Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovica poznato je, ne samo na prostoru bivse Jugoslavije nego i sire, u Evropi i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, 1994. godine napusta rodni grad i preseljava u Bec, gdje danas zivi kao emigrant. S nasim urednikom razgovarao je o Beogradu koga vise nema, slobodi covjeka koji ostane bez zavicaja, maloumnom plemstvu, Haagu, kojem ce vjerovati tek kada osudi Cosica, Beckovica i Milosevica, zlocinu u Srebrenici pocinjenom u ime srpstva, o seljackim i ruskim pricama...

Razgovarao: Mile STOJIC

DANI: Gospodine Bogdanovicu, u vremenima kraja osamdesetih bili ste jedan od prvih, ako ne i prvi, koji su upozoravali da ce se Jugoslavija raspasti u krvi. Nastupili ste kao borac protiv Milosevica, da biste nakon godinu-dvije otisli u Bec. Znaci li to da ste Vi zapravo porazeni, da ste covjek koji je izgubio bitku?

BOGDANOVIC: Da. Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuriknuo jos prije nego sto sam postao gradonacelnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam izisao iz Srpske akademije nauka. To je bilo '81, a duga je i komplikovana prica kako su me poslije toga napravili gradonacelnikom. Ja se danas osjecam kao porazen covjek. Imao sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage, kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz vise vrijedi nego varvarska pobjeda. Porazena je pamet na jugo-prostoru. Svako onaj koji ima imalo razuma dolje mora se osjecati kao gubitnik i porazeni. Cesto telefonski razgovaram sa mojim rijetkim prijateljima ostalim dolje, u Beogradu, kakvi su Filip David ili Rade Konstantinovic, i pitam ih: trebam li ja da se vratim, da budem s vama, a oni mi uvijek posteno kazu: bjezi, burazeru, nemas se gdje vracati.

Beograda vise nema
DANI: Iako ste zivjeli u Beogradu, Vas rad i djelovanje zracili su na cijelom podrucju bivse drzave. Mnoga Vasa graditeljska djela, ponajvise spomenici antifasizmu, kao sto znate, sruseni su i devastirani... Palo je u vodu sve ono sto ste radili, naucavali?

BOGDANOVIC: Smijesno mi je da se i sjecam svojih srusenih spomenika kad znam da su nestali gradovi, da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je smijesno i nemam nikakvu potrebu o tome da pricam. Ko zna, dok sam gradio te spomenike, mozda sam i nosio neki osjecaj da je to osudjeno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osjecanje da je Jugoslavija neka vrsta nedovrsene utopije. Znao sam sve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Karadjordjevicima, trazili su mu glavu, isto kao sto je meni Seselj isao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kazem i stosta mnogo gore od ovih koji su je rusili, ali ja nista osim te Jugoslavije ne znam. To je bila moja zemlja. Ova danasnja Srbija, medjutim, nije moja zemlja, to je neki otpadak od svijeta. Mozda se Hrvati, koji su ostvarili svoj vjekovni san sad osjecaju dobro, djavo ce ga znati, ali ko zna kako ce se sve to i kod njih razvijati dalje i da li su i oni nesto dobili.

DANI: Osjecate li se sad kao apatrid, covjek bez domovine?

BOGDANOVIC: Covjek bez zavicaja je slobodan covjek.

DANI: Jeste li, ipak, slobodan covjek? Zar Vas cijeli zivot nije vezan, ako ne za Srbiju, a ono barem za Beograd, za Beograd u kome ste rodjeni?

BOGDANOVIC: Dragi gospodine Stojicu, Beograda vise nema. Nema Beograda.

DANI: Patite li ponekad od nostalgije? Prividjaju li Vam se slike grada u kojemu ste prozivjeli cijeli vijek, intelektualno mu i graditeljski, stvaralacki doprinosili?

BOGDANOVIC: Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, nista nisam ni sagradio, osim jednog malog spomenika, spomenika Jevrejima zrtvama fasizma. Nista ja u Beogradu sagradio nisam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige - prva i posljednja, izisle su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knjiga kapitela, moja najljepsa knjiga, koja je objavljena uoci rata. Ja sam, ne samo sa tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, uglavnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih nisana. Ja sam Jugoslaviju poznavao bolje od zvanicnih geografa i politicara, jer sam je cijelu prospartao sa svojim gradilistima, a i sam.

