Izvan terena djeluju kao skupina prijatelja koja se, konacno, pod "stare dane" okupila da zajednicki uradi neki posao "za svoju dusu." Na terenu, suprotno dosadasnjem ovdasnjem poimanju kosarke u kojem je uvijek bilo vaznije dati, nego odbraniti kos, igraju odbranu krvavih koljena i paze da pomognu jedan drugom koliko god mogu. Oni su ponovno heroji, a njihov imidz bi se jednostavno mogao svesti pod nazivnik da su natjerani egzistencijalnim i mentalitetskim razlozima da biraju izmedju toga hoce li biti zvijezde show businessa ili raja. Izabrali su da budu ovo drugo. A za to se treba roditi

Pišu: Emir SULJAGIC
i Nedim HASIC

SAMIR AVDIC, KAPITEN

VOLJA ZA TRIJUMF

NAVIJACI: Jutro poslije utakmice, s pregacom preko stomaka, kuharskom kapom i ostacima posljednjeg objeda na majici, iz kuhinje restorana "Oaza" je izasao omaleni kuhar i uputio se prema Harisu Mujezinovicu: "Harise dragi, dodji, ja te moram poljubiti. Svaka ti cast. Dobar je i Firke (Gordan Firic, op.a.), ali me iznervir'o. Dva puta sam papucom zbog njega gadj'o televizor." O publici u Splitu reprezentativni krilni centar Mujezinovic je rekao: "Ma, ni deseti, ni dvadeseti dio Skenderije." Naboj u Gripama pokusavali su napraviti jedino "Skripari" iz Sirokog Brijega, te grupice iz Citluka i zapadnog Mostara, inace tri poznata grada iz Hrvatske. Sarajevska je publika svoju reprezentaciju nosila do pobjede, a splitska? Prema rijecima bosanskohercegovackog TV komentatora Sabahudina Topalbecirevica, ona je Damiru Mulaomerovicu, nakon sto ga je hrvatski selektor ostavio na klupi da se odmori, dovikivala: "Sta je, balijo, neces da igras protiv svojih?" Pepsijeva reakcija bila je trenutacni povratak na parket prvog beka Hrvatske.

HRVATSKI MEDIJI: "Gospe, ludila!" Ovo je u sazetku komentar hrvatskih medija nakon poraza od, po njima prosjecne, reprezentacije BiH. Nikom u Splitu, ali ni diljem Hrvatske, nije jasno kako reprezentacija sastavljena od velezvijezda, cija je prva postava na trzistu teska sest miliona dolara, moze izgubiti od reprezentacije koja vrijedi jedva milion maraka. Antun Vrdoljak, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, javno je pozvao izbornika Bozica da se vrati na svoju farmu konja i sapuce na uho njima umjesto hrvatskim reprezentativcima. I jos nesto: "Ajme, ako je Litvanija u Sarajevu dobila Bosnu trideset razlike, kako cemo tek onda mi proci?", pita se komentator Sportskih novosti. Napisi tipa "Pjenusac na Gripama!"? Nekom drugom prilikom. Protiv Islanda, mozda.

DOCEK: Subota, noc, centar Sarajeva. Sa jedne strane Gospodarska banka i sahovnica, pored nje caffe "Imperijal", iznad ulice natpis: "Dani Splita u Sarajevu". A ispod, bezbroj ruku, salovi, baklje i pjesme: "Oni ti ga puse, Nenade, Nenade!"; "Veceras je nase vece, veceras se Tudjman pece..."; "Pune tribine ludih navijaca, baklje se pale i cijeli sjever gori, bubnjevi tutnje i pjesma se ori..." Puk, gladan pobjede, u euforicnom slavlju nije se mogao oteti ni nacionalistickim povicima. No, realno, moze li drugacije? Dayton, Washington, specijalni odnosi... sve je to u redu, ali... Kako objasniti da hiljade ljudi pjeva na ulici usred hladne novembarske noci? Sta to tjera stotine vozaca da kruze i trube dok ima benzina? Tu objasnjenje ne treba. Nakon sto je BHT, napokon, ljudski propratila jedan dogadjaj, najuporniji su oko pola pet ujutru, uglavnom pod uticajem vecih kolicina alkohola, docekali ne bas reprezentativni autobus reprezentacije BiH. Narodni pjesnik demonstrira neogranicenu kolicinu talenta: "U Saraj'vu i u Splitu mogu da nam puse kitu; Bosna sampion, Bosna sampion." Markovic pali baklju, Alihodzic se crveni nakon sto masa pocinje skandirati: "Dzevdo, Dzevdo, Dzevdo!" Jutro je, svice nad Sarajevom. E, jesmo ih poderali. Momacki! Sto bi rekao prekodrinski kvaziartist rodom iz Bijeljine: "Ne moze nam niko nista/ jaci smo od sudbine/ mogu samo da nas mrze/ oni sto nas ne vole."

