Na prvi pogled ne razlikuju se mnogo od ostalih djecaka. Medjutim, njihovi razgovori su drugaciji: gdje ce se kockati, u koji kafic ici, koliko je novca ko "zaradio" i na koji nacin... U modernoj garderobi i sa obaveznom cigaretom, dogovaraju "poslove": bitan preduslov je znanje - ko je potencijalna zrtva, pripada li krugu gradske jalije, sta ko vozi, koje radnje treba zaobici... U praksi, to izgleda ovako: Caki je snimio mocan auto na Ilidzi, upratio gdje ga vlasnik ostavlja - i doveo raju. Iz dzepa vadi mali metalni predmet koji gura u bravu. Ostali nista ne pitaju. Znaju sta trebaju ciniti: Mane stoji pored Cakija, a Beli i Rale paze da ko ne naidje. Nakon svega nekoliko trenutaka, Caki je u autu. Vjesto skida kasetofon i izlazi. Za par minuta je sve gotovo... Caki, Beli, Mane i Rale dozvolili su novinarki Dana da se jedan dan druzi sa njima. No, ulica je samo dio price o maloljetnickoj delikvenciji: ona se gotovo redovno nastavlja u policijskim stanicama, jedinoj vaspitno-popravnoj ustanovi u Federaciji i Kazneno-popravnom domu "Zenica"

Pise: Dzenana KARUP

ZIVOT BEZ RODITELJSKE LJUBAVI

"RANE SU SUPER FILM"

Uz smijeh prepricavaju svoje dogodovstine: "Na pocetku rata niko nas nije pitao nizasta i mogli smo raditi sta hocemo. Krenuli smo po cigare, jer im je cijena u to vrijeme pravo rasla. Raletov najmladji brat tada je imao pet godina. Razbili smo staklo trafike i ubacili ga unutra. Taman kad je zavrsio sa izbacivanjem cigara ugledali smo policajce. Pobjegli smo, a on je ostao unutra. Ma, znali smo da mu nece nista. Kad su policajci dosli, on je zaplakao i rekao im da se igrao i upao unutra. Povjerovali su mu i odveli ga kuci."

Nikad ne priznati slabost
Caki ima cetrnaest godina, Beli i Rale petnaest, a Mane dvanaest i kao najmladji u grupi cesto biva usutkan ili dobije cusku. On se tek mora dokazati: naprimjer, kada sam obije neku prodavnicu. Dosad je uvijek radio u grupi. Svi su obuceni moderno, imaju uredne frizure i stanuju u centru grada - Gorica, Koreja, Marijin Dvor. Na ulici izgledaju kao i svi ostali djecaci. Medjutim, njihovi razgovori su drugaciji: gdje ce se kockati, u koji kafic ici, koliko je novca ko "zaradio" i na koji nacin, sto je za njih jako bitno jer se tako dokazuju jedan pred drugim. Obavezni dio imidza je cigareta. Nikad ne smiju pokazati slabost i priznati da se necega boje ili da nesto ne mogu. Oni konstantno uce da budu jaki. Vjerovatno zbog svega ovoga sa odusevljenjem govore o beogradskom filmu Rane, kojeg su gledali nekoliko puta. Jedno od osnovnih nepisanih pravila je da nikad nista ne rade u svom komsiluku. To ne znaci da drugi ne mogu. U gradu ima puno ovakvih i slicnih grupa. Oni se medjusobno, uglavnom, svi poznaju. Postoji i konkurencija: treba dokazati ko je veci i zeznutiji mangup, sto nerijetko zavrsava tucama. Ali, kad je posao u pitanju, jedni drugima ne smetaju.

Do Cakijevog dolaska, razmisljali su o kockanju na poker-aparatima. Rale je dan ranije "odradio" nekoliko automobila na Ali-pasinu Polju i imali su novca. Medjutim, Caki ima drugi prijedlog: Ilidza.

Ulaze u tramvaj na stanici prekoputa zgrade Predsjednistva. Za njih je najnormalnije da nemaju karte, cak je to pitanje casti. Ukoliko bi neko samo predlozio da ih kupe, ostali bi ga toliko ismijali da zadugo ne bi mogao povratiti svoj ugled. Idu u zadnji dio tramvaja. Pitaju Cakija sta ce na Ilidzi. On se smjeska i kaze da ce im reci kad stignu. Po izlasku iz tramvaja Caki ide prema parkingu, ostali ga prate. Mane se zaustavlja pored jednog dobrog auta. Vidio je unutra kasetofon koji mu se svidio. Zove ostale. Caki mu govori: "Budalo, znas li ti cije je ovo auto? Hoces da svi nadrljamo zbog tvoje gluposti!" Automobil pripada jednom ilidzanskom privatniku, dobrom znancu poznatijih sarajevskih mangupa.

