Pise: Aleksandar HEMON

NAKON MUCNIH, DOSADNIH i besmislenih trinaest mjeseci raznoraznih avantura i okrsaja znanih kao afera Lewinsky, popularna Clintonova cuna i njeni zli neprijatelji konacno su se skinuli s grbace iscrpljenoj "americkoj javnosti". Clinton je, nakon glasanja u Senatu 14. februara, oslobodjen svih optuzbi i sad je rahat. Republikanci, koji su znali da vjerovatno nece moci da povale Clintona jer im je za to trebala dvotrecinska vecina u Senatu, nadali su se da ce barem imati prostu vecinu, ali jok - Senat je prostom vecinom izglasao halal Clintonovoj cuni. Bijela kuca se suzdrzava da ne blista od zadovoljstva, jer je takav ishod zapravo katastrofalan poraz Republikanaca, i mudro i suzdrzano tvrdi da su obje strane ostecene citavom aferom i da je Predsjednik rad da saradjuje sa Kongresom i da zaboravi sve sto je medju njima bilo. Nezvanicno, medjutim, prica se da se Clinton namjerio da se osveti republikancima koji su mu se zamjerili, narocito clanovima Pravnog komiteta Donjeg doma, koji su na sudjenju u Senatu obavljali duznost tuzilaca. Prema tim glasinama, Clinton se Titom zakleo da ce pomoci demokratima koji ce se na izborima suociti sa onim republikancima koji su ga narocito nazuljali, tako sto ce im pomagati da nagrabljaju love za organizaciju kampanje, kao i sto ce ucestvovati u njihovim kampanjama, svojim prisustvom podsjecajuci birace protiv koga glasaju. Bijela kuca zdusno demantuje takve glasine, tvrdeci da je bratstvo i jedinstvo izmedju republikanaca i demokrata neophodno za jedinstvo napacene nacije.

Za citavo vrijeme dok je njegova cuna bila u centru paznje, procenat "americke javnosti" koja je imala pozitivno misljenje o Clintonovom predsjednikovanju bio je oko sezdeset posto, bez ijednog znacajnog pada podrske. Svi koji znaju citati, procitali su to kao znak da "americka javnost" lako razdvaja Clintona i njegovu cunu i da Clinton dobro obavlja svoj posao, a cuna manje-vise. Dijelom je to i zato sto je Clinton citavo vrijeme vidljivo radio svoj posao, dok su Kongres i republikanci u Kongresu bili paralizovani zurenjem u Clintonovu cunu, kao kobra koja zuri u zurle. Grupa desnih republikanaca je tvrdoglavo srljala sa citavim procesom opoziva (impeachment), nadajuci se da ce zbog moralizatorskog drukanja u glavu americka javnost na kraju shvatiti kakva moralna grdoba je Clinton, ali to se ni izbliza nije desilo. Jedna od posljedica je da je podrska republikancima znacajno pala, jer je mnogima jasno da im je mrznja prema Clintonu pomutila ionako mutne umove. Druga posljedica je da je doslo do podjele medju republikancima na ultradesnicu, koja se odavno miluje sa krscanskom desnicom, i umjerene republikance iz industrijskih sjeveroistocnih drzava, koji su listom glasali za oslobadjanje od optuzbi. Umjereni republikanci su se nakon glasanja u Senatu sastali kako bi raspravili buducnost republikanske partije nakon fijaska sa opozivom, ponukani strahovanjem da je ultradesnica potpuno preuzela kontrolu i da vodi republikansku partiju u propast. I zaista, ideolozi moralisticke desnice jos uvijek trube o moralnoj propasti Amerike koja je pustila Clintona da izvrda. William Bennet, profesionalni krstas u pohodu za moralnom cistocom Amerike, ideolog republikanske desnice i bivsi Reaganov sekretar za obrazovanje, optuzio je kompletnu "americku javnost" za moralnu labavost i u lice joj skresao da je pocinila grijeh. Cak i ako "americka javnost" nekim cudom zanemari aroganciju i moralnu nadobudnost onih koji im govore da su moralna kaka zato sto nisu podrzali zbacivanje legitimno izabranog predsjednika, tesko je zamisliti birace da glasaju za kandidate koji ih smatraju nemoralnim i labavim ako imaju izbor da glasaju za kandidate koji ih smatraju razumnim. Politicke vjestine americkih politicara uglavnom se sastoje od laskanja i zavodjenja biraca, u cemu je Clinton velemajstor, tako da ce republikanci, koji od svojih biraca zahtijevaju da padnu na koljena i pokaju se, imati velikih problema na predstojecim izborima 2000. godine. Demokrati vec trljaju ruke ocekujuci rasturanje republikanaca i potpunu kontrolu nad Kongresom koji ce uz pjesmu saradjivati sa predsjednikom Alom Goreom.

U izvjesnom smislu, afera Lewinsky je najbolje sto se moglo desiti Clintonu, jer je omogucila "americkoj javnosti" da se izjasni i pokaze da cvrst sistem konzervativnih i nefleksibilnih vrijednosti koji zastupaju sijede republikanske glave nema nikakve sanse protiv covjeka-amebe zvanog Clinton, koji uvijek zauzima oblik posude u kojoj se nalazi i cija "istinska" licnost postoji samo u izvedbi, kao sto glumci postoje samo u izvedbi. Clintonova efikasnost i prilagodljivost usko su vezani sa cinjenicom da on nema nekih razaznatljivih principa koji ga rukovode, osim siroko rasprostranjene vjere u americki korporativni kapitalizam i jednostavne zelje da bude voljen od strane sto veceg broja ljudi. Clintonova neprincipijelnost i fleksibilnost, ukljucujuci i moralnu labilnost, omogucavaju mu da se spretno i spremno suoci sa izazovima novog milenija, jer mu nije tesko odbaciti bilo koje od ubjedjenja i u trenu promijeniti misljenje, sa brzinom koja je primjerena Internetu, globalnoj ekspanziji korporativnog kapitalizma, fluidnim identitima, odumiranju nacionalne drzave, i slicnim kerefekama - ukratko, dvadeset prvom stoljecu. U tom smislu moze se ustvrditi da Amerika u dvadeset prvo stoljece ulazi sa Clintonovom cunom na celu.