FOKUS

I dok hiljade prevarenih komitenata sarajevske "SAB banke" mjesecima cekaju na svoj novac, mocna masinerija vlasti, zbog koje sa svih strana stizu upozorenja da svijet nece beskrajno dugo placati opstruiranje trzisnih reformi i privatizacije, ne zali truda da u javnosti diskreditira i oblati osobu koja je svojim dosadasnjim i buducim ulaganjima u banku obecavala njeno deblokiranje. Kabas Krasnici, kontroverzni sarajevski biznismen, zrtva je prepoznatljive medijske harange u Dnevnom avazu i Slobodnoj Bosni(?!): na njegov racun iznose se veoma teske optuzbe, vise nego dovoljne za njegovu diskreditaciju u javnosti i ocito neutemeljene da bi ga istrazni organi strpali u zatvor, gdje bi mu i bilo mjesto kada bi i polovina izrecenih optuzbi bila istinita.

Zanimljivo je da Krasnici vlastima nije bio sporan, dok mu je partner u poslu bio smijenjeni ministar policije i jedan od celnika Stranke demokratske akcije Bakir Alispahic. No, kako se partnerstvo raspalo, time je Krasnici ne samo izgubio zastitu koju je pruzao Alispahic, vec je sebi na vrat natovario i otvoreno neprijateljstvo mocnih Alispahicevih prijatelja.

Ipak, kulminacija medijskih napada na Krasnicija poklapa se sa rokom u kojem je Bakir Alispahic trebalo da Krasniciju vrati 400.000 DM (vidjeti kopiju ugovora koji objavljujemo). Aktuelna medijska kampanja protiv Krasnicija treba da mu da do znanja sta moze dalje ocekivati ukoliko bude insistirao na postivanju zakonitosti u slucaju "SAB banke", kao i u odnosima sa svojim bivsim poslovnim partnerom

Identifikacija posmrtnih ostataka koji su krajem proteklog mjeseca iskopani sa sarajevskih grobalja "Lav" i "Stadion" trebala je zapoceti u Lukavici u sedmici u kojoj se zakljucuje ovaj broj Dana. Tek kad bude zavrsen taj posao, kojeg rade ljudi iz Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i trazenje nestalih Republike Srpske, zajedno sa medjunarodnim predstavnicima, znat ce se sa sigurnoscu da li su medju njima i zrtve iz Kazana. Vec sad se, medjutim, zna da medju tijelima iskopanim na ove dvije lokacije, te sa groblja Vlakovo, brojnih Sarajlija za kojima se jos uvijek traga jednostavno - nema. Hoce li ih biti nakon sto predstavnici Komisije RS-a raskopaju sva mjesta koja su im po Sarajevu sumnjiva, tesko je reci. A osnovni smisao cijele price valjda je upravo taj humanitarni: naci nestale, a zatim obezbijediti pravosudju prostor da trazi zlocince.

Ako se taj posao nastavi kao na sarajevskom slucaju, cijela ce se prica svesti na svoju karikaturu. Naprosto, do sada je u svemu previse politiziranja. Cemu, naprimjer, vodi rasprava o tome jesu li na "Lavu" i "Stadionu" bile masovne ili pojedinacne grobnice? Nije li vaznije ko je u njima? Pitanje je, zatim, koliko se ljudi trazi. Prve informacije koje su dali ljudi iz Komisije RS-a pred pocetak rada svakome iole normalnom zvucale su potpuno besmisleno: ocekivanja su se kretala od 400 do 8.000 tijela! Poslije toga logicnim se ucinilo pitanje znaju li oni sta uopce traze... Pa ako se tome jos doda pitanje koje su Dani otvorili prije godinu dana: otkud tijela iz Kazana u NN grobnicama na lokaciji "Stadion" i zasto ovdasnji identifikatori sute...?