Bitan uslov u njihovom "poslu" je upravo znanje: ko je potencijalna zrtva, pripada li krugu gradske jalije, sta ko vozi, koje radnje treba zaobici... Caki je dosao do cilja. Veliki, mocni auto sa stranim registracijama. Snimio ga je taj dan na Ilidzi, upratio gdje ga vlasnik ostavlja - i doveo raju. Iz dzepa vadi mali metalni predmet koji gura u bravu. Ostali nista ne pitaju. Znaju sta trebaju ciniti: Mane stoji pored Cakija, a Beli i Rale paze da ko ne naidje. Nakon svega nekoliko trenutaka, Caki je u autu. Vjesto skida kasetofon, zatim otvara pretinac, ali u njemu ne nalazi nista zanimljivo. Izlazi iz auta. Za par minuta je sve gotovo. Kasetofon ce sakriti "na starom mjestu", jer nositi ga sa sobom bilo bi opasno. Sutra ce doci po njega i prodati ga njihovoj vezi na Ilidzi.

"Srecom ne ubijaju"
Prema podacima federalnog MUP-a, na prostoru sedam kantona FBiH (izuzev Hercegbosanskog, Posavskog i Zapadnohercegovackog) u periodu od 1992. do 1997. godine registrirana su 4.702 krivicna djela za cije izvrsenje su osumnjicena i prijavljena maloljetna lica. Cak je 18 posto maloljetnika u odnosu na ukupan broj prijavljenih izvrsilaca krivicnih djela u ovoj godini. Uglavnom se radi o djecacima, iako ima slucajeva da su upetljane i djevojcice. Najporaznija je cinjenica da se djeca (do 14 godina) sve cesce pojavljuju kao pocinioci krivicnih djela, a u porastu je i ucesce mladjih maloljetnika (od 14 do 16), i starijih (od 16 do 18). Najvise pocinjenih djela su kradje i teske kradje, dok je manji broj slucajeva razbojnistva i razbojnickih kradja. Medjutim, u 1997. godini je registriran jedan slucaj ubistva, a u ovoj cak dva.

Samo na podrucju Sarajevskog kantona u 1998. godini maloljetnici su izvrsili 542 krivicna djela. Toliko zna kantonalni MUP. U ovim djelima ucestvovalo je 299 maloljetnika, od toga 94 djece. Kad policija, na osnovu prikupljenih dokaza, privede maloljetnika u stanicu, obavezni su, prilikom kriminalisticke obrade, pozvati roditelje (ako ih ima), staratelja ili socijalnog radnika. Mnoga djeca delikventi imaju roditelje ali su oni od njih nerijetko digli ruke. Nakon provedene istrage, policija salje obavijest nadleznom sudu. Ukoliko se radi o djeci, ta obavijest ne ulazi u njihov dosje. S napunjenih 14 godina, postaju odgovorni pred zakonom i u tom slucaju slijede krivicne prijave. Samo prosle godine MUP Sarajevskog kantona, odnosno policijske uprave izrekle su 32 mjere pritvora protiv maloljetnika. Ipak, rijetko im se izrice i zakonska kazna. Prema Krivicnom zakonu BiH, maloljetniku se moze izreci vaspitna mjera pojacanog nadzora i upucivanje u vaspitno-popravni dom, a samo za najteza krivicna djela izrice se zatvorska kazna i to do pet godina. Smatra se da se za taj period maloljetnik moze prevaspitati.

Milorad Miki Basic, kriminalisticki inspektor kantonalnog MUP-a, kaze: "Maloljetnici najcesce rade u grupama. Ponekad za ono sto urade uopce ne postoji motiv, vec samo zelja za dokazivanjem pred rajom. A najcesci motiv je imovinska korist. Ono sto pokradu prodaju nepoznatim licima na pijacama, i to ispod svake vrijednosti. Tako, autokasetofon vrijedan nekoliko stotina maraka prodaju za pet. Oni koji jednom udju u kriminal, tesko to prekidaju. Srecom, ne ubijaju. Jer, bio je rat, sva ta djeca su bila u prilici nauciti kako se rukuje oruzjem, ali ga ne koriste. Krivicna djela cine djeca iz sarajevskih porodica, izbjeglice i djeca iz popravnog doma. Problem su nam izbjeglice, jer ne znamo odakle su i gdje ih naci. A za djecu iz doma uglavnom znamo kako rade i njih nam nije tesko otkriti. Niko od njih se vise ne boji policije."

