FOKUS

Mehmed Alagic, nekadasnji general Armije BiH i aktuelni necelnik opcine Sanski Most, proslavio se, izmedju ostalog, i organiziranjem vatrometa. U ispaljivanju raketa u nebo iznad Sane i ne bi, mozda, bilo nicega loseg da je ex general pucnjavu placao svojim parama. Ali nije. Vatromet je finansiran, kako se to nekada govorilo, drzavnim parama, a u isto vrijeme Krajisnici su morali masno placati da bi dostojanstveno sahranili svoje najblize, pogubljene tokom agresije na BiH i pronadjene u masovnim grobnicama. I kada se neko kriticki osvrnuo na pucanje i sahranjivanje, Alagic je odlucio da pise, i to bas Prijedorcanima, odnosno onima koji su prezivjeli pakao srpske okupacije. U svom pismu, krajiski je boss potkacio i jednog od najpoznatijih i najpriznatijih Krajisnika, bivseg komandanta 17. viteske krajiske brigade Armije BiH Seada Cirkina. Dio pisma, inace prepunog citata iz djela knjizevnika Ogdena Nesha, prenosimo, izmedju ostalog, i zato sto nikada nije stiglo na adrese onih kojima se Alagic bavi.

"(...)'Svijet je pun ljudi kojih bih se, da sam im roditelj, odrekao javno i nemilosrdno!' Navedeni primjer mogao bi biti odgovor Kenanu Hodzicu, autoru navedenog teksta (Plati za bliznjeg svog, Dani, br. 84, op.pr.) i njegovom 'sefu misljenja', gospodinu Seadu Cirkinu, dovoljno razumljiv koliko njihov kvocijent doseze podioku razumijevanja. Ali, bit cu i konkretniji! Drago mi je da se novinar Kenan Hodzic prisjeca zrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu i ubijenih Bosnjaka Prijedora, ali i zao sto su mu oni jedina inspiracija i karta za put u medije. Zaboravio je, da je On, dok su Prijedorcani svojim zivotima udarali temelje Bosni i Hercegovini, uzivao blagodeti pod 'jorgan planinom Evrope', cekajuci da po njega dodje oslobodilac Cirkin sa koferom misljenja koja treba plasirati u javnost, ne birajuci vrijeme i sredstva.(...) A kada je rijec o gospodinu Cirkinu, on kao visoki duznosnik SDA opcine Prijedor, morao bi znati na kojima nivoima su odrzani protekli izbori i ko stoji iza predizbornih skupova Stranke koja mu je omogucila rad i povratak u Prijedor. Sto se tice neba koje ja bojim, morao bi takodjer znati da je ispod njega svoj mir i utociste naslo hiljade postenih i karijerom neopterecenih Prijedorcana. (...) Na kraju, red je da napisem koji je i cilj ovog pisma! Nadam se da ce se tekst objavljen u Danima ozbiljno analizirati na svim nivoima opcine Prijedor i da ce se znati djelovati prema kreatorima navedenih nebuloza!"

Na sjednici Skupstine Srednjobosanskog kantona odrzanoj 27. oktobra, izabrani su predstavnici Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Medju njima je i jedan Bosnjak, inace predstavnik Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH, sa 25 dobijenih glasova, od 50 mogucih. I tu pocinje zaplet.

Naime, prema izbornim pravilima, u Dom naroda ulaze Bosnjaci, Hrvati i ostali koji osvoje natpolovicnu vecinu glasova. Posto, dakle, parlament SBK-a ima 50 poslanika, 25 nikako ne cini vecinu, vec tacno polovinu. Dakle, neko je greskom dobio mandat u Domu naroda Parlamenta FBiH. A taj neko je Dzevad Mlaco licno. Medjunarodni predstavnici su obecali da ce greska biti ispravljena. Istina, nisu rekli kako: ili ce glasanje biti ponovljeno ili kriteriji promijenjeni.

Hamid Atic, clan Opcinskog odbora SDP-a Donjeg Vakufa imao je u Pruscu kafanu "Bunar". E, vise je nema. "Bunar" je zatvoren nakon takozvanog inspekcijskog postupka kojeg je obavio Sadik Hodzic, kojemu je, uzgred, u vrijeme zatvaranja kafane uveliko prestao vaziti mandat trzisnog inspektora.

SDP je odmah reagirao trazeci da se jasno i glasno objasni sta u "Bunaru" ne valja i da to uradi neko iz kantonalnih vlasti, jer su inspekcije svakako u njihovoj nadleznosti. No, ako je vjerovati dobro obavijestenim kuloarskim informatorima, objasnjenja biti nece. Naime, Atic je bez lokala ostao jer lokalnom muftiji i vjerskim velikodostojnicima ne odgovara pozicija "Bunara". Da pojasnimo, "Bunar" je u Pruscu, Prusac kod Ajvatovice, Ajvatovica je, je li tako, najvece svetiste bosanskih muslimana, pa, prema tome, kafana sa svojim sadrzajima (pivo, konjak, stok i ostala pica za odrasle) tu nema sta da trazi.

