Piše: Ivan LOVRENOVIC

Bosnjaci i prezime

HDZ u akciji

U isto vrijeme stize vijest da je cetiri tisuce zagrebackih Hrvata koji se prezivaju Bosnjak podnijelo tuzbu Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu, u kojoj osporavaju odluku Bosnjackoga sabora da ime nacije Muslimani promijeni u Bosnjaci. Traze Bosnjaci (zagrebacki) da Sud svakako uzme u obzir kako "im je odluka Bosnjackoga sabora iz 1993. stvorila niz neprilika u svakodnevnom zivotu, osobito u vrijeme hrvatsko-bosnjackoga sukoba". Jos se jadaju oni, kako je ova odluka "eklatantan primjer krsenja ljudskih prava i zlouporabe nasega prezimena za dnevnopoliticke potrebe jednoga naroda koji se zove Muslimani".

Bagin izricaj
Znam da Bago ne govori iz svoje pameti i znanja (ono mu je u stvarima jezika, ocevidno, jako siromasno), vec po politickoj instrukciji iz centrale: da sistematski treba raditi na anuliranju svega sto u bilo kojemu aspektu nosi bosansku atribuciju. Zato: bosanski jezik - ne moze, bosnjacki jezik - moze! Moze, jer to onda u Baginoj i njegovoga sefa priprostoj politickoj imaginaciji znaci: tri naroda, tri jezika, jos samo tri teritorija, i - nema Bosne!

Istu tu vulgarnu politicku rabotu s jezikom tjeraju, samo s druge strane, i oni bosnjacki politicari i javni radnici, pisci i intelektualci, kad - sve inzistirajuci na bosanskoj formi imena jezika - nastoje da ga sadrzajno i normativno nasilno muslimaniziraju, i tako, ustvari, debosniziraju...

Kad Darinko Bago ustrajno i s nekakvom neobicnom, skoro licnom zagrizenoscu, negira bosansku atribuciju jezika, on ocevidno misli da to radi kao veoma dobar, prvoklasni Hrvat. Medjutim, najsmjesnija crta kod njega, kao i kod svih tih etnickih neofita, jest bas njihovo nacionalno neznanje.

Moze li, naprimjer, Bago uopce naslutiti kakvoj se blamazi izlaze kad izgovara recenicu: "Muslimansko-bosnjacko vodstvo cini nasilje nad hrvatskim jezikom trazeci da mi prihvatimo naziv bosnjackoga jezika u nasem izricaju na nacin kako ga oni zovu na svom jeziku - bosanski. To je isto, kao da nas Nijemci sile da mi njihov jezik zovemo germanski."

"U nasem izricaju", kako ambasador jezicno drveno i besmisleno zove hrvatski jezik, kontinuitet i tradicija termina bosanski jezik toliko je autohtona, toliko frekventna kroza stoljeca, i toliko srasla sa samom supstancom i literaritetom hrvatskoga jezika, da ima mnogo smislova u kojima se ova dva termina ponasaju sinonimno ili alternativno. A da je hrvatski knjizevnojezicni standard nacinjen na svojoj u biti bosanskoj osnovici - to je notorno poznato svakom malo priljeznijem gimnazijalcu.

U samoj Bosni, bas u bosanskohrvatskoj knjizevnoj i jezicnoj praksi i tradiciji, od onih davnih vremena Bosanskoga Kraljevstva pa sve do u drugu polovicu prosloga stoljeca, ime jezika - bosanski, i knjizevnosti - bosanska njegovano je s ponosom i naglasenom svijescu o svojemu jeziku, o svojoj knjizevnosti.

