Balkanska politicka scena vec odavno poznaje fenomen knjizevnika narodnog vodje. Pored Josipa Broza Tita u pisanju povijesti okusali su se i srbijanski predsjednik Slobodan Milosevic, "otac hrvatske drzave" dr. Franjo Tudjman i gospodin Alija Izetbegovic. Njihova je literatura slicna politici koju sprovode - pociva na recidivima proslog, a popracena je predgovorima poznatih pisaca koji bi trebali dati knjizevni legitimitet tekstovima politicara-pisaca

Pise: Mile STOJIC

Predgovor za govor
Mit o Titu rusio se uporedo s njegovom drzavom. Nakon sto je "narodna vojska", poput cudovista zvanog Godzilla, pocela unistavati svoju vlastitu supstancu, Titova filozofska i drzavnicka misao, njegova filozofija i literatura, sve je to palo u vodu. Snaga Jugoslavije o kojoj je pisao, ispostavilo se, bila je tek snaga njegove licne diktature u spletu povijesnih okolnosti, a za "cement bratstva i jedinstva" o kome je govorio, ispostavilo se da je bio barut koji su ludaci potpalili odmah nakon njegove smrti. Titova "mudra drzavnicka i strateska misao" danas se jos spominje, ali pretezno uz ironiju i podsmijeh, a njegova djela njegovim "sinovima" sluze jos samo kao sredstvo za potpalu. Za mlade citatelje ipak moze biti zanimljivo podsjecanje na to kako je nastajao mit o Titu kao intelektualcu i knjizevniku.

Godine 1961., u Beogradu je objavljena knjiga Brozovih odabranih govora i clanaka pod naslovom Ceterdesetprva. Knjigu je stampala ugledna nacionalna institucija Srpska knjizevna zadruga, kao svoj obol obiljezavanju jubileja dva desetljeca narodnooslobodilacke borbe i socijalisticke revolucije, a publikacija je obuhvacala izbor iz marsalovih politickih govorancija u ratu i miru, manje-vise dokumenata u kojima sam marsal nije gledao nista vise od svjedocenja krute politicke pragme. Medjutim, tadasnji pjesnik revolucije Dobrica Cosic otvorio je ovaj izbor svojim nadahnutim predgovorom, gdje je Broza prikazao kao mitsko bice izvanrednih filozofskih i knjizevnih talenata. On je u tom tekstu bio nazvan "filozofom akcije" i "gigantom djela", ukratko, bicem koje je pobijedilo sile mraka, Hrvatom nebesno plavih ociju koji je, poput kakva novovjekog Mojsija, iz vjekovnoga ropstva oslobodio srpski narod. Broj takvih knjizevnih svjedocanstava o Titu rastao je sa svakom prevaljenom etapom revolucionarnog puta, "revolucije koja tece". Cosic ce, nakon defensteriranja sa predsjednickog broda "Galeb", radikalno promijeniti svoje misljenje o Titu, koga ce nakon smrti nazivati i "satrapom" i "zlotvorom", a jednog violentnog partijskog cinovnika pocetkom osamdesetih ponovo udvoricki imenovati "najvecim Srbinom dvadesetoga vijeka", sve dok ponovo ne bude krozprozornut. Ali njegov predgovor Titovim govorima postat ce model koji ce se multiplicirati i u posttitovskom vremenu, o cemu ce nesto kasnije biti rijeci.