Cuda se ponekad dogadjaju: u trenutku kada ovaj broj Dana izadje iz stampe, RS bi mogla imati mandatara, ako vec ne i citavu vladu. U parlamentu, gdje bez prisustva Carlosa Westendorpa svako radi protiv svakoga, a uz njegovu diskretnu asistenciju svako sa svakim, jos uvijek ostaje veliko pitanje ko ce to biti i, nista manje, ko ce to podrzati. Dakle, medjunarodna zajednica zeli da na mjestu predsjednika Vlade RS-a i dalje gleda Milorada Dodika. Na to rado gleda i Dodik, koji bi, medjutim, najvise volio da, osim poslanika "Sloge", ruke za njega podignu poslanici SDS-a i radikala. Ali nije on gadljiv: ako ga ne podrze Srbi, dobro ce doci i Bosnjaci na celu sa Safetom Bicom. Tim prije sto je Westendorp, koji kaze da on ni na koga ne vrsi pritisak, ostajuci zatecen Bicinim zahtjevom da za tu protivuslugu dobije neko mjesto u izvrsnoj vlasti, zamolio prvog Bosnjaka u srpskom parlamentu da bude malo fleksibilniji.

SDS-u i radikalima, kako su stvari stajale do posljednjeg trenutka, na pamet nije padalo da prema Dodiku budu fleksibilni kao Bico: oni su za uslugu od Dodika trazili mjesto ministra policije i jos polovinu portfelja u novoj vladi. Socijalisti Zivka Radisica pritisnuti su da podrze Dodika, ali rado pregovaraju sa Poplasenom o svojim kandidatima za mandatara ako se Dodiku omakne. Poslanici Srpskog narodnog saveza Biljane Plavsic najmanje su fleksibilni: nekoliko njih zaprijetilo je da ce sve vrijeme gledati u Bicu, i kad god on bude za, oni ce biti protiv. Prvi je pokusao potpredsjednik SNS-a Ostoja Knezevic, pa ga je Biljana istjerala iz stranke zahtijevajuci isto ono sto i SDS od nje prosle godine: da vrati mandat jer on ne pripada pojedincu, nego stranci.

Neko se vec dosjetio i predlozio Robertu Gelbardu da se uvede tajno glasanje, barem za Bicu i njegove. Dosjetio se i SDS, pa su predlozili "Slogi": mi cemo glasati umjesto Bice, a vi umjesto Dodika dajte nekog drugog kandidata. I socijalistima i Biljaninim esenesovcima zasijale su oci, ali Gelbardove i Westendorpove zasijale su jos jace. U noci uoci nastavka prekinutog zasjedanja konstitutivne skupstine RS-a u "Slozi" vlada potraga za novim Dodikom, s tim da nikako nije iskljuceno da to bude i stari. Barem petorici kandidata od toga se smijese brkovi. U svakom slucaju ponesto se o novom mandataru RS-a zna: to nece biti Safet Bico. Westendorp mu je rekao da bude tolerantan. I da uci svoje da glasaju obrvom, neprimijetno.

Prije rata u opcini Sipovo zivjelo je 2.998 Bosnjaka. Danas u tom krajiskom gradicu zivi 48 bosnjackih povratnickih porodica kojima su medjunarodne humanitarne organizacije obnovile domove. No, u Sipovu zjape prazne jos 52 rekonstruirane bosnjacke kuce, ciji se stanovnici jos uvijek ne odlucuju na povratak, iako njihovi prethodnici do sada nisu imali nikakvih problema, i iako je odredjen broj povratnika vec dobio i dokumente i posao, a djeca bez ikakvih problema idu u skole. Zasto, dakle, Sipovljani ne idu kucama? Zato jer aktuelna vlast, prije svih Stranka demokratske akcije opstruira svaku slicnu inicijativu. Tako bar tvrdi Dzevad Kudic, potpredsjednik Izvrsnog odbora Skupstine opcine Sipovo.

