DVADESET KORAKA ILI KOJI KORAK
vise trebalo je preci i reci kako smo objedinili duh, tijelo i spol. Taj put, sva je prilika, nikad nitko nije presao, jer da jest, najprije bi usao u staru pravoslavnu crkvu, pomolio se Bogu i zapalio svijece, na zasebnim postoljima za svoje zive i mrtve, onda bi produzio do cevabdzinice Devetka i pojeo cevape, sudzuke ili kombinaciju, a na kraju bi otisao u birtiju koja se zvala Drina i potrazio seksualne usluge.

Bilo je, istina, onih koji bi ispunili dva od tri nabrojana poklonjenja svojoj vlastitosti: navratili bi u crkvu, pa na cevape, ili bi otisli u Drinu, pa opet na cevape, ali kako nas svijet nikad nije bio ni nalik slikama iz bogohulnih bogoljublja iz neke talijanske ili spanjolske provincije, tako se Bogu i spolu nismo obracali u istom mahu i o istom trosku.

Stara pravoslavna crkva na Bascarsiji nije bila onoliko stara koliko nas je u skoli ucilo, koliko su propovijedali turisticki vodici i koliko su pred kraj nase povijesti zagovarali neki nasi po pitanjima Boga i povijesti naglo osvijesteni sugradjani, ali je ipak bila starija od sviju nas i u sebi je sadrzavala nesto od one izvorne, skromne i skrusene arhitekture nekih davnih vremena u kojima je molitva jednome Bogu bila zazorna, pa je zbog toga i Isus zavrsio na krizu. U jednoj vaznoj knjizi pise da je svejedno u kojem se i cijem hramu molis ako slutis bozju prirodu i ako ti je molitva iskrena. No, u staru pravoslavnu crkvu ulazilo se iz posve drugih razloga. Ulazili smo kad bi prijateljima iz dalekih gradova zeljeli pokazati nase starine i ugnjaviti ih pricama o nasoj multikulturalnosti, raznorodnosti i snosljivosti koja je, istini za volju, bila autenticna upravo onoliko koliko je danas od nje ostalo, ali ulazili smo u tu crkvu, zapravo u njezine pokrajnje prostorije, i u ljeto 1992. kada smo kupovali vostane svijece da njima, kada padne mrak, osvijetlimo nase ugasene domove.

Cevabdzinica Devetka duze je od jednog desetljeca bila najvaznija sarajevska cevabdzinica. To, naravno, ne znaci da je bila najbolja, ali je bila najvaznija, jer su bas za nju znali i ljudi koji su samo jednom i vise nikad dosli u Sarajevo. Sve do kraja njegovog zivota u njoj ste mogli sresti i Asima Ferhatovica Slinu (ili pristojnije - Haseta), gazdu i kultnoga navalnoga igraca ciju je karijeru neke davne 1964. prekinuo branic "Rijeke" Mario Brnjac. U Devetki su se jeli najveci cevapi u Sarajevu koji su, istina, za razliku od cevapa kod Zelje bili prepunjeni sodom bikarbonom, praskom za pecivo ili nekim drugim sredstvom koje im je povecavalo volumen, ali i ubijalo okus. Devetka je ujedno bila i prva sarajevska cevabdzinica u kojoj je prekrsen princip po kome u cevabdzinici ne smije biti kole, nego se pije samo jogurt ili kiselo mlijeko.

Birtija po imenu Drina bila je neformalni sarajevski kupleraj, iako ovaj zapisivac mora priznati da u zivotu nije upoznao covjeka koji je u Drini potrazio usluge ili koji bi barem bio spreman to priznati. Ali o Drini se zato naveliko pricalo, o Drini i nekoj kurvi koja se zvala Suhra, pa su u lokalnome govoru dugo sve kurve bile nazivane suhrama ili se pretpostavljalo da je bas svakoj kurvi na rodjenju dato takvo ime. U drugim gradovima ili na drugim mjestima u Sarajevu kurve su se zvale Keti, Monika ili Edita, a samo su na Bascarsiji kurve bile suhre. Postoji pretpostavka da su u Drinu dolazili vojnici koji su se u Sarajevu nasli na odsluzenju vojnog roka, a nju temeljimo na iskazu mariborskoga muzicara Zorana Predina, koji je prije desetak godina, nakon jednog svog koncerta, upitao gdje je Drina, bas ga je zanimalo jer mu se neki Mariborcanin hvalio da je tu kao mladi vojnik kupovao ljubav.

Sve tri pobrojane tradicije, objedinjene s tih dvadesetak koraka, u Sarajevu su imale duboko korijenje, ali se do danasnjih dana u potpunosti sacuvala samo jedna, ona cevabdzijska. Cevapi su, naime, i u ovoj najnovijoj povijesti jednako ukusni, a nije se bitno promijenila ni rang-lista najboljih cevabdzinica. Tradicija kupleraja, zapoceta s dolaskom Austro-Ugarske u nase krajeve, koja je svoj vrhunac i dozivjela pred kraj vladavine cara i kralja Franje Josipa, kada su punom parom radili kupleraji u Skenderija ulici i nekim obliznjim ulicama (u zgradama koje i danas postoje) nekako je prezivjela obje Jugoslavije, ali nije prezivjela i rusenje birtije Drina, koje se dogodilo malo pred rat. Tim cinom je simbolicki prekinuta jedna, a zapoceta je nova povijest: ono sto su nekad bile sirote nase drolje i sto je bila ta uboga Drina, danas su puno ekskluzivniji prostori i puno finije zenske. Iscezli su kupleraji, a ljubav se vec kupuje i kreditnim karticama.

Tradicija pravoslavlja i pravoslavnoga bogostovlja je zajedno s preostale tri tradicije cinila jedan religijski krug, zaokruzivala je sarajevsku kotlinu i stitila ju od onih zala od kojih svijet moze biti zasticen vjerom u Boga. Taj krug najprije je nacet istrebljenjem nasih Jevreja, pedesetak godina kasnije dogodilo se djelomicno isceznuce nasih pravoslavaca i katolika, a neka ce buduca povijest potvrditi hoce li Sarajevo ostati grad samo jednoga rituala i jedne vjere, dok ce sve drugo biti samo arheolosko iskopiste. Nekad bi nam takva slutnja zvucala kao prokletstvo, a danas smo na nju vec naviknuli, pa je i to znak da je tisucu sarajevskih povijesti dovrseno i da ulazimo u neko vrijeme koje ce, mozda, nekim buducim ljudima biti bolje, ali nikada nece biti nase.