SILAJDZIC: Iz nacela religijskog univerzalizma konsekventno izvodimo i ideju, uvjetno kazano, politicnosti religije. Mi ne mozemo kazati da su religije apoliticne.

DANI: Zasto ne mozemo?

SILAJDZIC: Sve dok je u interesu religijskog ucenja covjek, mi ne mozemo kazati da su religije apoliticne. To je nemoguce. One su politicne ne u smislu osvajanja vlasti, nego u smislu korigiranja i humaniziranja ideja bez kojih covjek ne moze zivjeti. No, mi mozemo govoriti o ideologizaciji religija, to je sad nesto drugo. Dakle, one po prirodi svog poslanja ne smiju biti apoliticne. Cuveni katolicki teolog Hans King, kriticki razmatrajuci negativne tekovine modernoga svijeta, kao sto su dokolica, bezboznost znanja i nauke, kriminal, sida, droga, promiskuitet, opcenito sve ono sto unizava covjekovo dostojanstvo, kazat ce kako islam spram krscanstva ima savrsenu kriticku distancu. Zbog cega? Zbog toga sto je krscanstvo olahko prihvatilo nacelo depolitizacije religije. Zapravo, odvec je lahko prihvatilo ideju sekularizacije znanja i sekularizacije zivota. Hans King smatra da je krscanska crkva suodgovorna za stanje uma modernoga covjeka. Ali, pravo pitanje je ideologicnost religija. Ja nisam za ideju paneklezijanizma, niti sam za ideju evropocentrizma, nisam ni za ideju panislamizma - to su ideologijske ideje. Kao takve one ne doprinose kohabitaciji ideja, ljudi i civilizacija a sto spada u samo srediste religie perennis.

DANI: Da li to znaci da je ideja panislamizma koju je gospodin Izetbegovic iznio u svojoj knjizi Islam izmedju Istoka i Zapada nepoliticka ideja?

SILAJDZIC: Bilo bi najbolje traziti odgovor od gospodina Izetbegovica sto je on mislio pod pojmom panislamizma. Ta ideja panislamizma se moze razmatrati u cisto kulturoloskoj razini, a moze da ima i ideologijske konotacije, ideologijsko znacenje. Zasto bismo gospodinu Izetbegovicu osporavali mogucnost takvog razmisljanja u vremenu podjele interesnih sfera, u vremenu doista agresivne zapadnoevropske, pa hajde da kazem, i krscanske politike spram islamskog svijeta i muslimana? To je jedna agresivna politika koja u osnovi ima ideju paneklezijanizma, rekao bih, jednu pogubnu ideju, ne samo za muslimane nego i za krscanski svijet i za Katolicku crkvu, tim prije sto se takva ideja, biblijski gledano, ne ozbiljuje kroz geografska prostranstva, vec u prostoru ljudskog srca. Sa druge strane, imamo isto tako agresivnu ideju evropocentrizma, koja je veoma vazna u realiziranju globalne strategije Zapada prema islamskom svijetu. Muslimani su, po kljucu funkcionalisticke sociologije, na tako agresivne ideje odgovarali slicnim pojmovima i ideologemama. Ne treba uopce da sablaznjava sto je gospodin Izetbegovic u to vrijeme mislio o panislamizmu. Ja duboko vjerujem da on danas ne moze misliti o panislamizmu zato sto su te ideje potrosene. On sad moze da misli o nekim drugim paradigmama.

DANI: Kojim?

SILAJDZIC: O panislamizmu vise niko ne govori. Te ideje jos uvijek zive u glavama, ja bih rekao, malog broja ljudi, koji se ne snalaze u nasoj suvremenosti, ljudi koji nisu kadri identificirati magistralne tokove njenog misljenja i prakse. Zapravo, nisu kadri apstrahirati od dnevnopolitickih dogadjanja sjajne ideje pred kojima danas stoji muslimanski svijet. Izetbegovic danas, potpuno sam siguran, kad bi pisao tu knjigu, ne bi govorio o panislamizmu, on bi radije govorio (ja barem pretpostavljam, jer Izetbegovic je mudar covjek, socioloski mnogo obrazovan covjek, premda je po vokaciji pravnik) o stvaranju jedne drugacije islamske paradigme koja podrazumijeva da se aktualno stanje muslimanskog svijeta, muslimanskog duha i uma posreduje kroz pozitivne vrijednosti islamske Tradicije. Dakle, vjerujem da gospodin Izetbegovic sada radije razmislja o nekoj novoj paradigmi jer ona stara je potrosena. Mi zapravo vec sada mozemo govoriti o krizi povijesnog bitka muslimanskog svijeta u suvremenosti. Ne radi se, dakle, o krizi kur'anske slike svijeta, nego krizi nasega odnosa prema toj slici svijeta. Kad kazem krizi, to znaci da se cjelovito islamsko ucenje proteklih nekoliko stoljeca ideologiziralo, zbog cega je doslo do zabrane najsirega moguceg razumijevanja svijeta kroz muslimanski duh. Ta zabrana je dosla ediktom od strane muslimanskih vlastodrzaca, od strane muslimanskih politickih mocnika. Zbog toga su muslimani stoljecima bili izvan vaznijih svjetskih zbivanja. Bili su marginaliziran faktor. Naravno, moze se govoriti i o drugoj vrsti redukcije tog ukupnog muslimanskoga ili islamskoga spoznajnog iskustva. Radi se zapravo o redukciji kur'anske slike svijeta.

Doba socijalizma
DANI: Mozemo li kazati da je odustajanje od kur'anske slike svijeta izvedeno od strane muslimanskih politickih mocnika zbiljska sekularizacija islama?