Vlastodrzac i "savjest naroda"
Devetnaestostoljetna parabola o pjesniku kao savjesti naroda jos snazno zivi na podrucju Balkana, iako je to podrucje zadnje po citanosti knjiga u Europi. Upravo stoga je Tito svoj Centralni komitet uvijek pojacavao istaknutim literarnim imenima, Cosicem i Krlezom, "borcima perom", kako su se tada zvali. I obicno bi ti partijski "borci" imali zadacu teorijski obrazlagati misao i djelo vodje, najcesce uz nekriticko laskanje i pretjerivanja u slavu svoga vodje, koji bi tu literaturu bogato honorirao castima i drustvenim privilegijama. Kad se koncem osamdesetih na fonu tzv. antibirokratske revolucije pojavio mladi partijski aparatcik Slobodan Milosevic, svim mudrim ljudima bilo je jasno da je Jugoslaviji dosao kraj. Milosevic je u svojim nastupima nudio jedan "antibirokratski jezik", koji u startu nije mogao obuhvatiti ukupnost jedne slozene i kontroverzne realnosti kakvu je sadrzavala drzava Jugoslavija. Taj jezik prijetnje i ultimatuma, jezik ucjene i osionosti, iako upucen apstraktnim "ne prijateljima", bio je namijenjen uhu samo jedne jugoslavenske nacije, one najbrojnije. Miloseviceva zlocesta pojava izazvala je pravu egzaltaciju kod srpske nacionalne inteligencije. Njegovo "presijecanje" partijskih cvorova, koje ce biti uvod u ponistenje zajednicke drzave, njegova prijetnja ratom na Gazimestanu ponukat ce ne samo Cosica, koji je inace cijeli zivot prijateljevao s policijskim nacelnicima, na navedene udvoricke rijeci: pjesnik Matija Beckovic napisat ce da vec njegovo ime krije supstancijalne rijeci srpskog postojanja: sloboda i Milos, a romansijer Slobodan Selenic nazvat ce ga "covjekom koji je vratio dostojanstvo srpskom narodu". Na jedrima takve intelektualne podrske i nacionalnog plebiscita Milosevic ce krenuti u revolucionarnu akciju bratoubilastva, koja je u krhotine raznijela zajednicku drzavu i do sada lisila zivota preko tri stotine tisuca ljudi. Iako bez truna bilo kakve politicke i drzavnicke mudrosti, ovaj covjek majstor je balkanske lukavosti i cinizma, kao i prikrivanja tragova. Milosevic historiju promatra kao revolucionarni subjekt ("nasi su preci gledali zvezde da im pomognu, mi ih gledamo da ih osvojimo", kaze u govoru na Gazimestanu). On nije tvorac svjetonazora, njegov svjetonazor napisali su drugi. U knjizi Godine raspleta (Beograd, 1991.) Milosevic prezentira svoje "historijske" govore i intervjue. Osnovno obiljezje njegova stila je kratka i reska recenica, primjerena "narodnome uhu", ali uvijek politikantski dvosmislena. Kad, naprimjer, na pitanje o osjetljivom statusu autonomnih pokrajina u Srbiji Milosevic resko odgovara ultimativnom recenicom "Ili ce Srbija biti drzava, ili je nece biti", on kod jednoga dijela publike ostavlja dojam mudrog i strogog oca, odlucnoga gazde i zastitnika, dok drugima zapravo najavljuje propast i unistenje. On na Gazimestanu navjescuje rat eufemizmom "druga sredstva", i kao eventualni uzmak dodaje: "ako ustreba". Da bi jos vise pojacao svoje narodnjastvo, on za pisca predgovora svojoj tvrdoj politickoj prozi uzima Desanku Maksimovic, ostarjelu pjesnikinju lirskih egzaltacija i kaciperskih ljubavnih stimunga. Kao lukav i pragmatican politicar Milosevic se tijekom krvavog rata koji je vodio, vrlo rijetko pojavljivao u javnosti, a kad bi se pojavio bio bi opet nedorecen i kratak, svjestan da se politicka moc ne krije u rijecima, nego u nevidljivim polugama zlata, vojske, policije i medija, a da rijetko pojavljivanje pridonosi mistifikaciji njegove vaznosti i znacaja.

Isprika za otkrice
Za razliku od Milosevica, hrvatski predsjednik Tudjman pati od viska rjecitosti, neke vrsti politicke logoreje. Ovaj nekadasnji komunisticki oficir, teoreticar socijalistickog drustva, potom disident, pretvorio se pod stare dane u neku vrstu renesansnog nacionalnog mislioca. Kao svi provincijalni autodidakti on pabirci po enciklopedijama, preskace bitno a citira sporedno, praveci tako zivi galimatijas medju pojmovima kakvi su "nacija", "povijest", "oslobodjenje", "civilizacija". U knjizi Bespuca povijesne zbiljnosti on, kao, pravi reviziju nacionalne povijesti, ali bez sistema i jasne ideje, koketirajuci ponesto s nacionalistickim mitovima i nudeci nova "otkrica". Kad svjetski znanstveni i politicki centri ukazu na neistinitost takvih "znanstvenih spoznaja" on ih se u trenutku odrice, uz snishodljivu ispriku. Na kraju dvadesetog stoljeca on vodi historijske bitke civilizacija, pozivajuci se ako ne na Huntingtona, onda barem na Milosevica. Opcenito, Tudjmanova vizija povijesti slici kakvoj djecijoj slagaljci: uzmi komadic Tomislava, komadic Starcevica, komadic Radica, komadic Pavelica i Tita i dobit ces - gigantski Tudjmanov lik. U praksi pak, njegovo povijesno mesijanstvo nije nista drugo nego kic varijanta brozovskog cezarizma.

