Od Kastilje, preko sarajevskih Bjelava do Soluna, na srednjovjekovnom spanskom jeziku, kao i o onima koji su ga govorili, nastajale su price sa jednim zajednickim detaljem. Svima koji su ga znali taj jezik nije bio spanski, vec djidjo - jevrejski

Piše: Eliezer PAPO

Prica glasi: Izmedju dva svjetska rata otvoren je u Sarajevu spanski konzulat. Jednom, kada su se u blizini konzulata nasle dvije sarajevske Sefardkinje, iz konzulata je izasla konzulova supruga u zivom razgovoru sa katolickim svecenikom, gostom iz Madrida. Cuvsi prisne rijeci spanskog jezika (koji je u Bosni, kao i sirom nekadasnje Otomanske imperije, bio definitivni identifikacijski znak jevrejstva) iz usta svecenika - zabezeknuta nona obrati se svojoj ne manje zacudjenoj druzi uzvikom nevjerice: "Viste, Blanka, pop djudijo?" ("Vidje li, Blanka, pop Jevrej?")

Kasnije sam cuo da je Kalmija Baruha, prvog bosanskog Sefarda koji je spanjolski jezik i knjizevnost studirao u Spaniji, po povratku u rodno Sarajevo, posjetio njegov profesor srednjovjekovne spanjolske knjizevnosti, zaljubljenik u jezik Cervantesa. Kalmi ga je, odvevsi ga na Bjelave, na kojima su se djeca svadjala jezikom kojim je napisan Don Kihot, bez vremeplova vratio u srednji vijek. Spanac nije vjerovao svojim ocima i usima - jer slusati price o govoru spanjolskih Jevreja u Sarajevu iz usta studenata sa nevjerovatnim smislom za jezik bilo je jedno - ali vidjeti djecu koja se u igri koriste gotovo neizmijenjenim dijalektom srednjovjekovne Kastilje, cuti zene koje se krajnje ozbiljno, potpuno nesvjesne vanrednosti fenomena, svadjaju - koristeci srednjovjekovne kletve, bilo je nesto sasvim, sasvim drugo. Na kraju, Kalmi ga je odveo jednoj od cuvenih bjelavskih kantaderas - zena koje su pjesmom i defom uljepsavale sve porodicne radosti - od svadbe do paridas (babina) ili berita (obrezivanja).

Na putu do staricine kuce Kalmi je vec ionako egzaltiranom profesoru objasnio da se radi o zeni po cijem je kazivanju pribiljezio mnoge romanse, od kojih su neke prije toga bile potpuno nepoznate u svijetu romanistike. Predstavljajuci se starici, Spanac je, pokusavajuci izgovarati rijeci na srednjovjekovni nacin ("z" ili "s" umjesto "j" i sl.), izdeklamovao nesto poput: "Dobar dan, ja se zovem tako i tako, profesor sam srednjovjekovne spanjolske knjizevnosti na Univerzitetu u Madridu i bio bih slobodan zamoliti Vas da me udostojite slusanja neke od romansi koje ste svojevremeno..."

Ovde se nona blago nezainteresovano okrenula Kalmiju Baruhu s pitanjem: "Di ondi s'ambizo esti favlar in djidjo?" ("Odakle je ovaj naucio pricati jevrejski?") Njegov espanol ante-clasico za nonu je jednostavno bio djidjo - jevrejski. Ona nikada nije razmisljala o tome da su tamo negdje u Spaniji, iz koje su, ponijevsi jezik zemlje, stigli njeni preci, ostali i neki krscani koji su i sami nastavili govoriti spanski.

No, tek kada sam cuo da i Solun, nekadasnja "Republika djudija" ("Jevrejska Republika") - tako nazvan zbog cinjenice da su od Izgona 1492. do Holokausta 1942. Jevreji cinili ogroman procenat stanovnistva (ponekad, cak, vise od dvije trecine gradske populacije) posjeduje slicnu pricu - shvatio sam da nacelno nema neke bitne razlike izmedju televizora i jezika - i jedno i drugo su samo instrumenti - te kao sto je moguce koristiti televizor bez osnovnih znanja o elektronici - tako je moguce koristiti jezik bez osnovnih znanja o lingvistici.

