RESIDOVIC: Da. To nije moralno i nije pravicno. Medjutim, kako je statutom Suda utvrdjeno da je odgovornost individualna, dakle postupak pocinje onda kada se dodje do izvrsioca za koga postoji sumnja da je individualno izvrsio krivicno djelo, desili su se paradoksi. Naime, mi tacno znamo kakav je omjer zlocina bio u ratu i ko je koliko doprinio tom omjeru. Medjutim, jedno vrijeme, i to u pocetku postupka pred Sudom, najveci broj pritvorenih u zatvoru Scheweningen cinili su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine. Poslije toga priveo se jedan broj pripadnika HVO-a, a onda i vojske Republike Srpske. Paradoksalno je da nakon do sada okoncanih postupaka medju osudjenim licima imamo dvoje osudjenih pripadnika vojske Republike Srpske i cetvero pripadnika Armije BiH. Reklo bi se, na osnovu toga, da imamo potpuno obrnutu sliku onoga sto se stvarno desavalo u ratu. Ipak, ja kao pravnik ne mogu imati nikakve primjedbe na osnovni princip Suda, a to je princip pojedinacne odgovornosti.

DANI: Mozemo li naredne godine ocekivati agresivniju akciju u smislu privodjenja Haskom sudu optuzenih za ratne zlocine?

RESIDOVIC: Ja stvarno ne mogu to procjenjivati s obzirom na dosadasnje promjene u stavu medjunarodne zajednice. U jednom trenutku dolazi veliki broj optuzenih, poslije toga jedan period kada toga nema. S druge strane, i tehnicke mogucnosti da se primi veliki broj optuzenih za istovremeno vodjenje procesa u Sudu ne postoje. Sad postoje nesto bolje, jer postoje tri sudnice i nesto je dogradjen zatvor u Scheweningenu, medjutim jasno je da taj sud nije spreman da odmah primi sve koji bi trebali da budu sudjeni. Medjutim, za mene je osnovni problem sto onih koji su najodgovorniji za zlocin nema. Vode se procesi za lica koja su na nekom kraju ljestvice odgovornosti za sve sto nam se desilo, a Karadzic i Mladic jos nisu ni blizu te sudnice. To je ono sto nas pravnike muci, sa stanovista pravicnosti.

Uloga presedana
DANI: S obzirom da Sud u Haagu djeluje po principima anglosaksonskog prava koje poznaje institut presedana, moze li se desiti da neki slucaj postane mjera za sve druge slicne slucajeve? Naprimjer, moze li "slucaj Tadic", u kojemu nije dokazan medjunarodni konflikt "oboriti" karakter rata u BiH?

RESIDOVIC: Pred Medjunarodnim tribunalom vode se krivicni postupci. U svakom krivicnom postupku utvrdjuju se cinjenice i provode dokazi. Dakle, taj Medjunarodni tribunal ne utvrdjuje da li je agresija ili ne, na nacin kako to vrsi Savjet bezbjednosti, ili kako ce to uraditi Medjunarodni sud pravde. Medjutim, sigurno da u anglosaksonskom pravu presedan ima znacaja. Drugi ce se na njega pozivati. Sto se tice konkretnog odgovora na pitanje da li nesto moze biti presedan, stvari stoje ovako. Sada se nalazimo u jednoj pravnoj situaciji koja nije konacna. U "slucaju Tadic" presuda nije pravosnazna i tamo je Sud utvrdio da u vremenu djela iz optuznice, odnosno presude, nije bilo dovoljno dokaza da je na podrucju Bosne i Hercegovine postojao medjunarodni konflikt. Dakle, kao sto vidite, ja se uvijek pozivam na rjecnik pravnika, nema dovoljno dokaza. A krivicnopravna procedura mora obezbijediti sudu dovoljno dokaza. Da li je, recimo, komandovanje nad vojskom Republike Srpske nakon 19. maja '92. bilo od strane Beograda ili nije bilo? Dvoje sudija u "slucaju Tadic" smatralo je da tih dokaza nema dovoljno i da poslije 19. maja se ne moze utvrditi da se radilo o medjunarodnom konfliktu. U nasem predmetu "Celebici" sve sudije su, bez izdvojenog misljenja, smatrale da i poslije 19. maja postoji dovoljno dokaza za konstataciju da se na podrucju Bosne i Hercegovine u cijeloj '92. godini radilo o medjunarodnom konfliktu. Dakle, sad cemo biti u situaciji da u zalbenom postupku i u "slucaju Tadic", koji je u toku, i "slucaju Celebici" koji ce biti u toku, zalbena vijeca utvrde da li ima dokaza ili ne da se u '92. godini radilo o medjunarodnom konfliktu ili ne. Kako odluci drugostepeno vijece, to ce biti jedan od presedana na koje ce se eventualno druga sudska vijeca oslanjati ili pozivati. Dakle, za sada u ova dva procesa imamo cetiri sudije koje su saglasne da je tokom '92. u BiH postojao medjunarodni konflikt i dvoje koji smatraju da nema dokaza za takvo sto. Nakon ovog odnosa 4:2, ocekujemo stanoviste drugostepenog vijeca ili po zalbi Tadica ili po nasoj zalbi, sto bi moglo biti presedan u buducim krivicnim postupcima. Ja ponovo govorim da se radi samo o krivicnim postupcima, a to da li je bila agresija ili ne, do kada je trajao medjunarodni konflikt, to su pitanja koja se rjesavaju na drugim nivoima, u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija i pred Medjunarodnim sudom pravde.

