FOKUS

I na ovogodisnjoj listi zemalja koje nemaju slobodne medije BiH je plasirana u sredini. Sa skupljenih 74 boda, bh. novinari slobodniji su nego jugoslavenski (75 bodova), ali zato manje slobodni od hrvatskih, koji su skupili 63 boda. Makedonci i Slovenci su u drugim kategorijama: ovi prvi su, sa 44 boda, smjesteni u grupu zemalja u kojima su mediji djelimicno slobodni, ovi drugi (27 bodova) imaju slobodne medije. Inace, u grupi sa BiH su i brojne druge demokratske zemlje poput Bruneja, Dzibutija, Cada, Kambodze, Zimbabvea, Mauritanije, Obale Bjelokosti, Turske, Ruande, Svazilenda, Vijetnama... Brojke koje smo citirali nalaze se u najnovijem izvjestaju Freedom House, americke organizacije koja se bavi istrazivanjem slobode medija u svijetu.

Amerikanci, na osnovu razlicitih podataka, prikupljenih iz bezbroj razlicitih izvora, do konacne ocjene dolaze preko cetiri kategorije. Ocjenama od jedan do 15 (sto manje, to bolje) ocjenjuju se zakoni i uredbe koji utjecu na sadrzaje u medijima, politicki pritisci i kontrola nad sadrzajem medija i ekonomski utjecaji nad sadrzajem medija. Od jedinice do petice (opet sto manje...) ocjenjuje se represivno djelovanje protiv medija i novinara, cenzura, autocenzura, hapsenja, maltretiranja... Posebno se ocjenjuju pisani, posebno elektronski mediji.

Treba li reci da smo za represivno djelovanje protiv medija u obje kategorije dobili ciste petice. Na samoj granici najlosije ocjene nasli smo se i kad je rijec o politickim pritiscima i kontrolom nad medijima (14), dok smo u ostale dvije kategorije zaradili jedva prolazne devetke.

Freedom House nije BiH dijelila na entitete pa je zato besmisleno, na osnovu ukupne ocjene, pogadjati da li je lakse novinar biti u Federaciji ili Republici Srpskoj. Za ovu drzavu to nije ni vazno. Mnogo je vaznije to da se slicne ocjene ponavljaju iz godine u godinu, a da se drzava ni ne pocese. Sa druge strane, pitanje je koliko se moze i ocekivati da se situacija mijenja: dovoljno je samo sjetiti se sta o novinarima misli donedavni prvi covjek bh. Predsjednistva (a savjetnik mu je novinar...), pa da se mjestom na listi mora biti zadovoljan. I to cak i bez petljanja u pricu raznih stranih sanitetskih majora, nezavisnih eksperata i komisija koji se medijima bave u ovoj drzavi. Ma, kako nam je stvarno, ocjena je jos i fantasticna!

Makedonska predstava Mamu mu jebem ko je prvi poceo, osim svojim provokativnim imenom, privukla je paznju javnosti zahvaljujuci i cinjenici da je bila prva na ovogodisnjem repertoaru pozorisnog festivala MESS koji se odrzava u Sarajevu. Sama predstava se sastoji od sedam dijelova koji obiluju profinjenim seksualnim aluzijama cija je poenta da su Balkanci u svakoj varijanti "donji".

Kao i svim znacajnijim otvorenjima tako su i ovom prisustvovali politicari, kulturni i javni radnici bosanske prijestonice. To sto je jedna od njih, kantonalna ministrica kulture i sporta Amira Kapetanovic dosla, nije bilo neobicno jer joj to dijelom spada u "opis posla", ali su prisutni zato sa cudjenjem ispratili njen izlazak iz sale usred predstave. Nemali je broj onih koji su se odmah dali na rasvjetljivanje ovog poteza. Tako je, po jednom tumacenju, njen gest bio protest zbog sadrzaja predstave, po drugom, neoprostiv potez lokalnog politicara, po trecem je imao neku zakucitu politicku pozadinu...

Provjeravajuci sta je od svega toga tacno, Dani su iz kabineta gospodje Kapetanovic dobili sljedeci odgovor: "Gospodja Kapetanovic je na predstavi bila sa majkom koja ima 76 godina i kojoj je pozlilo, te vas molim da od toga ne pravite skandal!" Dakle, rijec je o onome sto kuloari nisu imali u vidu.

