Bosanski barometar

Alexandra Stiegelmayer, "djevojka-koja-sve-zna" u Uredu visokog predstavnika, proglasila je sarajevski Klinicki centar za, ni manje ni vise, nego - klaonicu Srba! Da nije tragicno bilo bi smijesno koliko ovakva izjava lici na one sto su sibale kroz eter srpskih propagandnih glasila s pocetka agresije. Primjera radi, da "srpska nejac sluze kao hrana za gladne lavove u Pionirskoj dolini"!? Medjutim, Stiegelmayerka, sasvim sigurno, nije se ni slucajno salila kada je kroz usi novinara engleskog Guardiana provukla pricu o tome kako su razliciti svjedoci izjavili da se sa groblja "Lav" ekshumiraju, izmedju ostalih, i tijela srpskih pacijenata ubijenih u obliznjoj bolnici. Opravdanje da "to nije zvanican stav OHR-a", koje je portparol tog istog OHR-a ponudio kako bi ublazio negativne reakcije javnosti, zvuci cak i skarednije od price o bolnici-klaonici. Cuj, nije zvanican stav!? Eto, kad se neobavezno kahvenise sa bh. novinarima, onda je to "zvanicna Alexandra" i "STAV", a kad se eglen sa engleskim kolegama pojavi u inozemnoj stampi u kontekstu "i Bosnjaci kolju, zar ne", onda to moze biti i ovako i onako, i zvanicno i "Alexandra privatno". Vrhunac cinizma portparola Westendorpovog ureda je recenica da "OHR ne zna sta je bilo". Sta je bilo? Ko puca? Svi pucaju. Ko je pravio masovne grobnice? Svi su pravili. Mi smo tu samo da prenesemo sta svi kazu. Ako kazu da su pacijenti poklani u bolnici i posijani po groblju "Lav", onda cemo tako i reci. Jer, "mi ne znamo sta je bilo"..

Blijeda reakcija. Prazno saopcenje. Licemjerno suosjecanje. Ovakvim kvalifikacijama bi se jedino moglo opisati ono par recenica sto su cinovnici Ureda visokog predstavnika procijedili neposredno nakon izricanja presude cetvorici Srebrenicana u Bijeljini. "Mi osudjujemo takvu presudu, jer nema dovoljno dokaza koji bi povezali osumnjicene sa onim cime ih tereti optuznica... Sa ljudske strane je razumljivo to sto su njih trojica stupili u strajk gladju, jer su osjetili da su nepravedno tretirani i osudjeni." Ma, nije moguce!? Najmocnija organizacija na prostorima BiH, i sire, ima hrabrosti, snage i politicke mudrosti jedino za "osudu" i "razumijevanje strajka gladju". Zapravo, jedino tijelo koje ima ovlastenja da drma i lijevo i desno, postavlja i smjenjuje, upravlja politickim procesima, organizira zivot, i prakticno, pravi drzavu iz temelja, u ovom se slucaju ponasalo i ponasa kao udruzenje ljubitelja leptira sa Islanda koje, reda radi, po navici reagira na neki ekoloski incident. Naknadna pamet iskazana u zajednickom saopcenju OHR-a, OSCE-a, UNHCR-a i UN-a samo je zamazivanje ociju, jer, u sustini, ono ni na koji nacin ne mijenja polozaj osudjenih Bosnjaka. Oni reagiraju jer im je politicki barometar pokazao da pritisak javnosti raste i da bi trebali, eto, prozboriti koju, pa makar bilo samo formalno i suplje. Danas-sutra, ukoliko bi neka od drzava uhapsila i pokusala izvrsiti ekstradiciju Samira Avdica (kome je sudjeno u odsustvu) Republici Srpskoj, Westendorpov ured bi, stice se takav utisak, pozdravio taj potez. Naravno, kao "medjunarodni doprinos razvoju neovisnog sudstva u BiH". A bez toga, je li, nema pravde i pomirenja?!

