Kada je konacno odabrala onaj koji joj se cinio kracim ili joj se sluzbenica koja izdaje karte dojmila brzom, majka je otvorila cetvere oci i vrebala kao kobac i kao partizanski mitraljezac da joj se slucajno netko ne progura preko reda. Ti si stajao pokraj torbi i kofera, turirao metalni autic po nadlanici i gledao oko sebe.

Nova zeljeznicka stanica bila je najveca prostorija na svijetu. To je zato sto vecu u svom zivotu jos nisi vidio. Sve buduce katedrale i sve kupole, svejedno gdje ih i kada budes vidio, usporedjivat ces s novom zeljeznickom stanicom. One ce biti vece i impresivnije, ali mjerilo njihove velicine ostat ce zauvijek isto.

Zeljeznicke karte su zapravo bile zeleni, ruzicasti ili zuti kartoncici na kojima je ispisana relacija i datum puta. Nikada nisi otkrio po kojem se kriteriju i smislu dijele karte po bojama. Nalazit ces ih dvadesetak godina kasnije na dnu nekih ladica ili u dzepovima kaputa i sakoa koje vise niko ne nosi. Svaka karta tada ce imati okruglu rupicu u svome uglu. To znaci da je ponistena, da je putovanje obavljeno i da s tom kartom vise nikada nitko nece moci putovati. Nakon dvadeset godina te rupice djeluju kao dirljiv oprez pred zivotom, oprez koji nije imao nikakvog smisla jer kome bi uopce palo na pamet da s istom kartom dva puta odlazi na put. Zivot ti je bio pun takvih opreza, kao i svijet u kojem si zivio. Odrastao si u plasljivoga gradjanina, a bilo je doba socijalizma. Socijalizam je kukavicki nestao i preko noci se pretvorio u neustrasivu zivotinju naroda i narodnosti, a ti si, plasljivac, potrosio svoje zivotne prilike jer si s jednakim oprezom pristupao voljenim i nevoljenim, kao i voznim kartama.

Ali nista od svega toga jos uvijek ne znas. Osam ti je godina i brines samo za majcinu nervozu dok grabi torbe i kofere i tjera te pred sobom preko, prema peronu. Nerazumljivi glasovi stanicnih spikera gube se pod kupolom i plase golubove. Vjerovatno nitko nikada nije razumio rijeci koje su izbijale iz zvucnika nove zeljeznicke stanice u Sarajevu. U ono vrijeme to je mumljanje bilo besmisleno, ali dvadeset godina kasnije dobilo je smisao molitve. Barem to tako osjeca dusa, pa i ova nasa povijest, jer dok je bilo tih nerazumljivih glasova, bilo je i toga vremena, tog djetinjeg doba bez ratova, a sa vozovima.

Malo prije izlaza prema peronu Jedan stajala je vitrina sa sendvicima, sokovima, jabukama, cokoladama, bombonima, bananama, narancama, kikirikijem i smokijem Soko Stark (samo je to bio smoki, iako se tim imenom zove do danas sve ono hrskavo od kukuruzne krupice sa okusom kikirikija). Ali to nije bila obicna vitrina jer je imala oblik auta, sa kotacima i gumama, farovima i branicima, samo sto su umjesto sjedista i motora bile najvece poslastice svijeta. Bile su najvece jer ti nikada nije bilo dopusteno da ih uzmes. Uvijek se zurilo na voz, roditelje je tresla putna groznica ili je hrana bila ponesena od kuce. Ceznju koju si osjecao prolazeci pokraj auta-vitrine danas je tesko opisati. Mozda je samo ona, ta ceznja, usporediva s godinama sto su uludo prosle i u kojima nista osim prezivljavanja i dugih bezbrojnih strahova koji su se rojili kao pcele oko tvog zivota, nije ni postojalo, niti je ista uzeto, kupljeno ili poklonjeno. U vjecitoj zurbi ostavljao si za sobom auto-vitrinu i umnozavao neprezaljene i propustene trenutke.

Zureci na voz u Sarajevu si uvijek ostavljao tu novu zeljeznicku stanicu pod cijom su se kupolom gnijezdili golubovi ciji se sitni skeleti mrve pod prstima i koji su razneseni u sve prasine ovog svijeta, pa cak i tamo gdje vozovi nikada nisu isli.