Ima 12 godina i skinuo se s kradje
Jedini vaspitno-popravni dom u Federaciji BiH je Zavod za musku djecu i omladinu u Sarajevu. U njemu je trenutno 20 sticenika, najtezih slucajeva, za koje nadlezne institucije vise nisu znale gdje da ih smjeste. Dom je otvorenog tipa i u njega dolaze maloljetnici po odluci centara za socijalni rad ili sudova koji izricu vaspitnu mjeru od jedne do tri godine. Cesto ostaju i duze, jer rijetko ko od njih ima zavrsenu skolu kad dodje u Zavod. Neki ne znaju ni citati ni pisati. I da ne bi prekinuli skolovanje, produzavaju boravak. Zavod prima djecu od sedam do 18 godina. Troskove za njihovo izdrzavanje (mjesecno oko 350 KM) snose kantonalna ministarstva socijalne politike. Pored redovne nastave, u okviru programa rada, sticenici su podijeljeni u grupe, od sest do osam clanova, u kojima rade pod nadzorom strucnjaka. Taj rad bi se najjednostavnije mogao uporediti sa normalnim zivotom jedne porodice. Vaspitac svojim sticenicima govori ono sto i roditelji svojoj djeci: o ponasanju, navikama, higijeni, oblacenju... Ukoliko neko od maloljetnika ima neki problem, obraca se svom vaspitacu, koji brine o njima ali i odgovara za njihovo ponasanje. Problem za osoblje Zavoda je sto su mnogi njihovi sticenici, po svojim djelima, prevazisli ovu ustanovu.

"Vecina djece iz Zavoda je od malih nogu bila prepustena sama sebi. Cesto nemaju jednog ili oba roditelja, a i kad ih imaju oni ne vode adekvatnu brigu o njima. Odaju se skitnji, pocinju bjezati iz skole i onda vrse i krivicna djela. Imamo djece koja su prezivjela agresorske logore, a jedan nas sticenik je deportovan iz Beca jer tamo vise nisu mogli izdrzati sa njim", kaze direktor Zavoda Muhamed Hodzic i nastavlja: "Vrlo malo suradjujemo sa roditeljima nasih sticenika, jer oni ne suradjuju sa nama. Djeca rijetko idu kuci, a samo ponekad imaju posjetu."

Svaka grupa, pored zajednickih spavaonica, ima dnevni boravak u kome provodi vecinu vremena. Nas vodic kroz Zavod bio je, dobrovoljno, dvanaestogodisnji Spico. Kaze nam da je krao, ali da se "skinuo s toga". Sad redovno ide u skolu. Pristaje da isprica dva djela za koje zna i policija, ostalo nece. Prosle godine je sa svojim prijateljem, godinu dana starijim, nocu upao u jednu mesnicu na Ilidzi. Usli su preko krova. "Digli smo jednu plocu od salonita i ja sam skocio dole. Pokupio sam nabrzinu pare iz kase, popeo se uz gredu koja je bila na sredini radnje i izasao vani." Ali, uhvatila ih je policija i odvela u stanicu. Tamo je bio i djecak koga Spico do tada nije poznavao, a za koga je policija sumnjala da je ucestvovao u kradji. Tako se Spico, zahvaljujuci policiji, upoznao sa "najcuvenijim" maloljetnim delikventom u Sarajevu - Campom.

Campo je rodjen u jednom malom rudarskom gradicu u srednjoj Bosni. Od najranijeg djetinjstva je lutao, prosio i krao. Sada ima 12 godina. Jedno vrijeme je "radio" po Zenici, a onda se prebacio u Sarajevo. Nema oca. Ima devetero brace i sestara koji zive sa majkom. Otkako su se Campo i Spico upoznali, poceli su se druziti i zajedno "raditi". U grupi je bio i Mrki, pored Campe, "drugi po redu" delikvent u Sarajevu. Samo u ovoj godini registrirano je 85 njegovih krivicnih djela, a Campo dosad ima 96. Broj se brzo povecava kod obojice, jer za jednu noc naprave i po cetiri-pet provala. Jedan od njih je medju rajom poznat, izmedju ostalog, i po tome sto je obio dzip generala Rasima Delica.

Kljuc za sve brave
Proslo ljeto palo im je na pamet da idu na kupanje na Jablanicko jezero. Nisu imali prijevoz, pa su obili jedan kombi. Spico objasnjava: "Otkljucali smo bravu kljucem - takav kljuc mozes kupiti u svakoj radnji koja ih pravi, za tri marke. Ja sam rekao da me je otac poslao i zamolio da mi prodaju jer je on izgubio kljuceve od svog auta. Tim kljucem smo upalili i motor." Na pitanje ko je i kako vozio, Spico sa cudjenjem odgovara: "Pa, mi. Pomaknemo malo sjediste naprijed, pruzimo noge i eto." Poslije cjelodnevnog kupanja, krenuli su nazad u Sarajevo. Bilo je kasno, a oni umorni i iscrpljeni. Negdje oko Bradine parkirali su da se odmore i odspavaju. Policija ih je nasla. Sva trojica su sad u domu, ali Spico se jedini promijenio i ide u skolu. Campo koristi svaku priliku da pobjegne i, ako nije pod nadzorom 24 sata, to mu i uspijeva.