SILAJDZIC: To je sjajno pitanje, ono pogadja zapravo srz problema u Bosni i Hercegovini. Molio bih vas da ovo udje u sadrzaj intervjua. Ja sam prihvatio razgovor za vas magazin iz razloga punovaznosti religijskoga fenomena u Bosni i Hercegovini. To je mnogo vazno da bismo prema takvim sadrzajima bili neodgovorni. Prihvatio sam razgovarati i zbog krajnje uproscenog razumijevanja, krajnje uproscene recepcije religijskog fenomena koji je prisutan ne samo u zurnalizmu. On je prisutan danas, moramo otvoreno kazati, i u podrucju muslimanske teologije. Taj redukcionizam, pojednostavljeno razumijevanje islama, danas je prisutno na svim nivoima, i zbog toga sam prihvatio ovaj razgovor. Dakako, to treba istaknuti, ne smatram sebe covjekom koji je kadar fenomen islama danas u Bosni odmisliti najvaljanije, najkompetentnije. Ja cu pokusati da iznesem samo nekoliko misli koje bi mogle biti dobra osnova za neki novi kvalitativni korak prema svrsishodnijem i svestranijem razumijevanju ovog drustvenog fenomena. Taj fenomen je, nazalost, proteklih nekoliko desetljeca bio ideologijski bezobzirno osporavan...

DANI: A sam odnos komunizma i religije do kraja uproscen i klisetiziran.

SILAJDZIC: Otuda se i treba vratiti u doba marksistickog socijalizma. Nasa domaca sociologija, makar skromna, nesporno je ustanovila da je u komunizmu religijski fenomen ipak bio prisutan. No, vaznije od toga jeste pitanje kako se taj religijski fenomen u vremenu marksistickog socijalizma manifestirao. To je vazno sa stanovista pitanja koje ste postavili. Jednako tako kao sto se marksisticka ideologija, koja je u religiji prepoznavala jedinog ozbiljnog suparnika, izrazavala u formi kolektiviteta, u ono vrijeme i religija se takodjer manifestirala u formi kolektiviteta. To su bili oni poznati narodni teferici, mevludi, otvaranja dzamija itd. Tesko da se moglo govoriti o tzv. osobnoj religioznosti, makar se paradoksalno kod nas misli da je u onom vremenu zapravo religija bila privatna stvar covjeka. Vidite, tu postoji stanovita zamka. Ja moram kazati, nazalost, da je nasa domaca sociologija, baveci se fenomenom ljudskog religioziteta, svoje rasprave uglavnom svodila na dva dobro poznata, u marksistickoj sociologiji rabljena metoda: metod statistike i metod ankete, slucajnoga ili sasvim ciljanog uzorka. Postovani profesori, i gospodin Esad Cimic i gospodin Ivan Cvitkovic, za koje mi otprilike vezujemo ta sociologijska istrazivanja na prostorima BiH, na religijski fenomen i nisu mogli drugacije gledati. Dakle, izostajala je jedna potpunija recepcija religijskog fenomena. Oni su u svojim knjigama taj fenomen religije razmatrali vise u jednoj povrsnoj analizi, ali time, dakako, nismo mogli biti zadovoljni. No, oni vec sada svoja istrazivanja usmjeravaju u drugim pravcima. I vidite sto se dogodilo. Slomom komunistickog carstva, raspadom bivse Jugoslavije, agresijom na Bosnu i Hercegovinu, ili, ako hocete sire, otpocinjanjem ratnih sukoba na prostoru bivse Jugoslavije, dogodile su se nevjerovatne stvari.

Nekriticki umovi
DANI: Sta Vam se u raspadu Jugoslavije doima nevjerovatnim?

SILAJDZIC: Nekako je komunizam iznenada otisao. Niko nije mislio da ce tako brzo otici sa politicke i drustvene scene. Komunizam je otisao a da cak ni ozbiljni poznavaoci marksizma to nisu mogli ni slutiti. Jedino je poznati poljski filozof Leszek Kolakowski primijetio da je marksisticka ideologija hranila nacionalizme kao svoje grobare da bi sebe odrzala na vlasti. To je tako doista i bilo. I sto se dogodilo? Otisao je komunizam koji je bio jedini integrirajuci faktor u bivsem jugoslavenskom drustvu. Neko ce odmah kazati: bile su i religijske zajednice. Slusajte, bile su i religijske zajednice, ali one su bile marginalizirane. Dakle, marksisticka ideologija je bila jedini integrirajuci faktor. Njenim nestankom nastupio je vakuum, jedna duhovna i kulturna praznina. Ljudi su sa odusevljenjem docekali raspad i smjenu komunizma. Svi su mislili: nestat ce komunizam, mi cemo sada odjednom ocvrsnuti i transformirati se u neko zlatno doba, postat cemo bolji muslimani. Postali smo valjda slobodniji ali ne i bolji muslimani, postali smo oslobodjeni u starozavjetnom poimanju slobode od ali ne i slobode za neko zlatno doba. Pazite, to su pojave o kojima moramo trijezno razmisljati, da ne zavaravamo narod. Obicni ljudi to ne znaju, ali zato oni koji znaju, trebaju otvoreno o tome da govore, da kazu sto se doista dogadjalo. Taj duhovni vakuum morao se necim popuniti. Tu su religijske institucije bile najpodesnije, s obzirom na njihovu vezanost za tradiciju, ali njihova vezanost za tradiciju bit ce staticki, odnosno negativno artikulirana. Otuda treba objasniti i masovni nekriticki "prelazak" u islam koji se dogadjao preko noci. Ne govorim o malobrojnim istinskim vjernicima koji su i u vremenu komunizma bili iskreni vjernici, i koji su jos vise, sa jos vecim odusevljenjem, mozda oni jedini s razlogom, docekali raspad komunizma. Neki konvertiti su, moram kazati, u malom broju, iskreno docekali islam kao svoju novu duhovnu i kulturolosku paradigmu. Neki su prisli iz koristi, mozda najveci broj, po inerciji ili automatizmu: idem tamo gdje ide vecina.