U cijelomu preporodnom devetnaestom stoljecu nema vaznijih kulturnih, obrazovnih i knjizevnih inicijativa i projekata, i u uzemu hrvatskom, i u svebosanskom smislu, od onih koje je pokretao i ostvarivao fra Ivan Frano Jukic. Poslusajte njihove nazive: Bosanski prijatelj (casopis), Kolo bosansko (kulturno drustvo), Bosanske narodne pjesme (knjiga u dva sveska), Knjizevnost bosanska (studija), Zemljopis i poviestnica Bosne (knjiga). Zagovarao je i utemeljenje Bosanskoga muzeja, iz koje zamisli je kasnije niknuo slavni Zemaljski muzej u Sarajevu. A pseudonim kojim se je cesto koristio, pateticno i ponosito u skladu s vremenom, htijuci svakomu dati na znanje svoj osjecaj pripadnosti (danas bismo rekli: identiteta), glasio je: Slavoljub Bosnjak.

A to je samo jedan primjer iz petstoljetne, sedamstoljetne, devetstoljetne povijesti!

Bosnjaci i prezime
Ne imajuci elementarnoga pojma o toj velikoj, cudnoj, bogatoj povijesti, kulturi i jeziku naslojavanja, preplitanja, interakcija i interferencija, ovi suvremeni polupismeni ambasadori i veleposlanici (cega, kakve misije?) slusajuci "svojega gospodara glas" sole nam pamet prepotentno i neukusno o stvarima o kojima - da ne zivimo u ovako sludjenom i dvostranacki idiotiziranom svijetu - ne bi smjeli ni pisnuti.

Ovaj nakazni i u krajnjoj liniji autodestruktivni pogled na Bosnu, u Hrvata je bilo moguce da se do Baginih razmjera razraste samo na silno sugestivnom Tudjmanovom, tko zna gdje i kako u beogradskim generalstabnim partijskim kabinetima i kuloarima formiranom, antibosanstvu i antimuslimanstvu.

Tako, vidjesmo, i cetiri tisuce zagrebackih Bosnjaka, kao dobri Hrvati, imaju veliku nevolju sa svojim prezimenom.

Ne vjerujem da ih je svih cetiri tisuce pisalo, cak ni procitalo tekst famozne tuzbe u Strassbourg. Ali taj koji je inicirao, koji ih je animirao i popisao, izlozio ih je visestrukom podsmijehu.

Oni, jadni, pokazuju kako do svojega prezimena i loze ne drze nimalo, jer nemaju ni pribliznu predodzbu o genezi vlastitoga prezimena. Da imaju, ne bi bilo moguce ni logicno da ovako reagiraju.

U njihovu prezimenu sadrzana je slojevita memorija o njihovu porijeklu i primarnom identitetu. Taj nacin stjecanja prezimena, uostalom, univerzalan je i poznat po cijeloj Europi.

Tko su, dakle, takvi Bosnjaci? Svi oni koji su nekada i nekako dosli iz Bosne i naselili se diljem Slavonije, Juzne Madzarske, Vojvodine... U toj rijeci sacuvano je, dakle, i njihovo staro etnicko ime, kako su se sami zvali u starom zavicaju, i kako su ih zvali tamo gdje su dosli.

Tako, sasvim logicno, ljudi i generacija s prezimenom Bosnjak ima ne samo medju Hrvatima (kako ovi nesretni tuzitelji iz Zagreba, ocito, misle), vec i medju Srbima, a i bosanskim muslimanima, koji su u raznim prilikama masovno ostavljali Bosnu i nastanjivali se drugdje po bijelom svijetu.

Nisu, dakle, njihova prezimena mogli "zlouporabiti Muslimani za svoje dnevnopoliticke potrebe"; prije ce biti obratno, da su oni vlastito prezime obezvrijedili, ne zanimajuci se za njegovu etimologiju, povijest, kulturu...

Jos bi nesto valjalo ispraviti u tekstu zagrebackih Bosnjaka. Jest Bosnjacki sabor 1993. donio odluku o promjeni imena. Ta odluka, medjutim, nije tim cinom mogla postati sluzbena i obavezujuca, jer u tom smislu Bosnjacki sabor nije bio vise od grupe gradjana.