Stariji sticenici se boje razgovora. Kazu da imaju lose iskustvo sa novinarima koji su razgovarali sa njima, a poslije im objavljivali imena pa su ih onda svi smatrali kriminalcima. Jedan od rijetkih koji je spreman na razgovor je Pile. Nedavno je postao punoljetan. Na ulici je zivio sedam godina. "Kad je ljeto, onda je lako, imas gdje spavati, mozes i u parku. Svakako do kasno hodas sa rajom, a ono nekoliko sati mozes biti bilo gdje. Spavao sam i na krovovima zgrada. Zimi je malo teze, ali snadjes se. Otvoris neki auto, udjes i prespavas. Ujutro izadjes, i kad dodje vlasnik, nista ne primijeti. Za novac sam se snalazio kako sam jedino znao - krao sam." Pile je napravio teze krivicno djelo o kojem ne zeli da govori. "Krio sam se nekoliko mjeseci po gradu, ofarbao kosu. Ali, hodam navece, sa djevojkom kroz Ferhadiju, cujem policijsku motorolu i premrem od straha: mislim - eto ih po mene. Nisam to mogao izdrzati i sâm sam se prijavio socijalnom radniku. Smjestili su me u ovaj dom. Sad imam sta jesti, gdje spavati i vise ne kradem." Kad je dosao u Zavod nije bio zavrsio ni osnovnu skolu. Predmete je polozio vanredno, a sad polaze srednju skolu jer je izgubio pravo redovnog skolovanja. Na pitanje zbog cega je lutao sedam godina, odgovara: "Moja mama je umrla kad sam bio mali. Otac se ubrzo ozenio. Maceha je dovela svoju djecu, stariju od mene, koja su uvijek bila u pravu i sve dobijala. Ja sam u skolu morao ici u zenskim cizmama s visokom petom koje je njena kcerka iznosala. Djeca su me izazivala. Otac je pio i nije se puno interesovao za mene. Tako sam poceo bjezati od kuce."

Dok su u Zavodu, maloljetnici osjete sigurnost, zavrse skolu. Ali, problemi se pojavljuju kad zavrse proces resocijalizacije i budu vraceni kucama. Mladji onda, zbog roditeljske nebrige, ponovo imaju sve preduslove da se vrate na ulicu i nastave sa kradjama. A stariji sticenici se susretnu sa neprihvatanjem okoline i pitanjem kako doci do posla. Ako se sazna da su bili u domu, iako na skolskim diplomama to ne pise, rijetko koji ce dobiti posao. Zbog svega ovoga direktor Hadzic naglasava da kad su ova djeca u pitanju, mora postojati dugorocnije rjesenje.

Etiketa se tesko skida
Ono sto je ovoj djeci najpotrebnije jeste rad sa strucnim licima, puno paznje, ljubavi i bar osnovni uslovi za zivot. S obzirom da su ih roditelji odbacili, odgovornost je na drustvu. Dzemaludin Husic, zamjenik federalnog ministra pravde, kaze da su itekako svjesni problema maloljetnicke delikvencije, ali da nailaze na nerazumijevanje onih koji bi mogli i trebali pomoci. "Mi imamo ideje, napravili smo projekte i uputili bezbroj pisama na razne adrese. Ali nista. A bez velikih ulaganja mi mozemo malo uciniti jer nama treba namjenska institucija u koju cemo smjestiti tu djecu i pruziti im svu mogucu pomoc." Kao jedan od problema koji se sve vise pojavljuje istice zloupotrebu djece od strane starijih koji ih navode i poducavaju u kradji, jer znaju da djeca ne mogu krivicno odgovarati.

"Svaki mladi covjek ima potrebu samodokazivanja. Ako to ne uspije kroz pozitivne, on se okrece negativnim sadrzajima, koji vode u delikvenciju", objasnjava Ermin Terko, socijalni radnik Doma za djecu bez roditeljskog staranja koji se nalazi na Bjelavama. "Kad se djelo nekoliko puta ponovi, to postaje osnovno ponasanje pojedinca koje se onda dalje prenosi i siri. Sustina delikvencije je da uvijek ide od laksih ka tezim djelima. Ako se tada preventivno ne pocne djelovati, posljedice mogu biti katastrofalne." Ermin Terko kao razloge sirenja maloljetnicke delikvencije navodi savremenu porodicu koja cesto ima poremecaje: roditelji zbog svojih obaveza sve manje vremena imaju za djecu, koja su, opet, prezasicena surogatima roditeljske paznje koje im nudi savremeno drustvo. S druge strane, jedina obaveza koju imaju je ta da idu u skolu. Onda postavljaju pitanje zasto bi isli kad mnogi koji su zavrsili i fakultete ne mogu naci posao. "Mi ne mozemo zivjeti izvan vremena i prostora. Ali, moramo tragati za odgovorima na probleme sa kojima se svakodnevno susrecemo", objasnjava Amir Zelic, direktor doma za napustenu djecu.