DANI: Na taj nacin, reklo bi se, islam je banaliziran?

SILAJDZIC: Konsekvencija toga jeste pojava nekritickih umova, nekritickih duhova, ljudi koji su, iz ovih ili onih, cesto pragmatskih razloga, prihvatali islam preko noci. Dakle, stvara se jedan nekriticki mentalitet prema drustvenim i religijskim pojavama i institucijama. To je kod nas danas veoma izrazena i rasirena pojava, koju bi trebalo posebno istrazivati.

Granica i sjecanje
DANI: Mozemo li onda reci da je dolazak nacionalnih stranaka doveo do daljnje sekularizacije religije, napose islama?

SILAJDZIC: E, da je rijec samo o sekularizaciji! Ima tu i jedan drugi fenomen. Sa jedne strane politicke religije, te razne forme okultne, ezoterijske religioznosti, sa druge strane, koje su rezultat svijeta postmoderne, prema kojemu se nase drustvo neminovno otvara. I jedno i drugo imate u Bosni i Hercegovini. Istina, u manjoj mjeri nego u drugim zapadnoevropskim zemljama. Ali, vratit cu se na pitanje. Zapravo, komunizam je iskljucivao svaku mogucu formu sekularizma, izuzev dimenzije laicizacije religije, dakle tolerirao je sekularizam u onoj mjeri u kojoj je sekularizam suzavao granice religije. Ali, istodobno, sekularizam je potkopavao i sam ideologijski sistem, svojom idejom individualizma i pluralizma. Tu je ideja tog komunistickog kolektiviteta bila polagano nagrizavana. A kad je posrijedi BiH, stanje religijskoga fenomena mozemo objasniti fenomenima granice i religijskoga pamcenja.

DANI: Rekao bih da takav pristup zahtijeva detaljniju elaboraciju, ali koliko vam novinski prostor dozvoljava, izvolite...

SILAJDZIC: Vidite, kad je posrijedi BiH, politicari danas vole kazati kako je to sretna zemlja u kojoj je ostvaren najveci moguci stupanj tolerancije u religiji. Za mene su to samo obicne i potrosene politicke floskule kojima kroz ozbiljne kriticke rasprave treba vratiti istinsko dostojanstvo. Tih medjureligijskih dodira u vrijeme komunizma nije ni bilo, oni su uglavnom bili reducirani, kako sam ranije rekao, na forme kolektivnog religijskog izrazavanja. Iako u Bosni postoje tri velike religijske tradicije, moram kazati da nisam bas optimistican kad je u pitanju vrijeme moguce produktivne medjuvjerske saradnje...

DANI: Konacno da neko ne sije iluzije kada je u pitanju uloga religija u Bosni.

SILAJDZIC: Da. Nisam bas siguran da ljudi koji imaju pameti i razbora u ovim bosanskim brdima mogu prepoznati istinsku jeku Musaovih, Mojsijevih, Isaovih, Isusovih, Muhammedovih a.s. logija, jer nalazimo mnostvo semantickoga i simbolickoga znamenja koje ozbiljno opterecuje. Oni koji su odgovorni unutar religijskih institucija nisu iskazali, osobito u proteklih nekoliko godina, niti elementarnu odgovornost prema tim logijama za koje mi mislimo da neprekidno odjekuju bosanskim brdima. Nisam u takvo sto bas siguran. Otuda sam pomalo pesimistican.

DANI: Znaci, nema jeke Poslanikovih hadisa u Bosni?

SILAJDZIC: Ima jeke, samo sto se ona, nazalost, valjano i u punoj mjeri ne cuje. Ova teza me sada uvodi u samo srediste odgovora. Vracamo se fenomenu granice. Metaforicki kazano, dobro je to rekao sjajni hrvatski katolicki sociolog i fenomenolog religija Zeljko Mardesic, poznatiji kao Jakov Jukic, sve velike stvari dogodile su se na granici. I one ruzne i one sjajne. Ja sam govorio o tim medjukulturnim prozimanjima koja su se dogadjala na granicama i islamskoga i krscanskoga svijeta. Nazalost, na granicama su se desavali i sukobi, veliki sukobi koji su ostavljali iza sebe duhovnu i materijalnu pustos kao sto je agresija na BiH. U kontekstu agresije vrijedi postaviti i pitanje: jesu li religije i religijske zajednice bile uvucene u ratna zbivanja u BiH? Ja moram odmah kazati, nepobitno je da je agresija na BiH imala politicke razloge. Dakle, ovdje se nije vodio vjerski rat, jer nigdje, ni na jednoj strani, bar koliko je meni poznato, niste mogli pronaci ideju prozelitizma, koja je karakteristicna za vjerske sukobe. Niko nikoga nije utjerivao niti u pravoslavlje, niti u katolicizam, niti u islam. Ali upotreba vjerske semantike i vjerske simbolike nam govori da su religije zapravo bile uvucene u rat. Naravno, moguce je govoriti o ideologizaciji religija, ali ne istim redoslijedom, niti istim intenzitetom. Sad valja to poredati. Ja nisam bez razloga ratna dogadjanja u Bosni oznacio agresijom. Nije to, doista, bio vjerski rat. Poznati francuski sociolog P. Michel iznio je jednu sjajnu misao rekavsi kako na prostorima bivse Jugoslavije, u ovom slucaju BiH, politike nikada nisu bile uvjerljive i efikasne, zbog cega su uvijek morale posezati za religijom kao stanovitom kompenzacijom u ostvarenju vlastitih politickih ciljeva.. To je sjajna teza, za nas razgovor relevantna ideja. Na taj nacin zapravo religije bivaju uvucene u ratne sukobe u BiH. Tu sada treba obratiti paznju na fenomen granice i fenomen religijskoga sjecanja.