DANI: Mogu li odluke Suda za ratne zlocine uticati na odluke Medjunarodnog suda pravde? Moze li odluka sudskog vijeca u "slucaju Tadic" da se ne radi o medjunarodnom konfliktu, derogirati tuzbu BiH protiv Srbije?

RESIDOVIC: Ja se bas najbolje ne razumijem u nacin procedure pred Medjunarodnim sudom pravde. Tamo se raspravlja jedno drugo pitanje. Optuznica je za genocid. Ona u svojoj osnovi ima agresiju. Mozda u javnosti nije dovoljno jasno receno, pa cu naglasiti: ni "slucaj Tadic", bez obzira u kojoj fazi i sa kojim interesom je odbrana pristupala tom problemu, nije uopste postavio pitanje sta je bilo 6. aprila '92. Dakle, potpuno je jasno da je, sa jednom jasno razradjenom koncepcijom koja je postojala od ranije, Bosna i Hercegovina kao nezavisna drzava napadnuta. Dakle, agresija 6. aprila '92. u oba slucaja postoji. Pitanje dokaza, kako se tretiraju dokazi nakon 19. maja, jeste pitanje koje se razlicito rjesava u ove dvije presude. Dakle, agresija je sigurno do 19. maja. Razlika u te dvije presude je u tome sto je u "slucaju Tadic" vecinsko sudsko vijece reklo da nema dovoljno dokaza da postoji direktna kontrola od strane Beograda nad vojskom Republike Srpske nakon 19. maja kad postoji zahtjev Ujedinjenih nacija da se ta vojska povuce. U nasem slucaju mi smo predocili toliko dokaza o prisustvu te vojske na teritoriji Bosne i Hercegovine, o aviobombardovanjima u vrijeme operacije "Jug" u augustu mjesecu, sa nalazima nasih vjestaka, eksperata, itd, da je nase sudsko vijece, na bazi dokaza, reklo da takav jedan sukob i prisustvo vojske Jugoslavije postoji nakon devetnaestog, a promjena imena je samo formalna. Dakle, uopste nema pitanja, ni za Medjunarodni sud pravde, ni za nas, sta je bilo od 6. aprila do 19. maja. Razlike u dva slucaja postoje nakon 19. maja, a drugostepena sudska odluka ce biti nesto na sta ce se drugi moci pozivati.

Advokat kao detektiv
DANI: Koliko je stvarno znacajna uloga advokata u haskim procesima? Je li npr. Zejnil Delalic odbranjen zahvaljujuci Vasoj odbrani, a jesu li drugi iz "slucaja Celebici" osudjeni na zatvorske kazne zbog neadekvatne odbrane?

