Pise: Ivan LOVRENOVIC

KISSINGER JE NAJVECI ZIVUCI RATNI
zlocinac na slo bodi - ovako izgovorena, afektivno i besprizivno, kao da onaj tko ju izgovara ima sve dokaze u ruci, ili, pak, kao da mu ni jedan dokaz ne treba, toliko je jaka njegova ojadjenost - ova recenica izgleda tacno kao da ju je izrekao neki bosanski mucenik i gubitnik, kada trazi uzrocnike svoje nesrece. Prividno slicno, isti tip govora koriste nasi vladajuci politicari; njima on, medjutim, potpuno obrnuto sluzi samo da prikrije njihovu nemoc i politicku prazninu.

Kissinger, doduse, nije ni Karadzic ni Mladic, nije ni Akashi ni Janvier a ni general Rose, ali u svojim tekstovima objavljivanim po prestiznim novinama Amerike i Zapada jest ispisao masu premisa, zakljucaka i preporuka na stetu Bosne, pa ne bi bilo cudno da ga na ovaj paroksisticki nacin dohvati neki bosanski nevoljnik.

Ipak, citiranu recenicu nije izgovorio nitko s nasih strana.

Izgovorio ju je Gore Vidal, poznati americki pisac, u interviewu Los Angeles Timesu, u kontekstu mogucega sudjenja cileanskomu diktatoru Augustu Pinochetu. Pinochet ce, kaze Vidal, "propjevati", a onda ce Kissinger biti uhapsen i sudjen za sve sto je ucinio Kambodzi i Cileu. Pa nastavlja: "Ako jednom uhite Kissingera, vidjet cete kakva ce panika zavladati u SAD-u, cija je vlada duboko inkriminirana po pitanju Nikaragve, Gvatemale i Irana. Amerika se od 1953. bavila svrgavanjima vlada i ubijanjima vodja."

Zagrebacki Jutarnji list, koji objavljuje ovaj interview, u istom broju donosi i prijevod najnovijega Kissingerova protivljenja vojnom ulasku Amerike i NATO-a na Kosovo. On preporucuje da se problem, kao evropski, prepusti Evropi na rjesavanje: "Gotovo 300 milijuna Evropljana trebalo bi biti u stanju stvoriti kopnene snage koje ce izaci na kraj s 2,3 milijuna Kosovara", kaze Henry Kissinger ispisujuci jednu od zlocestijih ali u isti mah i besmislenijih recenica koje sam u posljednje vrijeme procitao.

Provokativno pojednostavljujuci cijeli problem, on ne propusta izraziti svoje politicke preferencije: "Od Jugoslavije, jedne suverene drzave, trazi se da stranoj vojnoj sili preda vlast, a kasnije eventualno i suverenost, u pokrajini u kojoj su smjestena njezina nacionalna svetista."

Usporedjujuci Kosovo i Bosnu sa stanovista mogucnosti uzmaka vojnih snaga, Kissinger pise: "U Bosni je moguce opisati strategiju izlaska. Postojece linije razdvajanja mogu se uciniti stalnima. Ako se to ne ucini, bit ce potrebna beskonacna prisutnost vojnika, osim u slucaju da svoj cilj promijenimo u samoodredjenje i dopustimo svakoj etnickoj skupini da odluci o svojoj sudbini. Na Kosovu ne postoji takva opcija. Ne postoje etnicke granice i obje strane traze cijeli teritorij."

U Bosni nisu postojale nikakve etnicke granice. Napravljene su zlocinom, a i to nije potpuno uspjelo. Kissinger to odlicno zna, zato ne govori cak ni o daytonskim granicama dvaju entiteta, nego - nota bene! - o "postojecim linijama razdvajanja", da bi mogao sugerirati potpunu etnicku trodiobu, jer bi tek to, po njemu, omogucilo povlacenje vojnika. Ne kaze, samo, kojim bi se sredstvima postiglo to "idealno" poklapanje svake etnije i "njezinoga" teritorija. Mozda zato sto je vrlo dobro poznato koja to sredstva jedino mogu biti, pa nije lijepo izgovoriti, ali se moze preporuciti?