DANI: Da li ta dva fenomena u BiH imaju pozitivnu ili negativnu ulogu?

SILAJDZIC: Suvremena historiografija, barem to nije nepoznato, utvrdila je da se na islam i muslimane na ovim prostorima dugo vremena gledalo kao na uljeze, odnosno veliku opasnost za zapadnoevropski svijet kao da je Stari kontinent istinska postojbina krscana!? Nakon proboja takvih antimuslimanskih ideja i silne ideologizacije Pravoslavne i Katolicke crkve, cije su se polemicke jeke iz Salamanke, Atene, Rima, Moskve, na granici sa islamom pretvarale u izljeve mrznje, nesporno je da su onda i muslimani uspostavili granicu naspram i jednih i drugih kao krizara, kao nevjernika, kolonizatora itd. Hocu da kazem sljedece. Politicki i kulturoloski, niti Karadzic, niti Boban, nisu mogli valjano uvjeriti Srbe i Hrvate da se sa muslimanima u BiH ne moze, ekonomski, politicki i kulturoloski gledano, skupa zivjeti. Niko od njih nije imao valjane razloge. A kada ih nisu imali, znate sta su uradili? Onda su posegli za religijskim institucijama. To je jedan nevjerovatan paradoks. To je nasa spoznaja zloupotrebe religijskih institucija. Onda su posegnuli za jednim religijskim mehanizmom koji je veoma vazan i koji predstavlja kulturolosku bit religijske tradicije. Posegnuli su za mehanizmom sjecanja, odnosno obnavljanja pamcenja proslosti. Ako nekoga niste kadri ubijediti ekonomskim i politickim argumentima kako nije dobro da zivi skupa sa drugim ljudima, onda posezete za veoma jakim mehanizmom religijskog pamcenja.

Posezanje za religijom
DANI: Onda je u pravu onaj senzibilni esejista koji kaze da se ratovi ne vode ni zbog nafte ni zbog Helene, nego zbog pogleda na svijet.

SILAJDZIC: Vidite, ja sam rekao da ovaj rat nije vjerski. Kad se govori o religijskim sukobima, onda nema tu nafte, nema tu ni teritorija, u pitanju su zapravo historije, proslosti, civilizacije. Vjerski ratovi se vode za proslost, ne za buducnost. Kada se nemogucnost suzivota nije mogla valjano politicki objasniti, posegnulo se za religijskim instrumentima. To je ona negativna strana religijske tradicije koja je, usput receno, u komunizmu bila zapretana, o njoj govoriti bilo je reakcionarno. O onim pozitivnim stranama religije bilo je dozvoljeno govoriti. A sad odjednom kulja ta negativna strana religijske tradicije. Uzmite primjer Kosova. Pred sami rat bio sam sudionik jednog teoloskog simpozijuma u Dakovu koji su organizirale Pravoslavna i Katolicka crkva, cini mi se, svake dvije ili cetiri godine. To je bio osmi teoloski fakultetski simpozijum na kojemu sam ja kao gost bio prisutan. Bilo je to u samu zoru ovih krvavih sukoba, u zoru disolucije Jugoslavije. Prvi dan tog fakultetskog teoloskog simpozija predsjedatelj je bio gospodin Trivislav Simic, ne tako poznat srpski pravoslavni teolog. Prije samog otvaranja simpozijuma zamolio je sve prisutne da se pomole za ugrozeno pravoslavlje na Kosovu. To je doista bilo nevjerovatno. Buduci da sam bio jedini musliman, mene je jako zanimala reakcija katolickih teologa.

DANI: Jesu li se pomolili?

SILAJDZIC: Nisu se pomolili. Zbog toga sam bio presretan, jer bili su to za buducnost dobri znaci.

DANI: Molim Vas da nastavite elaboraciju ideje o sjecanju.

SILAJDZIC: Nas duh je tradicionalni duh, ruralni duh, od naroda do naroda, vise ili manje, epski duh. On je vise okrenut prema proslosti, prema tradiciji, ne prema buducnosti. Onda vidite, Karadzic je izgovarao iskaze koje sam ja pronasao u literaturi koja seze duboko u hriscansku povijest, u vrijeme Jovana Damascanskog i Nikite Vizantijskog. On je upotrijebio Pravoslavnu crkvu i pravoslavlje, uveo ih, zapravo, u postupak obnavljanja tog losega pamcenja, losega sjecanja i odjednom su muslimani postali nemani iz Jovanovog proslova, troglave zivotinje, antihristi, neprijatelji. Odjednom je doslo do silnih reminiscencija vezanih za Kosovski boj. Tu se nekako najneposrednije odigrala konfrontacija muslimana i krscana na ovim prostorima. Tu su odjednom bili pozvani u sjecanje porazi hriscanski. Bilo je dovoljno da se zapravo euforizira duh srpskoga naroda i da se onda realizira politicka ideja genocida i agresije, koja je, nema sumnje, bila skicirana na drugim mjestima. To se vec dogodilo, to pripada povijesti, ali, iako okrenuti buducnosti, to pitanje ima smisla postaviti. Upravo zato sto se taj fenomen mora misliti iz buducnosti. Zbog toga su muslimani tokom ove agresije bili Turci. Kao da mi, zaboga, zivimo u vremenu Kosovskog boja a ne nakon raspada nekoc nam zajednicke komunisticke drzave, kao da tamo nema ni Bosnjaka, ni muslimana, nego su tamo jedino Turci. Vratimo se sada i na muslimansku komponentu. Najprije je doslo do ideologizacije Pravoslavne i Katolicke crkve a onda se ideologijski sadrzaji unose i u islamske religijske institucije. U tom kontekstu govoreci, u pocetku demokratskih izbora niko medju muslimanima nije imao niti snage, niti umijeca, niti pameti, niti zelje stvarati, otpocinjati neku novu muslimansku renesansu. Taman posla. Niko se nakon raspada komunizma nije znao snaci, a kamoli odmisliti taj vakuum. Niko nije bio spreman stvarati novu religijsku paradigmu. Jos manje, nikome na pameti nije bila, kako se to inace spocitava, ideja institucionaliziranja islama u formi mozda neke sasvim zasebne drzave ili islamskoga drustva. Ali, onoga casa kada su muslimani osjetili da nisu samo biologijski ugrozeni, a da je religijski mehanizam umnogome pomogao srpskome i hrvatskome nacionalizmu u bioloskom ugrozavanju Bosnjaka, onda ga i oni pocinju pomalo ali sigurno upotrebljavati. Sto se dogodilo? Vise Hrvati nisu bili katolici, nego krizari, kolonizatori, neprijatelji islama i da ne nabrajam sve termine koji su bili upotrebljavani. A Srbi nisu bili pravoslavci nego svetosavci i nevjernici koji se klanjaju svetim mostima.