Plemstvo maloumnika
DANI: Pa, ipak, Vi ste pripadali maloj skupini ljudi gradjanskoga, civilnog Beograda. Na koji nacin se danas taj civilni Beograd artikulira?

BOGDANOVIC: Pomoci cu vam da cijelu tu stvar odmah na pocetku stavimo ad acta. Taj moj civilni Beograd u potpunosti je napustio Srbiju. Ljudi kojima su moje rijeci odzvanjale i eventualno nesto znacile potpuno su se razisli po svijetu. Veliki broj mojih studenata, sve ono sto je proslo kroz moju radionicu u Popovicu, sve sto je vrijedilo sad mi se javlja u kasnim nocnim satima iz Kanade, iz Amerike, iz Australije, kad je tamo dan ili jutro. Obavjestavaju me ko se ozenio, udao, ko dobio klinca, ko postao profesor arhitekture u Sydneyu, ko u Ottawi. Mnogi drugi mi javljaju da nisu uspjeli u struci i da rade druge, najcesce teske poslove. Ali i to je bolje nego ponizenje da zivite u svojoj zemlji, koja vise nije vasa. Ima jos jedna stvar koja je zastrasujuca i o kojoj uglavnom niko i ne pise: to je sudbina ljudi iz bivse Jugoslavije koji nisu bili nacionalno opredijeljeni, ljudi koji su bili kosmopoliti, ili koji poticu iz mjesovitih brakova, ili su ih sami formirali. Oni su osudjeni na propast i zaborav. Jezivo. A takvih je u Beogradu, bas medju mojim prijateljima, bilo mnogo. Ja mislim da takvih ima na stotine hiljada, mozda milion, ljudi iz svih bivsih jugoslavenskih republika, koji kruze danas po svijetu bez prava da kazu ko su i sta su. Ti su ljudi apsolutno diskriminisani. Sto je nezamislivo danas u okvirima ijedne evropske demokratske drzave.

DANI: Javljaju li Vam se ponekad u snovima slike vidjene u mladosti, pejzazi rodnoga grada?

BOGDANOVIC: Kad me vec pitate o tome, moram reci da sam, ne samo ja nego svi moji, moje cukun-babe, bili tu jos od turskoga vremena. Namjerno kazem babe, a ne djedovi, jer se socioloska shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovnistvo upravo po zenskoj liniji odrzavalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali segrti i kalfe i imali san da ozene gazdinske kceri. Kad me vec pitate za slike kojih se sjecam, jedna od najjacih je spustanje zavjesa i stavljanje cebadi na prozore, stanovali smo tad u Vojvode Milenka ulici, kad je objavljena "Obznana" i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokusavan atentat. A poslije je na mene jurisao Seselj. Ako na covjeka jurisa jedan maloumni kralj i jedan maloumni Seselj, to znaci da Srbija ima neku vrstu plemstva - plemstvo maloumnika.

DANI: Sve ovo vrijeme, od kada ste napustili Srbiju, tamosnji listovi pisu o Vama kao o izdajniku srpskoga naroda. Osjecate li se kao izdajnik svoga naroda?

BOGDANOVIC: Da. Apsolutno. Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Doduse, ti napisi su me u pocetku boljeli, a onda mi je to postalo smijesno, jer u Srbiji su svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajnicka. I to je tacno. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila pocetkom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpaticna seljacka zemlja, izisla iz revolucije i prihvacena u Evropi sa romantizmom i odusevljenjem. Srbiju su tad voljeli Nijemci, narocito njemacki romanticari. Rankeova knjiga Die serbische Revolution najljepsa je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Göthe i njegovo navodno ucenje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko paznje i ljubavi da zavrsi ovako kako je danas zavrsila, da cio civilizovani svijet okrece od nje glavu kao od cudovista i monstruma. Srbija je samu sebe izdala.