Ovaj dom je, prije, a i tokom rata bio u gradu poznat zbog klinaca koji su pravili probleme. Cak i kad oni nisu nesto pocinili, najcesce se govorilo: "To su uradili domci s Bjelava." "Kad jedan nas sticenik napravi nesto, to je uvijek gore nego da neko drugi napravi stotinu djela. Etiketa, kad je jednom prikace, tesko se skida", kaze direktor. Trenutno u domu ima 112 djece, od toga 13 starijih koji su ostali pod zastitom jer nemaju gdje. Troskove za njihov smjestaj placa jedna humanitarna organizacija. Kapacitet doma je uveliko smanjen jer su jedan dio morali vratiti njenom vlasniku: Katolickom centru. "Od 1994. do 1997. nismo imali nikakvih poziva sa suda i iz policije", kaze Zelic i konstatira: "To je svakako uspjeh." U ovom domu ce uskoro biti smjestena samo djeca do sedam godina. Ostala ce biti prebacena u Djecije selo na Mojmilu.

Jedini projekat koji se trenutno realizira, a koji ce biti u interesu maloljetnickih delikvenata i uopce djece sa problemima u ponasanju, jeste prosirivanje i adaptacija Zavoda na Humu, ciji je donator svicarska vlada. Ove promjene ce se iskoristiti za uvodjenje novih, modernijih oblika rada. Direktor Hadzic nabraja: "Otvorit cemo odjel za vaspitno-zapustene delikvente od 12 do 14 godina; dijagnosticko-opservatorijski odjel u kome ce strucni tim raditi tri mjeseca sa djecom i na osnovu rezultata svog rada davati misljenje i savjete za dalji tretman; prihvatni odjel, gdje ce se na mjesec dana moci skloniti maloljetnici koji budu uhvaceni u skitnji, a bit ce dio i za zensku djecu; odjel dnevnog boravka gdje bi dolazili oni koji ispoljavaju kriminogene elemente; u disciplinski odjel bi na savjetovanje i rad sa strucnjacima u toku dana dolazila djeca iz svojih porodica. I na kraju bit ce i tzv. eksterne grupe u koje bi spadali sticenici pred zavrsetkom skolovanja. Svicarci su predlozili da se izgrade kuce ili obezbijede stanovi, koje bi oni finansirali, gdje bi bili smjesteni sticenici dok se ne osamostale. Naravno, svemu ovome prethodit ce mnoge zackoljice i administrativne prepreke, a cinjenica je i da nailazimo na nerazumijevanje mnogih. Stranci puno bolje razumiju probleme maloljetnicke delikvencije." Prvi problem sa kojim su se dosad susreli je - mesdzid! Naime, u toku rata, u jednom dijelu Zavoda koji se nije koristio napravljen je mesdzid, koji sada, po rijecima direktora, predstavlja prepreku za dovrsetak radova.

I kad se centar napravi, a u njemu ce biti mjesta za 50 djece, postat ce jedini takve vrste u Federaciji. Gdje sa ostalima? Prepustiti ih ulici pa ce oni sami, postepeno, doci do KPD-a Zenica gdje ce im se onda sigurno pronaci i obezbijediti mjesto? Primjera koji ovo potvrdjuju, nazalost, vec ima.

Od zvaka do provala u kuce
Seki je rodjen 1980. godine. Ima oca, majku i brata. Niko od njih nije imao problema sa policijom i zakonom. Sam priznaje da nije krao iz potrebe, jer je njegov otac imucan: radi u firmi i kod kuce kao stolar. Tako je i on izucio stolarski zanat. Medjutim, zbog teske kradje, svoj 18. rodjendan docekao je u zenickom zatvoru. Osnovnu skolu je zavrsio u rodnom gradu, ali vec na pocetku srednje skole pocinje ispoljavati neprilagodjeno ponasanje bjezanjem sa nastave. Prvi razred je ponavljao nekoliko puta i onda vanredno upisao Ekonomsku skolu. Medjutim, ni nju nije zavrsio. "Jedna profesorica me stalno obarala i nije mi dala da polozim njen predmet, iako sam ga spremao i bio dosta dobro naucio. Radila je to zbog toga sto su joj ukrali 'peglicu' koju nije nikad nasla, a ja sam znao ko je to ucinio. Znala je i ona i tako me ucjenjivala da joj otkrijem imena. Nisam htio - i nisam skolu zavrsio."

Poceo je krasti, kaze, ni sam ne zna kada. Sjeca se da bi, kad je isao u prvi razred osnovne skole, usao u prodavnicu da kupi sendvic, a onda krao zvake. "To je bilo normalno, svi su to radili." Sa zvaka je postepeno presao na autokasetofone i soversajbne. Prodavali su ih u bescijenje, ali su uvijek imali vise no dovoljno za izlaske i kafice. Prvu vecu kradju napravio je u ratu. "Bilo je to '93. ili '94, ne sjecam se tacno. Iz jedne trafostanice sam ukrao 90 litara trafoulja i prodo ga za 900 maraka. Mogao sam i vise uzeti, ali meni je bilo dovoljno. Tada me policija prvi put privela i roditelji su saznali da kradem. Sjecam se da me je otac dobro izdegenecio", sa osmijehom prica Seki o ovom dogadjaju. Sve vrijeme razgovora opusten je i otvoren kao da uopce i nije svjestan tezine onoga sto je radio.