ODBRANA: Radja, Tabak, Mrsic, Komazec, Mulaomerovic. Da se smrznes. Alihodzic, Mujezinovic, Avdic, Firic, Markovic. Duboko zamrzavanje. Hrvatska reprezentacija je za pobjedu protiv bh. selekcije trebala tri lopte na parketu. Jednostavno, sve su to igraci velikog kalibra, navikli da u svojim klubovima nose igru i najvecim dijelom utakmice kontrolisu loptu. U reprezentaciji se neko od njih morao odreci svog dijela slave. Na njihovu zalost, nisu se dogovorili ko ce to biti. Tako se u jednom trenutku utakmice dogodilo da je Mulaomerovic najavljivao kombinaciju "dva", po kojoj on treba sutnuti loptu, a Radja iz reketa trazio da se igra broj "cetiri" - varijanta u kojoj on (Radja) dobija loptu. Ali, to je njihov problem. Nasi momci su svoju sansu potrazili u odbrani. Tvrdom, nelijepom, ali pametnom igrom, nametnuli su pozicionu igru u kojoj je Mulaomerovic ostajao bez njemu urodjene domisljatosti. Zbog stravicnog pokrivanja prostora i igraca, nije bilo moguce da se hrvatska vanjska linija zahukta. Sve puteve prema bosanskom kosu prijecio je Dzevad Alihodzic. Skokovima u napadu Haris Mujezinovic je izludjivao publiku, hrvatsku klupu, Radju i Tabaka. Sto je vrijeme vise odmicalo, panika je na hrvatskom brodu rasla. "Cim smo usli u zadnjih sedam-osam minuta, sa dva ili cetiri razlike, ja sam na time-outu igracima rekao: 'Mi ovu utakmicu dobijamo, samo budite strpljivi'", kaze selektor Sabit Hadzic. Odbrana je i vazniji dio igre bh. nacionalnog tima. Dobrom odbranom i kontrama koje dolaze iza njih, bosanski kosarkasi su na utakmicama do sada uglavnom zabijali najveci dio koseva. Reprezentativac koji je najocitiji primjer onog sto snaga volje moze uraditi, dakle Haris Mujezinovic, kaze: "Mi nismo najtalentovanija ofanzivna ekipa, ali napad se moze kompenzirati dobrom odbranom."

PSIHA: Poraz protiv Litvanije u prepunoj Skenderiji je srozao bosanske kosarkase. Prvi, do sada jedini, put se medju njima, kao i na klupi, osjetila potpuna nemoc. Selektor Hadzic kaze: "Ja odavno nisam vidio igraca koji kao Sabonis donosi toliko prednosti svojoj ekipi. Vjerovatno su i nasi igraci zbog njega izgubili sigurnost u sebe. Medjutim, poslije utakmice igraci su bili na zemlji. Shvatili su da se nije moglo uraditi vise jer su Litvanci imali jako dobar dan i bez Sabonisa." Medjusobni odnosi igraca nisu, pak, bili naruseni, atmosfera u reprezentaciji je ostala prijateljska. Na brzi oporavak je uticala i cinjenica da je slijedila utakmica na Gripama. Haris Mujezinovic je u izjavi za Dane rekao: "Utakmica protiv Hrvata na jednu, sve ostalo na drugu stranu."