Turski novinar i publicista Osman Karatay, dopisnik Zemana, najveceg tamosnjeg dnevnog lista, i urednik turske novinske agencije Cihan Haber Ajanci, proveo je tri godine u BiH i napisao stotine reportaza, clanaka, komentara. Zapazanja tokom trogodisnjeg hodanja po Bosni i Hercegovini i Kosovu, Karatay je ukoricio u dvije knjige koje nose naziv Baide Harabi'l Bosna (Krvava Bosna) i Kosova Kanli Anli Ova (Kosovo - krvavo polje) i one predstavljaju kvalitetnu novinarsku dopunu Malcolmovim kratkim i briljantnim historijama Kosova i Bosne. Tim prije sto Karatay na 234 stranice dzepnog izdanja veoma precizno sublimira sve najvaznije dogadjaje i licnosti u osam godina najnovije bosanskohercegovacke historije. I o Kosovu Karatay pise na slican nacin, samo sto mu se ovog puta iskrao pomalo globalisticki, balkanoloski pristup.

Sve sto bi se dalje kazalo o ovim knjigama i samom Karatayu bilo bi isto kao kad bi vam neko ispricao film koji svakako trebate pogledati. Jedino sto se jos moze dodati: procitajte ove dvije knjizice koje bi uskoro, zahvaljujuci Vijecu Kongresa bosnjackih intelektualaca, trebale biti prevedene na bosanski jezik.n

Sarajevo je pocetkom oktobra, nakon petogodisnjeg mandata, napustio Mohammad Ebrahim Taherian, izvanredni i opunomoceni ambasador Islamske Republike Iran i doajen diplomatskog kora u Bosni i Hercegovini. Nije bilo posebnog ispracaja, niti drzavnog protokola. "Ne ostavljas nista sto je tudje, sve je Tvoje kao i moje", porucio je u pjesmi, posvecenoj ambasadoru Taherianu i ostavljenoj na ulazu ambasade, "jedan borac brigadira Fikreta Prevljaka". Na svom odlasku, ambasador Taherian je naglasio da su "svi ljudi u BiH, svaki pojedinac, ma koje nacionalnosti i ma kojoj religiji pripadao, koji je bio ovdje u toku agresije, dao svoj doprinos odbrani zemlje". Istakao je da mu je bila cast sto je bio uz ovaj narod u jednom periodu njegove historije.

Jedan Taherianov blizak suradnik napominje da su mnogi isticali da je ambasador Taherian pomogao Bosni u njenim najtezim trenucima. Pri tome se cesto misli samo na pomoc tokom rata, ali jednako je znacajna bila i Taherianova uloga u prvim godinama Dejtonskog mira. Taherian je kao diplomata, tokom 1996. i 1997. godine uspio da odgovori na brojna iskusenja postavljena pred njegovu diplomatsku misiju i pokaze veliko diplomatsko umijece i licno strpljenje. U posljednjih pola godine svoje misije u Sarajevu, ambasador Taherian se posebno angazirao na ukazivanju i mobiliziranju ambasadora zemalja clanica Organizacije islamske konferencije radi pomoci Kosovu.

Nakon Sarajeva, njegovo novo radno mjesto je u Teheranu, gdje je angaziran kao savjetnik predsjednika Hatemija za Afganistan. Ambasador Taherian vjeruje u mogucnost diplomatskog rjesenja krize u Afganistanu i pronalazenje mirovnog rjesenja koje ce omoguciti tamosnjim razlicitim etnickim grupama rad u zajednickom interesu.

Mohammad Ebrahim Taherian je rodjen 1955. godine u Meshedu, provincija Horasan. Poceo je studije gradjevine na univerzitetu van Irana, ali se prije pocetka iranske islamske revolucije vratio u zemlju, gdje je i okoncao studije. U 24. godini imenovan je za guvernera dijela pokrajine Horasan, a zatim je obavljao duznost zamjenika direktora Crvenog polumjeseca Irana. Vec 14 godina angaziran je u iranskom Ministarstvu vanjskih poslova, u misijama u Australiji, Latinskoj Americi i Afganistanu. Bio je i direktor Sektora za centralnu Aziju u iranskom Ministarstvu vanjskih poslova. U Bosnu i Hercegovinu je dosao u maju 1994. godine i sve vrijeme boravio u opkoljenom Sarajevu. Prethodni predsjednik Irana Rafsandzani odlikovao je ambasadora Taheriana 1995. godine za zasluge u rukovodjenju. Taherian je jedini iranski ambasador koji je do sada primio ovo odlikovanje. Njegov tihi odlazak iz Sarajeva je posljednja poruka koju je, nakon burnih pet godina, uputio bosanskoj javnosti.

