Pise: Ivan LOVRENOVIC

NECE ISPOD KNJIZEVNOGA JEZIKA

Nije najvaznije, ali u razmatranju ovoga prijedloga zgodno je poceti od povijesne tradicije. U nestabilnoj i diskontinuiranoj bosanskoj povijesti, mnogo puta mijenjala su se simbolicna ili stvarna administrativna sredista zemlje, ono sto se danas zove glavnim gradom. Visoko, Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce - u razdoblju Bosanskoga Kraljevstva; u vrijeme Osmanlija - Banja Luka (do 1639. godine), Sarajevo (do 1697.) Travnik (do 1850.), a od tada do danas samo Sarajevo.

Hercegovina stekla je prvi put nekakav nasiluboga zaseban status nakon sto su Ali-pasa Rizvanbegovic i Smail-aga Cengic izdali Husein-kapetana Gradascevica i njegov autonomisticki bosanski pokret, te je Carigrad Ali-pasi to platio davsi mu Hercegovinu kao licni arpaluk, dignuvsi hercegovacki sandzak na rang pasaluka pocetkom tridesetih godina 19. stoljeca. To je ukinuto nakon tridesetak godina, kada je opet sva Bosna transformirana u jedinstven vilajet.

Zauzevsi Bosnu 1878. godine, Austro-Ugarska je iz svojih razloga uvela, do tada nepoznat, dvoclani sluzbeni naziv zemlje: Bosnien und Herzegowina, ali u stvarnom administrativnom smislu to nije znacilo nikakav posebni status Hercegovine. Svi kasniji sustavi samo su mehanicki naslijedili taj austrougarski "patent".

Valjda svjesni ove velike praznine, HDZ-ovi mostarofili od nevolje demonstriraju gotovo nevjerojatnu maniru: ne pozivaju se na povijesnotradicijske razloge "od stoljeca sedmog", ili kojega vec...

No, i to bi bilo bolje od onoga na sto se poziva Prlic. Posljednjih godina, otkako je morao polaziti skolu diplomatskoga ponasanja i umijeca hodanja po parketima, kao i "principijelnog" oglusivanja o javna pitanja u vezi s njegovom dreteljskom karijerom, taj covjek je savladao "vjestinu zejtina". No, svojoj ocito duboko prirodjenoj potrebi za cinizmom, za soljenjem rana kao nacinom javne komunikacije, on katkad tesko odolijeva. Tako je svoju ideju o Mostaru obrazlozio "argumentom" da Mostar treba i zasluzuje biti glavnim gradom Federacije zato sto je on multietnican grad, za razliku od Sarajeva, koje je sve vise "grad jednoga naroda". Nije nikakav problem pogoditi zasto bi Mostar HDZ-u i Prlicu trebao kao glavni grad. Ratovali su za njega, proglasavali su ga "stolnim hrvatskim gradom" i "glavnim gradom Hrvatske Republike Herceg-Bosne", srusili su mu Most, sve senluceci i hvaleci se kako su srusili "simbol vjekovnoga tlacenja", porucivali urbi et orbi da "na cosi mostarskoga samostana stoji najistocnija granica katolicanstva kao brana protiv islama", docekivali u njemu Franju Tudjmana, da im on objasni tko su i sto su, i sto trebaju raditi u "opcenacionalnom interesu" i u "strateskom interesu Republike Hrvatske"... Sve su to radili, a hvajda nikakva: rata nisu dobili, a Mostar, eto, sad - multietnicki!

Kad se zna kakvu je nakazu od nekad doista multietnickoga Mostara pokusao i dobrim dijelom uspio napraviti Prlicev HDZ (nastavljajuci uciteljski trag Perisica i Karadzica), onda se Prlicevo pozivanje na danasnju multietnicnost grada ne moze dozivjeti drukcije nego kao prostacko ruganje.

A Sarajeva sto se tice, ministar je tehnicki u pravu kada kaze da je ono danas vrlo slabo stalo sa svojom multietnicnoscu. Medjutim, on je posljednja osoba na svijetu koja ima pravo uopce govoriti o tomu. Ako je, naime, njegov federalni ortak, SDA, danas za to najodgovorniji, kao sto jest (na sto on, nesumnjivo, aludira), put za takve "uspjehe" utrli su mu i model pokazali malo stariji i u tom poslu efikasniji ortaci - Karadzicev SDS i Prlicev HDZ.