Prema njegovim rijecima, Federalna je vlada, a kroz Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, ucinila sve da sto manje Sipovljana zivi tamo odakle su prognani i gdje ih vraca Aneks 7 Dejtonskog sporazuma. Kudic tvrdi da je pomenuto ministarstvo pomoglo osnivanje Ureda za rjesavanje statusnih pitanja izbjeglica i istovremeno nudi dokument kojeg je dobio iz Ministarstva pravde Vlade FBiH, i prema kome je djelovanje te institucije nelegalno. Kudic dalje navodi da su centri politicke moci u Ured instalirali ljude koji su u anketi o povratku u Sipovo odbili takvu mogucnost. "To su ljudi koji su se zaposlili u novim sredinama i smjestili se u srpske ili hrvatske stanove i kuce. Prije svega mislim na Zuhdiju Jasarevica koji radi u Islamic Reliefu, zatim Dervisa Corica, profesionalnog vojnika i predsjednika Opcinskog odbora SDA Sipovo, Dzevada Sabica, Jasarevicevog zeta, zaposlenog u Privrednoj komori u Sarajevu i funkcionera SDA, i tako dalje. Ja sam o svemu konsultovao pomocnika ministra Kadica, Sulejmana Gariba, i on mi je otvoreno rekao da SDA ne podrzava povratak u Sipovo i da je Mirsad Ceman (generalni sekretar SDA, op.pr.) trazio da se formira grupa o kojoj sam govorio."

Zanimljivo je, takodjer, to sto je iz Sarajeva, a na adresu famoznog Ureda, u tri navrata otislo oko 10.000 DEM, o cemu je upravo Kudic redovno obavjestavan i to dokumentima u kojima je naveden kao predsjednik Ureda opcine Sipovo. Sve dokumente potpisao je sekretar Ministarstva za izbjeglice Fadil Haveric, koji je Kudica jos u julu obavijesto da je sva "korespondencija s njim po pitanju finansija zavrsena".

Fojnica je strateski vrlo vazan grad. Ako padne u tudje ruke, ode sve u tri lijepe materine. Tako je bar bilo u ratu. U miru je, izgleda, ta uloga pripala tamosnjoj Osnovnoj skoli "Muhsin Rizvic". Da skola ne bi pala u tudje ruke, ma cije bile, za direktora je ponovo izabran Muharem Mukaca. Kako bi sto bolje obezbijedio strateski objekat i revansirao se za podrsku pri reizboru, Mukaca je skolu kadrovski ojacao. Igrom slucaja, svi koje je zaposlio imaju neke veze ili sa Strankom demokratske akcije ili sa Islamskom zajednicom Fojnica kojoj je, gle cuda, predsjedavao bas Mukaca.

Kako god, od novog-starog direktora hajrovali su: Azemina Pasalic, nastavnik vjeronauke i supruga glavnog imama Carsijske dzamije u Fojnici; Kasim Krsic, takodjer nastavnik vjeronauke i hodza iz Ostruznice; Abdulah Semic, zaposlen kao nastavnik geografije (navodno bez odgovarajuce strucne spreme), i bivsi hodza u Dusini, te novi predsjednik Islamske zajednice Fojnica; zatim Rasim Merdjanic, aktivista SDA, skladistar u "Sumarstvu", i, po novom, clan Upravnog odbora skole...

Lista direktorovih kadrova je, ustvari, puno duza i cine je 14 imena, a najsporniji je Mujo Zahirovic, Mukacin protivnik na izborima za direktora. Njemu je, na kraju, i to zbog mira u kuci, pripala fotelja zamjenika direktora. Problem je samo u cinjenici da tog radnog mjesta uopce nema u sistematizaciji.

Spomen-ploce Abidu Lolicu, Muhamedu Kulenovicu, Izetu Sujoldzicu, Taibu Dautovicu i Slavku Gavrancicu, Travnicanima, partizanima i prvoborcima iz pretproslog rata, godinama su stajale u travnickom parku, naslonjene na dzamiju. Onda se neko osamdesetih dosjetio da lokacija mozda i nije najidealnija i oni su dobili biste, postolja i uz duzne pocasti preselili ispred zgrade direkcije "Sebesica". Tamo su docekali prosli rat. I ni krivi ni duzni - od oslobodilaca postali zrtve nove agresije.

U jeku borbi za sto podobnije i pravovjernije kadrove, nastradali su antifasisti, pa makar i od kamena. Pod izgovorom da trebaju biti sacuvani od gelera granata, poznati Travnicani su uklonjeni na sigurno smetljiste gdje i dan-danas leze. Polupani, izmasakrirani, izrazbijani...

Nakon cirkusa zvanog sudjenje u Premier ligi, izgleda da su skandalozna desavanja u bosanskohercegovackom Nogometnom savezu zaokruzena izborom novog generalnog sekretara. Cini se da je Munib Usanovic fotelju bivseg sekretara Ivana Mioca zaposjeo ispod zita, jer je pri njegovom izboru zaobidjen statut ali i Skupstina nogometne asocijacije BiH.