Slag na sve bio je potez OHR-a i Medjunarodne komisije za nestala lica koji su predsjednike komisija i lokalne ekspertne timove za ekshumacije u BiH u ponedjeljak, 30. novembra, pozvali na veceru "kako bi oznacili zavrsetak zajednickog procesa ekshumacija u ovoj godini". U OHR-ovom saopcenju za medije pise kako su "saradnici u ovim timovima pokazali izvanrednu saradnju i sposobnost da stave na stranu politicka neslaganja, a da se u potpunosti posvete pronalazenju i identificiranju nestalih..." Svasta!

Cijela prica suvise je tragicna cak i za pobrajanje svih morbidnosti koje ju prate. Radi se naprosto o tome da ovoj drzavi, prema podacima Medjunarodnog crvenog kriza, fali oko 20.000 njenih gradjana. Prema podacima domacih tragalaca, ta je cifra za bar polovinu veca. I svako ime na tim listama nosi svoju pricu. Neka od njih i onu iz Kazana. Naprosto, Kazani su se (u) Sarajevu dogodili. Jednom ce morati biti rascisceni do kraja, ukljucujuci i to gdje su tijela! Put kojim se krenulo raskopavati po Sarajevu sasvim sigurno ne vodi tome.

U posljednjem izdanju njemackog magazina Der Spiegel objavljen je tekst koji analizira povecanje troskova Visokog predstavnika za BiH Carlosa Westendorpa i njegove administracije. Ova je prica, kako sada stvari stoje, ponajmanje pogodila one koje je trebalo: strance visokih zarada. A da se u Bosni zaista isplati prodavati demokratiju, vidi se iz dijelova Der Spiegelova teksta koje prenosimo:

"Westendorp se nedavno pred svojim sluzbenicima busao da je on taj koji je je pozvao komisiju da ispita troskove njegovog Ureda. S obzirom na zakljucke komisije, to mu i nije bio najpametniji potez u zivotu. Povjerljivi izvjestaj evropskog finansijskog dvora u Luksemburgu govori o povecanju primanja Visokog predstavnika za 15 odsto. Njegov prethodnik, Svedjanin Carl Bildt, do ljeta 1997. na teskoj duznosti, primao je mjesecnu platu od 40.000 DM. Westendorpova plata je pod ne posve objasnjenim uvjetima porasla na 46.000 DM. Porast troskova Westendorp je ispitivacu Belgijancu Patricku Everardu opravdao cinjenicom da Bildt ima dvoje, a on troje djece, te je samim tim i 'djeciji dodatak' veci. Westendorp tvrdi da je jedan od njegovih finansijskih advokata razjasnio pitanje plate sa jednim kolegom iz Evropske komisije, te da to treba biti dovoljno. Ogromne troskove finansijskom dvoru donosi i Westendorpova ceznja za domovinom. Od stupanja na duznost u junu 1997. skoro svakog vikenda leti u Madrid, na rucak sa svojom porodicom, koristeci, naravno, business-class. Bez vikend-letova, tvrdi ponosni Spanjolac, nikad ne bi prihvatio ovaj posao. Bildt je bio jos bolji - francuska vlada dala mu je na raspolaganje sopstveni avion. Finansijskoj komisiji se nisu dopale neregularnosti u putnim troskovima. Westendorp je izjavio da je njegova sekretarica, racunajuci dnevnice, napravila gresku u proracunu, te da ce on stoga morati da vrati oko 8.000 DM. Ali nema tu nista skandalozno, tvrdi on.