Lazni car Milosevic
DANI: Mislite na krivnju Milosevica i njegova rezima?

BOGDANOVIC: A ne, ne. Milosevic je jedna beznacajna budala. On ce da odleti kao sto je i doletio. Pitanje je, medjutim, kako je Milosevic jedino u Srbiji moguc, jer svuda na svijetu ima milosevica. Ne bi jedna takva nistarija mogla da dodje na vlast da dugo nije pripremana mentalna klima da jedan takav dodje.

DANI: Srpski nacionalni intelektualci, kao sto je Dobrica Cosic, pisali su za Milosevica da je najveci Srbin dvadesetoga stoljeca. Takve stavove prihvatala je u pocetku, uz nekoliko iznimaka, gdje spadate i Vi, cjelokupna srpska inteligencija?

BOGDANOVIC: Milosevic je za njih bio andjeo bozji, oni su ga cekali. Scenarij je opet bio mitoloski: pojavi se beznacajna licnost i oni ga proglase mesijom. Lazni car Scepan Mali. A tu kasu je zapravo i skuvala srpska inteligencija. Bez srpske inteligencije ne bi bilo Milosevica. Uostalom, sam taj pojam "inteligencija" u zemljama zapadne Evrope je nepoznat, to je ruski pojam, jer Rusi jesu imali inteligenciju, misticnu, revolucionarnu ili reakcionarnu. U srpskoj varijanti to je smijesno i groteskno. Kakva jadna inteligencija! Kakav je inteligent, naprimjer, spomenuti Cosic, koji ne umije na srpskome dvije suvisle recenice da sastavi? Slusao sam nedavno ovdje, u Becu, jednog mladog Albanca koji se bori za svoju kozu i svoj albanski svijet, koji je strog u onome sto trazi, slusao sam ga kako sjajno na srpskom artikulise te svoje zahtjeve. Shvatio sam, zapravo, da taj mladi Albanac govori srpski jezik pravilnije i bolje nego Dobrica Cosic. A Cosic je danas signum srpske inteligencije. Akademik, knjizevnik, srpski Tolstoj, kako sam sebe naziva, nije savladao akcente, a i sa padezima se tesko hrve. U tome se krije katastrofa i pad Srbije. Srbija vise nema svoj jezik.

DANI: Zivite danas u Becu, u emigraciji, kao sto je prije jednoga stoljeca zivio Vas tragicni sunarodnik Vuk Karadzic. O Karadzicevom udjelu u srpskoj kulturi vise puta ste pisali i govorili kriticki?

BOGDANOVIC: Vuk Karadzic je i slatka i divna i saljiva licnost. Medjutim, tragican nije. On je uvijek dobro zivio, jer je umio dobro prodati Nijemcima knjige i rukopise iz starih srpskih manastira. Napravio je moderni srpski jezik, ali i nesto sto nije trebao da napravi: jednu nadrkanu srpsku svijest. To mu ne mogu bas tako lako oprostiti. Vuk u Becu, i ja u Becu (smije se, op. aut.), zaista zanimljiva tema! Mene ljudi cesto pitaju zasto sam ja bas u Becu, a ne, recimo, u Parizu, gdje bolje poznajem jezik. Ja sam u Becu zbog Dunava, jer tok Dunava ja razumijem, njegovu topografiju poznajem i volim. S druge strane, Bec je tradicionalno pribjeziste. Mi smo neprestano bjezali u Bec, i Vuk Karadzic je ovamo pobjegao. Da nije stigao ovamo, skratili bi mu oni nasi dolje i onu drugu nogu. Svaki Srbin je u proslome vijeku imao zavadu sa jednom ili drugom dinastijom, kasnije sa ovom ili onom partijom, pa bi proboravili u Becu po koju godinu zivota.

DANI: Otkud onda kod Srba tradicionalna mrznja prema Austro-Ugarskoj? Pa ovdje su i Karadzic i Njegos objavili svoja djela, ovdje je zivio i umro Radicevic...