Tudjmanova politicka publicistika, medjutim, ima i druge zadace. Jedna od njih je i neka vrst filoloske renesanse. Vec sami naslovi njegovih publikacija - Bespuca povijesne zbiljnosti, Usudbene povijesnice, Povijesna sudba naroda-vise nego na politicke rasprave podsjecaju na natuknice iz kakva enigmatskog casopisa. Ovo diletantsko poigravanje s nacionalnim jezikom u svrhu njegova ociscenja bilo bi zaista komicno, kad ne bi imalo poguban utjecaj na siroke slojeve, kako dvorskih podanika, tako i novopecenih intelektualaca sto su se "odazvali zovu". Predsjednik Republike Hrvatske nastupa ne kao drzavnik, nego kao fundamentalni nacionalni intelektualac: njegova volja presudna je u svim aspektima zivota: od pitanja nacionalne sigurnosti pa sve do preimenovanja nogometnih klubova, od planiranja prostornog uredjenja, do izbora nacionalne ljepotice. On promislja "hrvatstvo" u svim njegovim segmentima, pa nije ni cudo da je clan svih hrvatskih knjizevnih udruga - od Drustva pisaca, PEN-a, sve do nacionalne akademije znanosti i umjetnosti. Predgovore njegovim knjigama obicno pise njegov savjetnik Andjelko Mijatovic, inace dugogodisnji brizni sakupljac junackih narodnih pjesama u Hercegovini.

Dok su Milosevic i Tudjman svoju drzavnicku i filozofsku misao, sa vise ili manje uspjeha, kalili u strukturama bivseg komunistickog sustava, bosanski i bosnjacki lider Alija Izetbegovic u politiku je dosao u zrelim godinama kao komunisticki robijas i deklarirani vjernik. Njegove knjige iz predratnog perioda, kao sto je Islamska deklaracija, bile su na udaru bivsega sustava, kao djela subverzivnog karaktera, zbog kojih je bio osudjivan na visegodisnju robiju. U tim djelima Izetbegovic se vrlo malo bavio Bosnom kao kompozitnim politickim subjektom; njegov interes vise je zaokupljao islamski Weltanschauung i njegove kontroverzne manifestacije u svijetu, pogotovo u Europi. Komunisticke vlasti su Izetbegovica okarakterizirale kao barjaktara islamskoga fundamentalizma, sto on svakako nije bio, ali takav njegov "glas" nanijet ce kasnije mnogo stete razumijevanju agresije na Bosnu u svjetskim politickim krugovima. Bosnom i Hercegovinom kao slozenim politickim realitetom Izetbegovic ce se intenzivnije poceti baviti tek u vremenu sloma komunistickog sustava, i narocito u vremenu od kad je izabran za predsjednika njezina Predsjednistva. Njegova politicka misao o toj temi sakupljena je u zbirkama Cudo bosanskog otpora, Izetbegovic 95 - govori, pisma, intervjui, te u knjizi Godine rata i mira.

Vjerska dogma i politicka pragma
Izetbegovic svoju politicku pragmu izvlaci iz svog religioznog uvjerenja, on je kuje na vrelu Svete Knjige, sto ga vec u startu cini tragicnom osobom, jer politika je uvijek i prije svega "kurva", igra s necastivim u korist osvajanja "prljavih" zemaljskih dobara. Politika je, kako u jednoj interpretaciji Hamletu objasnjava Fortinbrass, "briga o besprijekornom funkcioniranju zatvora i javnih kuca". S jedne strane vjernik, a s druge predsjednik bosanskog rasomona - Izetbegovic se hrve sa teskim i gadnim datostima: zastupa li ideje Bosne, ili Bosnjaka, gradjana ili muslimana? On je za cjelovitu Bosnu, ali bez konsenzusa sa drugim njenim narodima; on je za sekularnu drzavu, ali protiv Djeda Mraza, kao bica, po njegovu misljenju, neprimjerena obicajnosti bosanskih muslimana. Njegova u biti shizoidna pozicija ponekad ga tjera na ocitu nedosljednost: na velikoj smotri Armije BiH u Zenici krajem 1995. godine Izetbegovic se vojsci obraca selamom, iznevjeravajuci vlastitu raniju izjavu "da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneci Sarajevo, mi bismo trebali da mu odamo postu." Za razliku od marksista Tudjmana i Milosevica on povijest ne dozivljava kao popriste revolucionarne akcije, nego kao slijed Bozje volje ("Nase je da radimo, da se borimo, da to cinimo na najbolji nacin, a Bog upravlja historijom"). On se i ne trudi da demonstrira odredjeni misaoni sistem, jer sistem je jedino u posjedu Apsoluta. Ali, sve bi to bilo u redu da politika ne trazi prizemne odgovore, gdje se Izetbegovic cesto spotakne. Izmedju mogucnosti da bude zastupnik Bosne ili Bosnjaka on se definitivno opredijelio za ovo drugo, na nacin da su se pritom brojni Srbi i Hrvati koji su mu tijekom bosanske golgote vjerovali - osjetili iznevjerenima.

