Piše: Ivan LOVRENOVIC

Safetov i Ivanov most

Tako, moglo bi se zapravo reci da stvarna povijesna dimenzija ZAVNOBiH-a, njegova premijernost i prekretnost u politickoj historiji Bosne i Hercegovine - prekrivena plosnom ideoloskom apologetikom - u doba njegova sluzbenoga velicanja nije bila ni jasna ni dostupna.

Paradoksalno, stvarnu velicinu i vaznost, ali i samu dogadjajnu zacudnost toga novembarskog skupa usred Drugoga svjetskog rata, u Gasica kuci u Mrkonjicu 1943. godine, mozemo istinski reflektirati tek danas, kada on vise nikoga ne obavezuje ni na sto, i kada je Bosna i Hercegovina, cini se, svakim danom sve dalja od njegove vizije cjelovite i uredjene politicko-teritorijalne zajednice.

Turobni taj raskorak, po nekoj paklenoj antilogici, kao da se poceo produbljivati i povecavati bas od onoga dana kada je Bosna i Hercegovina medjunarodnim priznanjem postala formalnopravno samostalna i nezavisna drzava, prvi put u svojoj povijesti nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva 1463. godine.

Taj obrnuti proces jos je i mogao biti razumljiv dok je trajao rat protiv Bosne i Hercegovine. Medjutim, on se nastavio i nakon toga, te su i danas, na trogodisnjicu zakljucenja daytonskoga mira, sanse Bosne i Hercegovine jednako neizvjesne kao i tada.

Poraznost i bezizglednost situacije, u koju je bosansko drustvo dovedeno, najeklatantnije se, na nivou vladajucih struktura, njihove unutarnje bezidejnosti i potpunoga pomanjkanja drustvene vizije, vidi ovih dana u aktualnoj prepirci s medjunarodnom zajednicom, a osobito naglaseno s njezinim americkim predstavnicima.

Pri tomu je najmanje vazno ono sto je u javnosti najsnaznije dramatizirano: gromoglasna svadja s Clintonovim opunomocenikom Richardom Sclarom u vezi s njegovom tvrdnjom o korumpiranosti bosanskih politicara. Ocevidno, nekomu je bilo potrebno svu tezinu staviti na tu u biti perifernu i uostalom demantiranu izjavu, te tako u krivom i sporednom pravcu emocionalizirati domacu javnost. Nista novo na Balkanu: to je uobicajeni demagoski recept podbunjivanja naroda protiv stranaca, kad god treba prikriti vlastite grijehe. Nenadmasan u njegovoj upotrebi je Beograd, obilato ga koristi Zagreb, a, evo, posljednjih mjeseci Sarajevo pokazuje da nije los ucenik.

Na najneugodnije i po stvarno stanje najkriticnije i najozbiljnije tvrdnje i ocjene, koje su izrekli i Sclar i Klein, ne reagira nitko, kao da nisu ni izrecene. Recimo, poanta visekratnih Sclarovih istupanja, nesumnjivo intoniranih pozitivnim angazmanom i brigom za Bosnu, uvijek je bila na kritici vladajucih ljudi i stranaka, sto nisu "predani razvoju ekonomije i trzista". Ne treba biti posebno skolovan i informiran strucnjak, dovoljno je golim okom opservirati stanje Bosne i Hercegovine, pa da se shvati sva istinitost i alarmantnost ovakve kritike. Jasno je i zasto ju prozvani, peruci se u sav glas od navodne ili istinske korumpiranosti, presucuju. Ona se, naprosto, demantirati ne da.

I primjer s Kleinom, najvisim americkim covjekom u "protektorskoj vladi", OHR-u, upucuje na slicne zakljucke. Ovdasnju javnost, naprimjer, zestoko su bile uzbunile njegove doista besmislene ali i sasvim nevazne opaske o jeziku. U isto vrijeme, on je izgovorio nekoliko veoma dalekoseznih i uznemirujucih politickih ocjena. Ovu vrijedi citirati: "Oduvijek se pretpostavljalo da medju Hrvatima ima onih koji zele Dayton, i tvrdolinijasa, isto kao i medju Srbima. Ali za Bosnjake se vjerovalo da svi medju njima podrzavaju Dayton. Sada se pokazalo da to nije tocno i to je glavni problem... Mnogi su politicari iskoristili ovu situaciju kao borbu za nasljedjivanje polozaja predsjednika Izetbegovica... Radilo se o stranackom rivalstvu, to jest, tko ce dominirati: frakcija koja se zalaze za Dayton, za multietnicku Bosnu i Hercegovinu, ili oni koji zele cistu bosnjacku drzavu."

Konacno, i americki ambasador u Bosni i Hercegovini Richard Kauzlarich, cije prijateljstvo spram Bosne i Hercegovine cak i SDA-ov rezimski tisak nalazi "neupitnim", pridruzio se ovim ocevidno promisljenim i dobro fundiranim kritikama, varirajuci Sclarove i Kleinove ocjene tako sto indiferentnost bosnjackih politicara prema pitanju svih pitanja - ozivljavanju ekonomije i razvoju trzista, apostrofira kao najozbiljniju prijetnju odrzanju cjelovitosti i drustvenoj reintegraciji zemlje.