BOGDANOVIC: Odgovor je jako prost: ruska prica. Karadjordje je trazio inkorporiranje Srbije u Austriju, ali ona to nije prihvatila iz geopolitickih razloga, jer nije htjela da nacinje Tursku ispod Save i Dunava. Taj negativni arhetip prema Austriji gradila je Rusija. A Rusiji nikada u njenoj istoriji nije bilo stalo do Srba i Srbije, Rusija je uvijek iznevjeravala Srbiju.

Grijeh srpske svijesti
DANI: Mislite li da se rat u bivsoj Jugoslaviji mogao izbjeci?

BOGDANOVIC: Mislim. Ja licno mislim da bi to u pocetku mogla biti neka vrsta konfederacije, kao prelaznog rjesenja. Ta konfederacija bi mozda opstala, a mozda i ne bi, ali ne bi bilo krvoprolica, ne bi bilo ubijanja, ljudi bi ostali u svojim kucama, ne bi bilo etnickog inzenjeringa. Srbi bi danas bili u Hrvatskoj. Tu je tragican grijeh Slobodana Milosevica. On je, sjecate li se, likovao kad su Slovenci napustili onaj partijski kongres, dok je jedna mala Slovenka plakala. Da se Jugoslavija raspala, to je bilo izvan svake sumnje, medjutim strasan je bio stil toga raspada - u Beogradu se siri prica da su nam Slovenci najveci neprijatelji u istoriji, veci od Nijemaca i Austrijanaca, a ti "neprijatelji" odlaze od nas placuci! Onda ovaj mali idiot istrcava i kaze: idemo mi dalje, mozemo mi bez Slovenaca i bez ikoga, picka li mu materina! Tu je grijeh Slobodana Milosevica. Medjutim, Slobodan Milosevic ne postoji, on je samo jedna sjenka - to je grijeh srpske svijesti. Jedna rijec je mogla donijeti spas, ne Jugoslaviji, nego ljudima, gradovima, jedna rijec je bila dovoljna da se izbjegne rat. Tu je Milosevic kriv i nema tih vjesala koja bi za njega bila dovoljno visoka.

DANI: Ali, rat je i pocet s tezom da Srbi ne mogu zivjeti s drugima, da jednostavno ne mogu zivjeti s onima s kojima su zivjeli stoljecima?

BOGDANOVIC: To je huskanje, to je fabrikovanje svijesti. Samo, to je trajalo jako dugo, dvije decenije sigurno. Ja mislim da Tito to nije dovoljno osjecao. On sam nije imao nacionalnu pripadnost i to mu je bilo svejedno. On je sve to gledao malo kao stranac i nije ga interesovalo sta je to dolje bilo. A dolje je bilo tako da kad krenes od Beograda prema moru, u svakom vecem hotelu sretnes po jednog lokalnog tribuna koji je uz rakiju snivao o zlocinu i katastrofi.

DANI: Pa, ipak, Beograd i sad govori o jos jednoj velikoj srpskoj pobjedi?

BOGDANOVIC: Tesko je ne podsmjehnuti se na to i ne upitati: koja pobjeda. Koja pobjednicka zemlja? U bijedi, u rasturu, otjerala najbolji dio svoje mentalne i bioloske supstance, htjela je da ima etnicki cistu drzavu a ima najmjesaniju zemlju, pa Srbi su jedva u vecini u toj drzavi. Dakle sve je ispalo naopako, suprotno onome sto je srpska sovinisticka propaganda obecavala i u ime cega je vodila rat. Zasto je toliki raskorak izmedju obecavanog i ostvarenog? Pa zato sto oni koji su obecavali nista nisu znali - ni geografiju, ni istoriju, nista. Jedna od glavnih odlika nacionalistickog idiotizma je ignorancija. Za razmisljanje je upravo to sto su isto sljepilo pokazivali i akademici i pijani kafanski stratezi.

DANI: Za taj raskorak optuzuje se svjetski faktor, medjunarodni neprijatelji i njihove zavjere...