RESIDOVIC: Svaki advokat, pred svakim sudom, nastoji da pomogne svom klijentu sto je moguce vise. To zahtijeva rad. Sposobnost advokata i njegov rad sigurno uticu na tok postupka i na poziciju njegovog branjenika. Medjutim, jasno je da apsolutno krivog covjeka tesko moze da brani i najvrsniji advokat na svijetu. Pozicija advokata koji brani covjeka koji sam kaze da je odgovoran za nesto je takodjer teska i on u takvom slucaju pokusava da objasni situaciju zbog koje je neko nesto pocinio u datom trenutku. Medjutim, mnogo teze je i advokatu i klijentu ako se stvarno klijent smatra i jeste nevin. Tada je i kod advokata i kod klijenta izostrena licna odgovornost u nastojanju da se pred sudom dokaze nevinost. To je na neki nacin svojevrsna presija. Najvaznije je da postoji dovoljno cinjenica o nevinosti covjeka koji je stvarno nevin, ali je isto tako sigurno da advokat koji svojski, znalacki, kao dobar profesionalac brani klijenta, ima vece sanse na uspjeh nego onaj koji se ne odnosi tako.

DANI: Vjerujete li da je bilo dovoljno elemenata da i ostali tuzeni u "slucaju Celebici" budu oslobodjeni ili dobiju manje kazne?

RESIDOVIC: Ja stvarno ne mogu to da komentarisem. Nisam branila druge optuzene i to ne bi bilo profesionalno korektno.

DANI: Postoji li neki interni pravilnik Suda koji se odnosi na advokate. Naprimjer, kako je regulirano placanje Vasih usluga?

RESIDOVIC: Mene su angazovali Delaliceva porodica i sam Delalic, koji su prema meni izvrsavali svoje obaveze, koliko su mogli, pola godine. Medjutim, odbrana pred tim sudom je vrlo skupa i nema covjeka kod nas koji bi mogao da snosi troskove advokata koji ga brani pred Medjunarodnim sudom. Advokati koji se angazuju prema sluzbenoj duznosti imaju utvrdjenu nagradu. To su javni akti, zna se kolika je satnica, ona zavisi od iskustva advokata. Isto tako, Sud je utvrdio i granice koliko moze platiti jednog advokata, bez obzira na rad. Dakle, mi mozemo raditi i 20 sati dnevno, medjutim Sud placa samo 175 sati mjesecno. Dakle, to su javni dokumenti i to su javno receni iznosi koje UN placa. Medjutim, ima nesto sto je potpuno drugacije nego kod nas. Kod nas je advokat covjek koji udje u sudnicu i brani klijenta. U Haagu nije tako. Tamo su i advokat i branilac institucija. Advokat radi sve poslove detektiva, da tako kazem, istrazuje da li moze negdje naci dokaz koji moze pomoci klijentu. Osim toga, on radi policijske poslove, prikuplja gradju, dokumentaciju itd. On radi i poslove istraznog sudije, one koje kod nas radi istrazni sudija: poziva i saslusava lica koja eventualno nesto znaju o dogadjaju, trazi vjestake, prikuplja dokumentaciju za te vjestake, i na drugi nacin radi ono sto radi istrazni sud. To isto radi i tuzilac. Dakle, branilac i tuzilac pred Haskim tribunalom u sebi sadrze nekoliko institucija naseg sistema, i onda tek, ulazeci u sudnicu, vrse posao koji ja kao branilac vrsim ovdje, znaci branim klijenta na bazi tih dokaza. Nasuprot tome, Sud, kad pocne sudjenje, o dogadjaju ne zna nista. Sav dokazni materijal, sve u svojim rukama imaju tuzilac i odbrana. Sud pred sobom ima samo optuznicu. Ako svjedok ili dokument ne udje u sudnicu, Sud za njega ne zna.

Bez moralnih dilema
DANI: Da li advokati imaju neku vrstu veze sa predstavnicima drzava koji djeluju pri Haskom sudu?

RESIDOVIC: Institucionalna saradnja ne postoji. Ja znam da mi imamo predstavnika vec dugo vremena. To je predstavnik koji uglavnom saradjuje sa tuziocem i sa Sudom, ali u posljednje vrijeme mislim da je pravilno shvacena ta uloga, pa pocinje saradnja i sa odbranom. Jer nema saradnje sa Sudom ako se ne saradjuje sa obje strane. Bez toga postupak ne moze imati sve karakteristike pravicnog postupka, pogotovo kad je nasa pozicija ovakva. Ja znam da postoji i predstavnik hrvatskog naroda, medjutim, ja licno nisam imala komunikaciju sa njim. Imenovan je i predstavnik srpskog naroda, ali mislim da taj nikad nije preuzeo funkciju. Kakvi su njihovi medjusobni odnosi, ja to ne znam, ali drzava Bosna i Hercegovina je sa tuziocem sklopila ugovor o saradnji i na bazi tog sporazuma vjerovatno se utvrdjuju prava i odgovornosti drzave i tih predstavnika.