Za poznavatelje stanja u instituciji koja sve vise postaje privatno vlasnistvo Jusufa Pusine i njegovih poslusnika, ovakav razvoj dogadjaja nije iznenadjenje, pogotovo ako se zna da su posljednjih mjeseci odnosi izmedju Mioca i Pusine bili sve osim prijateljskih. Koliko je dubok jaz izmedju ove dvojice mozda najbolje govori i cinjenica da se na konferenciji za novinare na kojoj je predstavljen Usanovic, Mioc uopce nije pojavio, a trebao je. Pojasnjenje predsjednika Saveza je bilo da Mioc kasni, ali je ovaj sutradan nekolicini novinara izjavio, off the record, da mu niko nije ni rekao da tamo treba biti. Tako je tihi covjek Mioc, posljednji opozicionar i jedini nebosnjak sa funkcijom u Savezu, prekomandovan na kantonalni nivo, a Jusuf Pusina je dovrsio proces privatizacije nogometne federacije.

U cetvrtak 29. listopada u prostorijama Doma pisaca u Sarajevu odrzan je knjizevni matine u cast knjizevnika Darija Dzamonje, a u povodu njegova povratka iz Sjedinjenih Americkih Drzava. Iako je spomenuto dogadjanje planirano i odrzano u poslijepodnevnim satima, organizatori su ga nazvali matine (fr. matinee - prijepodnevna priredba), jer, vjerojatno, nisu nasli bolje rijeci. A kako i imenovati slucaj obiljezavanja ljudskog povratka svojoj kuci? Zar se to moze i treba "obiljezavati"? Za ovo sto se nama desava nema mjesta ni u maternjem jeziku, ni rodjene rijeci ne znaju vise sto bi s nama. Pa, ipak, "matine" bijase sadrzajan i dirljiv.

Dario Dzamonja (rodjen 1955. u Sarajevu), kao jedan od najtalentiranijih prozaika mladje (oprostite, srednje - inerciju jezika uzrokovala je protekla, unistena decenija nasih zivota) generacije bosanskih literata, preteca je knjizevnosti pisane pod utjecajem dva snazna medija - rock and rolla i novina. Dzamonja od pocetka nije mario za etablirane knjizevne oblike, hermeticne i zato od socijalistickih vlasti dobro honorirane, on je svoj talenat nudio neposredno na surovoj tezgi novina. Uvodio je u knjizevnost svoju osobu, praveci za citatelja uvijek klopku: on je mistificirao demistificirajuci. Njegovi su likovi govorili jezikom ulice, ali u kontekstu knjizevnog majstorstva, tako da su ga jos prije rata uporedjivali sa Charlesom Bukowskim. Bio je i ostao pjesnik Sarajeva, njegove cudljive ljubavi, trazeci uvijek njeznost u grubom, sveto u trivijalnom.

Dzamonja je nakon nekoliko mjeseci provedenih u opsjednutom Sarajevu napustio grad i odletio u Ameriku. Otud se povremeno javljao melankolicnim kolumnama pod karakteristicnim naslovom Prokleta je Amerika.

Cudno me se dojmio taj matine u cast cehovskom kolegi. Iza njega, bilo je isto kao nekada: Ivan, Marko, Edo, knjizevna kritika, ali ovaj put lisena bilo kakve zamjerke ili ruzne primisli. Ispred, pomijesana nova i stara lica, vise novih. Po navici sam u toj publici trazio nekadasnje drage prijatelje, kao Stevu (Berlin), Semezdina (Washington), Slobodana (Amsterdam), Dubravka, koji tesko boluje negdje u Ottawi... Sjedio sam u tom restoranu Drustva pisaca posljednji put u proljece 1991. s Jakovom, ciju mrtvu sjenku vise nisam umio dozvati. Netko je potom govorio o tome da ce sve biti isto kao sto je bilo, a ja sam ljude u dvorani dozivljavao kao brodolomnike sto su nahrupili u ovu malu brodicu, dok oluja vani jos bjesni.

Poslije smo presli u susjednu dvoranu, za raskosno uredjen stol. Lica mojih prijatelja pod blagim djelovanjem alkohola otvarala su se kao latice cvjetova: unutra su bljestali mali ugarci, dusini fragmenti, sav onaj talog zalosti i prijevremenog starenja sto se dnevno pokusava sakriti. Dario se salio, pokusavajuci uciniti atmosferu sto lezernijom, potom je pokazivao sliku male kceri ostale u dalekom americkom gradu. A onda su zadrhtali i njegovi sad vec sijedi brkovi kad je legendarni frontman Indexa za stolom sottovoce zapjevao: Kad ne bude mene, kada dodju drugi djecaci k'o ja...