BOGDANOVIC: Opet ruska prica! A niko to ne tumaci ruskom urotom, pa, na kraju krajeva, i ruskim bezobrazlukom. Padam nicice pred ruskom kulturom, ali Rusi su nas na Balkanu uvijek jedino prezirali. A to nijedan Srbin nikad nije mogao da shvati. Oni su nas prezirali, ja to znam, jer smo moja sestra i ja odrasli u kuci gdje je bilo puno ruskih emigranata. Srbi su za Ruse uvijek bili i ostali mali prljavi balkanski narod Cincara, koji slucajno govore jedan slavenski jezik. Gledali su nas sa velike visine, i s pravom. Njihova politika prema Srbiji oduvijek je bila samo izraz jednog dubokog prezira. Oni su razmisljali ovako: kad ste vi Srbi budale, sto vas mi ne bi upotrebljavali u svojim kombinacijama. A Srbi, s druge strane, nikad nisu uspjeli da razjasne svoj odnos sa Rusima.

Srebrenica u ime srpstva
DANI: Ne osjecaju li se Srbi danas ostavljeni, prevareni od Rusa?

BOGDANOVIC: Srbi su od Rusa do sada bili pet puta ostavljeni. Rusija je ostavila na milost i nemilost Srbiju s Karadjordjem, a docnije je htjela da napravi veliku Bugarsku, do Paracina. To samo lud narod moze da ne vidi. Ne osudjujem Ruse: kad imas budalu pred sobom, tretiraj ga kao budalu. Sad ce Rusi tek Srbe da sutnu, jer vide da su sve upropastili, da je stvar definitivno izgubljena.

DANI: Jedan od najmonstruoznijih zlocina u Europi nakon Drugog svjetskog rata je pokolj Bosnjaka u Srebrenici od strane srpske vojske. Zbog cega tolika mrznja prema Bosnjacima? Meni se vise puta ucinilo da srpski nacionalisti Hrvate mrze, ali ih uvazavaju, dok Bosnjake nisu ni uvazavali, smatrali su ih jednostavno nizim bicima?

BOGDANOVIC: Tacno. Srebrenica je toliko strasna da ce se Srbima, pokoljenjima objesiti o vrat kao Jasenovac. Pogledajte sad te pokusaje da se zataska, to prebacivanje leseva. Dodje komisija i nadje prazne grobove, trgovina mrtvim dusama. Srpstvo ne moze da dodje k sebi, ne moze da izadje iz bolesti dok neke stvari ne uvidi i prizna. Mora se jasno reci, to je zlocin, Srebrenica je strasni zlocin koji su ucinili pripadnici Srba i to u ime Srba i srpstva! Je li to kaze Vesna Pesic? Ne kaze. Je li to kaze Dindjic? Ne kaze. Pa se onda pitam: ko su ti ljudi, sta su oni, u cije ime oni uopste govore? Oni govore u ime nekih svojih malih politikantskih prica, oni ne zele da govore o izgubljenoj etickoj vertikali.

DANI: Vratimo se Bosni. Ocito je da medjunarodna zajednica zeli da se ta drzava odrzi, makar u pocetku kao neki drzavni bastard, ali da se odrzi...

BOGDANOVIC: Da li je i to iskreno? Svakog jutra razmisljam: pa koga oni to lazu? Ako to zaista hoce, onda ima samo jedna jedina rijec: svi svojim kucama. I poslije Drugog svjetskog rata ljudi su iseljavani, bila su zarobljenistva i logori, ali su se nakon svega ljudi vracali svojim kucama. U slucaju Bosne medjunarodni faktor govori o tome, a dopusta dalju razgradnju te drzave. I zato se pitam: koga to oni lazu? Toliko infantilizma, toliko malih priucenih strebera ima uticaja danas u svjetskoj politici. Nacela kojih se oni drze su ispravna, ali nacin na koji ih oni provode je naivan, na mahove i blesav.

DANI: Pa, ipak, medjunarodna zajednica tvrdi da nece dopustiti obnovu rata?