DANI: Jeste li imali koristi od toga sto BiH ima svog predstavnika pri Sudu?

RESIDOVIC: U situacijama kad branioci ne mogu doci do nekih dokaza, oni se mogu putem predstavnika drzave obratiti drzavi da im se ta dokumentacija pribavi. Ja licno, s obzirom da sam bila ovdje u Bosni i da sam mogla i dokumente i svjedoke pribavljati istragom na terenu, taj institut nisam koristila, ali znam da su kolege, posebno stranci, bili oslonjeni u vise navrata na naseg predstavnika i znam da je ta saradnja, tako je oni ocjenjuju, bila uspjesna.

DANI: Interesuje me Vase misljenje o odnosu klijent - advokat - drzava. Naime, nema sumnje kako je odbrana klijenta iznad svega. Ali, kako su sudjenja u Haagu specificna i tretiraju zlocine pocinjene za vrijeme agresije na BiH, kako gledate na mogucu koliziju izmedju interesa klijenta i interesa drzave? Naprimjer, advokat se moze naci u poziciji da, braneci svog klijenta, mora dokazivati kako je u BiH bio gradjanski rat a ne medjunarodni konflikt, odnosno agresija.

RESIDOVIC: Advokat profesionalac, kao i ljekar profesionalac, usmjereni su prvenstveno prema interesu klijenta. U nasem slucaju, "slucaju Celebici", nas je bilo osam advokata i mi smo svi bili advokati koje je birao klijent ili koji su od strane Suda postavljeni da bi branili interese tog klijenta. Prema nekim mojim saznanjima (ona, istina, nisu provjerena, zato se ogradjujem), kolega Nobilo na neki nacin koordinira rad advokata koji brane pripadnike HVO-a osumnjicene za ratne zlocine. Kod nas koji branimo pripadnike Armije BiH takva institucija ne postoji, ne postoji niko od advokata ko bi na neki nacin sugerisao kolegama kako da oni postupaju u predmetu. Ja licno mislim da takvo koordiniranje nije potrebno, da svako od nas treba da brani svog klijenta i da, koliko to moze, vodi racuna da neke osnovne principe koji su protivni interesu tog klijenta ne pogazi. Pred ovim sudom se utvrdjuje individualna odgovornost covjeka. Advokat koji je tu, dosao je da pomogne tom covjeku. Advokat pred sudom nije predstavnik ni drzave ni politike. On predstavlja jednog covjeka i njemu on mora da bude okrenut.

DANI: Ali, uspjesno braneci gospodina Delalica kao oficira bosanske armije, Vi ste implicitno pomogli i politickoj vlasti koja je stajala iza te armije, jer je oslobadjajuca presuda dokaz da iza pocinjenih zlocina ne stoji organizirana sila drzave, vec da se radi o pojedinacnim aktima zabranjenog nasilja?

RESIDOVIC: Ja sam zbog gospodina Delalica sretna sto je (u ovoj fazi, jer postupak jos nije konacan) uspio dokazati da nije odgovoran za ono za sta ga tuzilac tereti. Medjutim, ja moram da kazem da sam bila sretna sto na Sud dolazim iz jedne takve sredine u kojoj je istina o nama najbolje pomagala mom klijentu, tako da nisam morala da dodjem ni u neke svoje moralne dileme, o kojima ste vi maloprije govorili. Jer, cinjenica je, bez obzira sto su neki ljudi osudjeni prije, da je prvi put u istoriji medjunarodnog pravosudja zrtva, dakle, onaj ko je prvi bio zrtva, a nakon toga eventualno pocinio zlocin, odgovarala pred nekim medjunarodnim sudom. Ja cu vam ispricati jednu malu anegdotu izmedju mene i gospodina Michaela Grimesa. On se u jednom trenutku, posto zna moje politicko opredjeljenje, nasalio sa mnom i pitao me koliko je partizana odgovaralo za ratni zlocin. Ja sam rekla: "Isto toliko koliko je i engleskih oficira odgovaralo za ratni zlocin u Njemackoj." I ovaj put mi imamo pred Medjunarodnim sudom individualnu odgovornost, ali je nasa sreca da je zlocin koji se desio ipak reaktivan, dakle, dogodio se kao reakcija na jedan strasni zlocin nad nama. Znaci, neko ko je bio prethodno zrtva, sad eventualno moze postati odgovoran za neki pojedinacni akt. Drugih optuznica takve vrste jos nema pred Medjunarodnim tribunalom. Nijedan pripadnik Hrvatske vojske u Hrvatskoj, koja je takodjer bila napadnuta, jos uvijek nije optuzen za eventualno izvrsen zlocin nad nekim Srbinom koji je eventualno bio napadac. Kod nas se to desilo.