Sesnaestog oktobra 1998. godine u Kristalnoj dvorani Hotela Holiday Inn izabrana je Miss Bosne i Hercegovine: 20-godisnja Mostarka Samra Tojaga. Ona ce 26. novembra otputovati na Sejsele i ucestvovati na zavrsnom medjunarodnom takmicenju. Ovogodisnji zastupnik licence je ABC Management iz Tuzle, a njen direktor Zdravko Zubak kaze: "Dok sam u ime ABC Managementa pregovarao o preuzimanju bh. licence za Miss World, prijatelji i poznanici su mi cestitali na hrabrosti sto se upustam u ovako odvazan, ali i skup projekat."

"Kod nas ne postoji dobra organizacija koja bi digla adrenalin kod djevojaka na sami pomen izbora za Miss svijeta. Desavalo se da djevojka ode u svijet bez dzeparca, lijepe garderobe... Za pretproslu misicu je bilo neizvjesno hoce li uopce otici na finalno natjecanje, a organizatori su pokupili novac", objasnjava 23-godisnja Alma, djevojka koja je prije nekoliko godina ucestvovala na izboru za Miss Sarajeva, odrzanom u organizaciji Suzane Egonjic u Kinu "Radnik".

Ovogodisnji izbor za Miss BiH je dao izvjesnu dozu glamura i vaznosti ovom dogadjaju. Televizija OBN je cak direktno prenosila izbor. Pozornica sa koje je dopirao miris parfema Hugo Woman bila je reprezentativna, a odjeca i cipele misica prilagodjene manifestaciji. Sarajevska dizajnerica Fadila Saciragic je specijalno za ovu priliku kreirala plave i srebrene toalete, "Benetton" je poklonio odjecu za jedan izlazak djevojaka, iz Zenice su stigle moderne salonke, a predivni kupaci kostimi, u kojima su nastupale i ucesnice za Miss Hrvatske, su od "Lisce". Za frizure djevojaka pobrinuo se Zlatko iz Tuzle, a za uljepsavanje ucesnica koristena je dekorativna kozmetika Ellen Betrix.

Zvanicno najljepsa Bosanka zapravo je Hercegovka visine 180,5 cm, tezine 55 kg i proporcija 84-62-90. Odluka je pala "na temelju slozenog bodovanja u sve tri kategorije prosudbe, a donio ju je iznimno atraktivan ocjenjivacki sud sastavljen od istaknutih javnih i medijskih licnosti". Tako se sud slozio da je Samra Tojaga u potpunosti ispunila zahtjevne kriterije: kad je izasla u sportskoj odjeci - sorc sa resama, majici bez rukava, teniskama, uz desetominutno djuskanje, dobila je najvise ocjene za "fizicku kondiciju i drzanje"; u kupacem kostimu dobila je desetke za ljepotu lica i tijela; u vecernjoj haljini doimala se kao osoba sa najnaglasenijim sarmom i stilom te smislom za komunikaciju. Inace, smisao za komunikaciju djevojke su dokazivale pricom o Malom princu, te citatima Jesenjina, Goethea... ali i Kur'ana?!

Fuad Kasumovic, zamjenik direktora federalne Carinske uprave, kaze kako javnost mora znati da je Jadranko Prlic, bh. ministar vanjskih poslova, federalnoj Carinskoj upravi nedavno poslao sporazum kojeg su u Zagrebu potpisali Mate Granic, ministar vanjskih poslova RH, i bh. ambasador u Zagrebu Hasan Muratovic, a kojim je predvidjeno da se u Orasju ne gradi granicni prijelaz. Prema tom papiru, bh. carinici i policajci radili bi na hrvatskoj obali Save, na granicnom prijelazu kojeg gradi susjedna drzava. Iako su u Carinskoj upravi odmah bili protiv, presudio je stav Posavske zupanije, odakle su bili izriciti: bh. carinici, policajci i granicni prijelaz - na bh. obalu!

Bilo bi zaista previse zlobno i u najmanju ruku neumjesno ovakav stav Posavaca vezivati samo za gubitak indirektnih prihoda koje Orasje danas ima od granicnog prijelaza u tom mjestu. Ima tu, valjda, bar malo onog osjecaja drzavnosti koji fali Hasanu Muratovicu, tako sklonom sporazumima opasnim po bosansku drzavnost i suverenitet, a pogotovu njenu ekonomiju o kojoj, eto, i u Orasju vode racuna.