Kako se protiv njega vodilo vise krivicnih postupaka, sud je odredio pojacan nadzor od strane socijalnih radnika. Rekli su mu da se mora javljati svakih 15 dana. "Isao sam redovno. Prvi put su od mene trazili osnovne podatke i imovinsko stanje porodice. Kasnije, kad bih dolazio, samo bi me upitali: 'Jesi li u medjuvremenu nesto ukrao?' Odgovorio bih da nisam i otisao. Nikad me nisu pitali zasto kradem i kad sam poceo. U sudu su mi rekli da kod socijalnih radnica mogu otici kad hocu i razgovarati sa njima o svim problemima. Isao sam redovno, ali me nisu nista pitale, i sto bih im ja pricao? A da jesu, sve bih rekao. U to vrijeme sam se sâm uspio skinuti sa kradje sedam-osam mjeseci. Mozda bi, da su razgovarali sa mnom, bilo i drugacije. Mozda." Seki je rano poceo izlaziti, dangubiti po ulici, piti, pusiti i duvati travu. Na to je i trosio novac od kradja, za drugo mu nije trebao. "Probao sam jednom i crack (kokain preradjen za pusenje, op.aut), ali mi se nije svidio i nisam vise. Sad sam se ocistio... Pa i nisam nikad bio navucen, ne mozes se navuci na travu."

Kako je dospio u zatvor?
Sekijev prijatelj Kale je imao rodjake kod kojih je cesto isao. Znao je da su bogati i da u kuci drze mnogo novca. Poceo je razmisljati kako bi bilo opljackati ih. Ali, nije mogao sam, trebao mu je neko. Ideju je iznio svom prijatelju Sekiju. I ranije su radili skupa i dijelili dobit: pola-pola. Medjutim, Seki se neckao jer mu se nije dopala ideja da upadnu u privatnu kucu. Izgledalo mu je nesigurno. Kale je znao raspored kretanja ukucana i u njegovom planu je bilo predvidjeno da samo jedna zena bude u kuci kad upadnu. Nije prestajao sa nagovaranjima i Seki je jedno vece pristao da odu i snime situaciju.

"Nisam ga mogao odbiti, dobar mi je prijatelj. A i nisam htio izgubiti jarana zbog jedne kuce", prica Seki. Poslije dva mjeseca dogovaranja, krenuli su u akciju. "Obukli smo tamne trenirke i na glave navukli kapuljace koje smo napravili od crnih majica. Vidjele su nam se samo oci. Prorezali smo otvor za usta da bi mogli lakse disati, a i usput se dogovarati." Kad su provalili, bilo je dva sata iza ponoci. "Sa zadnje strane kuce bio je prozor od kupatila. Ja se razumijem u brave jer se bavim stolarstvom. Skinuo sam prozor i usli smo. Kale je znao raspored prostorija. Prvo smo otisli u spavacu sobu. Unutra su spavale dvije zene sto nas je iznenadilo, jer je trebala biti samo jedna. Obisli smo ostale prostorije. Kad smo se uvjerili da nema nikoga vise, ponovo smo se vratili u spavacu sobu. Selotejp trakama, koje smo ponijeli sa sobom, svezali smo obje zene. Ispitivali smo ih. Nisu htjele reci gdje im je novac. Nismo ih udarili, nismo mogli. Pretresli smo kucu i pronasli zlatni nakit, bilo ga je oko kilogram. Onda smo pobjegli."

Oko pet sati ujutro otisli su u jedan restoran, bili su gladni. Kad su krenuli, Seki je vidio da za stolom, u blizini vrata, sjede dvije patrole policije. "Kako me svi znaju, nisam mogao proci da se ne pozdravim. Javio sam im se. Jedan od njih je upitao otkud nas dvojica tako kasno. Odgovorio sam da smo bili na derneku." Vani je Seki rekao Kaletu da bi negdje trebali otici i osigurati sebi alibi za tu noc. "Mogli smo uzeti autobuske karte, ili racun iz hotela... bilo sta, samo da se pokrijemo. Medjutim, Kale je insistirao da prvo prodamo robu. Poznavali smo covjeka za koga smo sigurno znali da nacrno kupuje zlato pokradeno u Italiji. Stanovao je blizu mene. Otisli smo mojoj kuci. Kad smo izvadili iz kese vidjeli smo da tu ima svega: ogrlica, narukvica, prstenova, kompleta... Otisao sam do tog tipa. Rekao mi je da dodjemo navecer. Sjedili smo u mojoj sobi kad sam cuo da se zaustavlja automobil ispred nase kuce. Sisao sam da vidim ko je. Bila je policija. Pitali su da li ima neko kod mene. Negirao sam, ali brat im je vec bio rekao da nisam sam. Dodao sam da je dosao prijatelj, hocemo da se tetoviramo. Rekli su da zele razgovarati sa nama. Krenuo sam da ga zovnem, ali, oni su posli za mnom. Kale je sjedio na krevetu, a oko njega je bilo rasuto svo ukradeno zlato. Tako smo pali." Za ovo djelo Seki je dobio dvije godine zatvora. I njegov prijatelj Kale je tu. Dijeli ih jedan paviljon. Seki danas kaze da je u KPD-u zbog svog "nestasluka". Na pitanje da li je prijateljstvo bilo vrijedno zatvora, uz smijeh odgovara: "Dvije godine ce proci, prijateljstvo ostaje."