DANI: Je li to doslo samo od sebe?

SILAJDZIC: Ja mislim da je to posljedica logickog reda stvari. Apsolutno sam u to siguran. Pazite, u to vrijeme nismo imali snaga za stvaranje velikih programa. Rijec je o povijesnom vakuumu. I ponovo naglasavam, ideologizacija islamske zajednice i islama na nasim prostorima uslijedila je kao odgovor na recene ideologizacije sa istoka i zapada. Bilo bi puno bolje da nijedna religijska zajednica nije to zloupotrijebila, bolje bi bilo da su na granicama, gdje su se u povijesti desavale tako fine stvari, oslobadjale pozitivnu snagu, da se ta kulturoloska bit tradicije iskoristila u smislu jednog trijeznoga, blagoga, plodotvornog doktrinarnog suocenja i islama i krscanstva, odnosno hriscanstva i kultura koje se najneposrednije dovode u vezu sa njima, sto njihov zajednicki bozanski vrutak podrazumijeva.

Tzv. duhovna obnova
DANI: To se nije desilo, sto potvrdjuje tezu da sa Strankom demokratske akcije nije uslijedio duhovni preporod Bosnjaka, cak ni u dimenziji vjere. Kako Vi inace gledate na tvrdnje koje ovu nasu posljednju agoniju punu ubijenih ljudi oznacavaju duhovnom obnovom?

SILAJDZIC: Cak i u ovakvim razgovorima mislim da uopste nije produktivno govoriti iskljucivo o pojmovima, o imenima, pa cak i nazivima politickih organizacija. Ali to je nasa stara navika. Mozda sam to trebao na pocetku razgovora kazati, najiskrenije mislim, ne zbog toga sto nemam hrabrosti o tome govoriti, nego spadam u red onih ljudi koji drze da je daleko vaznije dodirivati i odmisljati one kulturne, duhovne i drustvene sadrzaje koji se kriju ispod tih pojmova, imena i naziva. Obicno se kod nas u recepciji drustvenih dogadjanja u BiH ostajalo samo na razini ili pojmova ili imena koja se vrlo cesto znalo politicki difamirati. Dakle, mene osobe i nazivi ne interesiraju, stoga nisam bas sretan sto trazite od mene da govorim, makar i usputice, o Stranci demokratske akcije. Ne bih zelio, doista, da govorim o njima, ne bih zelio da govorim cak i o osobama pojedinacno, ali, buduci da je sadrzaj jako vazan, onda, dakako, prihvatam i to pitanje uzeti u krug kritickog razmatranja.

DANI: Dakle, da li je doslo do duhovne obnove nakon nacionalnog homogeniziranja muslimana u Bosni i Hercegovni?

SILAJDZIC: Mozda bismo na to najlakse mogli odgovoriti razmatrajuci stanje religijskog fenomena. Ja mislim da nismo ostvarili neki visoki stupanj obnove. Pa kako je moguce da nekriticki duh rezultira obnovom? Pa to je nemoguce, jer nekriticki duh ne doprinosi obnovi. Poredbeno govoreci, jos uvijek je u dobroj mjeri prisutna forma kolektivnog izrazavanja muslimanskog religioziteta naslijedjena iz doba marksistickog socijalizma. Ozbiljni ljudi to ne mogu sporiti. Sve se kod nas jos uvijek dogadja na nivou velikih skupova, na nivou masovnih hodocasca, koja se sada koriste u dnevne i politicke svrhe. Mozda u nekoj mjeri to i ima smisla. Sa stanovista bosnjacke politike to ima smisla. Sa stanovista neke produktivne duhovne obnove, sa stanovnistva zasnivanja jedne sasvim druge kulturne i duhovne bosanske paradigme to nema smisla. Dakle, nesporno je da se taj religiozitet naseg covjeka izrazava u formi kolektiviteta i to, nema nikakve sumnje, sve politicke partije u BiH jednako koriste. Takav religiozitet je nuzno dovoditi u vezu sa fenomenom pucke religioznosti, obicajne religioznosti, kulturoloske religioznosti, pa onda sa raznolikim formama sujevjerja, koje je kod nas apsolutno prisutno. Nema tu one pozitivne vjere koja podrazumijeva aktivan covjekov odnos prema ideji vremena i historije sto vjera, po svojoj definiciji, nesumnjivo podrazumijeva. Ona podrazumijeva, uvjetno, dva subjekta: imate Boga koji se objavljuje i covjeka koji snagom svojih emocija, snagom svojeg duha, snagom svojega cijeloga bica odgovara Bogu na njegov poziv, ozbiljujuci na taj nacin i njenu metafizicku i hijeropovijesnu dimenziju. Dakle, jos uvijek nemamo naznaka razvijanja takve pozitivne vjere.