Izetbegoviceva politicka misao pricinjavala je i jos uvijek pricinjava mnoge poteskoce politickim komentatorima i analiticarima i zbog jednog drugog razloga: zbog same svoje strukture. On vrlo cesto napusta konvencionalne politicke termine i poseze u jedan drugi diskurs - literarni. Slike, metafore, poredjenja i parabole imaju uvijek zagarantiran efekat kod publike, ali gotovo u pravilu ostavljaju osjecaj nedorecenosti, ili barem semantickog "pretapanja". Pojedine njegove izjave, kao ona da je "za rat potrebno dvoje" ili "prije podne mislim da, poslije podne ne", u javnosti su dozivljavale vrlo zucljive i cinicne komentare. Njegov stilski i govornicki dar, medjutim, daleko je iznad dvojice naprijed spomenutih.

Kao pisci predgovora u Izetbegovicevim knjigama figuriraju istaknuti knjizevnici: pored vec afirmiranih prozaika, kakvi su Nedzad Ibrisimovic i Tvrtko Kulenovic, u novijim izdanjima pojavljuju se i pjesnici Dzemaludin Latic i Hadzem Hajdarevic. Ovi predgovori su, kako je vec uobicajeno, vise u funkciji laudatia pisca, nego rasclambe njegova djela. Ibrisimovic zapisuje, platonski, da mu, dok cita Izetbegovicevu knjigu, dusa "slobodno dise rijecima ovog covjeka", a Latic naglasava, plotunski, kako Izetbegovic "rijecima barata oprezno kao njegovi vojnici eksplozivom".

Amblemi populizma
I pored cinjenice da se radi o potpuno razlicitim i tesko usporedivim likovima i djelima, neke komparacije namecu se same od sebe. Osnovna obiljezja sva tri navedena opusa je to da su oni autenticni i originalni. Dok u zapadnom svijetu predsjednicku literaturu pisu timovi savjetnika i strucnjaka iz svih oblasti, u nas su predsjednici naprosto svojom titulom strucnjaci za sve oblasti - od povijesti, politike, religije, pa sve do knjizevnosti, kulture i estrade. Dok suvremeni politicki programi jednog Schrödera, Chiraca ili Klime svoj oslonac i teziste imaju u ekonomskim parametrima, novi balkanski drzavnici u svojim djelima ekonomije se jedva i doticu. Nas narodni vodja je naprosto strucnjak za sve - osim za gospodarstvena pitanja, koja su, kako je govorio Marx, ipak temelj svake politike. Skloni su autoglorificiranju, pa svoja djela najcesce proglasavaju metafizickima (Hrvatsko gospodarstveno cudo, Cudo bosanskog otpora). Takodjer, u ovim djelima osjetan je ton trijumfalizma, mada su bilance svih tih politika, svaka na svoj neki nacin, porazne. Ono sto je ostalo od Broza je intencija ka stvaranju kulta licnosti, koja se ogleda u nepogresivosti i nezamjenjivosti u svim odlukama i problemima. Kakva je uloga ove nove predsjednicke knjizevnosti u postjugoslavenskim drzavama? Naklade ovih izdanja srazmjerno su velike za nase relacije - najniza je obicno deset tisuca kopija, a pojedina izdanja su se vise puta dostampavala. Neka od ovih djela prevedena su i na svjetske jezike, ali obicno kod nepoznatih malih izdavaca, koji nemaju validnih pokazatelja na europskom trzistu knjiga. Na pitanje odakle Tudjmanu novci za kupnju raskosnih vila i drugih nekretnina, on je odgovorio da je u pitanju ustedjevina od honorara za knjige. Isti odgovor opetovala je nedavno njegova supruga, kad je otkriven njezin najnoviji zavidni polog na devizni racun. Jedan zagrebacki tjednik istrazivao je trziste i saznao kako je prodaja tih knjiga u knjizarama losa, gotovo nistavna. Ali, to jos ne znaci da se ove knjige ne distribuiraju. One se najcesce rasturaju kroz mocnu stranacku infrastrukturu, koja je u nas jos uvijek srasla s drzavnim i crkvenim institucijama. Kupnja tih knjiga najcesce je nepisana obveza za stranacko clanstvo, jer one sluze i kao dokaz stranacke (ili nacionalne) identifikacije. Ove knjige nezaobilazan su rekvizit na stranackim paradama, ali isto tako i stalna ponuda u crkvenim i dzamijskim kioscima. One su ponovo jedine knjige u prognanickim i izbjeglickim kucicama. One su glavni amblem populizma, izvoriste nove povijesti iz pera njenih tragicnih protagonista.

A povijest u nas, tako smo navikli, obicno pocinje uvijek od nule - rusenjem stare vlasti i nestajanjem djela njenih protagonista i mislilaca u krvi i plamenu.