Krade kako zna za sebe
Osim Sekija u KPD-u Zenica ima osam lica koja su osudjena kao maloljetnici. Vecina njih je u medjuvremenu postala punoljetna. Najveci problem je kad se maloljetnici zbog novih djela vracaju u ovu ustanovu. Bole je prvi put u zatvor dospio 1995. godine zbog kradje. Imao je 16 godina. Na pitanje sta je tada krao, odgovara kratko: "Sve." U kaznu mu je bilo spojeno nekoliko djela i dobio je godinu dana. Odlezao je, izasao na slobodu - i vratio se iduce godine. Opet zbog kradja.

Rodjen je u Zenici, u vanbracnoj vezi. Otac je pio i maltretirao majku i njega jos u najranijem djetinjstvu. Napustio ih je i sedam godina nakon toga umro. Bole je imao 12 godina. Majka je vec bila nasla drugoga. On se odao skitnji. Zavrsio je dva razreda osnovne skole. Krade kako zna za sebe. Rano je poceo pusiti i piti, a vec tada je poceo koristiti lakse narkotike. Priznaje da je novac od kradja najvise trosio na drogu i kockanje. Najcesce je obijao kola i iz njih krao kasetofone.

Prvi put je provalio u stan kad mu je bilo 14 godina. Sa njim je bio prijatelj stariji godinu-dvije. Pokupili su sve vrijedno sto su nasli: pare, zlato, TV, video. "Imali smo svog kupca koji nam je za dobar video u ratu placao 200-300 maraka." Poceli su redovno upadati u kuce i stanove. Prestao je samo u periodu kad je prvi put bio u zatvoru. Po izlasku je nastavio i opet zavrsio u zatvoru. Shvatio je da ne moze vise tako. Kad su ga prosle godine iz zatvora pustili da vikend provede na slobodi, sa jednim prijateljem je odlucio da ide u Zagreb jer je cuo da je tamo puno lakse "raditi njihov posao". Presli su skelom preko Save i onda "zaobisli granicu". Njegov prijatelj je otisao u Split i jos je na slobodi, ali "doci ce i on ovdje, ima kaznu da odsluzi". U Zagrebu nije nikog poznavao. "Sjedio sam sâm u nekom lokalu i tako upoznao Mikija. On je vjerovatno vidio da sam tuzan, ma, nisam bio tuzan, nego ono dos'o tek u nepoznat grad pa dok se ne snadjem. Prisao mi je i tako smo se upoznali. Poslije smo zajedno krali, vecinom pare i zlato po privatnim kucama i stanovima. Miki mi je iznajmio stan na svoje ime jer ja nisam imao nikakvih dokumenata."

Jedan dan je Bole pucao kroz prozor svog zagrebackog stana. Nije, kaze, znao da je metak u cijevi pistolja. Pogodio je u prozor susjedne zgrade. Odmah je pobjegao iz stana. Zeljko Golub, menadzer boksera Mavrovica, kome je Bole povremeno prodavao robu, ponudio mu je da ga prebaci u Sloveniju i da ide dalje na Zapad. Odbio je i krenuo nazad u Bosnu. Uhapsen je u Vitezu, u aprilu ove godine, i ponovo vracen u zatvor. Na pitanje sta ce raditi kad izadje iz zatvora, Bole jednostavno odgovara: "Krasti, ali necu ovdje, ici cu na Zapad. Svi pricaju da je gore bolje." Pitam jesu li mu pricali kakvi su zatvori. Automatski odgovara: "U istraznom imaju TV, video i muziku, a ne znam kako je u zatvorskom krugu." Ne boji se da bude uhvacen. Njegov zivot se odvija po sljedecem receptu: krade, trosi, krade... O buducnosti je razmisljao, planira nesto ustedjeti do tridesete i mozda se i ozeniti. Ima mnogo prijatelja, ali su svi kao on. Samo je jednom, prica, upoznao normalnu porodicu koja svaki dan radi i zivi od place. To su bili Mikijevi prijatelji u Zagrebu. Jedan je bio konobar. Ali: "Ja nikada ne bih mogao nosati onu tacnu i soljice po citav dan da bih na kraju mjeseca naplatio hiljadu maraka. Ovako zaradim od deset do dvadeset hiljada." Pitam ga razmislja li ko ce za njega platiti lijecenje ako se razboli. "Nece niko. Pa sta i da umrem?"

