Pise: Zeljko CVIJANOVIC

NA PITANJE DA LI SOCIJALISTICKA partija RS ceka ishod arbitraze za Brcko da bi konacno Petru Dokicu dozvolila da uzme ili ostavi mandat za sastav Vlade RS, koji mu je dao predsjednik RS-a Nikola Poplasen, jedan visoki funkcioner te stranke odgovorio je: "Brcko je sitan problem za Rambouillet." Zabrinuto objasnjavajuci svoju ocjenu, ovaj funkcioner saopstio je zelju svoje partije da mandat vrati i izbjegne da za mali dobitak udje u sukob sa medjunarodnom zajednicom, ali je ostavio otvorenim pitanje sta ce se dogoditi ukoliko socijalisti zaista postupe tako, na Srbiju padnu bombe NATO-pakta, Brcko Srbima bude izbijeno iz ruku, a ukupna situacija se radikalizuje. "Tada ce Poplasen ili raspustiti Skupstinu ili mandat dati nekom nasem clanu koji je blizi Beogradu nego sto je to disciplinovani Dokic, na primjer, pasivizovanom potpredsjedniku stranke Nedji Duricu iz Bijeljine. On ce mandat prihvatiti i razvalice nam stranku", opisao je za Dane muke Radisicevih socijalista njihov visoki funkcioner koji je zelio da zadrzi anonimnost.

Naravno, u cijeloj prici nije rijec o mandataru RS-a, sto je vec postalo nalik juznoamerickim sapunicama, vec o Kosovu, balkanskoj paklenoj pomorandzi i pitanju koje prijeti da pokaze nekoliko neprijatnih stvari o kojima su mnogi vec prestali da razmisljaju. Najprije, rijec je o tome koliko ce vec gotovo izvjesno razrjesenje Kosova prekomponovati politicku scenu, ne samo u Srbiji vec i u RS-u. Kako je jos malo Srba ostalo koji vjeruju kako se tamo bilo sta moze zavrsiti kako treba, gotovo je izvjesna politicka radikalizacija u RS-u, sto nece znaciti samo jacanje uticaja zilavog SDS-a i Poplasenovih radikala, vec i jacanje nacionalnog krila u svakoj srpskoj stranci ponaosob. Time bi se poslije duzeg vremena, barem nakratko, moglo pokazati da je Slobodan Milosevic i posredno i neposredno u RS-u jednako snazna politicka figura kao sto je bio u vrijeme potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Ni Hasim Taci Albancima nije dovoljno tvrd
Interesantno je da vecina partija i medija u Federaciji BiH kosovski problem tretira potpuno izolovano od bosanskog i da vjeruje da, objasnjavajuci Kosovo kao moralno ili demokratsko pitanje, ima obavezu da podrzi OVK u borbi protiv Srba. Naravno, Kosovo kao demokratsko pitanje ne pije vode jer ga nijedna strana u sukobu, ukljucujuci i medjunarodnu zajednicu, ne tretira tako iako svi najvise vole da progovore poneku o slatkoj demokratiji. Ono nije ni moralno pitanje, sto ne dovodi u pitanje teror nad Albancima koji je na Kosovu provodjen, nego pod tu firmu etike podvodi osvetnicki duh dijela uticajnih Bosnjaka prema Beogradu.

Na drugoj strani, Albanci se u ovom momentu ponasaju kao najneizivljeniji i najnestrpljiviji nacionalisti u Evropi, kojima Ibrahim Rugova nije bio dovoljno dobar da bi na mjesto vodje pregovaracke delegacije u Rambouilletu doveli mladog Hasima Tacija, opasnu mjesavinu nacionaliste i lenjiniste, pored koga Rugova izgleda kao Gandhi pored pitbulterijera. Prema posljednjim informacijama koje stizu iz Pristine, u redovima Oslobodilacke vojske Kosova nisu zadovoljni ni Tacijevim nagovjestajima da bi u Rambouilletu pod izvjesnim uslovima mogao prihvatiti razoruzavanje svojih formacija, pa su mu spremili smjenu kojom bi njegovo mjesto mogao da zauzme jedan bliski rodjak Ahmeta Jasarija, vodje OVK iz drenickog kraja koga su prosle godine ubile snage srpske policije.

Albanci, dakle, kosovsko pitanje tretiraju kao teritorijalno, praveci istu stratesku gresku kao i Srbi u Hrvatskoj i Bosni jer nastoje da se izbore za autonomnu i etnicku drzavu umjesto da svoj otpor artikulisu kao borbu za status i prava svoje nacionalne zajednice. Ni Beograd nije daleko od takvog pristupa kosovskom problemu, sa znacajnom razlikom sto Milosevic sva teritorijalna, demokratska i sva druga pitanja ovog svijeta sagledava iskljucivo u kontekstu svog opstanka na vlasti. Naravno, Kosovo kao teritorijalno pitanje dozivljava i medjunarodna zajednica, jer da vjeruje kako bi stvar bila rijesena kada bi se Srbija i Kosovo demokratizovali, sve bi to bilo zavrseno jednom raketom na Milosevicevoj rezidenciji i jos jednom na stabu OVK. Posljednja faza instalisanja NATO-pakta na Balkanu je Kosovo i tesko je vjerovati da ce oni od toga odustati sve i da za predsjednika Srbije sutra dodje Vesna Pesic.