Nakon sto su cetvorica prezivjelih Srebrenicana pred sudom RS-a u Bijeljini podijelili sezdeset i jednu godinu robije, po osnovu iznudjenih priznanja koja su izbezumljeni mladici potpisali, ili nisu, ocekivalo se u javnosti i reagiranje bosnjacke vrhuske. Nakon dvije i po godine sutnje o sudbini ovih nesretnika, i bilo je krajnje vrijeme. Medjutim, Izetbegovic je pocinio katastrofalnu gresku: umjesto da se sam obrati narodu u ovako osjetljivom trenutku, on je taj posao prepustio svom glanc novom portparolu Jerkovicu. I rece Adamir: "Ovo je akt osvete, a nikako pravde." I ostade ziv. Sta je, dakle, nakaradno u Adamirovoj infantilnoj logici? Da pojasnimo: Simon Wiesenthal je nacisticke krvnike ganjao pod geslom "Pravda, ne osveta", a cetnici su od Draze Mihailovica naovamo klali Bosnjake i Hrvate, smatrajuci to "pravednom osvetom" za ustaske zlocine i tursku okupaciju. Jerkovic, dakle, implicira pravo Srba iz RS-a na osvetu Srebrenicanima. Kako je ovaj proces protiv prezivjelih tek finale srpskog zlocina nad pokorenom enklavom, Hasic, Husic i Harbas zapravo otjelovljuju onih deset hiljada Srebrenicana kojim je Mladic presudio prije tri i po godine. Priznati Srbima razloge za osvetu nad Srebrenicanima znaci makar i nehotice podrzati njihov pokusaj legitimiranja i pravdanja genocida. Bilo da je ovo rezultat totalne nesposobnosti mladog samoupravljaca Adamira, koji je "otkrio" da u RS-u nisu porazene "konzervativne i revansisticke" snage, ili propust njegovog nadredjenog, i jedan i drugi duzni su pojasniti javnosti o kakvoj je osveti rijec.

Bez obzira da li su, zbog cisto formalnih razloga, trupe SFOR-a promjenom jednog slova u nazivu prestale biti odgovorne za postupke svojih prethodnika iz IFOR-a, ipak nije moguce izbjeci njihovu krivicu za ono sto se desilo 1996. godine, u sumama oko Zvornika. Ipak su to isti vojnici, isti oficiri, iste linije rukovodjenja i iste zemlje koje su ih poslale. Nije moguce izbjeci njihovu odgovornost za nonsalantni, glupi, uvredljivi, morbidni... i kakav sve ne, postupak predaje cetvorice prezivjelih Srebrenicana u ruke srpske policije. Kada su prije nekoliko dana njih cetvoricu u farsicnom procesu osudili na 61 godinu zatvora, bilo je vec poznato da ogroman teret za indirektno saucesnistvo u stradanju ovih mladica snose i americki vojnici. Upravo oni koji su ih, mrtvi-hladni, uz podrsku svojih pretpostavljenih i neko banalno objasnjenje, ubacili u "masinu" za "sofisticirani" nastavak genocida. Ali gore od napravljene greske je totalna nezainteresiranost za njeno ispravljanje. Naime, niko od silnih visih i nizih komandanata prvo IFOR-a, a potom SFOR-a, koji su u protekle dvije i po godine prodefilirali Bosnom, nije nasao za shodno da potakne politicke lidere medjunarodne zajednice ne bi li krenuli u akciju spasavanja srebrenicke cetvorke. Ipak, najgore od svega je sto ni medjunarodni politicki, a pogotovo ne vojni autoriteti u BiH ne shvataju razmjere tragicnog apsurda po kome u svega nekoliko dana oni u Haag privode srpskog generala koji je organizirao genocid u UN-ovoj zasticenoj enklavi, i, paralelno sa tim, nijemo posmatraju kaznjavanje njegovih zrtava u Bijeljini.