Bilo je stila i stanovite politicke promucurnosti u svojevremenoj odluci sarajevske vlasti (i tada dominantno bosnjacke) da se datum ZAVNOBiH-a zadrzi kao oficijelni Dan drzavnosti. Po inerciji, i prilikom posljednje, nedavne proslave (uostalom, poprilicno mrsave i u Sarajevu), sarajevski su se mediji bavili evidentiranjem: gdje se taj dan sluzbeno slavi, a gdje ne (u Republici Srpskoj i u bivsoj Herceg-Bosni). To, naravno, jest odredjena indikacija odnosa spram Bosne i Hercegovine i njezine drzavnosti. Nije li, medjutim, u svjetlu teskoga i besperspektivnoga stanja, koje tako plasticno ocrtavaju americka upozorenja (a nisu, valjda, Amerikanci preko noci prestali biti neupitni prijatelji?), krajnje vrijeme da se istinski odnos prema sudbini ove zemlje pocne mjeriti ozbiljnijim kriterijima!

NOVCI IZ PRORACUNA, NOVCI IZ KOVCEGA
S famoznim Sporazumom o posebnim odnosima ili bez njega - politicka stvarnost Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u mnogim je elementima kentaurski srasla, i nece biti toga sporazuma ni bilo kakvoga drugog papira, koji ce biti kadar racionalno razmrsiti taj akutni zapletaj, dokle god bude na snazi protuprirodni, u isti mah mrski i strasni zagrljaj HDZ-a i SDA.

Tekuci primjer: Sabor Republike Hrvatske pretresa prijedlog proracuna za 1999. godinu. Nakon cijeloga niza zabrinutih zastupnickih analiza, misljenja, protuprijedloga, ustaje Jozo Maric, politicar iz Gruda, visoki funkcioner jednoga od kantona Federacije Bosne i Hercegovine, i u isto vrijeme "uvazeni zastupnik" hrvatskoga Sabora kao lice iz "dijaspore", te zustro kritizira prijedlog proracuna, jer se u njemu ne precizira da novci idu "za Hrvate u Federaciji Bosne i Hercegovine", nego za Federaciju Bosne i Hercegovine.

Problem je, po svemu sudeci, sto Jozo ne zna sto je Franjo (Tudjman) potpisao, potpisujuci toliko zudjeni i hvaljeni Sporazum...

Ista nepoznanica muci i covjeka koji se odnekud pojavio kao v.d. ministra obrane Federacije nakon sto je Jelavic otisao na visu duznost, a koji se zove Miroslav Prce. Na pitanje kako ce i na ciju adresu ubuduce stizati financijska pomoc iz Hrvatske, on odgovara: "Federalni partneri vjerojatno zele taj novac u zajednickom proracunu, sto je za nas neprihvatljivo. Ako budu inzistirali, otvorit cemo pitanje transparentnosti i njihova financiranja novcem koji stize u kovcezima. No, smatram da je u ovom prijelaznom razdoblju bolje da se to sve ne problematizira."

Odavno nisam vidio plasticnije izrecenu stvarnu sliku danasnje Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj je dvostruko jednostranacje pojelo cijeli politicki prostor oko sebe, prijeteci da pojede i samu drustvenu i materijalnu supstancu zemlje.

Nemojte vi pitati za nase novce iz Zagreba, necemo ni mi za vase u kovcezima, pa ce sve biti u redu, bas kao i do sada - to je ocevidno sav smisao ove primitivne ali efikasne ponude i ucjene. U njezin uspjeh ne treba sumnjati - za drugi model suradnje ovi partneri i ne znaju.

SAFETOV I IVANOV MOST
Kad Ivan Prskalo, rotirajuci gradonacelnik Mostara, pozdravljajuci UNESCO-vu Komisiju strucnjaka za rekonstrukciju Staroga mosta izrazava svoju podrsku njegovoj obnovi, covjek bi mogao pomisliti kako je HDZ dozivio stanovitu kulturnu evoluciju. Ta, koliko do jucer njihovi dezurni glasnogovornici nazivali su svakakvim pogrdnim imenima one sto su oplakivali mostarsko graditeljsko remek-djelo, a samo rusenje opravdavali su i velicali kao "cin oslobadjanja od vjekovnoga osmanlijskog ropstva".

Sklon, medjutim, narodskim parabolama, sto li, gradonacelnik precizira: "Danas Stari most prestaje biti samo Safetov i bosnjacki, vec postaje i Ivanov i hrvatski... Ja sam protiv toga da se Stari most obnavlja kao iskljucivo bosnjacka, muslimanska kulturna vrijednost. To nije tocno, on je bio i ostao i hrvatska vrijednost."

Tek toliko, da se ne prevarimo!

Zasto bi UNESCO bio zainteresiran za obnovu mosta, cemu u njegovoj komisiji strucnjaci, profesori, esteticari, kulturolozi od Ankare i Sarajeva, Beograda i Zagreba, do Harvarda, Utrechta i Cambridgea, sto znaci univerzalnost kulture i kako to vrhunska djela ljudske misli i majstorstva nisu nicija ali jesu svacija - o tomu ubogi neprosvijeceni HDZ-ov mentalitet nema pojma. On ne umije dalje od sheme: moje - tvoje. Kad vec ne moze biti samo moje.