluka i poltronstva i onog sto ostane kad se za govornicu Skupstine popne neko ko je kadar nazvati glazbu genija civilizacije - "ciguligu Mozartom". Halal vjera, mutevelija, kazalo bi se u stari vakat koji ne pamti da je Republicka koncertna poslovnica institucija koja je pedeset godina odrzavala nivo sarajevskih - nikada prevelikih, ali uvijek prisutnih - sklonosti ka ozbiljnoj muzici. Predsjednik kantonalnog parlamenta Mirsad Kebo je 24. 07. 1997. potpisao odluku o preuzimanju prava nekadasnje koncertne poslovnice s prostorijama u Radicevoj ulici, koje su, je li, "iz visih razloga" pripale hotelu "Dardanija". Onda su ljudi iz Koncertne agencije na celu sa Halidom Kuburovicem, pomocnikom federalnog ministra kulture, adaptirali novi prostor u Dalmatinskoj ulici i poceli s radom. Medjutim, ne's majci Mozarta! Stigla je odluka, opet potpisana rukom istog covjeka, kojom rad Javne ustanove Koncertna agencija prestaje i u kojoj stoji obrazlozenje "da se ova vrsta djelatnosti treba prepustiti trzisnim principima djelovanja". Sudbina ove kuce u kojoj rade cetiri (brojkom 4) zaposlena, i pored cinjenice da je nekoliko stotina gradjana Sarajeva potpisalo peticiju protiv ukidanja, izvjesno je sumorna. Od ljudi ciji se dokumenti o osnivanju bosnjacke televizije ne mogu citati bez Skaljicevog rjecnika turcizama, vise se, izgleda, ne moze ocekivati. Ali, proci ce i ovo bombardovanje. Tad ce, valjda, shvatiti da Mozart nije "ciguligu".

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	VELJKO BULAJIC
	ABDULAH SIDRAN
	SELIM BESLAGIC
	SEJFUDIN TOKIC
	CARLOS WESTENDORP
	SFOR
	EJUP GANIC
	SKUPSTINA KANTONA SARAJEVO