Jaki govor, koji je Vidal upotrijebio proglasivsi Kissingera ratnim zlocincem, odavno se vec u stilistici nasega domaceg javnoga diksursa istrosio i ispraznio. Siguran sam da uvazeni eksdiplomat i profesor nikada nece biti hapsen i sudjen, jos manje kao ratni zlocinac, ali njegova arogancija, ignorancija i zlurada bescutnost kada govori o nasim stvarima najedanput kao da dadne svojevrsnu ovjeru Vidalovoj ogorcenosti.

NARODNJACI I NACIJA
Svojevremeno poznati je beogradski salonski fasist Dragos Kalajic u ondasnjoj jugoslavenskoj javnosti izazvao veliko uzrujavanje s raznih strana, nazvavsi generalno narodnjacku novokomponiranu muziku u Srbiji - azijatskom i arapskom. Ubijao se, potom, objasnjavajuci kako u tomu nije bilo nicega pejorativnoga, nego da je naprosto htio oznaciti njezinu tonsku i ritmicku provenijenciju. Galama se je jedva smirila; ljudi su i zadnji dinar, onako svojski, davali za te pjesme i njihove pjevace, jos vise pjevacice, a sada neki gulanfer tvrdi da to nije rasno srpsko, nego - arapsko!

Narodnjacka industrija cvala je sve bolje. Jesu je zvali "cirilicom", "niskom" ili "sabackom ciganijom", ali ona je za cas osvojila Bosnu i Hercegovinu, za njom Hrvatsku i Sloveniju, te zakucala na vrata Evropi. Od beckoga Südbanhofa do berlinskoga Alexanderplatza, nema ni jednoga znacajnijega kolodvora u Evropi na kojemu necete cuti mile zvuke... O cekaonicama njemackih Sozialamtova, gdje se naplacuje mjesecna gebira socijalne pomoci - da se i ne govori.

Ali "ovaj nesretni rat" pokusao je unijeti pometnju i razdor i u idilu toga istinski svejugovickoga cvileza. Kao i sve, ama bas sve u nasim zivotima, i on je postao etnicko-ideoloski markiran.

I tu, sad, nastaju prave komplikacije.

U Vitezu za Bozic Veru Matovic slusalo je, kazu, tisucu Hrvata iz cijele srednje Bosne, a jos pet stotina ih je ostalo pred vratima. Ali, onda su se oni nacionalno svjesniji pobunili zbog dovodjenja "srpske pjevacice", i nastala je vrlo eksplozivna situacija, koja se je jedva smirila. Organizator koncerta kaze kako su mu "faktori" rekli: "Mozes dovesti Srbe, ali jos nemoj Muslimane. Vidis da je predbozicno vrijeme."

Nedavno jedan sarajevski novinar-komentator na najsnazniji moguci ideoloski nacin kvalificira organiziranje koncerata narodnjaka iz Srbije u nekim bosnjackim sredinama: folk-agresija. Produzavanje rata drugim sredstvima! Kad ce se Bosnjaci osvijestiti i opametiti! Krivi su intelektualci, oni su kukavice!

Najnovije vijesti, pak, govore kako su se u Livnu zestoko potukla dvojica pripadnika Hvidre: jedan je bio organizator koncerta Lepoga Bore u Drvaru, a drugi mu je to zamjerio. "Molim vas, zar je u redu da jedan Srbin zabavlja hrvatske prognanike u Drvaru" - pita u novinama tajnik livanjske Hvidre.

U svim opisanim slucajevima, medjutim, ima ista, posve tipska zamjena planova. Cuvarima ideoloske cistoce - primjecujete li? - zapravo ne smeta sama muzika, oni je gotovo i ne spominju; njima smeta - nacionalnost pjevaca! Lagano se moze zamisliti jednostavan trik: kada bi koji od tih pjevaca kakvim zgodnim pseudonimom prikrio nepozeljnu nacionalnost, nista mu ne bi stajalo na putu do hvale i do - zasluzenoga novca!