Solunska prica veli: Jednom se u Solunu neki spanski brod zadrzao dovoljno dugo da jedan od clanova posade stigne da se zaljubi u jednu solunsku Sefardkinju. Djevojka je svoju simpatiju upoznala prvo sa majkom i sestrama - a kada je mladic ove osvojio prostodusnoscu, srdacnoscu i neposrednoscu - odvazila se da ga predstavi i ocu. Zenama, naravno, nije palo na pamet da ispituju mladicevo jevrejstvo. Na koncu govorio je spanski, sto je svaku sumnju cinilo bespredmetnom. Otac je, medjutim, smatrao vlastitom duznoscu da provjeri stepen obrazovanja potencijalnog zeta. No, na sva pitanja o Bozjem Zakonu i zapovijedima (u kojima su se, po prirodi stvari, hebrejske rijeci preplitale sa spanskim) inace simpaticni mladic je odgovarao vidnim neshvatanjem.

Cinjenica da mladic ne samo da licno nikada nije napravio aluziju na neki jevrejski tekst ili obred (cime, u jevrejskom svijetu, vecina potencijalnih mladozenja nastoji impresionirati potencijalne tastove) nego, cak, nije bio u stanju shvatiti njegove aluzije - pa ni otvorena pitanja - dovela je djevojcina oca do toga da je posumnjao da se radi o jednom od anusim (hebrejski: prisiljeni - skupno ime za prisilno pokrstene spanske Jevreje koji su desetljecima nakon Izgona pristizali u Tursku da bi se vratili savezu otaca) - te kako sâm nije znao izaci na kraj sa tako delikatnim problemom, obrati se hahamu (hebrejski: mudrac, sefardski naziv za rabina) kome nije trebalo mnogo da otkrije da se pred njim nalazi cistokrvni (u Spaniji su u to vrijeme bili na snazi "las leyes de limopieza de sangre" - "Zakoni o cistoci krvi" koji su zabranjivali osobama neciste krvi obnasanje javnih funkcija i pohadjanje univerziteta) cristiano viejo (stari krscanin).

Haham, ne zeleci izlisnom mnogorjecitoscu kompromitirati porodicu cija se kci slucajno zaljubila u inovjerca, mudro presudi da "mladic nije prislilno pokrsteni Jevrej - jer nasem zakonu nikada nije ni pripadao". Nakon sto je cijela prica sa mornarom i djevojkom vec dobrano pala u zaborav, pojavi se u Solunu mladi askenaski talmid hahamim (hebrejski: ucenik mudraca, naziv za covjeka ucena jevrejskom zakonu koji jos nije u potpunosti savladao cjelokupnu relevantnu gradju) koji je krenuo na Istok da ovlada cuvenom sefardskom tehnikom ucenja Talmuda.

Kazamenteras (provodadzike) vrlo brzo glas o mladicevoj ucenosti donijese do djevojcina oca i on odluci da je za njegovu kcer najbolje da se sto prije uda za ucenog Askenaza. Djevojci se dopalo sto je "njena sreca" predmet razgovora solunskih udavaca - i ubrzo bi uprilicena svadba - vesela i raspjevana, kao sto je i red kad oboje zenika stupa pod baldahin prvi put. Jedina osoba koja se nije uklapala u opste dobro raspolozenje bila je nona - majka mladina oca. Kada ju je sin, primijetivsi da ne ucestvuje u unucinoj radosti, upitao: "Mana, a ti ke te paso - de ke tienes esta kara de Tisabeav?" (Mama, sta se s tobom desava - zasto izgledas kao da je tisabevski post?"); ona mu je spremno odgovorila: "Ez ke no intiendu, a esti djidjo no la kizitis dar - i a un goj la vaz a dar?" ("Ne razumijem - onom Jevrejinu je ne htjede dati - a ovom inovjercu je dajes.")

Ponekad se pitam ne koristimo li sami sebe ovlas i neobavijesteno kao ona Kalmijeva nona jezik. Ali, gdje uopste traziti uputstvo za upotrebu covjeka.