DANI: Konsekventno tome, ima li ili nema duhovnog preporoda?

SILAJDZIC: Unutar, uslovno kazano, te duhovne obnove o kojoj se jako mnogo danas govori, mozemo sasvim odgovorno prepoznati dva toka religijskih iskaza. S jedne strane, o cemu sam govorio, nesto sto oznacavamo politickom religijom, i s druge strane, nesto sto oznacavamo raznolikim formama okultne i ezoterijske religioznosti. U tome kontekstu valja sada postaviti pitanje: Ako smo vec u procesu duhovne obnove, kako onda objasniti pojavu Aktivne islamske omladine i mudzahedina u Bocinji? To je ozbiljan socioloski fenomen. Ako vec govorimo o religijskoj obnovi, onda je jako paradoksalno da nam se na pragu 21. stoljeca dogadjaju takve pojave.

Mladici s bradama
DANI: Dakle, vehabizam nije oblik duhovne obnove?

SILAJDZIC: Sa stanovista reaktualizacije izvornih islamskih ideja u suvremenosti, odgovor je odrican. Ali u Bosni imate konglomeraciju ljudi sa razlicitim religijskim profilima. Od toga, medjutim, ne treba praviti dramu. To je pojava o kojoj bi trebali progovarati na najopcenitiji moguci nacin. Odakle uopce pojava tog kruga ljudi sa bradama koji nam se predstavljaju u svojoj religijskoj ortopraksi kao veoma cestiti ljudi, veoma krotki, pobozni, moralni, koji naprosto zahtijevaju da se njihov odnos prema svijetu treba prihvatiti kao i odnos, pretpostavimo, scientologa, mormona, ili bilo kojih drugih religijskih sekti koje se danas pojavljuju u svijetu. Inace, pojava novih religijskih pokreta je fenomen modernoga covjeka i modernoga svijeta kojega treba vrlo ozbiljno opservirati. Ja njihovu pojavu razumijevam u tom kontekstu. Postoje razlozi zbog kojih su se pojavile takve religiozne grupe. U ovom slucaju, ti mudzahedini ce se pojaviti, s jedne strane, zbog potpune sekularizacije svijeta moderne, koji je sav, kako je to s kraja proslog stoljeca rekao Leon Bloy, u znaku odsutnosti Boga i visih duhovnih vrijednosti, a s druge strane kao otpor i kao kritika religijskih, islamskih institucija u Bosni. Pazite, niko na to ne obraca paznju jer svi misle da Aktiv islamske omladine i mudzahedini imaju neku ozbiljniju vezu sa Islamskom zajednicom. A oni su se pojavili iz kritike prema Islamskoj zajednici. Oni su nezadovoljni Islamskom zajednicom. Nezadovoljni su njenim tradicionalnim formama religijskoga izrazavanja. Ili da budem precizan, nezadovoljni su zbog toga sto se Islamska zajednica i ranije i sada identificirala sa svjetovnim autoritetima. Mnogi od njih vrlo kriticki govore o reisul-ulemi i nama teolozima itd.

DANI: Zasto onda ja vehabizam dozivljavam upravo kao zarobljeni um?

SILAJDZIC: Vjerovatno zbog toga sto ste odvec sekulariziran covjek, zbog toga sto su vas navikavali da je istina sadrzana u samo jednom dijelu njenoga bitka. Ti mladici kratkih pantalona i velikih brada se bore protiv toga. Oni ce kazati da svoj pogled na zivot mogu ostvariti jedino u sintezi znanja i vjere. Njihov prototip je, kako to lijepo potcrtava Emanuel Lewinnas, Ibrahim a. s. koji iz Ura Kaldejspoga ide prema drugome i koji se tamo vise nikada ne vraca. Oni ne mogu prihvatiti redukciju istine ciji je prototip Odisej koji sa Itake ide i vraca se njoj, koji nista izuzev svoga "ja" ne prihvata.

DANI: Ideja otvorenog drustva podrazumijeva i pravo tih egzoticnih skupina na slobodu udruzivanja i izrazavanja.

SILAJDZIC: To je sad drugi aspekt problema. Za mene je to jedan vrlo interesantan, ne toliko zabrinjavajuci socioloski fenomen. U BiH vehabijama treba pristupiti kao i svim drugim religijskim pokretima. Znaci, kao sto se pristupa Hramu naroda, pokretu Hare Krisna i brojnim drugim religijskim pokretima koji su locirani, ili su cak verificirani u opcinskim sudovima u BiH. Verificirano je i to udruzenje Aktivne islamske omladine i sve dotle dok njihova djelatnost korespondira pozitivnim zakonima BiH, njih treba ostaviti na miru. Ko je zainteresiran za istrazivanje, neka ih istrazuje. Ne bih lamentirao nad tom pojavom na nacin na koji to cine nasi pojedini intelektualci. Rezultat njihovih simplifikacija jeste onaj skandal koji se nedavno dogodio na okruglom stolu o ljudskim pravima. Tu su izrecene sjajne ideje i sa jedne i sa druge strane. Niti su vesternizirane bosanske intelektualke mogle razumjeti momke sa bradom, niti su ti momci mogli razumjeti njih. Nema nikakve sumnje, buduci da oni govore razlicitim jezicima, jezicima u jednom sasvim narocitom smislu te rijeci. Radi se o dvjema sasvim suprotstavljenim slikama svijeta. Ono sto su prava za momka sa bradom, to je za zapadnoevropskoga covjeka blasfemija. I obratno! Ono sto je za zapadnoevropskog intelektualca sloboda, to je za muslimanskog intelektualca, zapravo, neka vrsta ontoloskog otudjenja.