Bore na celu finansijskog dvora rijesio je 'ambasador u blizini Visokog predstavnika' Fernando Mansito, Spanjolac, za kojeg Westendorp kaze da je njegov bliski politicki savjetnik. Njegov posao se sada sastoji u tome da kod komisije Evropske unije obezbijedi jos novca za nadleznosti Visokog predstavnika. Sa ambasadorom kojeg placa spanjolska vlada dosla je i gomila posluzitelja. Finansijski dvor smatrao je da je to previse, te da bi trojica bila dovoljna. Ostatak bi se trebao preseliti u odavno bezopasno Sarajevo. Onda se morala ocistiti tek useljena Mansitova rezidencija u najskupljoj ulici Bruxellesa - Rue Wiertz, odmah pored zgrade Evropskog parlamenta. Za niz soba na drugom spratu mjesecno se izdvajala renta od 32.578 DEM. Nedostaje osnovni kontrolni mehanizam, primjecuje izvjestaj ispitivaca iz 'Price Waterhouse Coopers' koji su se nasli medju saradnicima Visokog predstavnika u Sarajevu. Lista propusta je velika: rukovoditelji odjela su sami sebi dozvoljavali putovanja i zatim krizali putne troskove, sluzbene kreditne kartice i vozila se bez ikakve dozvole koriste u privatne svrhe...

Iza otkrivanja ovih tajni Westendorp naslucuje 'neprijateljske snage' koje zele naskoditi njegovoj daljnjoj karijeri. Spanjolska vlada ga je oficijelno predlozila kao kandidata za sluzbu spoljnopolitickog 'Mistera Europe' koji potom treba biti nadlezan za 'Zajednicku spoljnu i sigurnosnu politiku Evropske unije'. Svoje sanse drzi, uprkos svemu, za jos uvijek izvrsne."

U seriji prebrojavanja ko je gdje i kako obiljezio 25. novembar (jos uvijek) Dan drzavnosti BiH, iz Posavskog kantona stigao je vjerovatno najveci biser. Prema pisanju jednog sarajevskog dnevnika, zupanijsko Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne politike je na adrese lokalnih medija u Orasju i Odzaku, dan prije praznika, uputilo obavijest prema kojoj se dopusta "pucanstvu bosnjacke nacionalnosti u Zupaniji posavskoj da 25. novembar smatra neradnim danom". U Odzaku su to svoje pravo Bosnjaci okupljeni u "Preporodu", SDA i Islamskoj zajednici iskoristili tako sto su odrzali svecanu akademiju. Osim toga, ni tamosnja Osnovna skola u kojoj je vise od 70 odsto djece bosnjacke nacionalnosti nije radila.

Koliko je, dakle, 25. novembar danas zaista Dan drzavnosti BiH, u najmanju je ruku sporno, jer ga, ocito, bar dvije trecine stanovnistva drzave nece ili ne smije osjecati kao praznik. Problem je, medjutim, sto je ovakvim potezom posavska kantonalna vlast pokazala najmanje dvije stvari. Prvo, da negdje u svom korijenu nosi klice segregacije i fasizma, nacionalne i etnicke diskriminacije... Drugo, da ljudi koji tamo sjede jos uvijek nisu shvatili razliku izmedju nacije, vjere i drzave.

"Molim Vas da primite moju podrsku u vezi Vaseg stava povodom dodjele vojnih priznanja za Dan drzavnosti Bosne i Hercegovine 1998. godine. Ne sumnjajuci u to da cete se odlucno ograditi od stranackog skupa dodjele ratnih priznanja pripadnicima Armije RBiH iz jednog nacionalnog korpusa (cast posthumno odlikovanim!), veoma sam razocaran sa koliko su se servilnosti ponijeli drugi clanovi Ratnog predsjednistva.(...) Cestitam Vam na javnom suprotstavljanju obezvrjedjivanja doprinosa prvoboraca u odbrani multinacionalne i cjelovite Bosne i Hercegovine."