"U jedan sat nocu sam znao ici u policijsku stanicu da ga prijavim, a oni bi se pravdali da ne mogu doci zbog leda, ili nemaju auta, ili su samo prebacivali odgovornost jedni na druge. Nikad nisu dosli. Nisam planirao da ga ubijem, nikad nisam ni pomislio da bih to mogao uciniti. Taj dan je on istukao naseg komsiju i njegovog sina, pokusao sam ih zastititi, a stricevic je napao i mene. Ne znam sta se desavalo, znam da me je bilo strah, bio sam isprepadan." Dok govori, sjedi skupljeno, opustenih ramena. Obrazi su mu se zacrvenjeli, glas drhti. Boji se. Majka mu je poslije ispricala da je otisao u kucu, donio ocev pistolj i pet puta pucao u tog rodjaka. Za ubistvo je dobio maksimalnu kaznu. Kaze, zna da je kriv, ali sumnja da je toliko osudjen jer je familija tog stricevica na polozajima, ima ih i u policiji. "Bio je prgav. U zatvoru je lezao jer je silovao svoju stricevku. Osilio se, mislio da mu niko nista ne moze. Poceo je bio tuci i djecu..."

Nakon ubistva, Mirso nije mogao nocu spavati, a i u zatvoru ima tih problema. Nekoliko puta je padao u nesvijest na radnom mjestu. (Radna terapija u KPD-u je obavezna. Mirsu su rasporedili u pekaru, na lakse radno mjesto.) Osoblje Doma ga je vodilo na preglede jer su posumnjali da se radi o epilepsiji. Jos nisu gotovi svi nalazi. Veli da mu je tesko u zatvoru, a "najteze mi je sto nema mojih vrsnjaka, sve su stariji ljudi; ima nekoliko mladjih, ali svi su oni puno iskusniji od mene, vise su prosli".

Poslije ubistva Mirsina porodica je, bojeci se osvete, odselila iz sela. Njemu redovno dolaze u posjetu. On planira da se, kad izadje iz zatvora, vrati na ocevo imanje, radi, popravi kucu...

Iznenada, umrla je moja majka. Otac se propio, braca rasula po domovima. Za mene tada zivot kao da je prestao. Majku sam volio vise od samog sebe. I danas mi je njen lik jasan u sjecanju. Sve sto je bilo lijepo zamijenio je pijani ocev pogled, batine, glad... Poceo sam bjezati od kuce. Spavao bih ispod mostova i po napustenim kucama. Stalno sam mislio na majku i plakao, ali nikog nije bilo da me utjesi. Cinilo mi se da sam sâm u cijelom svemiru. I pored svega nisam mrzio oca. Ja, koji sam tako rano bio lisen ljubavi, nisam naucio da mrzim niti da se svetim. Naucio sam da volim i da oprastam.

Dosao sam u Dom u Sarajevo. Jos jedan rastanak, ovaj put od rodnog kraja. Od tada ne volim rastanke, plasim ih se. Bio sam devetogodisnji djecak izgubljen u uslovima domskog zivota. Ubrzo je dosao rat i nisam ni imao vremena da se navikavam na zivot bez roditeljske ljubavi. Odrastao sam polako i ne bas lako. Ostale su rane, oziljci, tragovi... Od ljudi sam primao onoliko koliko su mogli dati tudjem djetetu. Za mene uvijek nedovoljno, ali i to cijenim jer sam naucio da se zadovoljavam i sitnim davanjima. Uprkos svemu moram da postanem pravi covjek, u cemu ce mi pomoci ljudi koji rade u Zavodu.

Cesto zamisljam jednog malog djecaka, slicnog meni kad sam ostao bez majke, kojem bih pruzio sve sto ja nisam imao."

Gledaoci su mahom tinejdzeri, koji film gledaju i po nekoliko puta i iz kina izlaze odusevljeni. Na pitanje zasto im se toliko dopada film, najcesci odgovori su:

- Svabo i Pinki su cool. Ja sam film gledao vec cetiri puta. Kad god krene neko od raje idem i ja.

- Rade sve ono sto mnogi od nas ne bi smjeli. I zbog toga na kraju dolaze na TV. I jos Svabo na kraju pokupi najbolju koku u filmu.

- Mnogi fazoni iz filma se vec vrte po ulicama. Da biste bili u toku morate otici i vidjeti film. Sad znam zasto se moji jarani oslovljavaju sa 'rodjace'.

Amir Zelic, socijalni radnik i direktor Doma na Bjelavama, komentira: "Ovo sa Ranama je isto kao i pojava da mladi masovno slusaju Cecu i Draganu Mirkovic. To je sund koji nam dolazi iz Srbije i o njemu se tako u javnosti i govori. Onda mladi iz protesta, zbog neperspektivne situacije u kojoj se nalaze, masovno prihvataju taj sund. Velika je reklama na svim medijima za film Rane i pominje se da je zabranjen u Srbiji. To je vise no dovoljno da klinci odu i pogledaju ga. Poslije se identifikuju sa glavnim tipovima, prepricavaju fazone jedni drugima, sto onda i ostale podstice da idu u kino."