Pjesnici islamolozi
DANI: Tako dolazimo do jednog od bolnih pitanja unutarbosnjackih nesporazuma. Cini se da je rijetko u kojoj naciji prisutan takav jaz izmedju svjetovne i duhovne inteligencije kao sto je to slucaj sa ovovremenim Bosnjacima?

SILAJDZIC: To je dobro pitanje. Rezultat zapravo tog nesporazuma svjetovne i duhovne inteligencije jeste krajnja zatvorenost religijskih i kulturnih institucija Bosnjaka. Ona je danas mozda ponajvise vezana za muslimanske narode sirom svijeta. Nije to specifikum samo BiH. Mi trenutno imamo dosta religijskih, obrazovnih, duhovnih, kulturnih institucija kao i brojne politicke organizacije. U tom vidokrugu politickog organiziranja imamo i stanovita udruzenja itd. Imate Mlade Muslimane, vec pominjani Aktiv muslimanske omladine. Sva ta udruzenja ili sve te organizacije su vjerovatno potrebne bosnjackom narodu, u to necu da ulazim, mada bi se o tome moglo govoriti. Medjutim, problem je u njihovom zatvaranju, problem je sto one nekako svoj interes vise usmjeravaju prema proslosti, vise negoli prema buducnosti. Sve te institucije treba otvarati, treba stvarati dijaloske forme dodira sa suvremenoscu. U tom kontekstu sad se postavlja pitanje, uvjetno kazano, jos jedne granice, granice koja ide sa fenomenom moderne i sa fenomenom postmoderne koja je proteklih godina, u komunizmu osobito, prezivljavala na nasim prostorima u sasvim primitivnim formama, od surove borbe za ekonomske interese do usvajanja pogubnog konzumistickog mentaliteta, i u podrucju ideologije, i u podrucju kulture itd. Dakle, nama predstoji susret sa tim vremenom. Ako nositelji tih organizacija, udruzenja, institucija, misle da iz kriticke prosudbe sekularizacije zapadnoevropskoga svijeta, koja sve vise navaljuje u nase prostore, mogu sebe izuzeti, onda se grdno varaju. Hajde sto sebe varaju, nego varaju i narod. Morali bi, ako znaju, kazati narodu da nam u tom smislu predstoje teska vremena. Vise ta teskoca nece biti sadrzana samo u nedostatku materijalnih dobara. Moderna i postmoderna je kultura nesto sto covjeku obezbjedjuje elementarno materijalno blagostanje, nije to problem, niko od gladi umrijeti nece. Problem je u drugim vrednotama koje kultura postmoderne oduzima covjeku. Drugim rijecima, sve te institucije moraju se produktivno suocavati sa vec recenim granicama.

DANI: Pa sta da se radi?

SILAJDZIC: Da religijske institucije fenomen sekularizacije razmatraju unutar objavljene poruke Kur'ana i tradicije poslanika Muhammeda a.s., da kulturne institucije fenomen nadolazece sekularizacije razmatraju u kontekstu kulturnih zbivanja na podrucju BiH i sire, a da politicke institucije razmatraju taj problem u kontekstu politickih zbivanja u nasem narodu. Kada se stvari postave na takvo mjesto, sljedeci korak bi bio da takve organizacije moraju proizvoditi sposobne kadrove koji ce u tom smislu moci svestrano pratiti i identificirati zbivanja na planu svijeta kao cjeline. Onda nam se ne bi desavalo da celni ljudi iz politickih organizacija drze predavanja po mihrabima, da vode jalove teoloske rasprave, da govore o religiji, ne znajuci zapravo njene elementarne pojmove. I doista, pojmovi se ispaljuju kao iz topova, ne vodeci racuna o tome da oni podrazumijevaju stoljeca i stoljeca ljudske povijesti. Dakle, ne bi nam se dogadjale paradoksalne stvari, da se cak i svrseni sociolozi kojih u Islamskoj zajednici ima, bave sasvim prizemnim politikama, pljuju katkada po vlastitom narodu umjesto da svoja stecena znanja, koja nesporno imaju, upotrijebe u jednom doista sirem sociologijskom razmatranju fenomena religioznosti u BiH; ne bi nam se dogadjale takve stvari da, recimo, reisul-ulema ponekad prije drzi politicke govore negoli nastupa kao duhovni pastir, duhovni vodja muslimana, sto muslimani od njega, prije svega, ocekuju. Mi ocekujemo da se politicke vodje muslimanima obracaju na nacin kako to cine svestrani i sjajni politicari, a od nasih duhovnih poglavara trazimo da nam se obracaju na nacin kako to podrazumijeva duhovna funkcija reisul-uleme. Napokon, ne bi nam se desavale slijedece stvari - da ljudi koji imaju zavrsenu tehnicku skolu ili zavrsen fakultet predaju na univerzitetu, da nam se objavljuju trecerazredni sadrzaji, pored sjajnih kapitalnih rukopisa kojih u Sarajevu trenutno ima veliki broj, da osrednji knjizevnici postaju pandani Selimovicu, da pjesnici postaju islamolozima. Dakle, mora se stvarati kriticki mentalitet i naspram religijskoga fenomena i naspram drustvenoga fenomena. Ta kriticnost podrazumijeva maksimalnu otvorenost prema zbivanjima koja mi ne mozemo precutati i prevazici. Ta kriticnost podrazumijeva odgovor na jedno sudbinsko pitanje svih muslimana, nas Bosnjaka napose: imaju li muslimani, nakon svega sto su prezivjeli u kulturnohistorijskoj epohi novovjekovlja, u kojoj su izlozene doista siroke kriticke ideje spram svih pa i islamske tradicije, koje je izrazeno kategorijama uma, napretka, znanosti, tehnologije, demokratije i liberalne demokratije, adekvatne odgovore?