Ovo je dio iz pisma podrske kojeg je Stjepanu Kljujicu, clanu bivseg ratnog Predsjednistva, a zbog njegovog ogradjivanja od instrumentaliziranog i ideologiziranog dodjeljivanja ordena povodom 25. novembra, poslao penzionisani general Jovan Divjak, prvoborac, ratnik i covjek kojeg se niko nije sjetio tog Dana drzavnosti. E, zato su se Divjaka sjetili organizatori proslave godisnjice Treceg korpusa i pozvali ga da prvog decembra ucestvuje u vjerskom dijelu obiljezavanja ovog jubileja. Da nije tragicno, bilo bi smijesno: kada se neko iz armijskog ili drzavnog vrha sjeti Jovana Divjaka, onda mu napravi mjesto u safu! I na kraju balade dovede sebe u neprijatnu situaciju. Jer, valjalo je nazvati Divjaka i izvinjavati mu se zbog greske. Jos da neko ispravi i onu od dvadeset i petog...

U ovoj zemlji kantonalni se i drzavni funkcioneri sportom bave obicno onda kada im neko da besplatnu kartu za kakvu utakmicu, ili onda kada se poslije uspjeha neke sportske ekipe treba slikati za novine. Poglavarstvo grada Zenice izgleda da ipak ne upada u vec betonirane sablone ponasanja bh. duznosnika. Kljucevi od stana koje su darovali Elviru Krehmicu, najboljem bh. atleti i zvanicno osmom evropskom skakacu uvis, zaista daju za pravo da se pomisli da u ovoj drzavi ima ljudi kojima je stalo do sportista koji se bave i necim drugim osim nogometom. Stan je bio jedina stvar kojom je Krehmic uvjetovao svoj ostanak u Bosni iz koje je, nakon rata, krenuo osvajati atletske mitinge.

A zasto mu ga i ne bi dali, kada je zaista to najmanje cime su ga i mogli nagraditi. Elvir Krehmic je godinama jedini sportista koji nas, uz kosarkase, obraduje svojim rezultatima. Za razliku od nogometnih "zvijezda" sumnjivog kvaliteta, koji nakon dva gola odu u Tursku za stotinjak hiljada maraka. I iz nje se vrate brze nego sto su i otisli. A ne silaze sa novinskih stranica. Krehmic je svojim dosadasnjim rezultatima, u svjetskim okvirima, tih stotinjak hiljada maraka davno vec umnozio. Pa bi zato sad, nakon sto su mu sugradjani obezbijedili prostor za zivot, Krehmicu Atletski savez trebao pomoci da od ostatka drzave dobije i uslove za zivot.

Na balkanskoj ruti trgovine heroinom iz Afganistana, kroz centralnu Aziju do velikih zapadnih gradova kao sto su Leeds, Amsterdam, Hamburg i Zürich - jedna od kljucnih stanica jeste Mostar. Bosna i Hercegovina ima sve veci znacaj kao tranzitna zemlja za heroin proizveden u dijelovima Afganistana pod dominacijom talibana - objasnila je Jane Kokan u desetominutnom prilogu kojeg je 26. novembra emitiralaa holandska TV 2 Vandaag. Na dvije trecine teritorije Afganistana, pod upravom talibana, proizvodi se 95 posto tamosnjeg heroina. Talibani osudjuju proizvodnju opijuma kao neislamsku, ali je toleriraju kao vazan izvor prihoda za lokalno stanovnistvo. "Sveti rat kosta", kaze Jane Kokan.

Oko 85 posto heroina koji stigne na ulice zapadnoevropskih gradova potice iz Afganistana. Snimanje TV dokumentarca o balkanskoj ruti zapocelo je u jednoj policijskoj akciji u Leedsu, nastavljeno u Afganistanu i potom heroinskim putem do jedne diskoteke u Ulici kralja Tomislava u Mostaru. Bosna jeste 5.500 kilometara udaljena od Afganistana, ali sada postaje link na putu heroina iz afganistanskih planina prema ulicama zapadnih gradova. Zvanicnici UN-a su klasificirali Mostar kao kljucnu stanicu heroina na balkanskoj ruti. Predstavnici NATO-saveza i UN-a su rekli da malo sta mogu uciniti, jer imaju mandat samo da promatraju, nemaju pravo da uhapse, cak ako mozda i znaju ko transportuje drogu i odakle iznenadno bogatstvo potice. U Ulici kralja Tomislava, glavnoj ulici nocnog zivota u zapadnom Mostaru, bivsi vojnici otvoreno prodaju teske droge, ukljucujuci i heroin.