Trenutku, kada je ta odluka postala sluzbena, stjecajem okolnosti prisustvovao sam licno, i necu ga zaboraviti nikada. U sarajevskom Holiday Innu toga proljetnoga dana 1994., nakon Washingtonskih sporazuma i stvaranja Federacije Bosne i Hercegovine, zasjedao je Parlament Federacije na svojoj prvoj sjednici. Sve je bilo cudno, pomalo jezovito, jer poslanici SDA i HDZ nasli su se u skupstinskim klupama ponovo zajedno, nakon krvavoga rata. Hadezeovci se jos nisu bili naviknuli na dolaske u Sarajevo, jos nisu imali onaj drski stav, ignorantski spram kalvarije sto ju je grad prozivio, kakav su nakon toga vrlo brzo namaknuli.

Prije pocetka zasjedanja, za govornicu je izasao zaduzeni poslanik SDA i predlozio da Parlament usvoji jedan amandman na Ustav Federacije. Parafraziram: nacionalno ime Musliman mijenja se u Bosnjak, i u Ustavu Federacije, ali i retroaktivno, u starom Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, na kojemu novi pravno kontinuira...

Prosli su me zmarci, jer mi je iste sekunde bilo jasno da se dogadja nesto rijetko, nesto jednom u stotinu godina, nesto sto ce mnoge odnose razdrmati- neke razbistriti, neke dugotrajno zakomplicirati. Pet stotina godina, naslonjenih na prethodnih petsto, cijelu jednu milenijsku vjecnost, ime je pripadalo svima. Kao djelimicno turcificirani oblik, bilo je potpuna istoznacnica obliku - Bosanac.

Sada, pred nasim ocima, treba da snagom Ustava postane ekskluzivno nacionalno ime samo jedne bosanske etnicke zajednice!

HDZ u akciji
Znao sam da ce hadezeovci, autisticki zatudjmanjeni, prihvatiti taj amandman, samo me je zanimalo hoce li se naci i jedan jedini, malo pismeniji i s malo vise samopostovanja, ako ne da problematizira, ono barem da s nekoliko rijeci pokaze da shvaca vaznost trenutka i odluke.

Nista od toga nije se dogodilo.

Amandman je stavljen na glasanje, a prve su se u zrak dignule ruke hadezeovaca, svih.

Rekao sam jednomu od njih, kojega sam poznavao iz vidjenja: "Jeste li svjesni da ste se upravo odrekli Bosne?" Gledao me je s tupim, superiornim smijeskom, ne razumijevajuci nista.

Intenzivno sam se prisjetio toga trenutka citajuci tuzbu zagrebackih Bosnjaka. Sasvim tipicno: oni optuzuju Muslimane da su uzeli ono sto im (i njima) pripada, a odbijaju znati da im je to omogucio HDZ, odricuci se u ime svih bosanskih Hrvata onoga sto je i njima jednako pripadalo, ali je zahtijevalo reviziju unistiteljske Tudjmanove politike...

A kada se zale na "neprilike koje su u svakodnevnom zivotu imali zbog svojega prezimena", to moze ici samo na adresu sredine koja im je te neprilike cinila, dakle, njihove sredine. Shvacaju li oni sto to o njoj govori?

P.S. Za pouku i mozda utjehu zagrebackim Bosnjacima: i dan-danas u okolici Sarajeva zivi cijeli jedan rod bosanskih muslimana, koji nosi prezime- Hrvat. Stigli su kao pogorelci i stradalnici nakon silnih ratova krajem 17. stoljeca odnekud iz prekounskih i prekosavskih hrvatskih krajeva. Tako su, po uobicajenom kulturnom i jezicnom obrascu, kao ljudi pridosli iz Hrvatske, dobili svoje prezime, koje nose i danas. Dosad se nije culo da su zbog njega imali neprilika, ili da im smeta.