I, doista - ima li ikakve muzicke razlike u svoj sili toga tonskoga smeca, sto se razlijeze od Deneral Jankovica i Surdulice, preko Novoga Pazara, do Sarajeva, Banje Luke i Bihaca, i do zagrebacke Dubrave, sve do Ljubljane!

Nenadmasni trgovci na crno, kakvi vec jesu, najbolje su to, izgleda, bili shvatili Hercegovci. Prije mjesec-dva novine su javile bizarnu vijest: u Grudama u zapadnoj Hercegovini policija je pronasla ilegalnu tvornicu nosaca zvuka, u kojoj je desetak zaposlenih radilo non-stop u tri smjene. Vrijednost zatecene robe isla je na nekoliko stotina tisuca njemackih maraka, a, kaze vijest, "medju naslovima bilo je najvise onih s istocnjackim melosom".

I ne znajuci, ili mozda bas znajuci, melomani iz Gruda, rukovodjeni nepogresivim osjecajem pripadnosti zajednickoj srpsko-arapskoj matrici, na najbolji su nacin bili zapoceli gradnju jedne nove "balkanske klang-asocijacije", asocijacije po zvuku. Represivni postupak policije mogao je omesti tu visoku misiju, ali samo na trenutak... Narodnjaci nemaju nacije.

HERCEGOVACKI SLUCAJ
Jos smo u Hercegovini. Sto godisnji crkveni "hercego vacki slucaj" nije okoncan, ali sve su prilike da ce se fratri ovaj put morati pokoriti i povuci iz osam "inkriminiranih" zupa. Sva se je crkvena "medjunarodna zajednica" i njezina diplomacija upregnula da im povadi zube, a na fin nacin. To je, cini se, opca manira svjetske diplomacije na kraju dvadesetoga stoljeca.

Samo po sebi, to bi moglo ostati jednim provincijskim bizaritetom i plemenskim anakronizmom, bez ikakva znacaja u sirim, pogotovo svjetovnim relacijama. Otprilike onako kako je bilo i 1968. godine, kada je, bas u Grudama, u unutarvjerskom sukobu bilo doslo i do pusaka, a da to sve zajedno vanjski svijet nije cestito ni registrirao. Kako bi i registrirao, ta, svijet je tada uzbudjivala ona prva globalna pojava druge polovice stoljeca - dramaticni izlazak erosa i mladosti na svjetskopovijesnu scenu u obliku studentskih pobuna i hipi pokreta.

Sada je drukcije. Crkva je medju Hrvatima opet postala prevazan opci faktor, niposto ne samo vjersko-duhovni vec cesto mnogo vise politicki i nacionalni, a bogme i materijalno-ekonomski. S druge strane, "njezin" narod u Bosni osuo se i propao a da se ona nikad nije ni potrudila okupiti se sva, kao jedinstveno tijelo, oko svojega prvenstvenoga zadatka - da sprijeci to osipanje. Dapace, nije umjela prekratiti ni sukobe i nejedinstvo unutar same sebe. S trece, pak, strane, ni kroza sami rat nije znala proci otevsi se napastima etnicke cistoce i netrpeljivosti, pogotovo u Hercegovini.

U takvim prilikama nova epizoda stare hercegovacke biskupsko-franjevacke svadje ima dva ostro razlicita lica. Za one sto u njoj sudjeluju kao antagonisti, ocevidno, ona ne ostavlja mjesta za nijansu - ona je borba na zivot i smrt, trijumf i slavu, ili poraz i sramotu. A uz to, ne na posljednjemu mjestu, borba i za materijalna dobra i interes.

Vanjska pak javnost, kako ona koja malo bolje zna prirodu spora, tako i ona koja ga tek upoznaje, neugodno je zatecena njegovom zestinom i silnom energijom koja se tu trosi, dok puk, za koji ta Crkva voli reci da joj je povjeren, stoji pun urgentnih potreba, i duhovnih i materijalnih i socijalnih. I nema nikoga, tko bi mu pokazao put.