Deal sa tuziocem
DANI: Ako je u "slucaju Celebici" sudsko vijece kazalo da je u pitanju medjunarodni konflikt, dakle agresija, zasto su zlocinci iz reda zrtve kaznjeni jednako, cak i drasticnije nego zlocinci iz reda napadaca?

RESIDOVIC: Tesko je reci sta je rukovodilo sudsko vijece da odredi visoke kazne. Tuzilac je u zavrsnim rijecima pledirao da se radi o stravicnom zlocinu koji se desio u Celebicima. Rekao je da je zlocin u Celebicima, otprilike, nesto slicno dvodnevnom bombardovanju Kozarca, kada je poginulo 800 lica. Ja sam imala veoma zustru reakciju na takav stav tuzioca i pokazala upravo potpuno suprotno, jer optuznica u ovom slucaju tereti za 13 ubistava i za mnogobrojna mucenja i torture. Trinaest ubistava jeste, kad ovako, kao ljudi, govorimo strasna cifra, ali je ta usporedba neuporediva. Jer, 13 je deset puta manje od 130 i sto puta manje od 1.300. Prema tome, ja smatram da su dimenzije zlocina kako ih je predstavljao tuzilac sigurno neuporedive sa dimenzijama zlocina koji su se inace desavali na podrucju Bosne i Hercegovine i koji su tretirani i kroz odredjene predmete Suda. Zasto se Sud opredijelio za dosta stroge kazne, to ja stvarno ne bih zeljela da komentarisem. Sigurno ce advokati na to u svojim zalbama ukazivati. Ipak, zasto je kazna u nekim slucajevima vrlo mala, recimo kod Erdemovica? To je jedan anglosaksonski pristup, poznat kao "deal sa tuziocem". To je dogovor optuzenog i tuzioca u kome je taj optuzeni spreman da prizna svoju krivicu, ali i spreman da tuziocu pomogne u utvrdjivanju nekih drugih stvari, recimo, spreman je da svjedoci u predmetu protiv Mladica. Vjerovatno je to razlog zasto je njemu kazna znatno manja nego sto bi uopste bilo normalno da neko ko je priznao ubistvo 75 lica dobije kaznu.

DANI: Bili ste i tuzilac i advokat. Sta je teze?

RESIDOVIC: Teze je biti tuzilac. On zastupa opste drustvene interese, kako smo mi to prije govorili, i vrlo cesto na njega, kao prvu javnu licnost koja iznosi da nesto nije dobro, pada sav gnjev, ne samo osumnjicenog i njegove porodice nego i gnjev svih onih koji su eventualno nezadovoljni postupanjem u konkretnom krivicnom postupku. Dakle, on je pod jednom presijom odgovornosti prema drustvu - da goni izvrsioce krivicnih djela, a, na drugoj strani, vrlo je malo onih koji ga podrzavaju u vrsenju te njegove funkcije. Ustvari, on je branilac ostecenih, a cesto je osteceni imaginarno drustvo, ili neka privreda, ili ne znam ko drugi. Vrlo rijetko tuzilac uz sebe ima porodicu. Uz advokata uvijek stoji porodica, prijatelji, svi oni koji su spremni da mu pomognu, mada, na drugoj strani, u nasem sistemu advokat nema bas neke mogucnosti da lako dodje do nekog dokaza koji moze pomoci njegovom klijentu. Tu je njegova pozicija teza.

DANI: Vjerujete li da cete uspjeti oboriti tuziocevu zalbu na oslobadjajucu presudu za Zejnila Delalica?