Ne mislim da je samo po sebi garancija srece i idealnoga rjesenja sto je Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Ima nesretni taj grad itekako mnogo neplacenih dugova i krivica prema svojoj zemlji, fatalnoga neznanja te svoje zemlje i nemarenja za nju, i nekad dok je bila cijela, i sad kad je daytonizirana... No, to pak nema nikakve veze s HDZ-ovom argumentacijom protiv Sarajeva; njima je na umu, naime, samo jedno - kako napraviti sto dublji, sto strukturalniji lom posred Bosne i Hercegovine, kako u miru (prisilnom, daytonskom) izmajstorisati ono sto se nije moglo u ratu. Administrativno-simbolicka situacija, u kojoj bi Banja Luka bila srediste jednoga, Mostar drugoga entiteta, a Sarajevo apstraktno srediste sve apstraktnije Bosne i Hercegovine - njima se, naravno, cini savrsenim rjesenjem: uvodom u raspad.

Medjutim, svi oni koji misle da je Prlic - HDZ-ov prijedlog nepotreban, neprihvatljiv, neumjestan, iz bilo kojih razloga neostvarljiv, neka ne zure s okladama. U ovoj zemlji sve moze biti, to jest, nista se ne zna dok se vjecni koalicijski partneri, HDZ i SDA, ne dogovore, a oni se mogu dogovoriti i na najcudniji i na najstetniji nacin, kao tisucu puta do sada, samo ako nadju nekakav zajednicki interes, razumljiv samo njima.

ISTINA I IDEOLOGIJA

Sarajevsku javnost uzbunila je ovih dana preporuka, koju je radna podgrupa OHR-a za udzbenike poslala skolama. U njoj se nalaze revidiranje "osjetljivih" mjesta u postojecim udzbenicima, koja se odnose na kvalifikacije dogadjaja i pojava iz minuloga rata.

Samim dogadjajem besmisleno je baviti se, jer se odjedanput ustanovilo da nitko ne zna kako je do njega doslo. Iz OHR-a emitirali su javnosti poruku kako nije jasno je li u pitanju greska ili, mozda, cak namjerno slanje preporuke kako bi se uzburkalo javno mnijenje. Po obicaju, nikad necemo saznati sto je bilo posrijedi; ako su medjunarodnjaci ovdje nesto svojski naucili - to je, bez sumnje, umijece beskrajnoga muljanja. Ono, medjutim, sto je mnogo vaznije od same farsice s ne-zna-se-cijom preporukom, jest pitanje koje je ona izbacila u prvi plan - pitanje tzv. istine.

Nacin na koji se u nas (i to na svim trima etnicko-ideoloskim stranama, jer o njima je rijec, naravno) poima istina, najpreciznije je artikulirao jedan politicki kolumnist. Tonom reskim i ultimativnim, on se povodom udzbenicke zavrzlame ovih dana pita: "Zar svijest i savjest bosnjackog intelektualca moze mirno izdrzati i disciplinirano provoditi program brisanja istine iz udzbenika koji bi morali biti utemeljeni na opceprihvacenim drustvenim i nacionalnim vrijednostima."

S prihvacanjem ovoga stava ne bi bilo nikakvih problema kad bi dvije njegove temeljne premise bile neupitne, kako on podrazumijeva da jesu. To su istina i vrijednosti, i to one "opceprihvacene", "drustvene i nacionalne".

Sto je, medjutim, istina minuloga rata (a, ako hocemo, i nase politicke povijesti u sirem obuhvatu)? Je li moguce potrebu za istinom iskupiti ritualnim ponavljanjem crno-bijelih mantri o agresiji i genocidu, agresoru i zrtvi? Istina bi morala biti mnogo kompleksnija struktura, koja ne bi smjela ovisiti ni o kakvim partikularnim gledistima i interesima. A, prije svega, morala bi pocivati na cvrsto utvrdjenim faktima. Kako se moze govoriti apodikticnim tonom vlasnika istine, ako se, naprimjer, jos uvijek, tri godine nakon zavrsetka rata, ukupnim brojem zrtava (i to samo "nasih", o "njihovima" se nitko ni s koje strane i ne pita) barata kako kad kojemu politicaru ili novinaru ustreba! Nije li ljudski zivot, svaki pojedinacni - najpreci temelj svake istine, istina sama! Nije li odnos spram tih elementarnih fakata vrhovni kriterij istinitosti svake istine i svake politike.