BOGDANOVIC: Bosna je pod protektoratom i ti protektori velike ispade ne dozvoljavaju, ali oni glavnu rijec jos nisu rekli, a to je da ljudi koji su izazvali rat i vodili ga ne smiju da figuriraju kao politicke licnosti. Oni moraju da budu stavljeni tamo gdje su, tamo gdje se stavljaju prekrsitelji normi u jednome civilizovanom svijetu. Prije svega, ti ljudi moraju da podnesu racune: zasto su uopste poceli rat u Bosni. Neka Milosevic, neka Karadzic, neka Izetbegovic objasni zasto je u Bosni poceo rat. Rat u Hrvatskoj, evo, moze biti rezultat izvjesnih srpsko-hrvatskih animoziteta, koji su trajali jedno duze vrijeme, ali zasto je vodjen rat u Bosni, to niko ne moze da objasni. To je kapitulacija ljudske pameti. Osim ako ne uzmemo onu drugu - da je ipak pljacka u osnovici svega, sto poprilicno odgovara balkanskome mentalitetu. I nacionalizam je u svojoj narodnoj varijanti bio revandikacija: onaj je bio sekretar komiteta i vozio se u mercedesu, e rat je moje vrijeme, sad cu i ja malo da se vozim.

Amerikanci i Balkan
DANI: Cinjenica je da novostvorene balkanske drzave danas nitko nece. Svi bi zeljeli u Europu, ali Europa ih nece, nego ih ponovo upucuje jedne na druge. A one su podijeljene zidovima placa, strasnim ponorima zrtava i grobova. Kako gledate na buducnost bivseg jugoslavenskog prostora za narednih, recimo, sto godina?

BOGDANOVIC: Mnogo o tome razmisljam, uvijek se vracam na to. U starosti covjek gubi pamcenje, zaboravlja cinjenice, ali mu ostaje logika i imaginacija. Matorci, starci, imaju mnogo fantazije. Jednom sam u autobusu izmedju Dubrovnika i Gruza sreo jednog starog gospara koji je zabavljao autobus pricajuci kako je video azdahu. Kad, dakle, napregnem svu svoju staracku imaginaciju, koja nije mala, ja ne umijem da odgovorim kako ce ponovo doci do te saradnje, ne samo na podrucju bivse drzave nego cijeloga Balkana. Mozda trebamo prizvati iskustvo Engleza, Francuza i Nijemaca i njihovih medjusobnih trvenja u jedanaestom i dvanaestom vijeku. Dogode se veliki ratovi i istrebljenja, a onda to sve prodje i ljudi opet zive normalno. Moze li se to kod nas desiti meni je velika nepoznanica. Drugo najkomotnije rjesenje bilo bi da Amerikanci, koji su se vec upetljali u balkanske stvari, jednostavno kupe Balkan. Jer u cijeloj nasoj tragicnoj prici vrlo je odlucujuci i taj faktor siromastva, koji mi sami nismo umjeli, niti umijemo rijesiti.

DANI: Vasa intelektualna i znanstvena opsesija je grad kao stjeciste najkreativnijih ljudskih sila. Mi smo suoceni sa destrukcijom grada, nasi gradovi su ubijeni.

BOGDANOVIC: Sve sto se desavalo poraz je grada i gradskog. Gradovi su porazeni.

DANI: Moze li se vise uopce govoriti o urbanome na Balkanu?