U Sarajevu je od 15. od 17. oktobra odrzana konferencija (druga po redu) udruzenja nestalih osoba sa podrucja bivse Jugoslavije: Hrvatske, SRJ i oba entiteta Bosne i Hercegovine. Za razliku od prosle, ispolitizirane prisustvom predsjednika SDS-a Dragana Kalinica, ova je prosla i bez medijske paznje i bez skandala. Sreli su se samo ljudi cija je zivotna misija prije nekoliko godina postalo traganje za svojim najblizim, nestalim na raznim frontovima proteklog rata. Odmah na pocetku konferencije, predstavnica udruzenja "Zene Srebrenice" Munira Subasic je izasla za govornicu i rekla: "Molim vas sve, iz Srbije, Hrvatske i Republike Srpske da kao gest dobre volje posaljemo apel da se oslobode trojica Srebrenicana zatvorenih u Bijeljini." Njena ideja je naisla na opce odobravanje, a pismo je sroceno i adresirano na sefove triju bh. vlada Bicakcica, Dodika i Silajdzica.

Uz to, u dokumentu koji je usvojen poslije dva dana rada, stoji da "na lokalnom nivou treba uspostaviti forume vise udruzenja koji ce razmjenjivati informacije i planirati zajednicke aktivnosti". U prijevodu: ovi su ljudi tragicnih sudbina jedini kojima Westendorp ne mora narediti da suradjuju. Jednako je zalosno i to sto je potraga za mrtvim i nestalim jedna od rijetkih aktivnosti koja ne priznaje medjuentitetske granice. Jedini problem je vec pomenuta (ne)paznja koju ovoj temi pridaje stampa. Ili kao sto rece Kada Hotic, Srebrenicanka ciji su muz i sin nestali 12. jula 1995. u Potocarima: "Clanovi udruzenja iz Hrvatske i Herceg-Bosne sa sobom vode novinare; kad se vrate u RS ili SRJ, i njihove clanove cekaju novinari; jedino mi radimo, da kazem, 'na divlje'!"

MEC (Multimedijalni edukacioni centar) naziv je novog projekta Mirsada Ibrica, vlasnika sarajevskog Radija M, prve privatne radiostanice na podrucju ex-Jugoslavije, Istocne Evrope i Balkana. "Cilj MEC-a je edukacija djece u oblastima informatike, jezika, muzike i medija opcenito, te stvaranje kvalitetnog kadra koji bi svojim radom podigao rejting samom radu u medijima, odnosno i medijsku kulturu samih slusatelja i gledatelja", kaze Mirsad Ibric.

Prema Ibricevim rijecima, sva finansijska sredstva za izgradnju MEC-a trenutno se obezbjedjuju kroz prodaju razglednica sa zastitnim znakom koje se prevode na sve svjetske jezike, a idejni tvorci ilustracija na razglednicama su Amra Zulfikarpasic i Niksa Barisic. Uskoro u prodaju izlaze i kape, majice, solje i tanjiri. "Sto se samih razglednica tice, nasa je zamisao da ambasadori MEC-a u svim zemljama svijeta promoviraju razglednice i njihovu prodaju. Ambasador MEC-a u Austriji je Ivica Osim, u Italiji Bosko Tanjevic, selektor kosarkaske reprezentacije Italije, i Mira Poljo, a preko nje Alberto Tomba i Roberto Baggio. U Njemackoj je nas ambasador Franz Beckenbauer, u Japanu Jadranka Stojakovic, i sve tako diljem zemalja citavog svijeta. Citav tim ljudi koji stoji iza ovog projekta obratio se i britanskom princu Charlesu, Madonni, Michaelu Jacksonu, Michaelu Boltonu i mnogim drugim poznatim licnostima svijeta. Inace, samo u Sarajevu do sada je prodano oko 15.000 razglednica. Do sada su promocije projekta MEC-a odrzane u Frankfurtu, Barceloni, te Brazilu, a planirane su i promocije u Austriji, Italiji, Svedskoj, Spaniji", kaze Ibric.