RESIDOVIC: Tuzilac je najavio da ce izjaviti zalbu. Koliko ja znam cinjenice, mislim da tuzilac nema sanse da uspije protiv gospodina Zejnila Delalica, a da li cu ja ucestvovati u tom dijelu postupka, to nisam definitivno odlucila. U skladu sa pravilima koja vrijede pred Tribunalom, drugostepeni postupak je jedan specifican postupak. Ja devet godina nisam imala dana odmora, od toga su cetiri ratne sarajevske godine i moja dob, moje zdravlje i sve drugo zahtijeva da se malo odmorim, a kolege koje mogu mnogo bolje pomoci mom klijentu spremni su da mu tu pomoc dalje pruze. Ja zelim da on ima najbolju mogucu advokatsku pomoc i u drugostepenom postupku i uvjerena sam da ce on ostati nevin do kraja.

RESIDOVIC: Kao sto znate, zastupala sam optuznicu u tom predmetu i to je vise puta spominjano u stampi. Pravo na odstetu u jednom uredjenom pravnom sistemu imaju lica koja su neosnovano optuzena i koja su uspjela u jednom redovnom sudskom postupku da dokazu da su nevina. Kazem u uredjenom pravnom sistemu, u zemlji koja ne mijenja sistem. To je osnovno pravilo. Ako je neko bio u pritvoru odredjeno vrijeme, ili na izdrzavanju kazne odredjeno vrijeme, pa se poslije u nekom redovnom ili vanrednom sudskom postupku utvrdi da je on nevin, on, po nasim propisima, ima pravo na odstetu. Kada dolazi do promjena u sistemu, ocito da ta situacija nije regulisana pravnim propisima. Mi svi znamo da su mnogi ljudi koji su bili na odgovornim funkcijama u komunistickom periodu, od Josipa Broza, pa do drugih predratnih komunista, takodjer bili sudjeni. Meni licno nije poznato da su oni trazili utvrdjivanje odgovornosti ili nadoknadu stete zato sto su dio svog zivota proveli u zatvorima stare Jugoslavije. To nije pitanje na koje moze odgovoriti pojedinac, ili jedan pravnik, bez obzira u kakvom se statusu nalazio u jednom pravosudnom sistemu. Mislim da je to politicko pitanje. I kao sto sve zakone donosi zakonodavno tijelo, takve inicijative i takve zakone moze donijeti jedino zakonodavni organ. Ima slucajeva i jedne i druge vrste. Ako jedno politicko stanoviste prevlada u zakonodavnom tijelu, pa to tijelo donese neki zakon, bez obzira koliko ja mislim da je dobar ili nije dobar, on je za pravnika zakon i pravnik njega mora da provodi.

DANI: Vi ste bili tuzilac u tom procesu. Kako danas, petnaest godina kasnije, gledate na svoju ulogu u sudjenju Izetbegovicu i drugovima?

RESIDOVIC: Ja sam bila sedamnaest i pol godina tuzilac. I moje kolege i ja striktno smo se drzali zakona i postupali smo u skladu sa zakonom. Dakle, kada je postojala osnovana sumnja da se neko goni, onda smo mi i gonili. Ja sam sigurno u svojoj praksi imala bar dvije hiljade predmeta i svaki put kada sam bila u situaciji da raspolazem materijalom koji je takav da predstavlja osnovanu sumnju, ja sam ulazila u krivicni postupak. Ako toga nije bilo, odustajala sam od daljeg gonjenja. Sudovi su bili ti koji su odlucivali da li je tuzilac u pravu ili ne. Dakle, ja kao pravnik zelim da napravim jasnu distinkciju izmedju onoga sto je odgovornost pravosudnih organa i onoga sta je odgovornost zakonodavca. Zakonodavac utvrdjuje sta je zakon, sta je krivicno djelo i postupak po kojem ce se utvrdjivati odgovornost. Sudija, tuzilac, advokat su oni koji moraju postupati u skladu sa tim zakonima. Kad bi oni preuzeli zakon u svoje ruke, oni bi bili ti koji bi stvorili u drzavi anarhiju i oni bi bili ti koji bi razrusili pravni sistem. Ja mislim da na svijetu nema te zemlje, ne samo civilizirane nego bilo koje druge zemlje u kojoj bi sudija, tuzilac, ili neko drugi odlucivao koji zakon vrijedi, koji ne vrijedi, koji treba postovati, koji ne treba postovati. To je volja zakonodavstva i vladajucih partija, da tako kazem.