Bosanski policijski zvanicnici su izjavili da balkanska ruta prije rata nije prolazila kroz BiH, ali da BiH sada ne kontrolira svoje granice zbog cega postoji mogucnost tranzita i prolaska droga i druge krijumcarene robe preko granica. Upozorili su i da heroina, takodjer, sve vise ima u Bosni i da ce i u ovim krajevima postati droga broj jedan. Nakon zavrsetka bosanskog rata, u zapadnoevropskim gradovima zaplijenjeno je 40 posto vise heroina. Zapadni policijski eksperti upozoravaju na dramaticno povecanje kolicina heroina u zapadnim centrima.

"Mada ostajem zabrinut zbog kolicine heorina koji se iz jugozapadne Azije krece kroz Tursku i druge susjedne zemlje ka zapadnoj Evropi duz Balkanske rute, nema jasnog dokaza da ovaj heroin znacajnije pogadja Sjedinjene Drzave, sto je uslov da neka drzava bude proglasena znacajnom tranzitnom rutom. U slucaju da heroin koji se transportuje kroz Tursku, Bugarsku, Grcku, Jugoslaviju, Bosnu, Hrvatsku, Makedoniju i druge evropske zemlje na Balkanskoj ruti znacajnije utice na Sjedinjene Drzave, dodat cu ove zemlje na listu glavnih tranzitnih drzava", napisao je americki predsjednik Clinton u posljednja dva godisnja izvjestaja Kongresu SAD. Uzgred, Robert Gelbard, sadasnji specijalni americki izaslanik za Balkan je prije ove duznosti vodio odjeljenje State Departmenta zaduzeno, izmedju ostalog, za borbu protiv medjunarodne trgovine drogom.

VOZITE LI OD ILIDZE ZAOBILAZNICOM
prema Vogosci, pored stare zeljeznicke stanice u Rajlovcu primijetit cete izmedju porusenih kuca i granatama skrsenih stabala neobican i nerazumljiv natpis Deutsches Feldlager Rajlovac. Stariji Bosanci odmah ce prepoznati smisao ovih rijeci, jer su ih u djetinjstvu upamtili iz prica svojih djedova, koji su bili austrijski vojnici u prvoj svjetskoj vojni. Sijedi su nasi starci, u dugim zimskim nocima djetinjstva, pripovijedali zgode iz tada nepojamno dalekih krajeva neobicnih naziva kao "Galicija", "Bukovina", "Tirol", i, pritom, spominjali rijeci kao sto su "sturm" (Sturm) i "gevera" (Gewehr) i regimenta (Regimente) i feldlager. Rijec Feldwebel (narednik), oni su krivo i malo pogrdno na bosanskome izgovarali "feljbaba", a imenici Jahrgang (vrsnjak, ispisnik) davali bi pitomi domaci oblik i znacenje - "jaran" (mio drug, prijatelj).

Jorge Luis Borges pise da je njemacki jezik naucio u sezdesetoj godini zivota, kako bi neposredno mogao uzivati u carobnim vrtovima Goethea i Schillera, Heinea i Holderlina. Put njemackih rijeci u bosanski jezik, medjutim, manje je bio poplocan djelima kulture, a vise izlokan kraterima historije. Austro-Ugarska carevina u Sarajevu je zapocela svoju agoniju, ostavivsi tu tragove osebujnog graditeljstva i fosile jezika, kao: "slafrok" (Schlafrock), "stacija" (Station), "haustor", "forangle" (Vorhänge), "banovo" (Bahnhof), "kuglof" (Guglhupf) i "Markale" (Markthalle), koje ce u nasim danima ponovo postati sinonimom bosanske agonije.