Pripadnici americkih trupa SFOR-a na terenu i operativci Tribunala u Haagu su konacno napravili potez koji ide u pravcu potvrde obecanja medjunarodnih zvanicnika da se zaista priprema hvatanje najozloglasenijih zlocinaca bosanskog rata. Hapsenje i pocetak sudjenja za generala Vojske Republike Srpske Radislava Krstica je znacajno zbog cinjenice da je on jedan od najblizih saradnika osumnjicenog ratnog zlocinca Ratka Mladica i oficir koji je direktno rukovodio operacijom hladnokrvne likvidacije hiljada Bosnjaka nakon pada Srebrenice, ali ne samo zbog toga. Krstic se nije nalazio na zvanicnoj listi osumnjicenih, pa se njegovim boravkom iza resetaka Seveningenskog zatvora visestruko multiplicira broj onih koji treba da strahuju od cinjenice da ce ih ruka pravde dostici prije ili kasnije, bez obzira sto ih Haag do sada nije zvanicno stavio na "listu cekanja". Pored toga, Krstic je i aktivni oficir, sto znaci da obnasanje neke od funkcija unutar postojecih politickih ili vojnih struktura nije "kisobran" koji stiti bilo koga od objektivne odgovornosti za ono sto je cinio u toku rata. U psiholoskom pogledu, Krsticevo hapsenje je znak da je definitivno predjen prag strahovanja koji je postojao u dijelu medjunarodne zajednice zbog eventualnih politickih konsekvenci hapsenja visokih duznosnika, posebice u Republici Srpskoj. Evidentno, sve je manje politickih i vojnih lidera unutar medjunarodnih centara moci koji padaju na "fore i fazone" kako ce hapsenje nekog od krupnijih protagonista genocida i ratnog zlocina izazvati "politicku krizu, krvoprolice, opravdani bunt naroda, trajnu nestabilnost" i slicne trice..

Konacno se i to desilo: clan Predsjednistva BiH Izetbegovic izveo je svoju suprugu u javnost. Pogazio je ustaljeno, nepisano pravilo ponasanja u komunikaciji bh. politicara sa pukom da su njihove ljepse (a u znacajnom broju slucajeva i - pametnije) polovine, uglavnom, dobro sakrivene iza debelih zidova svojih privatnih zivota. Dzaba sto je na Zapadu uobicajeno da su zene cak i "obicnih" ministara, a kamoli znamenitih drzavnika sastavni dio politickog show-businessa. Dzaba sto su neke od njih, poput Hillary Clinton, i same znacajan politicki faktor, u odredjenoj mjeri i u nekim situacijama cak utjecajniji od supruga. To u Bosni - opterecenoj natruhama tradicije koja zenu smjesta na rep drustvenih zbivanja - nikada nece biti pravilo. Rijetki izuzeci u Bosnjaka (primjerice, Bicakcic ili Ganic) samo potvrdjuju takvu konstataciju. Stoga je pravo iznenadjenje da se u kontekstu manifestacije kakva je "Pravda za Brcko" - mirnih demonstracija Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH - Izetbegoviceva supruga pojavi nakon godina potpuno antijavnog i apoliticnog zivota u granicama sjene prvog covjeka SDA. Upravo stoga je i steta sto je njeno, maltene, prvo pojavljivanje u ovakvim prilikama iskoristeno i instrumentalizirano u svrhu projekta koji ima mracnu perspektivu. Nazalost, ogromnoj vecini ucesnika manifestacije "Pravda za Brcko" vjerovatno nije jasno kakvu ce to Brcko uopce dobiti pravdu, kako ce biti ispravljena sistemska greska napravljena prije tri godine u Daytonu i kome ce Brcko pripasti. To vjerovatno nije jasno ni Izetbegovicevoj supruzi, ali ni njenom muzu. No, nema veze. Bitno je da se konzervativna shvatanja mijenjaju, a Brcko cemo vec nekako preboljeti.