Ni s onim drugim "istinama" stvari ne stoje nimalo sigurno. Kako su tekli pojedini dogadjaji, tko je sto potpisivao i naredjivao, s kim se je tko o cemu dogovarao, tko je koga odakle protjerao, a tko je otisao "svojom voljom", tko komu sto "nudja", a tko se s kime "malo nadmudruje" - to i mnogo toga drugoga u nas je vec nepovratno preslo iskljucivo u diskurs legende i u model rasomona, i nema bas nikakvih izgleda da bi ikad moglo biti reartikulirano jezikom i metodom objektivne historiografije. Sto je, zatim, istina, ako se (i u citiranom stavu, a i inace u nasoj uvrijezenoj praksi) uzima kao vec skoro normalno da postoje tri istine, tri "nacionalne istine", ali pri cemu je, opet, sasvim aksiomaticno da je "nasa" jedina prava?

Ni s "vrijednostima" stanje nije bolje. Naime, ono sto je u nas opceprihvaceno (opet moram ponoviti: na svim trima stranama, jer, eto, rijec je neizbjezno o "nacionalnim vrijednostima", ma sto to znacilo), nazalost ne proizlazi iz pozitivno utvrdjenog sistema vrijednosti, nego, obratno od toga, svjedoci o njegovu potpunom rasulu, a mnogo je dokaza kako to rasulo drustvenih, moralnih i kulturnih vrijednosti nije samo stvar stihijnog razvoja, vec su njegovi aktivni protagonisti upravo etnicko-politicke i duhovne elite i institucije.

Kako, pak, razmisljati o "istinama" i "opceprihvacenim vrijednostima" sa stanovista pozeljnoga sutrasnjeg zivota u Bosni i Hercegovini kao drzavi i drustvenoj zajednici? Znam da tezega pitanja mozda i nema, i da je put do rjesenja vrlo kompliciran i zamrsen. No, sasvim je sigurno i to da opisani ekskluzivisticki i partikularni pristup "istini" kao kolektivistickoj svojini i, zapravo, sredstvu nacionalne (i partijske) politike grubo iznevjerava istinu, udaljuje od mogucnosti njezina utvrdjivanja, vraca nas u turobni svijet ideoloskoga drustva, a perspektivu bilo kakvoga reintegriranja i stabiliziranja Bosne i Hercegovine ukida u samomu zametku. Kad se malo bolje pogleda, onakvom krvavom raspadu Jugoslavije, u kojemu je, opet, Bosna i Hercegovina prosla najstrasnije, dobrim dijelom kumovale su upravo velike, svete, nedodirljive ideoloske "istine", za koje se preko noci pokazalo da su bile trosne konstrukcije, losa propaganda, nacionalna nekrofilija, proteze za produljivanje partijske vlasti i drzave... Put u taj isti, ponovljeni pakao uvijek je poplocan naoko nevinim zazivanjem nase i jedine istine.

NECE ISPOD KNJIZEVNOGA JEZIKA

Uz zalobnu pricu o vrijednostima, onim nacionalnim, sama od sebe prislanja se u posljednje vrijeme cesto izricana tvrdnja Ante Jelavica, a zvuci skoro kao prijetnja, kako "oni nece ici ispod hrvatskoga knjizevnog jezika". U tom sintakticki potpuno nebuloznom iskazu, koji ne pripada ni jednom knjizevnom jeziku, pa ni hrvatskom, hoce se valjda reci da ce se HDZ boriti k'o lav da Hrvati u Bosni i Hercegovini imadnu pravo na hrvatski knjizevni jezik, i da ce u toj borbi sve drugo, u krajnjoj liniji, zanemariti i zrtvovati.

Kojim jezikom gospodin govori kad izgovara onakve jezicne besmislice? Koji jezik podrazumijeva pod "hrvatskim knjizevnim jezikom", "ispod kojega oni nece ici"? Jesu li to Hrvati u Bosni i Hercegovini do sada bili aglosijski i analfabetski narod, sve sami njemaci i nepismenjaci, od fra Matije Divkovica do Vitomira Lukica?

Kad govori to sto govori, ne znajuci sto govori, ne demonstrira li "narodni celnik" zapravo duboki nacionalni nihilizam!