Ali, ovaj put rijec je o Nijemcima. Deutsches Feldlager Rajlovac vojni je stacionar njemackih postrojbi u okviru misije SFOR-a u Bosni i Hercegovini. Tu spavaju i zive mladici, pripadnici njemacke vojske (Deutsche Bundeswehr), koji su svojim snaznim misicama i mocnim masinama dosli miriti zavadjene bosanske narode. A prije samo pedeset godina ti su narodi, udruzeni u partizanski pokret, vojno porazili i iz Bosne protjerali njihove oceve, koji su u sklopu Hitlerova nacistickog projekta bili ovamo dosli kao zavojevaci i ciji je ratnicki pohod bio obiljezen zgaristima i strasnim zlocinima. Vojni poraz u Drugom svjetskom ratu doveo je Nijemce sebi, vratio ih je njihovu izgubljenom bicu: nakon saveznickih bombardiranja krenuli su od nule, izgradivsi u vrlo kratkom roku svoju razorenu i opustosenu zemlju i ucinivsi je oazom blagostanja, slobode i demokracije. Oni su tako izisli iz mrznje, koja je kod nas i dalje sustavno njegovana - prema njima. Desetljeca socijalisticke Jugoslavije bila su obiljezena ideoloskom mrznjom prema Nijemcima, oni su bili prikazivani nakazama, krvolocnim zivotinjama, nasuprot nasoj "sirokoj slavenskoj dusi". Oni su, i pored toga, primali nase radnike, gastarbajtere, koji su nam donosili nove rijeci, kao "baustela" (Baustelle), "sticung" (Unterstützung), srafciger (Schraubenzieher)...

Sjecam se, kad sam kao student prije dvadesetak godina bio na studijskom boravku u Stuttgartu, tumacio sam mladoj njemackoj prijateljici komparativne prednosti titovske slobode: "Vasom zemljom gazi tudjinska, americka, a mi imamo svoju, jugoslavensku, armiju, koja nas stiti i brani!", samouvjereno sam joj deklamirao naucene lekcije iz samoupravnog socijalizma. Ona se nije narocito udubljivala u taj moj disput, jer su je vise od militaristickih zanimala druga, uglavnom nestasna pitanja.

Kad je moju zemlju napala ista ta "jugoslavenska narodna armija", kolone bosanskih ljudi, stotine tisuca njih, krenuli su put Njemacke, koja ih je brizno primila, dala im topli smjestaj, nahranila ih i napojila. I oni, koji su zbog vjerskih ili ideoloskih uvjerenja krenuli put Turske i arapskih zemalja, nakon kratkog vremena vracali su se u Njemacku. Zemlja tamnih suma i sirokih mirnih rijeka, domovina modernih tehnologija i jakog novca ponovo je pokazala da nije izgubila svoju dusu. Bosanci su ovaj put iskusili i naucili nove rijeci, kao "duldum" (Duldung, trpljenje), "ofental" (Aufenthalt, boravak) ili "valter" (Verwaltung, uprava). U jednome sarajevskom djecijem vrticu nedavno su pitali djecu u kojoj zemlji kakvi ljudi zive. Na pitanje tko su zitelji Amerike, malisani su uglas odgovorili: "Amerikanci!", a na upit tko su stanovnici Engleske, rekli su: "Englezi!" Kad su ih pitali tko zivi u Njemackoj, djeca su nakon krace stanke rekla: "Izbjeglice!". Danas svakodnevna a prije rata nezamisliva scena na sarajevskim ulicama: bosanski djecaci i djevojcice na perfektnom njemackom srdacno razgovaraju sa njemackim vojnicima.

Zalosna balkanska prica: dojucer smo ih mrzili, uvjereni u njihovu zlocu i nasu plemenitost i ideolosku ispravnost, a danas smo ih pozvali da nas brane - od nas samih. Od nase vlastite mrznje i zaostalosti, koja nas je u crno zavila i u jad, cemer i golemu nevolju dovela.