Sta ce uraditi Milosevic
Oni koji vjeruju kako Milosevica poznaju i kako on ceka pet do 12 da pristane na ulazak snaga NATO-a na Kosovo i sve sto uz to ide, ovaj put mogli bi da se prevare. Naime, i sam predsjednik SRJ debituje u ovoj situaciji: rijec je o prvoj krizi u kojoj ucestvuje Milosevic, koga je Washington otpisao kao partnera. Njegov dugogodisnji politicki prijatelj akademik Mihailo Markovic tvrdi da bi Milosevic ovaj put mogao da ide do kraja jer u Washingtonu nemaju sta da mu obecaju.

Njegova jedina sansa da se izvuce u ovom momentu lezi na tankoj niti albanskog radikalizma i jos tanjoj niti otpora medjunarodnoj zajednici. Sta ce, dakle, uciniti Milosevic. Pokusat ce, najprije, da igra na strah svih onih koji ce nerado uci u sukob na Kosovu, ukljucujuci i medjunarodnu zajednicu, kojoj ne polazi za rukom da se raduje ulasku u bilo sta sto ne moze do kraja da predvidi. Druga njegova karta, koja bi morala da se tice i BiH, jeste prosta cinjenica da niko jos nije uspio da odgovori na pitanje u kojoj mjeri bi bombardovanjem Srbije doslo do paljenja fitilja u regionu u kojem tradicionalno ima vise baruta nego mozga.

Zeli li Sarajevo bombardovanje Srbije
Za one u BiH koji prizeljkuju bombardovanje Srbije po prostom uvjerenju da je to zasluzena kazna koja stize najveceg ratnog krivca, Milosevic je pripremio pricu da, prema svim kriterijumima po kojima Kosovo moze da istupi iz Srbije, RS ili barem njen drinski pojas moze da se pozdravi sa BiH. Naravno, sve to je naslo solidnu podlogu na Palama, gdje vjeruju kako bi na Bosnu sa prvom raketom nad Beogradom ili Kosovom pao takav mrak da bi Krajisnik Dodika ostavio sa sve Safetom Bicom u Skupstini i Banjalukom u Federaciji, da bi se rado pozdravio sa Brckim i Robertsom Owenom i ono malo svog feuda neprimjetno iznio kao miraz Milosevicu, ubjedjujuci njegove glasace i politicke protivnike da Sloba nije izgubio bas sve cega se dotakao.

Rijecju, svojim tvrdim angazmanom na Kosovu, zbog koga Srbi sa obje strane Drine nalaze sve vise argumenata da ih Amerikanci ne vole zato sto im je to zapisano u genetskom nacionalnom kodu, Washington rizikuje da cak i oni kojima Krajisnik nije osvojio patriotske ukuse postave pitanje Miloradu Dodiku sta je on za svoje makar deklarativne ustupke dobio od milosti Madeleine Albright, kada rakete padaju na sabracu, kada ce Brcko vjerovatno biti manje srpsko nego dok je banku drzao Momo, kada Nikola Poplasen ingerencije nad Vojskom RS mora da prepusti Predsjednistvu BiH, u kome Srbi participiraju sa najbljedjom trecinom, kada...

Time ce se, istovremeno, izgubiti sva ona politicka argumentacija svih strana u BiH kojom su nastojale, svaka za sebe, da se umile medjunarodnoj zajednici. Najprije, Dodik ce, da bi uopste ostao u sedlu, morati da objasni Westendorpu zasto je pustio bradu i zasto pokusava da lici na Nikolu Poplasena sa one fotografije koja je obisla svijet. Alija Izetbegovic svojim odnosom prema Kosovu morao bi da objasni da li mu radikalizacija bosanskih Srba, odgovara u stvaranju cjelovite BiH, kojoj bi tada bio na korak, ali bez Srba koji bi u najvecem broju povjerovali da preko Drine rastu manje kruske, ali i manje batine.

Afirmacija crtaca mapa
Sve to, naravno, ne znaci da je dio RS-a kulminacijom kosovske krize dosao nadomak pripajanja Srbiji. Ali pocev jos od guranja albanskih izbjeglica u srpska naselja u Federaciji BiH, preko Silajdziceve ponude NATO-avionima da bombarduju Srbiju sa bosanskih aerodroma, pa sve do podrske "pravednoj borbi" Albanaca u bosnjackim medijima - sve to afirmise ono medju Srbima sto je pet godina uzivalo u crtanju granica i nijednu nije pitalo koliko to kosta.

Ideja Carlosa Westendorpa da Poplasenu oduzme komandu nad Vojskom samo je ubrzavanje razvlascivanja probeogradskog predsjednika RS-a uoci moguce drame u Srbiji iako je ista ta vojska jos tokom oktobra prosle godine, kada je takodje bombardovanje Srbije bilo na pragu, morala da SFOR-u preda nisanske sprave sa svojih protivavionskih orudja. Sve to ne znaci, naravno, kako je Poplasen sa Vojskom jedva cekao da otvori front protiv NATO-a u Bosni, ali znaci da dalja prijetnja vojnim pritiskom na Srbiju uvecava broj njegovih pristalica na lijevoj obali Drine, raspolozenih da kazu kako je oduvijek trebalo da idu sa Srbijom, pa makar i u zajednicku propast.

Cak i ako popusti pred zeljom NATO-pakta da dovedu svoje ljude na Kosovo, Milosevic ce, mozda posljednji put, homogenizovati Srbe, sto ce, naravno, najvise platiti oni, ali ni ostali iz njihovog okruzenja nece ostati bez svog dijela ceha. Jer, svaka nova ideja promjene granica u BiH moze biti veoma opasna stvar, ali nista manje opasna nije ni promjena granica Srbije, ma koliko to neko u Sarajevu prizeljkivao, pa makar i kao zadocnjelu pravdu.