BOGDANOVIC: Grad je problem Zapada. Ti hipergradovi, megagradovi, problem su ove civilizacije. Mi imamo danas i siromasne megalopolise, ili gradove koji su veci od svih balkanskih naroda. Medjutim ono sto ostaje je grad kao kulturni i moralni pojam. Prica o gradovima na Balkanu, medjutim, sasvim je druga prica, tuzna i cudna istovremeno. Balkanski prostor je rodno mjesto grada, anticka Grcka. Balkan je dva-tri puta u svojoj istoriji gubio urbanitet, pa ga ponovo dobijao. Prvo je bila klasicna, grcko-rimska kolonizacija, pa su poslije toga dosli Slaveni i sve to unistili, pa su ostale samo legende o gradovima. U juznoslavenskoj mitologiji gradovi su tek mitske predstave: Ledjen, Nevid-Grad, Mrcaj-Grad, Skadar na Bojani. Grad je nesto sto je nekad negdje postojalo, u nekim planinama, nesto sto se ne zna sta je. Balkanske drzave su bile jedine drzave bez gradova, ako izuzmemo mediteranski, i jednim dijelom panonski prostor. Raska i Srbija su u pet vijekova svoga postojanja imale sedam-osam prijestonica, a to znaci da nisu imale ni jednog grada. To su bila privremena boravista lutajucih vitezova. Pa, bogumili, koji su imali divnu civilizaciju, ali grada nigdje. Lako se gubi iz vida cinjenica da su upravo Turci, ili islam, ponovo donijeli grad na Balkan. Onda na najuzem srpskom prostoru dolazi srpska revolucija, prvi i drugi ustanak - i onda ponovo nema gradova. Danas vise ni u svijetu nema grada, ima nesto vece od grada, nesto mozda bolje, ali grad vise nije onaj drustveni i moralni entitet kakav je bio u modernoj istoriji. Pazite, u tome je paradoks: danas jedna mala palanka moze da bude grad, a konglomerat od tri miliona stanovnika da bude samo zbir kuca. I u jednoj takvoj fazi vi mene pitate sta je bilo sa balkanskim gradovima. Tek sto su stigli na prag nekog urbanog identiteta, oni su poceli da se samorazaraju.

Kosovo Srbe ne zanima
DANI: Pitam Vas, jer su upravo gradovi bili najstrasnija poprista: Vukovar, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo... zbog cega su gradovi bili najvece zrtve ratnih divljanja?

BOGDANOVIC: Seljacka prica. Iz tog naseg seljackog romantizma razvila su se mnoga cudovista.

DANI: Sto ce biti s Kosovom?

BOGDANOVIC: O tome sam vise puta govorio - Kosovo Srbe ne zanima. Oni ga kontinuirano napustaju vec decenijama, odlaze u Beograd i odatle najavljuju borbu za "srpsku kolevku". I ta bitka je izgubljena prije no sto je i pocela. Ja znam Kosovo, jer sam tamo sedamnaest godina boravio u Mitrovici, jer sam ga obisao uzduz i poprijeko, a Dobrica Cosic je tamo bio svega dva dana u lovu, iako je Cosic (Cosja, Qosja) porijeklom Albanac. Pazite, kralj Dusan, koga mi Srbi zovemo carem, zvanicno se proglasio kraljem Srba, Grka i Arbanasa. On je, dakle, mogao sa Albancima, jer je taj narod u sustini radin i lojalan. Cosic, Beckovic i Milosevic ne mogu ni s kim. Sad je Kosovo geto, napusteno. Oni su sve bitke izgubili i pritom napravili to da Srbi nemaju vise ni jednog prijatelja u svijetu. Kako ce te ljudi cijeniti kad pokusavas da unistis susjede, narode i ljude s kojima si od pamtivijeka zivio i koji su ti, po logici stvari, najvazniji i najblizi?

DANI: Kakvo je Vase misljenje o Medjunarodnome sudu za ratne zlocine, hoce li on ista popraviti?

BOGDANOVIC: Taj sud jos nije ucinio nista. Kao, oni sude jednom hrvatskom djecaku, Erdemovicu, koji jest napravio zlocine, ali zbog cega i u ime koga? Do pravih zlocinaca oni se jos nisu ni priblizili. Pocet cu vjerovati u taj sud onda kad osude Cosica, Beckovica i Milosevica. Ako to uopste dozivim.

DANI: Nedavno je hrvatska knjizevnost istjerana s beogradskog sveucilista. Je li to, mozda, odgovor na izjavu Stanka Lasica, da je njemu srpska knjizevnost danas isto sto i bugarska?

BOGDANOVIC: Ja obicno grdim Srbe (smije se). Ali, sta ce s Andricem? On smeta i jednima i drugima. Hrvati mu ne mogu oprostiti sto je presao na srpsku stranu, a Srbi, opet, ne mogu da razumiju sta je on, kao Hrvat, trazio medju njima. Vjerovatno mu i Bosnjaci nesto zamjeraju. A Andric je jednostavno bio covek koji se oslobodio zavicaja i tako postao slobodan covjek.