Uz samoposlugu su stepenice na vrh kojih pocinje ulica Mile Vujevica, koja je uvijek izgledala kao najsiromasniji dio Mejtasa. Sva od trulih taraba, kuca koje su izgledale kao da su napravljene od blata i koje su bile naherene kao da ce se svakoga trenutka srusiti, ta ulica uvijek je bila puna balave djecurlije, cura koje su isle u Medicinsku ili Trgovacku skolu i zena s viklerima na glavama koje su po vas dan zalijevale ulicu limenim lavorima punim prljave sive vode.

Metalna tablica ukazivala je da se Lucifer nalazi bas u Mile Vujevica ulici. Zaputio bi se tamo da provjeris o kakvom se vragu radi, je li rijec o videoteci ili o jednom od onih kafica koji se pojave u proljece a do jeseni ih vec nema, i prije nego sto bi dosao do vrha ulice, s desne strane ukazivao se Lucifer, prostorija od dvadesetak kvadratnih metara, ukopana ispod nivoa ulice, u jednoj od malo bolje drzecih kuca. Unutra su bili neki obicni stolovi i stolice. Nije bilo stolnjaka, niti je na stolovima bilo plasticnog cvijeca. Ali je bio metalni sank i iza njega kuhinja. Lucifer je, dakle, bio neka vrsta mejtaskog restorana.

Gazda je bio Jevrej i prezivao se Abinun. Imao je sijede brkove, stas i drzanje Divljeg Billa Hickocka iz neke stare crno-bijele ekranizacije. Izgledao je kao jedan od onih Sarajlija koji su se nakon dugo vremena vratili u grad s nekih zapada na kojima su proveli vazniji dio zivota, pa su eto dosli da naprave neki zivotni intermezzo. Gazda nije bio toliko star da kazes kako je dosao umrijeti u svom gradu. Bas je izgledao kao neko ko je tu samo privremeno, a jednog dana opet ce nestati. Mozda je taj Abinun samo tako izgledao i mozda je njegova zivotna prica bila posve drukcija i sasvim sarajevska, ali to za ovu povijest nije vazno. Bitan je dojam koji smo stekli o njemu nakon sto smo po prvi puta sjeli u Lucifer.

Gazda je sam s pijace donosio robu za svoj restoran. Pjeske je vukao cekere uz Dalmatinsku ulicu, ali u toj sceni nije bilo socijalne dramatike. Vise je djelovao kao konceptualni umjetnik koji radi na svome projektu nego kao sitni restorandzija koji se s mukom penje ka vrhovima poslovnog uspjeha.

Lucifer zapravo i jest bio neka vrsta neobicnoga umjetnicko-povijesnoga konceptualizma. Najbolje jelo bila je velika salata Lucifer, koja je okusom, bojom i mirisom bila sasvim nesarajevska i nemejtaska, iako su sastojci bili u osnovi sasvim obicni. U dresingu je bilo nesto kiselkasto-slatko, paradajz je imao drugaciji okus nego bilo gdje u gradu, jaja nisu bila kao druga jaja, pa se sve skupa cutilo prijatnim u razlicitosti. Tekle su i grmile te godine, 1990. i 1991., a salata Lucifer davala im je okus koji nece biti ponovljen, niti ce ikada biti zaboravljen. Cesto se u dalekim gradovima, nekim amsterdamima, frankfurtima i londonima, covjeku zna uciniti da u nekom mirisu ili nekoj hrani, prije nego dodirne nepce, postoji ta unutarnja boja Lucifera, ali je vec prvi zalogaj tako daleko od nje. Lucifer ostaje samo u slutnji, u obrisu onog vraga sa repom u obliku strelice, a njegovu salatu mogli bismo nazvati salatom Rastanka. Mozda i salatom Zaborava. Naime, to mjesto, taj restorancic u ulici Mile Vujevica danas malo ko pamti, a njegovo ime jednako zaboravljaju ljudi koji zive u Sarajevu, kao i oni koji zive negdje jako daleko, pod nebima na kojima se zvijezde vide u nevrijeme, recimo onda kada sarajevska katedrala odzvoni podne. Ostalo je samo sjecanje na taj podrumski miris i okus cudne, nesarajevske hrane kao najave nekih od buducih sudbina i povijesti.

Sta je bilo s gazdom Abinunom ne znamo. Ako nije kao divlji Bill Hickock odjezdio niz pustinju da u nekom drugom gradu i zemlji u koju nikada necemo stici, po nekoj slicnoj siromasnoj ulici prospe svoje mirise i nekim tudjim ljudima dusu prizove u nepce.