Modernizacija islama
DANI: Zar adekvatan odgovor upravo ne bi bilo prihvatanje liberalne demokracije kao najboljeg sistema za ostvarenje gradjanskih i ljudskih prava?

SILAJDZIC: Liberalna demokracija je dobra sinteza sa stanovista politicke pragme, politicke vlasti. Ali ne mozemo kazati, u skladu sa Fukuyaminom teorijom o kraju ljudske povijesti, da je to najvisi moguci oblik ispoljavanja ljudskog duha. To ne mozemo kazati. Ja kao musliman to ne mogu prihvatiti. Sa liberalnom demokracijom i individualizmom, ma koliko se sa stanovista ljudske svakodnevnice cinilo da su to sistemi koji proizvode i oslobadjaju najveca blagostanja za ljude, zajedno pod ruku idu i fenomeni koji nas jako zabrinjavaju. Na koncu, spram tih fenomena kriticki se pisu izvanredne studije. Postoji citava literatura koja je nasim ljudima nepoznata, ali ljudima koji se bave iole ozbiljnije razvojem zapadnoevropskog misljenja to je poznato. Hocu da kazem da ti momci iz Bocinje, bas kao i pentekostalci (duhovski pokret u krilu Katolicke crkve) ne vjeruju zapravo da liberalna demokracija, ili gradjanska drustva, mogu bezuvjetno ponuditi ljudima sva blagostanja, oni naprosto u to ne mogu povjerovati.

DANI: Zbog cega?

SILAJDZIC: Postoji ono sto se oznacava fenomenologijom moderne a koja se izrazava u kategorijama dokolice, praznovjerja, rastakanja zajednistva. Njeno nalicje je pluralizam koji nije nista vise doli zbroj nekih hudih individua oslobodjenih od osjecaja zajednickog zivljenja. U tom kontekstu onda je moguce govoriti o razlikama izmedju kulture moderne i kulture tradicije. Kulturoloska bit moderne i jeste, zapravo, zaborav, ne sjecanje. Zato se u kulturi moderne, osobito u ovim individualistickim religioznostima, manje pojavljuju religijski sukobi? Ali to ne znaci da su one, cak i povrsno gledano, i vrednije za covjeka. Dakle, u tom kontekstu bosnjacki narod mora stvarati samosvojne duhovne, politicke, kulturne institucije koje ce moci odgovoriti zahtjevima moderne kulture, modernoga drustva. Jer mi se ne mozemo vracati unazad, prije svega to nije moguce, a s druge strane, moramo prihvatiti cinjenicu da zivimo u prilikama suvremene, moderne kulture. Ali mora se postaviti pitanje: je li muslimani mogu doista zadrzati svoju tradicionalnu istinsku religijsku supstancu, a da istovremeno prihvate tekovine zapadnog svijeta, zapadne civilizacije? To je pitanje sudbinsko i na njega valja odgovarati. Muslimani ne samo da ne trebaju nego se ne mogu vracati u povijest, oni su tu da usmjeravaju tokove njenoga razvoja. To je, napokon, i njihova vjerska obaveza.

DANI: Sta onda, po Vama, danas treba muslimanima?

SILAJDZIC: Treba nam drugaciji senzibilitet za povijesnost kao takvu, ciji je prototip poslanik Muhammed a.s. koji je mnoge institute mnogobozacke religijske prakse prihvatio posredujuci ih nacelima islamske objave. Onda imate muslimansku klasiku. Ako su nekad nasi klasici imali snage, imali znanja, imali umijeca da tekovine grcko-rimske kulture, odnosno tekovine krscansko-zidovske teologije i filozofije integriraju u islamski svjetopogled, ako su se oni nekoc bavili problemom atoma, aksidencije, supstancije, mi se sa istim takvim zarom danas trebamo baviti problemom sekularizacije i njenim fenomenima. Ako su oni nekad mogli sva ta duhovna iskustva naprosto apsorbirati, integrirati u islamski svjetopogled, ja drzim da je moguce u suocenju sa sekularizacijom sva pozitivna iskustva modernog svijeta i covjeka integrirati u kur'anski svjetopogled. Ali, postavlja se pitanje pod kojim uvjetima. Nisam ni za vesternizaciju islama, ni za vracanje unatrag. Jesam za modernizaciju koju bi pratila demistifikacija moderne ideje napretka kao krajnjega cilja ljudskoga bivstvovanja.

DANI: Kako ocjenjujete kvalitet religijskog misljenja u BiH, napose islamskog misljenja?

SILAJDZIC: Otvoreno mozemo govoriti o bezivotnosti i apstraktnosti religije u BiH. Ne treba se zavaravati. I sve dok je ona takva i misljenje koje je zahvaca bit ce takodjer apstraktno i bezivotno. A misljenje nema smisla ukoliko misli samo sebe. Ideje u glavama nasih teologa, ukoliko se roje same od sebe, nemaju nikakvoga smisla ali ukoliko one bivaju izazvane nekim izvanjskim potrebama, onda imaju smisla. U tom kontekstu je moguce govoriti o plodotvornosti ili neplodotvornosti teologijskoga misljenja. Volio bih i da se nasa drustvena nauka vise pozabavi religijskim fenomenom, ne samo kako ga literatura artikulira nego doista da se zbiljski pozabavi religijskim fenomenom unutar bosanskohercegovacke drustvene i socijalne prakse. Valja nam osporiti valjanost Huntingtonovih teza o mogucem sukobu civilizacija. Treba napraviti uklon ka misljenju Andrea Malrauxa, koji je kazao da ce zahvaljujuci pametnim i razumnim ljudima religija ipak odigrati pozitivnu ulogu za sudbinu 21. stoljeca, koga cemo mi, nas dvojica, ako Bog da, svakako docekati.