SKOK-IGRA: Za skok nije dovoljna samo visina. Ono sto kamere ne zabiljeze - a radi se o litrama znoja prolivenog u reketu, gradjenju pozicije pod kosem te volja za skokom - na kraju odnosi prevagu. Alihodzic, Mujezinovic i Leric su nadskakali cijenjene hrvatske centre, a nekoliko vaznih lopti je uhvatio i Gordan Firic. Do kraja utakmice su se Hrvati uglavnom brinuli kako da dodju do lopte, a ne kako da je izbace na nasu polovinu i eventualno izvedu kontranapad.

SLABOSTI: Visina. Manjak igraca koji bi, kada to treba, mogli odmijeniti Alihodzica na mjestu centra, na trenutke zabrinjava. U razgovoru za Dane prvi centar reprezentacije se pozalio upravo na to i rekao kako ce "za neka veca ostvarenja, konkretno na Evropskom prvenstvu, biti potrebno visokih igraca". Tim vise jer skoro sve evropske selekcije igraju sa dva visoka igraca u postavi. Strah rastjeruju "Cenexov" centar Krupalija i Ovcina, trenutno na privremenom radu u univerzitetskoj ligi u SAD-u, kao i citava generacija mladih kosarkasa koji su iz zemlje otisli tokom rata.

STVARNA SNAGA: Taktikom koju je postavio protiv Hrvata, i bosanski selektor Sabit Hadzic je ovjerio svoj evropski kvalitet. Do sada se pobjeda protiv Litvanije u Vilnusu prosle godine pripisivala iznenadjenju. Za Hrvate se govorilo da su podlegli atmosferi u Skenderiji. Ovaj put su hrvatski igraci i strucni stab znali stvarni kvalitet bh. selekcije i pripremali se za utakmicu. Bosanska kosarkaska ekspedicija je i pored toga ostvarila pobjedu. Litvanci imaju Karnisovasa i Sabonisa, Hrvati Radju, Tabaka i Komazeca, a mi? U svojoj kvalifikacionoj grupi nasa reprezentacija jedina nema svjetski poznatih zvijezda. No, sigurno je da Markovic nije nista losiji od Komazeca, a nijedan trener s vizijom ne bi Mujezinovica mijenjao za Tabaka.

PRIPREME ZA FRANCUSKU: Kako sada stvari stoje, kosarkaska reprezentacija ce imati oko mjesec dana priprema pred polazak na Evropsko prvenstvo koje se odrzava u junu. Jedini problem ce biti taj sto ce vecina reprezentativaca iz ino-klubova na pripreme doci umorni od play-offa u svojim ligama. I logistika koju pruza Kosarkaski savez je sada mnogo bolja. Za prijasnje nastupe reprezentacije igraci su sami placali avionske karte, a nikad nisu bili sigurni hoce li ih moci refundirati. Koristili su svoje patike i dresove, jer zajednickih naprosto nije bilo. Sada po prvi put imaju iste torbe, isto su obuceni kako na treningu tako i na utakmicama, imaju simbolicna primanja, ali to su, ipak, dnevnice i premije.

ALIHODZIC: Neke stvari dolaze s godinama i ja sada razmisljam drugacije nego prije deset godina. U ovom poslu kojim se mi bavimo neke stvari dolaze s godinama, s iskustvom, s brojem utakmica i svim tim stvarima. S druge strane, poznato je da centri sazrijevaju puno kasnije nego vanjski igraci. Ja ne znam razlog za to, ali svi veliki centri su u nekim zrelijim godinama dosegli svoj zenit. Vjerovatno je i sa mnom slucaj da su se stvari poslozile sada kad sam i psihicki i fizicki sigurniji.

DANI: Iako si u posljednje vrijeme i to popravio, cini se da je fulanje slobodnih tvoj zastitni znak. U cemu je problem?

ALIHODZIC: Ja bih rekao da je to stvar medija i javnosti. Ako u nekom segmentu igre, recimo slobodnim bacanjima, pokazes relativnu slabost i ako to mediji proprate pod povecalom, onda se od tog trenutka to gleda drugacije. Ima drugih igraca koji slabije izvode slobodna bacanja, ali nisu medijski izlozeni. Na utakmici sa Hrvatima Dino Radja nije pogadjao bacanja; ali, ne samo na ovoj, i na drugim utakmicama se igracima zna desiti da sutaju cetiri-pet bacanja i ne pogode ni jedno. Jednostavno, takav dan dodje. Ali ja time apsolutno nisam opterecen, i to je stvar koja dolazi s godinama, sa iskustvom. Meni je to smetalo u "Ciboni", gdje se sistem igre zasnivao na vanjskim pozicijama, tako da su centri relativno rijetko dobijali loptu. Kad ti poslije pet-deset minuta dobijes loptu i bude faul na tebi, vrlo je tesko biti precizan, jer nisi u ritmu utakmice.