Politicki aktivitet novog/starog reisul-uleme dobija i internacionalne obrise. Ne zadovoljavajuci se ulogom reisa koji je pod snaznim ideoloskim utjecajem Stranke demokratske akcije (na isti nacin na koji je ta stranka u svom politickom djelovanju pod snaznim utjecajem desavanja unutar Islamske zajednice), Mustafa ef. Ceric bacio je oko s onu stranu Une, ne bi li pokazao da je zainteresiran za sudbinu hrvatskih Bosnjaka. Hajde dobro, nije to ni tako lose da se vjerski autoritet u bh. Bosnjaka brine o situaciji u kakvoj se nalaze muslimani "u kandzama" Tudjmanovog rezima. Medjutim, pronasavsi Ivica Pasalica, savjetnika predsjednika Hrvatske za unutarnju politiku, za svog sugovornika, efendija Ceric se spustio na najnizi dnevnopoliticki nivo, valjda otkad je prvi put izabran na odgovornu funkciju koju obnasa. Pasalic je, naime, poznat ne samo kao jedna od Tudjmanovih uzdanica vec i kao poluzvanicni lider tvrdolinijaskog, desnog krila Hrvatske demokratske zajednice (ako mehka struja uopce postoji u ovoj stranci). Unutar mozgova koji su tvorili ili tvore to krilo, nastala je, izmedju ostalog, i ideja o rjesenju polozaja Bosnjaka nazvana - Dretelj. To, opet, znaci da se sa Pasalicem o Bosnjacima i o muslimanima moze razgovarati samo u kontekstu odnosa vecina - manjina, gdje vecina negira da manjina uopce postoji. Ipak, Cericu to nije, izgleda, jasno, nego otkriva "toplu vodu" kako je, eto, Pasalic izrekao u intervjuu Ljiljanu "novu paradigmu antibosnjastva", negirajuci njihovu autohtonost. Sreca pa nije 1993, jer bi Ceric, garant, postao predsjednik SDA i general Armije BiH nakon genijalnog razotkrivanja "novih" hrvatskih planova glede i unatoc Bosnjaka.

Novi menadzment RTV BiH, koji predvode Miro Purivatra, direktor, i Tomaz Perovic, medjunarodni savjetnik, agresivno i ambiciozno je krenuo u ozivljavanje vec gotovo polumrtve drzavne televizije. Podmladjivanje bh. medijskog "dinosaurusa" rezultiralo je, pored sminkerskih zahvata kojima je promijenjen graficki image, i novim programskim sadrzajima. Ako je kupovina filmova iz ranih 90-ih, prije svega, stvar ubrizgavanja svjezih novcanih injekcija te Purivatrinih veza sa americkim distributerima, pokretanje drugog, za sada, eksperimentalnog kanala prevazilazi okvire njegovog programskog kvaliteta. Bez cekanja politickih dogovora i odluka koje ce dugorocno rijesiti status najveceg elektronskog medija u BiH, napravljeni su zahvati u smjeru koji, ako nista drugo, omogucava da se program ove televizije uopce moze gledati. Donedavno, ne samo da je BHT bilo tesko gledati i slusati nego je veci dio programskih sadrzaja sluzio cisto da se popuni praznina do Dnevnika, kojeg gledaoci, ni krivi ni duzni, po dugogodisnjoj inerciji i zarad vlastite informiranosti, moraju gledati. Svakako najzanimljiviji novi pozitivni iskorak je pravljenje teleteksta koji svojim kvalitetom i brzinom nimalo ne zaostaje za satelitskim TV stanicama. Istina, ova konstatacija se mora relativizirati cinjenicom da je teletekst TV BiH jos uvijek skromnih kapaciteta, bez sadrzaja koji su karakteristicni za ovakvu vrstu programa: reklame, nagradne igre, detaljnija obavjestenja o sadrzaju emisija i slicno. Medjutim, u poredjenju sa onim sto su Hadzifejzovic i kompanija donedavno plasirali gledateljstvu, i teletekst je - dostignuce za 21. vijek.

dobar potez	loš potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odličan potez	katastrofalan potez

	OHR
	OHR
	ADAMIR JERKOVIC
	SFOR
	HASKI TRIBUNAL I SFOR
	ALIJA IZETBEGOVIC
	REISUL-ULEMA MUSTAFA EF. CERIC
	RTVBiH