Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 91


TRIJUMF DOSADE


Piše: Aleksandar HEMON

 
NAJDOSADNIJI FILM SVIH VREMENA JE,
bez premca, Trijumf volje Leni Riefensthal iz 1935. To je propagandni film o kongresu njemacke Nacisticke partije u Nürnbergu 1935, pa je pretrpan slikama nacistickih vozdova koji stezu vilice, istezu lijevu ruku u pozdravu i rastezu besmislene recenice o rasnoj superiornosti. Te se slike mijesaju sa slikama dobro organizovanih kolona koje se sastoje od identicnih nordijskih mladica, cije mocne oci sijevaju ispod sljemova u obliku tute. Sve je praceno repetitivnim klepetom ratnickih marseva, plus tutnjanje Wagnerovih Valkira, i prouzrokuje kako bolnu dosadu, tako i pritisak u glavi i ocima, da je prelaz iz dosade u uzas skoro neprimjetan. Uzas, naravno, proizilazi iz cinjenice da su te dobro organizovane horde pocinile nebrojene zlocine, shvacajuci svoje debilne ceremonije krajnje ozbiljno, svi do jednog operisani od bilo kakvog smisla za humor.

Trijumf volje je bio, ja pretpostavljam, uzbudljiv samo lojalnim Nijemcima i nacistima, a oni u kojim je prouzrokovao grceve od dosade i zmarce od uzasa zavrsili su, manje-vise, u logorima i gasnim komorama. Dosada je proporcionalna totalitarnosti sistema, jer je svako licno uzbudjenje nadomjesteno ili potisnuto kolektivnim uzbudjenjem, te samo onima koji se kolektivno uzbudjuju nije dosadno. Ja se sjecam kako mi je moj otac, koji je ganjao svoje inzinjerske rabote u SSSR-u kad sam ja bio dijete, donosio sive (a nekad, bogami, i sivomaslinaste) igracke sa svojih putovanja iz Sovjetskog Saveza - kome trebaju sarene igracke, kad zivi u socijalistickom raju, te je tako automatski uzbudjen i sretan. Totalitarni um prezire nijanse, a kamoli sarenilo, jer sta tu ima da se raspravlja: crno je crno, bijelo je bijelo, a ima i sivo za djecurliju. Politicki sistem zato beskonacno ponavlja iste gestove, vazda ponavljajuci "temeljne principe", a nesretni gradjanin ima utisak da zuri u oko ves-masine koje se nemilice okrece, prvo na jednu, pa na drugu stranu, pa onda malo stane, pa onda opet pocne, i tako dok se mozak dobro ne ispere. Ja se sjecam slicnog efekta koji su besmisleni komunisticki kongresi i dnevnici koji su ih objasnjavali narodima i narodnostima imali na moj mladalacki um - pritisak iznutra od dosade koja te tjera da vristis i nevjerica da svi ti ljudi sebe sasvim ozbiljno shvacaju.

Slican efekat ovih dana imaju beskonacne debate o politickim posljedicama avantura Clintonove cune, koja se u Americi razvlaci evo ce i zdrava godina dana. U ovoj fazi, teskoj kao tuc, Pravni komitet Donjeg doma Kongresa odobrio je cetiri clana na osnovu kojeg Kongres moze pokrenuti postupak za smjenjivanje (impeachment) predsjednika Clintona. Rasprava u Komitetu je trajala par nedjelja, sljedeci korak (koji ce se desiti 17. decembra) je glasanje u Donjem domu i sva je prilika da ce republikanska vecina izglasati sljedeci spori korak, sto je postupak u Senatu. A postupak je sljedeci: Predsjedavajuci Vrhovnog suda Sjedinjenih Drzava Casni William Rehnquist ce da predsjedava Senatom, dok ce tuzitelj, najvjerovatnije Henry Hyde, predsjedavajuci Pravnog komiteta i Katolik godine 1996, pokusavati da dokaze krivicu Clintonove cune i pripadajuce joj glave. Clinton ce imati branioca, sto ce najverovatnije biti Charles Ruff, savjetnik Bijele kuce. Onda ce i jedni i drugi ispitivati svjedoke, o kojima se sve vec zna: Monica Lewinsky, Linda Tripp, Vernon Jordan itd. Samo ispitivanje Monice Lewinsky moze trajati par nedjelja, pri cemu ce cuvena flekava haljina, sa tokama predsjednicke sperme, biti pokazana kao dokaz.

Senatsko sudjenje moze trajati mjesecima, a na kraju ce svaki od sto senatora biti poimenicno prozvan da izrekne presudu. Sve to obecava mjesece i mjesece opresivne dosade i mozdanog pritiska (mozdani ekvivalent nosa zacepljenog slinama), pri cemu ce na kablovskoj televiziji nebrojeni mudroseri danonocno da palamude o nijansama sivog - zamislite beskonacnu sjednicu nekog komiteta koji danonocno raspravlja, sa pauzama ispunjenim analizama, ne o razvoju socijalistickog samoupravljanja ili procentima konstitutivnih naroda, nego o Clintonovoj cuni i s njom usko vezanim lagarijama. Americka demokratija je drugacija od totalitarnih sistema jer ne moze i ne zeli da pozatvara one kojima su politicke predstave i rituali moci dosadni. Buduci da je politicki proces teoretski otvoren svim gradjanima, moc manjine se zasniva na njenoj sposobnosti da premunta vecinu i komplikovanim retorickim i medijskim operacijama proizvede blanko saglasnost, ili, sto je druga mogucnost, da nekako iskljuci tu vecinu iz politike. Imajuci to na umu, insistiranje republikanaca na proganjanju predsjednika, uprkos cinjenici da vec mjesecima "americka javnost" konstantno iskazuje zelju da se sve to vec jednom zavrsi, mnogo je shvatljivija.

Republikanci guraju citav proces kako bi ogadili politiku sto vecem broju gradjana, buduci da je njihova moc proporcionalna kolicini neucestvovanja gradjanstva. Svojevremeno su raznoraznim manipulacijama ubili prijedlog zakona koji bi omogucio gradjanima da se registruju kao glasaci pri vadjenju vozacke dozvole, sto bi povecalo broj registrovanih glasaca iz sirotinjske klase. Demokrati nisu mnogo bolji, ali su njihove strategije iskljucivanja gradjanstva, barem u ovom trenutku, malo drugacije. Dugorocno, kao i do sada, nezainteresovanost "americke javnosti" omogucava stabilnost demokratije i sistema moci zasnovanog na njoj - demokratija se stiti tako sto se cuva od gradjana koji bi svojim upetljavanjem pokvarili delikatni mehanizam kapitalistickog sistema. Dok totalitarni sistemi moraju da uzbude kriticnu masu gradjanstva, koja je onda spremna da u tom uzbudjenju pobije one kojima je sve to dosadno, demokratski sistem mora da uspava i otupi sto veci broj gradjana. U tom smislu, moja macka, znana kao Medjed, koja spava i do 20 sati dnevno, potpuno nezainteresovana za politiku i uzbudjena samo ceskanjem trbuha i zvukom otvaranja konzerve sa macijom hranom, predstavlja idealnu celiju tog komplikovanog organizma znanog kao "americka javnost".

Objavljeno u broju 91 DANA, 21. DECEMBAR / PROSINAC 1998.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1998.