DANI: Je li uopce bilo moguce igrati protiv Sabonisa? Kako taj covjek izgleda na parketu?

ALIHODZIC: Ja sam protiv Sabonisa igrao nekoliko puta, ali mi se cini da nikada nije bio spremniji kao u Skenderiji. Poslije utakmice sam puno razmisljao o njemu i mislim da postoje dva razloga za to. Prvo, mislili smo da je pomalo nespreman, jer nije dugo igrao. Znate da lock-out dugo traje, te da nece bas biti jako zainteresiran za igranje u reprezentaciji. Poslije smo vidjeli da je, ustvari, bilo obratno. On je imao puno vremena da se odmori, sa suigracima iz reprezentacije je bio skoro dva mjeseca. Sve je to rezultiralo njihovom odlicnom uigranoscu. Druga stvar je to sto se on, ustvari, pozelio kosarke nakon duge stanke. Vidjelo se na njemu da je zeljan igre i utakmica. Mi smo, nazalost, na njega naletjeli u trenutku kada je on u najboljem stanju. On je bio taj koji je motivirao ekipu, koji je davao ton njihovoj igri. To je nas presjeklo, jer ja nisam ocekivao da ce on na meni igrati agresivno na sedam metara od kosa. Moram priznati da sam se pored njega osjecao jako nemocnim, jer je to igrac nevjerovatne visine, snage, ali pored toga je veoma pametan. Sa 150 kilograma, on razmislja i igra kao bek. I pored ogromne visine, on ne igra na snagu, nego na tehniku. Sreca je pa on nije bio gladan koseva. Da je htio, mogao nam je zabiti 50 komada. A cini mi se sada, kada razmisljam o njemu, da je on u stanju da me, zajedno sa loptom, ubaci u kos.

AVDIC: Ja mogu reci da sam tu utakmicu zaista dobro odigrao, ali kosarka je ipak kolektivni sport, i mi smo pobijedili kao tim, a kada tako pobijedimo, onda je to nesto najvece. Ja sam bio dobar, ali sami Avdic ili Markovic ne znace nista kada tim ne pobjedjuje. Ovo je velika pobjeda, jer je njome BiH stekla veliku reputaciju i renome u kosarci, a i ono sto se desavalo nakon utakmice u nasoj svlacionici je zaista neopisivo. Selektor je plakao od srece, a Neno (Nenad Markovic, op.a.) nam je rekao: "Hajde da sjednemo u avion i letimo za Sarajevo, tamo je sada ludnica. Ja ne mogu autobusom, ne mogu docekati da vidim raju u Bosni." Osjecaj je bio fenomenalan, ja ga ne mogu opisati. Koliko su samo nase duse napunjene, a pogotovo ovih ljudi.

DANI: Koliko je znacajna tvoja uloga kapitena u psiholoskom podizanju igraca nakon utakmice sa Litvanijom?

AVDIC: Svi mi smo dovoljno iskusni igraci, profesionalci, a reprezentacija je nesto gdje svi dodjemo da uzivamo, da napunimo svoje baterije. Tu nema interesa jer se tu igra za zemlju, za srce. Mi smo sjeli poslije utakmice zajedno i dogovorili se kao profesionalci sta nam je ciniti. Mi ni pred kim u zivotu nismo skinuli gace, pogotovo pred ovakve utakmice. Psiholoska prednost bila je na nasoj strani. Tokom utakmice sam vidio da hrvatski kosarkasi ne komuniciraju jedni s drugim. Sa druge strane, u nasem timu postoji pozitivan fluid i mi jedni na druge ne mozemo negativno da uticemo. To je kljuc naseg uspjeha.

DANI: Sa svojim klubom, "Tuborgom", igrao si u Banjoj Luci. Kako si se osjecao tamo?