Arhitektonski projekat MEC-a kostao je 46.000 DM, dok je za izgradnju objekta potrebno dodatnih 800.000 DM. Izgradnja ovog objekta trebala bi poceti u proljece 1999., a useljenje se planira za jesen iste godine. Do 2000. godine trebali bi zazivjeti TV i Magazin M. U podrumskom dijelu objekta nalazit ce se dva studija - audio i video studio za edukaciju polaznika centra po najsavremenijim metodama. Na spratovima ce biti smjesteni Radio M i DRM (Djeciji Radio M), studio TVM i DTVM te redakcija revije Magazin M, cime ce se zaokruziti ideja o "3M Music Company".

Skupina sjevernoamerickih Indijanaca odlucila je ovih dana pokrenuti retroaktivni sudski postupak protiv Cristofora Kolumba (rodjen 1451. u Genovi, umro 1506. u Valladolidu).

Ovaj legendarni pomorac i pustolov, koga zapadni svijet smatra svecem i otkrivacem Novog svijeta, u optuznici se tereti za zlocin genocida koji je inspirirao i potakao nad prastanovnicima danasnje Amerike, koji se, zahvaljujuci njegovoj zabludi da je doputovao u Aziju, danas zovu Indijancima. Bijeli osvajaci kojima je Kolumbo trasirao put gotovo su u potpunosti unistili starosjedilacko stanovnistvo, koje je tu vec zivjelo dvadeset tisuca godina. Stoljecima su ih ubijali i pljackali, silovali njihove zene i zaposjedali njihovu zemlju, na kojoj su utemeljili mocne Sjedinjene Americke Drzave. Prije Kolumbova dolaska, u Americi ih je bilo preko cetrdeset pet milijuna, danas tek nesto preko petnaest milijuna; na podrucju Sjeverne Amerike tek oko petsto tisuca. Bijelci su ognjem i macem, sistematskim nasiljem prigrabili tudja dobra, a crvenokosce pobili, protjerali i strpali u zasticene zone, gdje i danas zive. U te rezervate i enklave oni su im dostavljali humanitarnu pomoc, hranu i vodu, te napose "vatrenu vodu", koja ih je trovala i slala u grob. Indijanci su tako u svojoj rodjenoj zemlji postali obespravljena manjina, gradjani drugog reda, ljudi bez prava na slobodno kretanje, a cesto i na goli zivot.

"Civiliziranje" Indijanaca po europskom receptu odista se suvremenim rjecnikom moze okarakterizirati kao genocid. Konkvistadori i kolonizatori zatrli su tragove nekim starosjedilackim plemenima novoosvojene zemlje, i unistili mocne i superiorne civilizacije Aimara, Kecua, Inka. Na njihovim porusenim hramovima zakopali su, medjutim, temelje zapadnokrscanske civilizacije, koja ce, narocito u dvadesetom stoljecu, postati simbolom tehnoloskog napretka i moci. Sjedinjene Americke Drzave su povijest o kauboju i Indijancu, u kojoj se pobjeda dosljaka nad starosjediocem zavrsava pusenjem lule mira.

A ta lula mira je indijansko oruzje sto se zove tomahawk. Ta napola lula, napola sjekira sluzila je kao jedino obrambeno oruzje protiv vojno nadmocnijega bijelog zavojevaca. Nakon boja, u kojemu su uglavnom Indijanci gubili svoje teritorije, okrenuli bi drugu stranu sjekirice i pretvarali je u lulu, koju bi zajedno sa zavojevacem zajednicki popusili, zatim to centaursko oruzje zakopali u zemlju (otud izraz "zakopati ratne sjekire").

Ima neke strasne ironije u cinjenici da su vojni konstruktori ime male indijanske sjekire dali tehnoloski najmocnijem oruzju svih vremena. Ime male pobijedjene sjekire, koja nije nikoga napadala, nego je samo branila svoj ubogi sator, danas nosi monstruozna kompjutorizirana raketa, koja prati i pogadja svaki cilj. Koja je u stanju, kazu vojni strucnjaci, upratiti i unistiti muhu u letu na svakom djelicu Zemlje. Ali, zasto ljudi ratuju za zemlju, pita se indijanski mudrac, kad ljudima i tako zemlja ne pripada, nego oni pripadaju zemlji?

U paraboli o tomahawku ne krije se odgovor na to pitanje, nego, eventualno, na pitanje zasto bi Kolumbo morao pred Haski tribunal. Ali, nista od toga, jer: "Istoriju pisu pobednici. Predanja ispreda puk. Knjizevnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt." (Danilo Kis: Enciklopedija mrtvih)