AVDIC: Tokom leta iz Turske sam razgovarao sa Damirom Mrsicem. Rekao sam mu da mi je drago sto idemo. Htio sam da vidim sta me je to gadjalo, sta je svo to zlo. U Banjoj Luci se sve odvija u "Boriku"; jedan kosarkaski tim, ljudi zive za taj tim, koji je kvalitetan. Ja nisam ocekivao da mi tamo bilo ko govori "Bravo, Samire!", ili "Lijepi moj!". To se sve poslije rata moze i ocekivati. Ja i Damir Mrsic smo uradili svoj dio posla, i najdraze mi je bilo kad nam je na kraju utakmice prisao trener i rekao: "Momci, svaka vam cast, pravi ste profesionalci, sa vama bih mogao na kraj svijeta." Svi igraju za novce, ali je meni to najvece bogatstvo. Ja, u biti, nisam materijalista i ponekad me je strah novca. Ljudi danas zive sestom brzinom, ali ovo sto se trenutno odvija oko nas je za mene kao nadoknada casova. Moja je sreca sto me cijene kao covjeka, a ne kao kosarkasa.

DANI: Ti si neposredno prije rata imao poziv iz "Portland Trailblazersa". Stvarno nikom nije bilo jasno zasto ga nisi prihvatio?

AVDIC: Jeste, tacno je da me je "Portland" zvao, i ja i danas u kuci cuvam taj faks kojim me pozivaju na probu. Ali "Bosna" je uvijek bila ekipa u kojoj su igraci raja. Ja nisam znao sta da radim i onda sam napravio, mislim, najbolji potez. Otisao sam popricati sa Mirzom Delibasicem. On mi je rekao da uradim sta zelim, ali me je upozorio kako je NBA rat i pozvao da razmislim sta mi je u zivotu vaznije: borba ili zadovoljstvo. Mislim da nisam pogrijesio.

DANI: Gdje namjeravas zivjeti nakon karijere? Jesi li razmisljao da se od kosarke oprostis u sarajevskoj "Bosni"?

AVDIC: U Sarajevu, samo u Sarajevu. A sto se tice igranja za "Bosnu", o tome nisam puno razmisljao. Ne moram da igram, ali bih volio da im pomognem svojim iskustvom. Volio bih da sam sa njima pa makar ih samo pratio. Tu zaista ima kvaliteta. Nije to nikakva komunisticka fraza, ali bh. kosarka zaista ne treba da brine za svoju buducnost. Drago mi je da su ovi momci zadovoljni, volim da ih vidim nasmijane kada izlaze sa terena.

Ovo je za Holandjane bila utakmica sanse jer eventualnom pobjedom nad BiH, ostajali su u igri za trece mjesto. Sa tim ulogom, krenuli su zestoko i agresivno, igrajuci na Markovicu krvnicku odbranu koju su sudije tolerirale, tako da je nas najbolji igrac svaku poziciju za sut morao strpljivo graditi, troseci ogromnu energiju samo na primanje lopte od suigraca. Ali, Markovic je ipak zabio 25 poena, sto ga definitivno svrstava u velike igrace evropskog basketa. Gordan Firic je pruzio odlicnu igru, pokazavsi neosporni kvalitet univerzalnog igraca, a Samir Leric, poput bivseg igraca "Zadra" Stipe Sarlije, uvijek je bio tamo gdje lopta upravo treba da padne. Haris Mujezinovic jos jednom je pokazao lice "ubice". Ovaj momak jede loptu i, ako bude srece, upravo bi na Evropskom prvenstvu mogao "eksplodirati". Alihodzic je solidno odigrao u napadu, ali je losije odigrao u odbrani izuzev samog kraja, kada je pokupio nekoliko vaznih lopti. Definitivno, holandski "neboderi" mu ne odgovaraju. Beciragic je u prvom dijelu drugog poluvremena povukao igru, nekoliko puta odigrao jaku odbranu na vanjskim igracima Holandije i dobro je sto je uspio stici iz "svete zemlje" u svetu Skenderiju. Mirkovic je pokazao da se na njega moze ozbiljno racunati, i selektor Hadzic bi mu morao davati sve vecu minutazu. Skenderija, 2. decembar 1998. BiH - Holandija 68:60.